1

Poslovni broj: Gž-558/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-558/2023-2

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja zavoda1, OIB: …, zastupanog po punomoćniku F. M., dipl. pravniku, protiv tuženice S. S., OIB: …, iz L., zastupane po punomoćnici D. G. S., odvjetnici iz L., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P-898/2021-29 od 30. prosinca 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2023.,

 

presudio je

 

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu poslovni broj P-898/2021-29 od 30. prosinca 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu tužitelja.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Nalaže se tuženici S. S., L., OIB: ... da tužitelju zavodu1, Z., OIB:…, isplati iznos od ukupno 15.596,71 kunu (petnaesttisućapetstodevedesetšestkuna sedamdesetjednalipa)/2.070,04 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana 25. lipnja 2019. obračunatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa do isplate, sve u roku od petnaest dana.“

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženoj troškove postupka u iznosu od 10.312,50 kn (deset tisuća tristo dvanaest kuna pedeset lipa)/1.368,70 eura1 (tisuću tristo šezdeset osam eura sedamdeset centi), u roku od 15 dana. ( u preostalom dijelu se odbija zahtjev tužene za naknadom troškova)."

 

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 17. siječnja 2023. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

3. Tuženica je 16. veljače 2023. podnijela odgovor na žalbu, u kojem osporava navode žalbe u cijelosti te predlaže istu odbiti i potražuje trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tužitelj tužbom potražuje isplatu iznosa od 15.596,71 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 25. lipnja 2019. do isplate, a na temelju članka 57. stavak 1. točka 2. u svezi s člankom 52. Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama („Narodne novine“ broj 58/08., 110/08., 34/11. i 54/13.; dalje: ZRRP). Tuženica je osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti smatrajući kako se nisu ispunili uvjeti za naknadu štete tužitelju te je istaknut i prigovor zastare.

 

5.1. Iz dokaza koji su provedeni u postupku utvrđeno je:

- da je tuženica bila zaposlena u trgovačkom društvu T. g. d.o.o. počevši od 13. kolovoza 2013., a koje trgovačko društvo je bilo u vlasništvu njezinog supruga D. S.,

- da je D. S. prodao svoje trgovačko društvo I. T. 13. prosinca 2013.,

- da je tuženica koristila rodiljni dopust koji joj je priznat od 31. siječnja 2014. (od dana rođenja kćerke) pa do 30. srpnja 2014.,

- da je tuženica podnijela zahtjev tužitelju za priznavanje prava na roditeljski dopust od daljnjih šest mjeseci s početkom njegova korištenja 31. srpnja 2014. do 26. siječnja 2015., a koje pravo joj je priznato rješenjem tužitelja od 4. srpnja 2014.,

- da se tuženica pismeno obratila zavodu2 (dalje: zavod2) 16. veljače 2016. sa zahtjevom da ju se odjavi s obzirom da ju poslodavac nije odjavio, a isti joj je nedostupan iz razloga da bi se mogla prijaviti na zavod3,

- da je rješenjem zavoda2, Klasa: 140-10/16-2/03416250698, Urbroj: 341-13-11/2-16-003263 od 17. veljače 2016. tuženici utvrđen prestanak svojstva osiguranika iz mirovinskog osiguranja s danom 13. prosinca 2013. te da je odbijen njezin zahtjev da joj se u mirovinski staž utvrdi razdoblje od 14. prosinca 2013. do 26. siječnja 2015.,

- da je navedeno rješenje zavoda2 utemeljeno na potvrdi Porezne uprave, Ispostave Z. od 6. srpnja 2015. prema kojoj je poslodavac tuženice predao ID i JOPPD obrasce za tuženicu zaključno s prosincem 2013., a uvidom u izvadak iz sudskog registra da je utvrđeno da je poduzeće T. g. d.o.o. s danom 13. prosinca 2013. promijenilo središte i da je odjavljeno u evidencijama tog zavoda2 s istim datumom,

- da je tužitelj 5. prosinca 2016., a na temelju rješenja zavoda2, svojim rješenjem Klasa: UP/I-502-06/14-02/62, Urbroj: 338-18-14-16-02 obnovio upravni postupak u kojem je tuženici priznato pravo na roditeljski dopust u razdoblju od 31. srpnja 2014. do 26. siječnja 2015., te poništio svoje rješenje Klasa: UP/I-502-06/14-02/62, Urbroj: 338-18-35-15-1 od 4. srpnja 2014. kojim joj je priznato pravo na roditeljski dopust, a sve iz razloga što je naknadno promijenjen status osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju, a koji status je prethodno pitanje za priznanje prava na roditeljski dopust,

- da je za vrijeme roditeljskog dopusta tužitelj tuženici isplatio iznos od 15.596,71 kn,

- da iz iskaza tuženice proizlazi kako ona nije znala da joj je prestalo svojstvo osigurane osobe s danom 13. prosinca 2013., iako je imala saznanja o prodaji društva, ali nije imala razloga posumnjati da joj je status osigurane osobe prestao prodajom.

 

5.2. Člankom 57. stavak 1. točka 2. ZRRP-a da je propisano kako je korisnik iz ovog Zakona dužan državnom proračunu i Zavodu naknaditi štetu zajedno s pripadajućim kamatama koja nastane zbog nepripadne i nepravilne isplate novčane potpore iz ovog Zakona ako u određenom roku ne prijavi promjene koje utječu na daljnje korištenje ili gubitak prava, a znao je ili morao znati za te promjene.

 

5.3. Člankom 52. istog Zakona propisano je da korisnik iz ovog Zakona je dužan Zavodu prijaviti svaku promjenu, u roku od 8 dana od dana nastanka okolnosti koja utječe na korištenje priznatog prava po ovom Zakonu. Korisnik koji ne postupi sukladno stavku 1. ovog članka dužan je Zavodu nadoknaditi nastalu štetu i ostvareni nepripadajući primitak, s pripadajućom kamatom te ga uplatiti na račun državnog proračuna, a sve u roku od 8 dana od dana zaprimanja pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima.

 

5.4. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužena bila uvjerena da joj pripada pravo na naknadu jer je dobila rješenje tužitelja kojim joj se ta prava priznaju, te da nije znala da je društvo T. g. d.o.o. odjavljeno 13. prosinca 2013. jer o tome nije bila od nikoga obaviještena te je prvu obavijest o tome dobila 2016., pa da se stoga nisu ispunili uvjeti iz članka 57. stavak 1. točka 2. u svezi s člankom 52. ZRRP-a, na temelju kojih bi tuženica bila dužna tužitelju naknaditi štetu koja mu je nastala zbog nepripadne i nepravilne isplate novčane naknade.

 

5.5. Prihvaćen je i prigovor zastare jer da je po mišljenju prvostupanjskog suda tužitelj imao najkasnije saznanje o isplati nepripadne novčane naknade 25. travnja 2016. kada je zaprimio prijavu zavoda2 kojom je tuženoj utvrđen prestanak statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju po osnovu radnog odnosa, a rješenje o obnavljanju upravnog postupka i poništenju rješenja kojim je tuženoj priznat roditeljski dopust da je donio 5. prosinca 2016.

 

5.6. Na temelju članka 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.; dalje: ZOO) da tražbina po osnovu naknade štete zastarijeva u roku 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U konkretnom slučaju da je tužitelj najkasnije 25. travnja 2016. saznao da je tuženoj izvršena nepripadna isplata pa da je rok od 3 godine istekao 25. travnja 2019., dok je tužba podnesena 16. listopada 2019.

 

5.7. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. i članka 155. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.).

 

6. U svojoj žalbi tužitelj navodi kako istu podnosi, između ostalog, i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, s tim što izričito ne navodi koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje povodom žalbi stranaka pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Tužitelj u svojoj žalbi navodi kako tuženica u upravnom postupku nije redovnim pravnim putem osporila rješenje na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev i nije pokrenula upravni spor, to da prvostupanjski sud ne može u parničnom postupku odlučivati o valjanosti upravnog rješenja. Pogrešno da je primijenjen institut naknade štete na konkretan slučaj jer da je trebalo primijeniti institut stjecanja bez osnove s obzirom da je naknadno otpala osnova na temelju koje je izvršena nepripadna isplata. Osporava se zaključak prvostupanjskog suda kako tuženica nije imala razloga posumnjati da joj je prodajom trgovačkog društva u kojem je radila prestao status osigurane osobe jer je znala za prodaju i jer se po isteku prava na naknadu plaće za vrijeme roditeljskog dopusta obratila zavodu2 radi odjave iz mirovinskog osiguranja. Zbog toga da prvostupanjski sud nije mogao pokloniti vjeru iskazu tuženice. Osporava se i zaključak prvostupanjskog suda da je nastupila zastara potraživanja tužitelja, ali zbog pogrešno zauzetog stava da se ovdje treba primijeniti naknada štete, a ne institut stjecanja bez osnove.

 

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud se nije upuštao niti je za to ovlašten u valjanost rješenja tužitelja, a kojim je obnovljen postupak u odnosu na tuženicu i kojim je poništeno ranije rješenje tužitelja kojim je tuženici priznato pravo na roditeljski dopust. Ono što je prvostupanjski sud ocjenjivao jest jesu li ispunjene pretpostavke koje predviđa ZRRP za povrat nepripadno isplaćenih iznosa koje je tuženica primila za vrijeme roditeljskog dopusta kao naknade štete.

 

7.2. Pogrešan je stav tužitelja da se radi o stjecanju bez osnove jer ZRRP izričito propisuje da je korisnik iz tog Zakona dužan državnom proračunu i Zavodu naknaditi štetu zajedno s pripadajućim kamatama koja nastane zbog nepripadne i nepravilne isplate novčane potpore iz ovog Zakona. Dakle, samim Zakonom se zahtjev tužitelja definira kao naknada štete. Tim Zakonom propisani su i uvjeti kada Zavod ima pravo na povrat nepripadne i nepravilno isplaćene novčane potpore, a među kojima je i situacija kada korisnik u određenom roku ne prijavi promjene koje utječu na daljnje korištenje ili gubitak prava, a znao je ili morao znati za te promjene.

 

7.3. Promjena za koju je tuženica trebala znati je gubitak statusa osiguranika zbog odjave poslodavca T. g. d.o.o. s danom 13. prosinac 2013.

 

7.4. Iako je tuženica bila upoznata s činjenicom da je njezin suprug prodao udjele u poduzeću u kojem je tuženica bila prijavljena u radni odnos, kako tuženici nije uručen otkaz ugovora o radu sama činjenica što joj je bila poznata prodaja odnosno promjena vlasnika u poduzeću T. g. d.o.o. ne dovodi do zaključka da je znala da joj je tada i prestao radni status.

 

7.5. I po ocjeni ovog suda, tuženica za nastalu promjenu nije znala, a niti je imala osnove za zaključiti da je takva promjena nastala jer iz svih raspoloživih podataka kod zavoda2 i kod tužitelja je proizlazilo kako ona ima status osigurane osobe na temelju radnog odnosa. Tek je naknadno utvrđeno od strane zavoda2 da joj taj status prestaje s 13. prosinca 2013. kada je odjavljeno poduzeće T. g. d.o.o. i kada nakon tog datuma poduzeće T. g. d.o.o. nije podnijelo Poreznoj upravi za tužiteljicu odgovarajuće obrasce, i to kada se tužiteljica obratila zavodu2 radi odjave u veljači 2016.

 

8. Što se tiče zastare, kao što je već rečeno, s obzirom da ZRRP zahtjev tužitelja za povrat nepripadne i nepravilno isplaćene novčane potpore propisuje kao naknadu štete, a kako ne propisuje posebne zastarne rokove, to treba na zastaru primijeniti odredbe ZOO-a, a pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se tada primjenjuje zastarni rok od 3 godine, kako je to utvrđeno člankom 230. ZOO-a.

 

9. Međutim, pogrešan je stav prvostupanjskog suda da bi zastarni rok tekao od obavijesti zavoda2 tužitelju da je tuženici prestao status osiguranika, već po ocjeni ovog suda zastarni rok počinje teći od donošenja rješenja tužitelja od 5. prosinca 2016. kojim je obnovljen upravni postupak u odnosu na tuženicu i poništeno rješenje od 4. srpnja 2014., s obzirom da žalba protiv tog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje, odnosno prema članku 52. stavak 2. ZRRP-a korisnik koji ne prijavi Zavodu svaku promjenu koja utječe na korištenje priznatog prava dužan je naknaditi nastalu štetu i ostvareni ne pripadajući primitak s pripadajućom kamatom te ga uplatiti na račun državnog proračuna u roku 8 dana od dana zaprimanja pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima. Dakle, tužba je podnesena u roku.

 

10. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška.

 

11. Zbog navedenih razloga žalba tužitelja odbijena je kao neosnovana te je pobijana presuda potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

12. Zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu tužitelja odbijen je jer taj trošak nije bio nužan u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.

 

Koprivnica, 24. listopada 2023.