REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2076/2025-44

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, po prijedlogu višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Križanec, Ć i P, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 7. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 18. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio podneskom od dana 13. siječnja 2022. godine.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.373,36 zajedno sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 6,06 eura od dana 17. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 0,91 eura od dana 17. listopada 2007. do isplate,

- na iznos od 0,27 eura od dana 16. studenog 2007. do isplate,

- na iznos od 4,47 eura od dana 4. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 2,72 eura od dana 4. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos od 8,81 eura od dana 2. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 12,16 eura od dana 4. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 17,89 eura od dana 22. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 9,27 eura od dana 3. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 5,92 eura od dana 2. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 10,15 eura od dana 5. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 3,93 eura od dana 2. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 4,24 eura od dana 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 7,93 eura od dana 4. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 35,85 eura od dana 3. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 17,14 eura od dana 3. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 40,92 eura od dana 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 44,58 eura od dana 3. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 46,23 eura od dana 3. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 42,21 eura od dana 3. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 43,09 eura od dana 5. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 36,04 eura od dana 19. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 30,85 eura od dana 22. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 32,23 eura od dana 22. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 34,97 eura od dana 16. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 34,73 eura od dana 27. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 31,96 eura od dana 17. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 37,15 eura od dana 10. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 41,32 eura od dana 12. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 47,24 eura od dana 3. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 45,88 eura od dana 3. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 53,91 eura od dana 3. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 52,39 eura od dana 3. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 55,36 eura od dana 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 81,07 eura od dana 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 75,77 eura od dana 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 91,94 eura od dana 12. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 86,40 eura od dana 23. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 77,37 eura od dana 23. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 96,33 eura od dana 17. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 120,45 eura od dana 17. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 103,37 eura od dana 25. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 109,36 eura od dana 21. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 101,74 eura od dana 25. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 103,11 eura od dana 24. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 135,44 eura od dana 15. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 138,59 eura od dana 20. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 165,61 eura od dana 20. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 151,73 eura od dana 20. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 136,54 eura od dana 20. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 133,97 eura od dana 20. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 132,81 eura od dana 20. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 140,00 eura od dana 20. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 146,27 eura od dana 21. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 147,11 eura od dana 11. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 142,78 eura od dana 10. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 145,70 eura od dana 10. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 147,71 eura od dana 10. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 144,34 eura od dana 9. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 145,22 eura od dana 9. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 142,70 eura od dana 9. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 137,23 eura od dana 11. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 143,06 eura od dana 14. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 145,85 eura od dana 21. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 2.705,01 eura od dana 22. prosinca 2012. do isplate, i to po stopi koja se od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.338,99 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 18. prosinca 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi koju je podnio pred ovim sudom dana 7. kolovoza 2020. navodi kako je s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 041-50-4287835 dana 27. srpnja 2007. (u nastavku Ugovor) prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 37.986,36 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate te redovnom kamatom od 5,95 % u mjesečnim anuitetima od po 554,02 CHF, gdje je ugovorena otplata navedenog kredita u 84 mjeseca.

2. Nadalje, navodi kako je u Ugovoru o kreditu sadržana nepoštena/ništetna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i da tuženik nije na adekvatan i transparentan način informirao tužitelja da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro usprkos tome što je priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i tužitelju.

3. Tužitelj se, također upirući na ništetnost valutne klauzule, poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te na presudu Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. kao i da su sudovi u navedenim odlukama zauzeli pravno shvaćanje polazeći od činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak bile sastavni dio standardnoga ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije s potrošačem pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kako takve ugovorne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita na njihovu štetu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava te da je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

4. Također, tužitelj navodi i kako se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o navedenoj odredbi niti je tužitelj na bilo koji način imao utjecaj na sadržaj tih odredbi.

5. Tužitelj se nadalje poziva na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača gdje citirane presude, budući je u istima utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita i od strane tuženika, obvezujuće za naslovni sud u ovom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

6. Nadalje, tužitelj navodi da su nepoštene odredbe ništetne od samog početka te da je svaka strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije niti bilo.

7. Tužitelj navodi kako imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa te zaključuje kako je jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik stekao, bez ikakvog temelja u sklopljenom pravnom poslu (Ugovoru), nepripadnu imovinsku korist, slijedom čega tužitelj, pozivajući se na odredbu čl. 1111. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu ukupnog iznosa od 53.976,81 kn (7.163,95 eura), sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate.

