REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-70/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog TN zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenog TN za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 15. veljače 2024. broj K-18/2023-63 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. studenoga 2024. broj I Kž-145/2024-5, u sjednici održanoj 18. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog TN za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 15. veljače 2024. broj K-18/2023-63 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. studenoga 2024. broj I Kž-145/2024-5 TN proglašen je krivim zbog počinjenja pet kaznenih djela, i to teških kaznenih djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 153. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., jednog kaznenog djela, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode u pokušaju iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 153. stavkom 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. KZ/11., jednog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. i jednog kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. te je nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za svako od navedenih kaznenih djela, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset godina.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni TN je putem braniteljice, odvjetnice Gordane Vrandečić podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP-24.), povrede prava okrivljenika na obranu (pravilno bi bilo: povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi), teške povrede prava na pravično suđenje i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja povreda je utjecala na presudu.

3. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev u cijelosti usvojiti te pobijanu presudu preinačiti i osuđenog TN osloboditi optužbe ili podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Istovremeno predlaže da se donese rješenje kojim će se podnositelju zahtjeva, temeljem članka 518. stavka 5. ZKP-24., odgoditi izvršenje pravomoćne presude do donošenja odluke po podnesenom zahtjevu.

4. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-24., a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je svojim podneskom od 11. travnja 2025. pod brojem Ksm-DO- 54/2025-3 izrazilo mišljenje da podneseni zahtjev nije osnovan.

5. Odgovor je dostavljen osuđeniku i njegovoj braniteljici.

6. Zahtjev nije osnovan.

7. Kada ističe povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. do 4. ZKP-24. osuđenik u zahtjevu, ustrajući i nadalje na prigovorima iz žalbe, tvrdi da iz činjeničnog opisa izreke pravomoćne presude pod točkama 1. do 5. ne proizlaze zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. jer isto, kao kvalificirano kazneno djelo, sadrži veću količinu neprava od njegovog osnovnog kaznenog djela iz članka 153. KZ/11. Navodi kako iz izreke te presude proizlazi da je osuđenik u pet navrata, kako je to opisano pod točkama 1. do 5. izreke, uporabom sile i bez njezinog pristanka s bliskom osobom izvršio spolni odnošaj i sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, pri čemu smatra kako se pravomoćna presuda temelji isključivo na iskazu oštećene-žrtve EN, dok s druge strane njezin iskaz nije potkrijepljen niti jednim drugim izvedenim dokazom. Nakon toga detaljno i opširno analizira , kao u podnesenoj žalbi, te ponovno ocjenjuje i vrednuje iskaz žrtve te iskaze drugih svjedoka, majke žrtve LN, sestre žrtve GN, očuha žrtve ŠN odnosno svjedoka PN, SN, ĐN i ON, smatrajući kako iz tako izvedenih dokaza nije utvrđena niti jedna činjenica odnosno okolnost koja bi govorila u prilog postojanja stvarne i objektivne uporabe sile, a onda posljedično tome i realnom otporu žrtve te njezinom jasnom i nedvosmislenom neprihvaćanju radnji i postupaka osuđenika.

8. Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu.

9. Naime, iako to izričito ne precizira, a imajući u vidu ovakav sadržaj ovog dijela zahtjeva, po ocjeni ovog suda, podnositelj evidentno upire na povredu iz članka 469. točke 4. ZKP-24., smatrajući kako je u ovoj konkretnoj situaciji u odnosu na predmet optužbe pod točkama 1. do 5. izreke primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Pritom osuđenik, identično kao i u izjavljenoj žalbi, ponovno polemizira s utvrđenim činjeničnim stanjem u pravomoćnoj presudi smatrajući da, osim iskaza žrtve, iz drugih izvedenih dokaza ne proizlazi uporaba sile od strane osuđenika, no, ističući navedeno, podnositelj zahtjeva zanemaruje činjenicu da se postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP-24. prosuđuje isključivo prema onom i onakvom činjeničnom stanju koje je utvrđeno izrekom pravomoćne presude, a ne prema onom činjeničnom stanju koje je, prema osuđenikovom shvaćanju, trebalo utvrditi tijekom dokaznog postupka. U tom pogledu treba napomenuti kako su u ovom konkretnom slučaju sud prvog i sud drugog stupnja na ono činjenično stanje koje je utvrđeno konkretnom pravomoćnom presudom u konačnici pravilno primijenili odgovarajuće odredbe kaznenog zakona. S druge strane, podnositelju zahtjeva isto tako treba ukazati na činjenicu, s obzirom da osporava i pravilnost utvrđenih činjenica, da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnositi samo zbog točno propisanih povreda zakona (članak 515. stavak 1. i članak 517. stavak 1. ZKP- 24.), ali se ne može podnositi i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosno zbog okolnosti koje se odnose na činjenična utvrđenja. Stoga, uslijed navedenog nije ostvarena povreda iz članka 469. točke 4. ZKP-24., a na koju sadržajno u ovom dijelu zahtjeva neosnovano ukazuje osuđenik.

9.1. Obrazlažući u nastavku zahtjeva povredu kaznenog zakona osuđenik ističe da je u odnosu na dva kaznena djela činjenično opisana pod točkom 6. izreke pravomoćne presude pogrešan zaključak prvostupanjskog i drugostupanjskog suda da se ovdje radi o kaznenim djelima u realnom stjecaju i to iz članka 179.a KZ/11. i članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11. Smatra da se u ovom slučaju radi o tzv. prividnom stjecaju s obzirom da se kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka179.a KZ/11. pojavljuje kao glavno djelo koje u okviru te inkriminacije uključuje i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11., i koje je kao sporedno djelo konzumirano u radnji izvršenja glavnog dijela pa se stoga, po ocjeni podnositelja zahtjeva, ne može raditi o dva zasebna kaznena djela, već o jednom kaznenom djelu iz članka 179.a KZ/11.

9.2. Međutim, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

9.3. Naime, radnja izvršenja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11., kako je to činjenično opisano pod točkom 6. izreke pravomoćne presude, predstavlja zaseban i odvojen kriminalni događaj koji je od strane osuđenika bio usmjeren isključivo u odnosu na osobnu slobodu žrtve, a kako bi ju na taj način pokušao zastrašiti i onemogućiti u namjeri da s njime prekine dotadašnju vezu, što je kvalitativno, kvantitativno i vremenski u potpunosti različito u odnosu na radnje koje su opisane kao radnje izvršenja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. pa se stoga u ovom konkretnom slučaju ne može raditi o tzv. prividnom stjecaju. To stoga što kazneno djelo prijetnje, ovako kako je činjenično opisano, nije konzumirano radnjom izvršenja kaznenog djela nasilja u obitelji, kako to neosnovano tvrdi podnositelj zahtjeva, već se radi o suštinski, vremenski i prostorno odvojenim radnjama odnosno o realnom stjecaju dvaju zasebnih kaznenih djela. Osim toga, za kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11. zakonom je propisana kazne zatvora od jedne do tri godine, a za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11. zakonom je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, pa kako je kazneno djelo prijetnje, po zapriječenoj kazni, teže kazneno djelo u odnosu na kazneno djelo nasilja u obitelji to isto, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, ne može biti sporedno kazneno djelo i kao takvo konzumirano u kaznenom djelu nasilja u obitelji, kao blažem kaznenom djelu, pri čemu također treba imati u vidu da su i zaštitni objekti kod ovih kaznenih djela u potpunosti različiti.

10. Kada tvrdi da je drugostupanjskom presudom povrijeđena odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP-24. (nepropisan sastav suda drugog stupnja) osuđenik navodi da je ova povreda ostvarena iz razloga što su u žalbenom postupku sudjelovala dva suca koja su, sukladno odredbi članka 32. stavka 1. točke 5. ZKP-24., morala biti izuzeta. Obrazlažući istaknutu povredu osuđenik navodi kako je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odlučivao o žalbama izjavljenim protiv prvostupanjske presude u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Lane Peto Kujundžić, mr. sc. ČN i TNĆ, iako su prethodno dvoje sudaca iz toga vijeća, dr. sc. Lana Peto Kujundžić i TNĆ, u tom istom kaznenom predmetu sudjelovali u donošenju odluke po žalbi osuđenog TN izjavljenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 11. svibnja 2020. broj II Kž- 278/2023-5. Stoga, a kako su suci dr. sc. Lana Peto Kujundžić i TNĆ već sudjelovali u ovom istom kaznenom predmetu u donošenju odluke koja se pobijala žalbom to su, po ocjeni podnositelja zahtjeva, sukladno odredbi članka 32. stavka 1. točke 5. ZKP-24., trebali biti izuzeti iz odlučivanja u ovom žalbenom postupku, a kada se odlučivalo o žalbama izjavljenim protiv prvostupanjske presude.

10.1. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

10.2. Naime, rješenjem Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 11. srpnja 2023. broj II Kž-278/2023-5 (list 411 spisa predmeta) odlučeno je o žalbi okrivljenog TN izjavljenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 7. lipnja 2023. broj Kov-8/2023-6, a kojim je tom okrivljeniku, nakon podignute optužnice, produljen istražni zatvor. Stoga, navedena okolnost nije razlog za otklon od suđenja u ovom kaznenom predmetu odnosno za otklon navedenih sudaca u žalbenom postupku u smislu odredbe članka 32. stavka 1. točke 5. ZKP-24. To stoga što je, sukladno navedenoj odredbi, sudac isključen od obavljanja sudske dužnosti ako je u tom istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom. U ovom kaznenom predmetu suci Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, a koji su odlučivali u žalbenom postupku, odlučivali su o žalbama koje su bile izjavljene protiv prvostupanjske presude Županijskog suda u Osijeku, a koju presudu su u vijeću donijeli upravo suci toga suda. Dakle, suci Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, dr. sc. Lana Peto Kujundžić i TNĆ, a koji su sudjelovali u donošenju drugostupanjske presude, nisu sudjelovali u donošenju presude koja se pobijala u žalbenom postupku pa da bi onda zbog navedene okolnosti, sukladno odredbi članka 32. stavka 1. točke 5. ZKP-24., morali biti isključeni od obavljanja sudske dužnosti u ovom kaznenom predmetu u žalbenom postupku. Činjenica što su ti suci, u ranijoj fazi ovog kaznenog postupka, odlučivali o žalbi okrivljenika koja je bila izjavljena protiv rješenja o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, suprotno tvrdnjama osuđenika, ne predstavlja situaciju koja je propisana člankom 32. stavkom 1. točkom 5. ZKP-24. jer to nije odluka koja se u drugostupanjskom postupku pobijala žalbom, s obzirom da se u ovom konkretnom slučaju žalbom pobijala prvostupanjska presuda Županijskog suda u Osijeku, a u čijem donošenju ovi suci nisu sudjelovali.

11. Kada ističe da je ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 487. stavka 1. ZKP-24., koja povreda je bila od utjecaja na donošenje pravomoćne presude, osuđenik navodi kako drugostupanjski sud u žalbenom postupku nije ocijenio, iako je to bio dužan učiniti, sve žalbene navode optuženika, a taj propust je, po ocjeni podnositelja zahtjeva, nesumnjivo bio od utjecaja na pravilnost pravomoćne presude.

11.1. Obrazlažući navedenu povredu osuđenik tvrdi kako je kao optuženik u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude opširno i detaljno izložio iz kojih razloga se na iskazu oštećene-žrtve, pa onda i na iskazima pojedinih svjedoka, ne može temeljiti utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom kaznenom predmetu odnosno isključiti obrana optuženika, a koje žalbene prigovore sud drugog stupnja uopće nije cijenio, već je samo konstatirao da se u tom dijelu žalba odbija. Identična situacija, po ocjeni podnositelja zahtjeva, odnosi se i na druge žalbene navode koje drugostupanjski sud nije ocijenio, već je samo šturo naveo „...kako je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pobijana presuda u dostatnoj mjeri jasna i razumljiva, a prvostupanjski je sud u obrazloženju naveo razloge o odlučnim činjenicama te brižljivo analizirao sve dokaze...“. Smatra da se obrazloženje drugostupanjskog suda u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja isključivo svodi na konstataciju kako je prvostupanjski sud izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenih djela, bez bilo kakve ocjene žalbenih navoda, posebice u pogledu pouzdanosti iskaza oštećene-žrtve, ali i drugih svjedoka. I na koncu, argumentirajući ovaj razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka, osuđenik ističe kako u obrazloženju drugostupanjske presude nema valjanih i dostatnih razloga i zaključaka koji se odnose na bitna obilježja terećenih kaznenih djela iz točaka 1. do 5. izreke pravomoćne presude, osobito imajući u vidu činjenicu da žrtva i članovi obitelji žrtve u pogledu bitnih okolnosti iskazuju proturječno.

12. No, niti ovi prigovori osuđenika nisu osnovani.

12.1. Prvenstveno treba istaknuti kako se sud drugog stupnja u svojoj odluci detaljno, jasno i na potpuno razumljiv način očitovao u odnosu na sve istaknute žalbene osnove pa se tako u odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka očitovao od točke 6. do točke 11.3. obrazloženja, u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja od točke 12. do točke 16.2. obrazloženja, u odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona od točke 17. do točke 19.1. obrazloženja i u odnosu na žalbenu osnovu odluke o kazni od točke 20. do točke 21.2. obrazloženja. Pritom je drugostupanjski sud, očitujući se na žalbene prigovore optuženika, u bitnome dao odgovore na tako iznesene žalbene navode, nalazeći ih neosnovanim i prihvaćajući u tom pravcu kao ispravno obrazloženje prvostupanjskog suda pa stoga u takvoj situaciji nije niti bio dužan iznositi detaljniju, precizniju i opširniju argumentaciju za svoje stavove i zaključke. U tom pogledu potrebno je ukazati i na to da drugostupanjski odnosno žalbeni sud nije dužan odgovoriti na baš svaki žalbeni navod stranke, već se u svojoj odluci mora očitovati na sve istaknute žalbene osnove i bitne žalbene razloge na način da se kroz obrazloženje odluke jasno vidi je li argumentacija iz žalbe osnovana ili ne te iz kojih dokaza i kojih razloga tako nešto proizlazi. I u odnosu na prigovore koje u ovom dijelu zahtjeva ističe osuđenik drugostupanjski sud je dao dostatne i jasne razloge pa je tako u odnosu na prigovore koji se tiču ocjene iskaza oštećene-žrtve i drugih ispitanih svjedoka te ocjenu obrane optuženika dao detaljno obrazloženje u točkama 13.1., 13.2., 15., 15.1., 15.2. i 16., u odnosu na bitna obilježja terećenih kaznenih djela činjenično opisanih pod točkama 1. do 5. izreke pravomoćne presude pod točkom 17. obrazloženja, a u odnosu na iskaz žrtve i iskaze članova obitelji žrtve te eventualne proturječnosti u njihovim iskazima dani su razlozi u točkama 13.1., 15. i 15.1. obrazloženja.

12.2. Dakle, imajući u vidu prethodno izneseno, drugostupanjski se sud u svojoj odluci očitovao na sve istaknute žalbene osnove i bitne žalbene razloge, a to što osuđenik u podnesenom zahtjevu takvo obrazloženje i razloge suda drugog stupnja i dalje ne prihvaća nije relevantno kod odlučivanja o ovom izvanrednom pravnom lijeku. Shodno tome drugostupanjski sud u žalbenom postupku, suprotno tvrdnjama osuđenika, nije počinio naprijed citiranu postupovnu povredu jer drugostupanjska presuda sadrži sve zakonom propisane sastavnice iz članka 487. stavka 1. ZKP-24. i u njoj je odgovoreno na sve bitne žalbene navode, tako da nema govora da bi u ovom slučaju bila ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-24.

13. Osuđenik smatra da mu je tijekom suđenja pred prvostupanjskim sudom teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje mu je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 468. stavak 2. ZKP-24.).

13.1. Obrazlažući navedenu povredu podnositelj zahtjeva navodi kako mu je tijekom prvostupanjskog postupka prvenstveno bilo povrijeđeno konfrontacijsko pravo s obzirom da mu je na raspravi koja je održana 19. prosinca 2023., temeljem odredbe članka 421. stavka 1. točke 4. ZKP-24., odbijen dokazni prijedlog za ponovnim ispitivanjem oštećene-žrtve EN, a navedenu povredu, povodom izjavljene žalbe, nije otklonio niti sud drugog stupnja u žalbenom postupku. Također smatra da je navedena povreda ostvarena i iz razloga jer je tijekom prvostupanjskog postupka sud odbio i sve druge dokazne prijedloge obrane, dok je prihvatio i ispitao svjedoke predložene po ovlaštenom tužitelju, a niti taj propust suda prvog stupnja u žalbenom postupku nije otklonjen.

13.2. Međutim, osuđenik nije u pravu kada tvrdi da mu je na takav način teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

13.3. Suprotno tvrdnjama osuđenika, odbijanje dokaznih prijedloga obrane da se na raspravi neposredno ispita u svojstvu svjedoka oštećena-žrtva EN, da se neposredno ispitaju i drugi predloženi svjedoci (ukupno devet svjedoka) te da se provede novo medicinsko, medicinsko-ginekološko i dopunsko psihologijsko vještačenje, po ocjeni ovog suda, ne predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP-24.

13.4. Prije svega treba reći da u ovom kaznenom predmetu tijekom prvostupanjskog postupka, zato što na raspravi nije neposredno ispitana oštećena-žrtva, osuđeniku nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo. Naime, iz izvršenog uvida u spis predmeta Županijskog suda u Osijeku broj K-18/2023 proizlazi kako je oštećena-žrtva EN ispitana tijekom istrage i to na dokaznom ročištu koje je održano 3. travnja 2023., u nazočnosti državnog odvjetnika, okrivljenika i njegove braniteljice, na način kako je to propisano člankom 43.a ZKP-24., pri čemu su stranke aktivno sudjelovale u tom ispitivanju na način da su postavljale pitanja i tražile odgovore u cilju boljeg razjašnjenja i utvrđivanja odlučnih činjenica, a o čemu je sačinjen zapisnik (list 258-271 spisa predmeta) i DVD snimka ispitivanja, koja je, također u nazočnosti stranaka, temeljem članka 292. stavka 4. u vezi sa stavkom 3. ZKP-24., reproducirana na raspravi koja je održana 30. siječnja 2024. (list 606 spisa predmeta). Dakle, netočna je tvrdnja osuđenika da tijekom postupka on nije bio u mogućnosti neposredno ispitati oštećenu- žrtvu EN pa da mu je na taj način povrijeđeno konfrontacijsko pravo, kao jedna od sastavnica prava na pravično suđenje jer mu je realizacija toga prava bila omogućena na dokaznom ročištu na kojem je on nazočio zajedno sa svojom braniteljicom. To što oštećenica-žrtva nije ponovno neposredno ispitana na raspravi ne predstavlja povredu konfrontacijskog prava jer je prvostupanjski sud takav prijedlog obrane, pozivom na odredbu članka 292. stavka 4. ZKP-24. („Takav svjedok može se samo iznimno ponovno ispitati, ako to sud ocjeni potrebnim.“), osnovno odbio , o čemu je dao valjane i dostatne razloge, koje je kao takve u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud.

13.5. Što se tiče prigovora da su osuđeniku tijekom prvostupanjskog postupka odbijeni svi dokazni prijedlozi, čime isti, iako to izričito ne navodi, sadržajno upire na povredu načela jednakosti oružja, kao još jedne od sastavnice prava na pravično suđenje, valja istaknuti kako je i ovaj prigovor u cijelosti neosnovan.

13.6. Naime, iz izvršenog uvida u spis predmeta proizlazi kako su na raspravi koja je održana 24. listopada 2023. (zapisnik na listu 473 spisa predmeta) prihvaćeni dokazni prijedlozi obrane za neposrednim ispitivanjem ukupno 12 svjedoka te dva vještaka, koji su potom tijekom dokaznog postupka i ispitani, tako da je netočna i neosnovana tvrdnja iz zahtjeva da su baš svi dokazni prijedlozi obrane odbijeni jer su dokazni prijedlozi djelomično prihvaćeni, a djelomično odbijeni. Pritom podnositelju zahtjeva također treba ukazati na činjenicu da dokazivanje, sukladno odredbi članka 418. stavka 1. ZKP-24., obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, što drugim riječima znači da sud tijekom postupka nije obavezan prihvatiti i izvesti baš sve dokaze koje stranke predlože, pri čemu ima pravo odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima propisanim člankom 421. stavkom 1. ZKP-24., vodeći računa o okolnostima svakog konkretnog predmeta, kao što je to i ovdje bio slučaj. U tom pogledu treba imati u vidu i činjenicu da i prema standardima koji su ustanovljeni u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (na primjer: Topić ver. Croatia i Horvatić ver. Croatia, Asch ver. Austria i dr.) do povrede načela pravičnosti, a koje sadržajno obuhvaća načelo jednakosti oružja i načelo kontradiktornosti, može doći samo u situacijama ukoliko se radi o dokaznim prijedlozima koji su u dovoljnoj mjeri obrazloženi, ako su važni za konkretan predmet, ako pritom mogu pojačati poziciju obrane ili dovesti do oslobođenja optuženika te ako njihovo odbijanje sud nije na dostatan način obrazložio, što međutim ovdje konkretno nije bio slučaj.

13.7. Stoga, a kada se ima u vidu činjenica da je optuženiku tijekom prvostupanjskog postupka bilo omogućeno da neposredno ispita svjedoke optužbe te da na taj način ospori vjerodostojnost dokaza optužbe odnosno iskaza svjedoka optužbe, da je tijekom rasprave odnosno dokaznog postupka predlagao neposredno izvođenje određenih dokaza (na raspravama 24. listopada 2023. - list 473 spisa predmeta i 19. prosinca 2023. - list 563 spisa predmeta), od kojih je sud prvog stupnja većinu i prihvatio i te je dokaze neposredno i izveo, dok je samo na zadnjoj raspravi odbio prijedlog obrane za ispitivanje devetoro svjedoka i provođenje dodatnih vještačenja, a što je potom valjano i dostatno obrazložio, tada nema govora o tome da bi tijekom prvostupanjskog postupka optuženik bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na državnog odvjetnika. Naime, prvostupanjski je sud, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, u kontradiktornom postupku objema strankama osigurao jednake mogućnosti dokazivanja odlučnih činjenica pa iz prethodno iznesenog nedvojbeno proizlazi da optuženiku tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo povrijeđeno pravo na jednakost oružja, kao što neosnovano tvrdi u ovom dijelu zahtjeva.

14. I na koncu, ističući u zahtjevu razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik tvrdi kako je drugostupanjski sud, unatoč žalbenim navodima o previsoko odmjerenoj kazni i preinačavanju pravne kvalifikacije za kazneno djelo opisano pod točkom 5. izreke pravomoćne presude na blaže kazneno djelo (pokušaj), visinu jedinstvene kazne zatvora od sedam godina u prvostupanjskoj presudi, bez ikakve ocjene žalbenih navoda osuđenika, povisio na jedinstvenu kaznu zatvora na deset godina. Smatra kako je sud drugog stupnja, preinačavajući odluku o kazni, potpuno neosnovano naveo da su inkriminirana kaznena djela počinjena s izrazitom upornošću i bezobzirnošću iako, po ocjeni podnositelja zahtjeva, upornost ne može biti cijenjena kao otegotna okolnost.

15. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

15.1. Naime, nasuprot ovakvim tvrdnjama podnositelja zahtjeva, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da se sud drugog stupnja pod točkama 20., 20.1., 20.2., 20.3., 21., 21.1. i 21.2. obrazloženja svoje odluke očitovao na žalbene navode kako državnog odvjetnika, tako i optuženika, a u odnosu na žalbenu osnovu odluke o kazni, pri čemu je dao razumljive, valjane i dostatne razloge za svoju odluku, postupivši u potpunosti u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP-24. Međutim, druga je stvar što se sa takvim obrazloženjem i danim razlozima osuđenik ne slaže te ih i nadalje ne prihvaća i osporava ovim zahtjevom, ali to onda ne može biti razlog za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka. Isto tako iz sadržaja ovog dijela zahtjeva proizlazi kako je osuđenik nezadovoljan izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora od deset godina, smatrajući kako je navedena kazna neprimjerena svim okolnostima ovog slučaja, međutim pritom isti zanemaruje činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 5. ZKP-24.), no to ovdje nije bio slučaj jer pravomoćnom presudom takva povreda nije ostvarena.

16. Slijedom svega prethodno iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025.

- dalje: ZKP), odlučiti kao u izreci.

16.1. Posljedično tome nije bilo niti mjesta primjeni odredbe članka 518. stavka 5. ZKP- a jer u ovom konkretnom slučaju nisu ostvareni uvjeti za odgodu odnosno prekid izvršavanja kazne.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja