Poslovni broj: P-4277/2025-14

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. studenoga 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Stipe Vuletića, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 18. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5.toč.3. Ugovora o kreditu br. 246-04/2007.sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 19.01.2007.godine koji su sklopili tužitelj ŠI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, a koja glasi:

"Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove, i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog", pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.toč.1, toč. 2 i toč. 3 Aneksa br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 246-04/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 2.9.2014.godine koji su sklopili tužitelj ŠI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, a koja glasi:

“Korisnik kredita se obvezuje prije provedbe ovog Aneksa Banci platiti naknadu za otpuštanje sudužnika u iznosu od 1,50 % ( jedan cijelih pedeset posto) od iznosa nedospjele glavnice, koji iznos ne može biti manji od 500,00 HRK ( petsto kuna ) niti viši od 2.000,00 HRK ( dvije tisuće kuna).Korisnik kredita se obvezuje prije provedbe ovog Aneksa Banci platiti naknadu za promjenu Jamca – platca u iznosu od 1,50 % ( jedan cijelih pedeset posto) od iznosa nedospjele glavnice koji iznos ne može biti manji od 500,00 HRK ( pet sto kuna ) niti viši od 2.000,00 HRK ( dvije tisuće kuna )“, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.toč.1 Aneksa br. 3 uz Ugovor o kreditu br. 246-04/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 25.1.2019. godine koji su sklopili tužitelj ŠI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 kao kreditor, a koja glasi:

“ Korisnik kredita se obvezuje prije potpisa ovog Aneksa Banci platiti naknadu za izmjenu uvjeta kredita u iznosu od 500,00 HRK (pet sto kuna) “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

IV. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju ŠI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 530,89 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.09.2014. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB 14036333877 isplatiti tužitelju ŠI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 66,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.01.2019. godine pa do isplate koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju ŠI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.454,65 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 23. lipnja 2025. godine navodi kako je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 19. siječnja 2007.g.na iznos od 322.000,00 CHF. Dana 02.09.2014. sklopljen je Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Dana 05.02.2016. sklopljen je Aneks uz govor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te je dana 25.01.2019. sklopljen Aneks br. 3 uz govor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom stambeni kredit. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 322.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja. Tužitelj je zaključio s tuženikom dana 2.9.2014.godine Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine , te je temeljem čl. 6 st. 1 i st. 2 navedenog Aneksa tuženik naplatio trošak odobrenja aneksa u visini od 4.000,00 HRK / 530,89 EUR i to dana 25.9.2014.godine.

2. Tužitelj je zaključio s tuženikom dana 25.1.2019.godine Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te je temeljem čl. 6 st. 1 navedenog Aneksa naplaćena naknada za izmjenu uvjeta ugovora u iznosu od 500,00 Kn / 66,36 EUR i to dana 29.01.2019. godine.

3. Naplata naknada razvidna je iz Potvrde banke od 17.03.2025, kao i iz Pregleda prometa za klijenta. Tužitelj je predmetni kredit sklopio kao potrošač, što je razvidno iz odredbe čl.2. ugovora o kreditu kojom je utvrđeno da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit kao fizičkoj osobi, te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno članku 3.toč.1. u svezi s čl.56. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora, obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Tužitelj ističe da su predmetne odredbe Ugovor o kreditu, Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu i Aneksa br. 3 Ugovora o kreditu ništetna u smislu čl. 87 st. 1 zakona o zaštiti potrošača, budući da se radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik i o tipiziranoj odredbi u takvom ugovoru o kojoj se nije posebno pregovaralo, te je tuženik ostavio sebi na dispoziciju određivanje visine naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

4. Također, tužitelj nije mogao realizirati uvjete izmjena Ugovora sukladno navedenim Aneksima, bez uplate navedene naknade, a uslijed čega ista odredba uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Nadalje, tužitelj ističe kako su predmetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu i Aneksa predmetnog ugovora suprotne prisilnim propisima sukladno čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima i to konkretno čl.1024.st.4. i čl.6. istog zakona.

5. Tužitelj navodi kako predmetne odredbe ugovora i Aneksa ugovora o kreditu eksplicite govori o „naknadi“, a ne o „šteti“ koju bi tuženik eventualno trpio zaključenje navedenih akata.

6. Tužitelj ističe da tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl.1024.st.4. ZOO-a. Predmetni ugovor o kreditu je zaključen 2007. godine odnosno u vrijeme kada još nije bio na snazi Zakon o potrošačkom kreditiranju, već je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tužitelj navodi kako je čl.81. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovaca.

7. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti ugovor ima njegovu brojčanu oznaku, te stranke o spornoj ugovornoj odredbi nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknade bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Predmetnim ugovorom o kreditu u čl. 5. toč.3. propisano je da se korisnik kredita nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove, i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog.

8. Aneksom br. 1 uz Ugovor o kreditu u čl. 6. toč. 1. propisano je da korisnik kredita se obvezuje prije provedbe ovog Aneksa Banci platiti naknadu za otpuštanje sudužnika u iznosu od 1,50 % od iznosa nedospjele glavnice, koji iznos ne može biti manji od 500,00 HRK niti više od 2.000,00 HRK. Čl. 6. toč. 2 navedenog Aneksa br. 1 propisano je Korisnik kredita se obvezuje prije provedbe ovog Aneksa Banci platiti naknadu za promjenu jamca – platca u iznosu od 1,50 % od iznosa nedospjele glavnice koji iznos ne može biti manji od 500,00 HRK niti viši od 2.000,00 HRK.

9. Aneksom br. 3 uz Ugovor o kreditu u čl. 6 toč. 1 propisano je korisnik kredita se obvezuje prije potpisa ovog Aneksa Banci platiti naknadu za izmjenu uvjeta kredita u iznosu od 500,00 Kn. Iako su citirane odredbe lako uočljive i jasne, iste odredbe nisu lako razumljive prosječnom potrošaču.

10. Slijedom navedenog tužitelj ističe da visina iste naknade nije bila ili mogla biti poznata tužitelju, kao potrošaču, jer u ugovoru nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji izračuna navedenih naknada, tako da tužitelj ne zna što mora platiti i zašto i na koji način se izračun vrši. Tužitelj ističe da ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da tuženik u vezi iste nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, što je suprotno odredbi članka 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.godine ) odnosno čl. 96. st. 1. i 2. novog Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Također tužitelj smatra da je sporna ugovorne odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je i zbog toga sporna odredba ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP-a.

11. Tužitelj ponavlja da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe. U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe da je iz priložene dokumentacije i iz Potvrda banke od 17.03.2025. razvidno da je tužitelj s osnove naknade za troškove Aneksa isplatio iznos od 4.000,00 HRK/ 530,89 EUR i iznos od 500,00 HRK /66,36 EUR.

12. U odnosu na potraživanje tužitelja u ovom predmetu nije nastupila zastara. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tužena vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

13. Još jednom se ističe kako su predmetne odredbe nepoštene odnosno ništetne jer su ugovorena na nepošten način. Tuženik nije objasnio, niti obrazložio, a niti upozorio tužitelja vezano za navedenu naknadu, temeljem čega se ista određuje, temeljem kojih parametara, navedena odredba nije jasna, nije uočljiva, a pogotovo nije razumljiva prosječnom potrošaču, Navedena odredba je tipska odredba koja je unesena u ugovor, a o kojoj ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale, niti je tužitelj na bilo koji način utjecao, a niti mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe. Predmetne odredbe nisu sročene jasno i razumljivo, tužitelj nije upozoren na sve rizike i opasnosti koje nosi ugovorna odredba, a predmetne odredbe nisu niti jasno, a niti razumljivo sastavljene.

14. Tužitelj od strane tuženika opće nije informiran o rizicima navedene odredbe, opće tužitelju nisu prezentirani uvjeti pod kojima i kako dolazi do utvrđenja visine naknade, tužitelj nije informiran , niti je pregovarao s tuženikom o navedenoj odredbi, već je ista ostala u tipiziranom ugovoru, u kojem tužitelj kao potrošač nije mogao sudjelovati, a niti utjecati na promjene istog na niti jedan način.

15. Tužitelj postupanjem tuženika na niti jedan način nije mogao shvatiti ekonomske posljedice takve naknade, a ovo iz jednostavnog razloga, jer mu tuženik prilikom zaključenja ugovora i kasnije tijekom trajanja ugovorne obveze navedeno nije niti prezentirao, a niti ga je informirao o istom, a niti mu je omogućio sudjelovanje i mijenjanje ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom trajanja istog.

16. Tužitelj smatra da iz materijalnih dokaza razvidna nespornost visine tužbenog zahtjeva, međutim tužitelj predlaže, opreza radi, izvođenje financijskog vještačenja na okolnost visine naknade koji je tužitelj isplatio tuženiku dana 25.09.2014. godine, i dana 29.01.2019. godine.

17. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz tužbenog zahtjeva. Naime, prema tužiteljevom kazivanju sporne naknade navodno su naplaćene 2014. i 2019. godine. S obzirom na to da je tužba podnesena 18. lipnja 2025., razvidno da je nastupila zastara jer je od navodnog stjecanja bez osnove do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina. Dakle, zastara je nastupila sukladno odredbi članak 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, dalje u tekstu: ZOO). Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog zastare. Podredno, u nastavku će tuženik obrazložiti iz kojeg razloga smatra da tužitelju ne pripada pravo zahtijevati isplatu potraživanog iznosa i u slučaju da sud ne utvrdi da je nastupila zastara za utuženi iznos. Tužba i tužbeni zahtjev utemeljeni su na odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP 03). Međutim, tuženik osporava tužitelju potrošačko svojstvo i ističe da se na Ugovor o kreditu i Aneks ne primjenjuju odredbe ZZP-a. Točno je da je Ugovor o kreditu sklopljen za dovršenje kata i adaptaciju kuće, no tužitelj je prešutio namjenu za koju je Ugovor o kreditu sklopljen. Tuženik u privitku dostavlja NOVI ZAPISNIK br. HBMA1-000002- 2007 sa 02. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe MAKARSKA održane 9. siječnja 2007. (dalje u tekstu: Kreditni prijedlog). Iz Kreditnog prijedloga razvidno je da su postojala odstupanja jer je rata kredita bila veća od tužiteljičinih, ali je kredit odobren jer su budući prihod od najma poslovnog prostora i stanova koji se sređuju bili osnova njegova vraćanja. U vrijeme sklapanja Ugovora o kredita redovna primanja tužiteljice iznosila su 3.270,00 kn, a njenog supruga 1.713,00 kn, dok je glavnica kredita iznosila 322.00,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Već je iz ovog podatka malo vjerojatno da bi tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu za svoje osobne potrebe; jasno da je riječ o investicijskom kreditu. Naime, dio glavnice kredita koji je utrošen za dovršenje kuće (89.361,00 EUR) odnosio se na dovršenje kata roditeljske obiteljske kuće, koju je tužiteljica dobila od svog oca darovnim ugovorom, kako bi tužiteljica od te nekretnine dobila dva jednosobna stana koja bi iznajmljivala podstanarima. Citirano iz Kreditnog prijedloga (str. 5., točka 6. naslovljena Obrazloženje/Explanation): „Naime, gđa UI dobila je darovnim ugovorom od svoga oca kat obiteljske kuće, isti je prema priloženim fotografijama u potpunosti u roh bau izvedbi, sa postavljenim već dotrajalim otvorima te zahtijeva kompletno uređenje. Dovršenjem istog stavljaju se 2 jednosobna stana koja bi se izdavala podstanarima te bi istim gđa UI ostvarivala mjesečni prihod od cca 600 €. Kuća ima građevinsku dozvolu a prema izjavi stranke i adresama na darovnom ugovoru nalazi se na predjelu Vrpolje tj. Sami centar grada. “Preostali dio glavnice kredita je utrošen za adaptaciju obiteljske kuće UI u kojoj je tužiteljica (odnosno njezina obitelj) obavljala poslovnu djelatnost. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu u toj nekretnini nalazio se restoran. Tako je u Kreditnom prijedlogu navedeno: „Obiteljska kuća UI koja se pak adaptira smještena je uz glavnu prometnicu u [adresa] (100 m od mora) te i prema samom navodu procjenitelja ima vrlo atraktivnu lokaciju. U istoj kući već preko dvadesetak godina djeluje restoran/gostiona/osobni mi poznato, prvotno u vlasništvu obitelji UI a potom u najmu drugih. Supružnici UI trenutno sređuju prizemlje kuće tj. Poslovni prostor iz vlastitih sredstava pa su se odlučili i na adaptaciju cijelog objekta. Kod izračuna troška adaptacije nisu uzeti u obzir kvadrati prizemlja t poslovnog prostora već samo kvadratura stambenog dijela i Sređivanje poslovnog prostora tj. Restorana značajno će se promijeniti razina uređenja te obitelj računa s daljnjim iznajmljivanjem poslovnog prostora koji kako je rečeno ima izvanrednu lokaciju i dugogodišnju tradiciju. Prema navodima Korisnice kredita prihod od iznajmljivanja prije uređenje poslov. prostora iznosio je 1250 € mjesečno (priložen ovjereni ugovor na 350 € te neovjereni aneks istog na 1250 €, ugovor je istekao 30.09.2006. jer su se vlasnici odlučili na sređivanje poslov. prostora) a sada bi trebao biti znatno veći. Budući prihod od najma poslovnog prostora i stanova koji se sređuju osnova su vraćanja traženog kredita.“ (citirano iz točke 6. Kreditnog prijedloga od 12. siječnja 2007. naslovljene Obrazloženje/Explanation, str. 5.).Tuženik predlaže Sudu službenim putem pribaviti podatak od nadležne Porezne uprave jesu li se predmetne nekretnine iznajmljivale, a od nadležne Policijske uprave je li tužiteljica imala prijavljeno prebivalište na tim adresama. Iz Kreditnog prijedloga proizlazi da je adresa restorana [adresa] (tuženik će do zaključenja prethodnog postupka izvršiti dodatnu provjeru adrese). Tuženik će u kraćem roku dostaviti adresu nekretnine za koju je tužiteljica utrošila preostali dio glavnice kredita (dovršenje kuće koju je darovnim ugovorom dobila od oca).Uz dosad navedeno, ističe se da je tužiteljica od 2001. godine vlasnica obrta PROIZVODNO-TRGOVAČKI [obrt], VL. UI, [adresa]. To je navedeno i u Kreditnom prijedlogu. Slijedom opisanog činjeničnog stanja, odredbom članka 3. ZZP-a 03 potrošač je definiran kako slijedi: Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S obzirom na to da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila radi dovršenja i adaptacije nekretnina za poslovnu/poduzetničku djelatnost, premetni Ugovor o kreditu nije potrošački ugovor slijedom čega se na nj ne primjenjuju odredbe ZZP-a 03. U tom smislu Sud EU u presudi C-630/17 od 14. veljače 2019. ističe:

18. Stoga su samo ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost (presuda od **.**.2018., Š, C-498/16, EU:C:2018:37, t. 30. i navedena sudska praksa).Budući da je tužba utemeljena isključivo na odredbama potrošačkog zakonodavstva, koje se u ovom slučaju ne primjenjuju, predlaže se sudu donijeti presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Podredno, čak i da je tužitelj potrošač, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga koji će biti obrazloženi u nastavku.

19. Članak 5. stavak 3. Ugovora o kreditu 18. Člankom 5. stavkom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je: Korisnik kredita se nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove, i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje Ugovora i naplatu tražbina iz istog. Prvenstveno, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti citirane odredbe. Tužitelj, naime, tužbenim zahtjevom traži isplatu na osnovi navodno ništetnih odredbi Aneksa 1 i Aneksa 3, ali ne i na osnovi navodno ništetne odredbe članka 5. stavka 3. Ugovora o kreditu. Prema odredbi članka 187. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), tužba za utvrđenje može se podnijeti kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Budući da tužitelj nije obrazložio pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Nadalje, odredba članka 5. stavka 3. Ugovora o kreditu je jasna, uočljiva i lako razumljivoj odredba koja je standard bankarskog poslovanja. Nejasno je zašto tužitelj smatra da bi banka bila dužna snositi npr. javnobilježnički trošak solemnizacije Ugovora o kreditu? Zakonito je, uobičajeno, životno i logično da te troškove snosi korisnik kredita. Odredba čl. 5. stavka 3. Ugovora o kreditu je u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, a pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP- 03 koja propisuje kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna. Dakle, tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelju su dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen. Tuženik je prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 78/93, 29/94 i 162/98) solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. tog Zakona, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu ništetna jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da se jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo. Tužitelj neobrazlaže zašto smatra da je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja već tu pretpostavku poistovjećuje s izostankom pojedinačnog pregovaranja (iz čega bi proizlazio neodrživ zaključak da je ništetna svaka odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo). Tuženik osporava navode tuženika te ih u cijelosti smatra neosnovanima. Ugovaranjem sporne odredbe nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem sporne odredbe nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03. S dosad navedenim u vezi, tuženik se posebno poziva na recentnu presudu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1429/2024 od 17. travnja 2025. u kojoj se obrazlaže: „12. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: ''Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove.'' Naime, čl. 10. i 11. ugovora o kreditu ugovoreno je sporazumno osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini tužiteljice kao založnog dužnika, pa imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Ignacu Vugeru dana 17. lipnja 2005. pod poslovnim brojem OU-882/2005, te da je iz solemnizacije vidljivo da su naplaćene javnobilježnička pristojba i javnobilježnička nagrada, to ugovorna odredba kojom je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove javnobilježničke pristojbe i druge nuzgredne troškove nije nejasna niti nerazumljiva, obzirom je u kontekstu ugovorene mjere osiguranja koja se zasniva upisom jasno navedeno da te troškove snosi tužiteljica, pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je odredba čl. 5. ugovora o kreditu u citiranom dijelu nepoštena ugovorna odredba. “Članak 6. stavak 1., 2. i 3. Aneksa 1 i članak 6. stavak 1. Aneksa 3. U odnosu na članak 6. stavak 3. Aneksa 1, tuženik upućuje na prethodno navedeno za članak 5. stavak 3. Ugovora o kreditu. Također se u odnosu na članak 6. stavak 1. i 2. Aneksa 1 te članak 6. stavak 1. Aneksa 3. upućuje na odgovarajuću primjenu prethodno navedenog. Odredbom članka 6. stavka 1. i 2. Aneksa ugovoreno je: Korisnik kredita se obvezuje prije provedbe ovog Aneksa Banci platiti naknadu za otpuštanje sudužnika u iznosu od 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) od iznosa nedospjele glavnice, kojiiznos ne može biti manji od 500,00 HRK ( petsto kuna ) niti viši od 2.000,00 HRK (dvije tisuće kuna). Korisnik kredita se obvezuje prije provedbe ovog Aneksa Banci platiti naknadu za promjenu Jamca – platca u iznosu od 1,50 % (jedan cijelih pedeset posto) od iznosa nedospjele glavnice koji iznos ne može biti manji od 500,00 HRK (pet sto kuna) niti viši od 2.000,00 HRK (dvije tisuće kuna). Ponajprije se ističe da je Aneksom 1 kao novi sudužnik, umjesto dotadašnjeg sudužnika ČI, stupio PI kao vlasnik ugostiteljskog obrta „ [obrt]“, [adresa], MBO: [matični broj osiguranika]. Dakle, novi sudužnik također nije potrošač i sukladno odredbi članka 10. stavka 2. ZOO-a prilikom sklapanja Aneksa 1 bio je dužan postupati s povećanom pažnjom (pažnja dobrog stručnjaka). Također, tuženik navodi da je naknada za promjenu dužnika/sudužnika/jamca bila propisana u tuženikovim Općim aktima koji su tužitelju bili na raspolaganju u svakom trenutku. Tuženik će u kraćem roku dostaviti Opći akt o naknadama koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa 1.Nadalje, odredbom članka 6. stavka 1. Aneksa 3. ugovoreno je: „Korisnik kredita se obvezuje prije potpisa ovog Aneksa Banci platiti naknadu za izmjenu uvjeta kredita u iznosu od 500,00 HRK.“ 29. Posebno se ističe da je Aneksom 3 promijenjen bonus na promjenjivu kamatnu stopu na način koji je umanjio tužiteljevu obvezu po Ugovoru o kreditu. Dakle, Aneksom 3 promijenjeni su uvjeti kredita i to na tužiteljev zahtjev i u njegovu korist. U Izvatku iz Odluke o naknadama za usluge Addiko Bank d.d., koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa 3, pod rednim brojem 230, navedena je naknada za: „Promjene ugovorenih uvjeta kredita (otpuštanje instrumenta osiguranja, uključivanje dodatnog sudionika u kredit na zahtjev klijenta, promjena roka korištenja kredita (kod isplate kredita u tranšama), promjena iz fiducije u hipoteku, promjena fiducijarnog/založnog dužnika „ u iznosu od „PAneks 1 i Aneks 3 sklopljeni su na tužiteljev zahtjev i u njegovu korist, dakle očito je da se prilikom njihova sklapanja jest pojedinačno pregovaralo, stoga nije osnovana tužiteljeva tvrdnja da se „nije pojedinačno pregovaralo“, na kojoj u najvećoj mjeri temelji tužbeni zahtjev. Čak i ako se nije pojedinačno pregovaralo, to nije dostatan razlog za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi. Dosljednom primjenom tog stajališta svaki tipski ugovor bio bi ništetan (primjerice ugovori iz područja telekomunikacija, opskrbe energijom itd.) jer se o njegovim odredbama nije pregovaralo, što je neodrživo stajalište. ZZP 03 i kasniji Zakoni o zaštiti potrošača, kao i Direktive 93/13, s dobrim razlogom navode da je izostanak pojedinačnog pregovaranja tek jedna od ukupno tri pretpostavke koje se kumulativno moraju ispuniti da bi odredba potrošačkog ugovora bila nepoštena i posljedično ništetna. Tužitelj u tužbi ne navodi razloge zašto su sporne odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i zašto su tužitelju uzrokovale znatnu štetu, već ta da dva uvjeta poistovjećuje s navodnim izostankom pojedinačnog pregovaranja. Nadalje, odredba članka 1022. stavka 2. ZOO-a propisuje: „Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.“ Iz citirane je odredbe, dakle, razvidno da banka osim ugovorene kamatne stope ima pravo naplatiti i druge naknade. To se navodi i u odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 52/16), koji propisuje da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Posebno se ističe da se pravni temelj za naplatu spornih naknada navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014): „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ U članku 3. stavku 2. tog Pravilnika propisano je: Osim naknada iz stavka 1. ovoga članka, vjerovnik može naplatiti i drugu naknadu pod uvjetom da je bila sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade u vrijeme zaključenja ugovora. Tuženik ponavlja da su sporne naknade bile sadržane i u tuženikovoj tarifi/aktu. Dakle, pravni temelj za naplatu sporne naknade je članak 1022. stavak 2. ZOO-a, a uz to, čak i da je tužitelj potrošač (što tuženik osporava), pravni temelj nalazi se u Zakonu po potrošačkom kreditiranju i Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite. Potonja dva propisa govore u prilog da je sporne naknade tim više dozvoljeno ugovoriti u nepotrošačkom ugovoru o kreditu, kakav je predmetni Ugovor o kreditu. U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu spornih naknada, tuženik upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da naknada za obradu kredita mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu.Iako naknada za obradu kredita nije predmet ovog postupka, tuženik smatra da se spomenuta presuda Suda EU može analogno primijeniti. Naime, u presudi C- 621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU odlučio je: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. “U točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU ponovio je pravni stav iz presude C-621/17 od 3. listopada 2019.: „Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Nadalje, u presudi broj C-565/2021 od 16. ožujka 2023. (Caixabank SA protiv X), Sud EU utvrdio je: „Članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je: za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju. “Dakle, prema ustaljenoj praksi Suda Europske unije, ako je odredba kojom je ugovorena naknada radi obrade kredita jasno predočena korisniku kredita i ako je on shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Strukturu te naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču. Tuženik smatra da se to podjednako odnosi i na naknadu za promjenu dužnika/naknadu za izmjenu uvjeta kredita. Konačno, s obzirom na to da Ugovorom o kreditu tužitelj dobio na raspolaganje 330.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 597,25 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Također je obrazloženo presudom Vrhovnog suda RH Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. : „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. “Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Sudu odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja i obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude.

20. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao isplatni nalog (list 8 spisa), Ugovor o kreditu s dokumentacijom (list 9-27, 32-39 spisa), pregled predmeta za klijenta (list 29-30 spisa), prijedlog (list 40 spisa), transakcijski račini potrošača s dokumentacijom (list 55-64 spisa), sudsku praksu (list 65-86, 91-110 spisa), Pravilnik o naknadama na potrošačke kredita (list 87--90 spisa), novi zapisnik (list 111-120 spisa), obračun naknade (list 121-122 spisa), dopis (list 123-125 spisa), izvadak (list 130-136 spisa), izvadak iz zk (list 137- spisa), uvjerenje (list 138 spisa), rješenje (list 139--142 spisa), kopija katastarskog plana s ostalom financijskom dokumentacijom (list 143-202 spisa), te dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 12.11.2025. (list 216-217 spisa).

21. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

22. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 19. siječnja 2007.godine te je utvrdio da su iste sklopili tužitelj kao korisnik te tuženik kao banka kreditor. Dana 02.09.2014. sklopljen je Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Dana 05.02.2016. sklopljen je Aneks uz govor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te je dana 25.01.2019. sklopljen Aneks br. 3 uz govor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen s namjenom "stambeni kredit". Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 322.200,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF Banke važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obavezao isti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Banke na dan plaćanja. Zatim je sud utvrdio da je tužitelj je zaključio s tuženikom dana 2.9.2014.godine Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te je temeljem čl. 6 st. 1 i st. 2 navedenog Aneksa tuženik naplatio trošak odobrenja aneksa u visini od 4.000,00 HRK / 530,89 EUR i to dana 25.9.2014.godine. Isto tako je sud uvidom u predmetne ugovore te anekse utvrdio da je tužitelj zaključio s tuženikom dana 25.1.2019. godine Aneks br. 3 uz Ugovor o kreditu br. 246-04/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, te je temeljem čl. 6 st. 1 navedenog Aneksa naplaćena naknada za izmjenu uvjeta ugovora u iznosu od 500,00 Kn / 66,36 EUR i to dana 29.01.2019. godine.

23. Tužiteljica je u svom usmenom iskazu danom na ročištu dana 12. studenoga 2025. iskazala kako je prije, odnosno za vrijeme sklapanja Ugovora o kredita njeno prezime bilo PI, da se radi o istoj osobi, vidi se iz OIB [osobni identifikacijski broj]a. Predmetni kredit podigla je u svrhu adaptacije kuće zbog rješavanja stambenog pitanja. Radi se zapravo o višekatnoj kući gdje je u prizemlju postojao restoran koji je u to vrijeme glasio na BI, majku njenog tadašnjeg supruga no ona s tim restoranom nije imala nikakve veze. U vrijeme kada je sklopila Aneks 1 tog Ugovora zbog promjene sudužnika tim aneksom je bila dužna platiti određene naknade zbog promjene sudužnika. Njoj nisu u banci rekli koji su troškovi zbog toga nastali i zbog čega se taj naknada mora zapravo platiti. I ugovor i aneks je pisala banka jednostrano i ako je htjela provesti tu promjenu sudužnika morala je pristati na taj uvjet banke. Kao i kod ugovora tako i kod zaključenja aneksa bila je kod javnog bilježnika gdje se postupak sveo na potpisivanje dokumentacije, a on ništa nije govorio o tim naknadama. Tu naknadu je platila nakon zaključenja tog aneksa ugovora, te je njoj ta naknada naplaćena 25.09.2014. godine. Sama je otplaćivala premetni kredit i to tako da je uplaćivala svaki mjesec putem uplatnica. Banku tuženika odabrala je obzirom su joj oni jedini rekli da je kreditno sposobna za navedeni kredit. Ugovor je pročitala, a zajedno s aneksom no službenica u banci se nije pretjerano trudila obrazložiti joj učinke odredaba tih ugovora. Nadalje je iskazala da je zaključila i aneks broj 3 predmetnog ugovora, ono što je važno reći da je sve račune i financije vršila upravo putem te jedne te iste banke te je zato ostvarila pravo na bonus za promjenjivu kamatu iako joj to nisu odmah rekli u banci i kada je zaključivala ovaj treći aneks naplatili su joj 500,00 kn na ime naknade za izmjenu uvjeta ugovora o kreditu, a nitko joj ništa nije objasnio ni obrazložio zašto to mora platiti i koji će se troškovi iz te naplate podmiriti. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Taj iznos od 500,00 kn joj je naplaćen 29.1.2019. godine, inače ima svoj obrt koji se bavio prodajom i proizvodnjom ženskih ukrasnih predmeta koji se nalazio na istočnom dijelu grada na potpuno drugoj adresi od adrese stanovanja u vrijeme zaključenja ugovora. Nije ni na koji način sudjelovala u poslovima obitelji svog bivšeg supruga. Želi posebno naglasiti da nikada nije bila niti vlasnik niti voditelj obiteljskog restorana koji je prvo bio u vlasništvu BI, majke njenog bivšeg supruga, a posije ga je preuzeo njen bivši suprug NI, te iz prihoda tog restorana ona nije imala nikakve financijske koristi niti je iz tih novaca otplaćivala kredit.

24. Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit realizirala kod tuženika radi adaptacije kuće u stambeni prostor za osobne potrebe. Vezano uz pitanje da li se novac odnosio na neki obrt ili firmu, sud iz provedenih dokaza nije utvrdio da bi se u tu namjenu trošio navedeni novac. Vezano uz naknade koje je tužiteljica platila prilikom sklapanija prvog i trećeg aneksa, sud je utvrdio da je tuženik jednostrano unio tu obvezu u predmetne dodatke kao i što je sve isprave sam jednostrano napisao te da tužiteljica zapravo niti nije mogla pregovarati o istima jer su joj iste naknade nametnute kao obvezne ako hoće sklopiti navedene anekse. Isto tako je sud utvrdio da banka tužiteljici nije objasnila koja je svrha tih naknada i koji se eventualni troškovi njima podmiruju.

25. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za sklapanje Anexa br. 1 (čl. 6 st. 1 i 2) te Anexa 3 (čl. 6 st. 1) Ugovora o kreditu sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.

26. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su naprijed citirane odredbe iz Anexa 1 i 3 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

27. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

28. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

29. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

30. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz citiranih odredbi iz Anexa 1 i 3 Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznose od 530,89 EUR sa kamatom od 26.09.2014. godine te iznos od 66,36 EUR s kamatom od 30.01.2019. godine, sve do isplate.

31. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

32. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita), a ni o ostalim naknadama nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

33. Odluku o visini stope zakonske zatezne kamate sud je donio za period do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO NN 35/05), a od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22, NN 156/22 i 155/23).

34. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji, zbroj VPS-a više zahtijeva te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

35. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 23.06.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 09.09.2025. i 19.09.2025. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 15.10.2025. i 12.11.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište za objavu sa 100,00 EUR (tbr. 9/5) ili ukupno 1.100,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV u iznosu od 275,00 EUR (tbr. 46), trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR i na presudu od 53,09 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.454,65 EUR te je isti dosuđen tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu.

36. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 18. prosinca 2025. godine pa do isplate.

37. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 18. prosinca 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.