8. Nadalje, tužitelj nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od dana 13. siječnja 2022. potražuje isplatu iznosa od 55.554,53 kn (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražen iznos od 53.976,81 kn) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te je tužitelj nadalje podneskom od dana 3. travnja 2025. tužbeni zahtjev uredio sukladno izmjenama na strani valute u Republici Hrvatskoj prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22) i kojim je zatražio isplatu iznosa od 7.373,36 eura (što je isti iznos zatražen i podneskom od 13. siječnja 2022. samo je sada izražen u valuti euro), a kako to stoji u toč. II. izreke, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

9. Navedeno uređenje tužbe podneskom od 13. siječnja 2022. predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP).Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. U odnosu na navode tuženika vezano za preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja sud ističe kako je odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 191. stavka 1. istog zakona, određeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodni postupak zaključen dana 12. ožujka 2021., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 199-200 spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od dana 13. siječnja 2022. preinačiti tužbeni zahtjev. Odredbom članka 191. stavak 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ukoliko bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogla znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio visinu potraživanja koja se nije mogla utvrditi temeljem same dokumentacije ili uz navedenu dokumentaciju, ali nikako bez stručnog znanja vještaka. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Kako je u konkretnom slučaju u odnosu na naknadno utvrđenu visinu predmetnog potraživanja koja je utvrđena provedenim vještačenjem stručne osobe, financijsko- knjigovodstvenog vještaka, došlo do takvog odstupanja, time su utvrđene nove činjenice gdje tužitelj preinaku nije mogao učiniti prije zaključenja prethodnog postupka, pa sud smatra kako je riječ o dopuštenoj iznimci koja bi bila opravdana po provedenom testu razmjernosti, slijedom čega je preinaka tužbenog zahtjeva dopuštena, budući je evidentno kako stranka za točnu visinu predmetnog potraživanja nije mogla znati ranije bez svoje krivnje, te je bilo potrebno provesti dokaz navedenim vještačenjem, te budući i sud nema stručna znanja za isto kako to stoji u odredbi čl. 250. ZPP-a, to je odlučeno kao u toč. I. ZPP-a.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene.

12. Tuženik nadalje ističe kako sukladno odredbama članka 96., stavak 1., i članak 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive pa smatra ako isto ne bi dokazao, da tada nije uopće dopušteno ocjenjivati njegovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i uvidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju se tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF.

13. Nadalje, pojašnjava kako je institut valutne klauzule u RH uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.

14. Tuženik nadalje ističe kako je sukladno stavu VSRH-a za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF-a prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Također, tuženik tvrdi kako je tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku, navodi i kako je predmetni ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika.

15. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. Smatra kako to ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se veže glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

16. Nadalje, tuženik ističe kako smatra da je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika te napominje kako je promjena kamatne stope posljedica objektivnih tržišnih okolnosti kao i da je istu mijenjao zbog opravdanih razloga, a u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čija je primjena bila ugovorena u članku 9. predmetnog ugovora.

17. Također, tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, te ističe i prigovor zastare, te sukladno svemu navedenom predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka tuženiku.

18. Po prvotno provedenom prvostupanjskom postupku, sud je dana 15. srpnja 2022. donio presudu pod poslovnim brojem P-3964/20-27 kojom je u točki I. izreke dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio podneskom od 13. siječnja 2022., u točki II. je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 55.554,53 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate, u točki III. je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 13.926,00 kn te je u točki IV. Izreke tuženik u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadom troškova postupka.

19. Po pravovremeno uloženoj žalbi tuženika Županijski sud u Sisku kao drugostupanjski sud donio je rješenje pod poslovnim brojem Gž-857/2022-4 dana 30. siječnja 2025. kojim je prvostupanjska presuda od 15. srpnja 2022. potvrđena u točki I. izreke dok je ista u preostalom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

20. U tijeku postupka sud je pregledao svu priloženu dokumentaciju i to Ugovor o kreditu broj 041-50-4287835 od dana 27. srpnja 2007., početni otplatni plan, knjigovodstvenu karticu s pregledom uplata i pregledom promjena kamatnih stopa, promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila u periodu od 1. siječnja 2007. do 30. rujna 2007., te je proveden dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Darki Prpiću iz Darfin d.o.o.

21. U ponovljenom postupku sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

22. Nadalje, pročitana je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14, odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020., U-III-2922/2018. od 20. veljače 2020. te presudu i rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

23. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka PČ i ĐČ obzirom su stranke odustale od navedenih dokaznih prijedloga. Nadalje, u odnosu na predloženo saslušanje svjedoka JČ, javnog bilježnika, na okolnost solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu, sud ističe kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva tužitelju kao potrošaču učiniti razumljivom (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., iz kolektivnog spora zaštite interesa potrošača). Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Uostalom, javni bilježnik se sigurno ne može sjećati solemnizacije ugovora prije više od dvanaest godina. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula Đ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Također, za istaknuti je kako činjenicu je li navedeni ugovor solemniziran stranke nisu niti sporile.

24. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

25. Među strankama nije sporno da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu broj 041-50-4287835 dana 27. srpnja 2007. u iznosu od 37.986,36 CHF, u kojem Ugovoru je ugovorena redovna kamata od 5,95% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da je odredbom navedenog ugovora valutna klauzula, te se navedeno neće posebno obrazlagati. Nadalje nesporno je kako je Ugovor o kreditu solemniziran.

26. Sporno je u ovom predmetu jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li nepoštene, je li posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništetnost te je sporno je li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime preplaćene razlike anuiteta koja je nastala kao rezultat primjene valutne klauzule, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora. Sporna je i zastara predmetnog potraživanja.

27. Iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi kako je predmetni kredit zatražio u banci tuženika radi kupnje automobila koji mu je bio potreban za njegove osobne potrebe i potrebe njegove obitelji te napominje da često zbog obiteljskih razloga putuju u Makedoniju i potreban im je auto. Također predmetno vozilo je posuđivao i sinu za njegove osobne potrebe. Odlučio se za tuženika i podizanje kredita kod istog jer mu je prezentiran kredit u CHF valuti kao najpovoljniji što mu je odgovaralo, a još su razgovarali i o duljini otplate navedenog kredita no ne i o drugim detaljima predmetnog ugovora. Kredit je prvotno otplaćivao u mjesečnim iznosima od oko 2.400,00 kn, no nakon izvjesnog vremena mjesečna rata je dosegla iznos od oko 3.800,00 kn povodom čega je otišao u poslovnicu banke i zatražio objašnjenje na što je dobio odgovor da je to tako. Drugih obrazloženja nije dobio. Iskazuje da je u svrhu otplate kredita posuđivao novac od poznanika, te je isti otplatio koliko se sjeća 2012. Vozilo nikada nije koristio u bilo koju drugu svrhu osim osobne prirode za sebe i svoju obitelj. Navodi da je ugovor sastavljen od strane banke te da mu je tako rečeno i u autosalonu. U banci je dobio uputu da se sadržaj ugovora ne može mijenjati te da isti kako je sastavljen može prihvatiti i potpisati ili odustati od sklapanja navedenog ugovora. Iskazuje i da nije dobio upozorenje da će mjesečni iznos rasti, odnosno mijenjati se te napominje da je u otplatnom planu za svaki od mjeseci otplate kredita bio naznačen iznos od 2.400,00 kn. U banku tuženika došao je po preporuci autosalona u kojem je htio kupiti vozilo, a u kojem je u konačnici i kupio navedeno vozilo. Iskazuje da nije razgovarao sa referentom u banci o kreditima u drugim valutama jer mu je kredit u CHF valuti ponuđen kao najpovoljniji. Također nitko mu nije izričito rekao da ne može podići kredit u nekoj drugoj valuti. Navodi da je predmetni ugovor pročitao te da ne razumije pojam valutne klauzule.

28. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao stranke obzirom je isti iskazivao životno, logično i u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu, a i sa provedenim vještačenjem. Iz navedenog iskaza jasno proizlazi kako je tužitelj navedeni kredit zatražio radi kupnje automobila koji mu je bio potreban za osobne potrebe te da je sadržaj ugovora unaprijed sastavljen po principu uzmi ili ostavi kao i da se o pojedinačnim odredbama ugovora nije pregovaralo, a da se na kredit u valuti CHF odlučio jer mu je isti od strane banke prezentiran kao najpovoljniji no nije mu pojašnjeno kako će se mjesečni anuiteti mijenjati odnosno povisiti niti je naknadno o tome zaprimio obavijest od tuženika kao banke.

29. U odnosu na navode tuženika kako je zakonodavac predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa, sud ističe sljedeće.

30. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za ostale sudove u postupcima koji potrošač osobno pokrene zbog postupanja tuženika, dok je navedeno uređeno i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09 i 79/09) čime je jasno kako pravomoćna presuda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg su pokrenuli potrošači obvezuje ostale sudove i da se tužitelj može pozivati na navedene obvezujuće pravomoćne presude uz napomenu kako je predmetni Ugovor sklopljen dana 27. srpnja 2007., dakle u razdoblju na koje se odnosi gore navedena sudska odluka u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

31. Sud ističe kako je o navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

32. Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnih postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

33. Obzirom se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika sud smatra nesvrsishodnim ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a, a što je i utvrđenje prema odluci VSRH-a poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

34. Sud nadalje ističe kako tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje ZOO) utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a propisano je da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te da se isti ne može osnažiti ni prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

35. Nadalje, za istaknuti je kako nije osnovan istaknuti prigovor tuženika da je tražbina tužitelja zastarjela, budući je pitanje od kada teče zastarni rok riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2011. u kojoj je povodom izvanredne revizije sud izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018. u kojem trenutku je otpala pravna osnova temeljem koje je tuženik naplaćivao tužitelju iznose anuiteta uz primjenu povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 7. kolovoza 2020. Kako se na konkretnu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a tužba u ovom predmetu je podnesena dana 7. kolovoza 2020. to zastara tražbine tužitelja kako po prvotno postavljenom, tako niti po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 13. siječnja 2022. nije nastupila. Nadalje, kako je u konkretnom predmetu tužitelj prvotno postavljenim i naknadno specificiranim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu za isto razdoblje, imajući na umu da je specifikacija izvršena prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke i da tužitelj ne treba imati stručna znanja koja bi mu omogućila precizno definiranje visine i datuma dospijeća svakog anuiteta bez potrebe za angažmanom financijskog vještaka u samoj tužbi, to je neosnovan prigovor zastare na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, sud smatra kako zahtjev tužitelja ni iz ovog razloga nije u zastari.

36. Dodatno je za istaknuti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev- 2245/17 prihvatio stav Suda EU koji je izražen u odluci poslovni broj C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 J Naranjo (spojeni predmeti) te navodi da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može niti imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Sud ističe kako proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

37. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. zauzet je stav da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Slijedom navedenog, sud predmetni prigovor tuženika smatra u cijelosti paušalnim i neosnovanim.

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, poslovni broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske između ostalog navodi se i: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

39. Iz navedenog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, kao i odredbe o valutnoj klauzuli, u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Navedeno se odnosi i na valutnu klauzulu gdje je tužitelj mogao znati samo o kojoj se valuti radi, no ne hoće li, zašto i kako doći do promjene u visini mjesečnih anuiteta u odnosu na promjene koje su se dogodila kod navedene valute.

40. Predmetne Ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

41. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja.

42. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

43. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 I i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

44. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

45. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jest da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

46. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

47. U smislu odredbe članka 269. stavak 2. i čl. 272. ZOO-a valutna klauzula kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, te je za istaknuti kako u ovom slučaju i sam tužitelj nije imao saznanja da će doći do primjene iste, nije dobio adekvatno pojašnjenje, iz čega proizlazi kako je ista bila neodrediva budući su parametri pomoću koje se ista određuje neodredivi.

48. Sud nadalje ističe stav Suda Europske unije iznesen u presudi broj C-118/07 od 14. ožujka 2019. koji je dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, pri tome primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno kao da nikada nije ni postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Također je za istaknuti kako Sud Europske unije utvrđuje činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor te da navedeno ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, slijedom čega proizlazi kako izmjena Općih odredbi nije relevantna te takve naknadne izmjene nisu dovele do konvalidacije navedene ništetne odredbe.

49. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

50. Bitni sastojci Ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a su prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, te iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu.

51. Kako su odredbe o švicarskom franku kao i o promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak.

52. Naime upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora, a ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud i u svim bitno ranijim odlukama GZZ 105/2002, VSRH Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora.

53. Za istaknuti je da je tijekom ovog postupka donesena i odluka Suda Europske unije poslovni broj C-188/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungary gdje je i Sud Europske unije u tom predmetu jasno naveo da je odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni predmet ugovora i kako održanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer je to bitni sastojak Ugovora.

54. Slijedom svega navedenog sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim čime se upustio u ocjenu visine tužbenog zahtjeva, radi čega je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

55. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. proizlazi da je razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos te da je ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 55.554,53 kn (7.373,36 eura), a kako je to tužitelj i zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 13. siječnja 2022. (te uređenim u pogledu izmjene na strani valute u Republici Hrvatskoj od dana 3. travnja 2025.), kako to stoji u toč. II. izreke.

56. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja koja je tuženik isticao u odgovoru na tužbu, a kojima osporava zahtjev tužitelja za isplatu utuženog potraživanja.

57. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića budući je isti sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, a u nalazu nema nikakvih nelogičnosti i proturječnosti, te na isti stranke nisu imale prigovora niti primjedbi.

58. Iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jest iznos koji predstavlja razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule te je tako utvrđeno kako ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos ukupno iznosi 7.373,36 eura, slijedom čega je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 7.373,36 eura sa zateznim kamatama od dana iza dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

59. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, te odredbi čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 156/22.) i čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23).

60. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23; dalje Tarifa) i priloženom troškovniku, a sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 7.373,36 eura. Tužitelju je tako priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.338,99 eura i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1., podnesaka od dana 12.11.2020., 13.7.2021., 3.4.2025. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife kao i trošak zastupanja po odvjetniku na ročištima dana 12.3.2021., 9.12.2021., 2.6.2022., 6.10.2025. i 7.11.2025. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, potom za sastav podneska od 23.11.2021., 13.1.2022., 25.7.2022. prema Tbr. 8. toč. 3. za svaku radnju u iznosu od po 100,00 eura, za sastav žalbe od 25.7.2022. prema Tbr. 10. toč. 4. iznos od 100,00 eura te za pristup odvjetnika na ročište za objavu presude prema Tbr. 9. toč. 3. iznos od 100,00 eura sve sa pripadajućim PDV-om od 25%, potom trošak predujma za financijsko- knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 199,08 eura kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 118,12 eura, presudu u iznosu od 120,25 eura i žalbu u iznosu od 26,54 eura sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 118/18, 9/21, 51/23).

61. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak izrade izračuna potraživanja u iznosu od 66,36 eura, obzirom predmetni trošak nije dokazan u smislu čl. 164. st. 2. ZPP-a. Također, sud nije priznao trošak sastava podneska od 11.3.2021. obzirom je sud tužitelju priznao trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu 12.3.2021., na kojem ročištu je tužitelj mogao istaknuti predmetne navode usmeno na zapisnik, te time isti nema pravo na trošak obje radnje, a sve u smislu načela ekonomičnosti postupka posebice uzimajući u obzir kako je tužitelj podnesak tuženika na koji se očitovao upravo podneskom od 11.3.2021. zaprimio već 11.11.2020. te je imao i više nego dovoljno vremena za očitovanje na isti, a ne tek pred održavanje ročište dana 12.3.2021. Sud nije priznao tužitelju niti zatraženi trošak sastava podnesaka od 19.8.2020., 12.4.2021. i 19.7.2022. obzirom se radi o dokazu uplate predujma troškova postupka, a što se dokazuje putem obračunskog lista računovodstva ovog suda ili uvidom u novčane obveze u e-spisu, niti trošak sastava podneska od 14.2.2022. i 7.10.2022. budući predmetni podnesak nije bio nužan za vođenje postupka sukladno čl. 155. ZPP-a.

62. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

63. Obzirom tuženik nije uspio u sporu to isti nema pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, čime je odlučeno kao u točki IV. izreke presude.

Zagreb, 18. prosinca 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a ako je presuda dostavljena stranci, rok se računa od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja

2. punomoćniku tuženika

3. spis

U Zagrebu, dana 18. prosinca 2025. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja