Poslovni broj: P-1296/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Lane Humljak Gugić, odvjetnice iz Zagreba i punomoćnika tuženika Ivana Ćavara, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], 18. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se odredba čl. 3. ugovora o kreditu br. 016-1140/2004, od 25. listopada 2004. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da tužiteljici BL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 7.665,85 EUR (slovima: sedam tisuća šesto šezdeset pet eura i osamdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,03 eur od 31. prosinca 2004. do isplate

- na iznos od 1,93 eur od 20. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 2,50 eur od 2. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 0,62 eur od 2. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 11,75 eur od 6. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 9,64 eur od 4. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 13,75 eur od 8. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 49,36 eur od 6. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 42,03 eur od 2. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 64,42 eur od 31. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 56,68 eur od 30. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 44,93 eur od 29. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 70,50 eur od 6. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 102,85 eur od 7. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 79,43 eur od 5. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 88,44 eur od 7. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 77,99 eur od 11. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 79,89 eur od 10. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 124,14 eur od 10. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 128,45 eur od 8. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 165,42 eur od 4. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 146,43 eur od 7. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 125,64 eur od 7. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 122,49 eur od 7. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 120,90 eur od 9. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 130,74 eur od 12. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 139,32 eur od 7. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 140,47 eur od 8. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 134,54 eur od 6. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 138,54 eur od 7. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 141,28 eur od 5. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 136,67 eur od 4. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 137,89 eur od 3. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 134,43 eur od 6. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 127,06 eur od 3. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 135,03 eur od 6.studenog 2012. do isplate

- na iznos od 138,85 eur od 10. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 136,06 eur od 7. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 121,04 eur od 7. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 133,80 eur od 8. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 134,92 eur od 5. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 129,91 eur od 9. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 114,35 eur od 12.lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 113,95 eur od 9. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 117,78 eur od 6. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 123,91 eur od 11. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 132,39 eur od 10. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 128,02 eur od 18. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 131,12 eur od 13. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 134,63 eur od 10. siječnja 2014. do isplate

- na iznos od 125,35 eur od 7. veljače 2014. do isplate

- na iznos od 129,59 eur od 7. ožujka 2014. do isplate

- na iznos od 128,20 eur od 5. travnja 2014. do isplate

- na iznos od 123,52 eur od 5. svibnja 2014. do isplate

- na iznos od 122,01 eur od 2. lipnja 2014. do isplate

- na iznos od 122,69 eur od 8. srpnja 2014. do isplate

- na iznos od 128,01 eur od 7. kolovoza 2014. do isplate

- na iznos od 132,49 eur od 5. rujna 2014. do isplate

- na iznos od 131,56 eur od 7. listopada 2014. do isplate

- na iznos od 135,43 eur od 7. studenog 2014. do isplate

- na iznos od 138,06 eur od 8. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 136,51 eur od 8. siječnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 6. veljače 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 6. ožujka 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 7. travnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 7. svibnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 8. lipnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 7. srpnja 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 10. kolovoza 2015. do isplate

- na iznos od 136,94 eur od 7. rujna 2015. do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuju sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.829,69 EUR (slovima: četiri tisuće osamsto dvadeset devet eura i šezdeset devet centi) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate te iznos od 2.077,91 EUR (slovima: dvije tisuće sedamdeset sedam eura i devedeset jedan cent) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 sa sjedištem u [adresa], da naknadi tužiteljici BL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.239,55 EUR (slovima: tisuću dvjesto trideset devet eura i pedeset pet centi), sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VI. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 25. listopada 2004. s prednikom tuženika (Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) sklopila ugovor o kreditu br. 016-1140/2004 s valutnom klauzulom, kojim je u čl. 1. ugovorena valutna klauzula za koju tvrdi da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba s obzirom da je tuženik tužiteljicu, iako mu je bilo poznato da se radi o najrizičnijoj valuti, nagovorio na sklapanje citiranog kredita uvjeravajući ju da je isti za nju najpovoljniji. Tužiteljica navodi da ju tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora nije upozorio na rizičnost tečaja CHF, iako je o rizičnosti tečaja tuženik itekako imao i morao imati saznanja. Tužiteljica nadalje navodi da je navedeno postupanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom divljanju tečaja CHF na štetu tužiteljice te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da nikada ne bi sklopila predmetni ugovor o kreditu da je znala da se radi o najrizičnijem tečaju. Tužiteljica navodi da je oštećena za iznos u visini od 14.573,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koji iznos potražuje tužbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Osporava i postojanje pravog interesa za podnošenje kondemnatorne tužbe pozivajući sa na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju i tvrdeći da je tužitelj po njemu u potpunosti ostvario svoju pravu zaštitu. Tuženik navodi da je tužitelj provedenom konverzijom već obeštećen za iznose koje potražuje tužbom jer navedeni iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u članku 2. Aneksa. Ističe prigovor zastare te tvrdi da nakon izvršene konverzije tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platio po osnovnom ugovoru. Osporava da bi odredbe o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru bile ništetne. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika. Osporava i visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da se tužba odbaci, a podredno da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 10. rujna 2025. precizirala tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 7.665,85 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos te iznos od 2.077,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. 9. 2015. s osnove razlike glavnice.

4. Tuženik se u podnesku od 23. rujna 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

5. Tužiteljica je podneskom od 29. listopada 2025. precizirala tužbeni zahtjev kojim je ispravila omašku tako da potražuje iznos od 7.665,85 eura po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni više uplaćeni iznos te iznos od 2.077,91 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. 9. 2015. s osnove razlike glavnice.

6. Tuženik se u podnesku od 11. studenog 2025. u odnosu na tako precizirani tužbeni zahtjev protivio preinaci tužbenog zahtjeva u vidu povećanja vrijednosti te ističe prigovor zastare.

7. Budući da smanjenje tužbenog zahtjeva prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 10. rujna 2025. sukladno odredbi čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) ne predstavlja preinaku tužbu već djelomično povlačenje tužbe, za to je, prema odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a nužan pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje. Kako se tuženik u podnesku od 23. rujna 2025. izričito protivio djelomičnom povlačenju tužbe, u ovoj je parnici potrebno odlučiti o tužbenom zahtjevu u granicama kako je postavljen u tužbi. Kako se tuženik u podnesku od 11. studenog 2025. protivio preinaci tužbenog zahtjeva u vidu povećanja vrijednosti za 0,91 eur u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev od 29. listopada 2025. u ovakvoj situaciji nema povećanja tužbenog zahtjeva s obzirom da se tuženik prvotno protivio djelomičnom povlačenju tužbe pa sud odlučuju prama tužbenom zahtjevu iz tužbe.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ponudu za promjenu uvjeta po kreditu od 6. 8. 2008. (list 8 i 28 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 9-10 spisa), otplatni plan (list 11-14, 24-25, 31-34, 41, 654-655, 678-679, 691-692, 719-723, 726-727, 731-733, 736-738, 741-743, 747, 750, 755-758 spisa), izvod po kreditu za razdoblje od 1. 1. 2015. do 31. 12. 2015. (list 15, 22-23, 35, 40 spisa), izvod po kreditu za razdoblje od 1. 1. 2012. do 31. 12. 2012. (list 16, 26-27, 36, 42 spisa), mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita (list 17-18, 37-38 spisa), obavijest o parametrima kamatne stopa od 30.12.2013. (list 20-21, 39, 753-754 spisa), izvod po kreditu za razdoblje od 1.1.2015. do 31.12.2015. (list 15 spisa), obavijest o promjeni kamatne stopa od 12. 3. 2008. (list 29 spisa), obavijest o promjeni kamatne stopa od 4.11.2010. (list 30 spisa), pročitao je ugovor o kreditu, broj: 016-1140/2004 (list 43-51 spisa), izjavu svjedoka BLO od 24. kolovoza 2020. (list 587-591, 606- 610 spisa) izvršio je uvid u kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 602-605 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ČL iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba od 8. kolovoza 2025. (list 634-648 spisa), izvršio je uvid u isplatni nalog (list 653 spisa), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 6.11.2015. (list 656-658 spisa), simulirani otplatni plan u EUR (list 660-663 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 664-667 spisa), pročitao je nacrt aneksa uz ugovor o kreditu, broj: 016-1140/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 668-671 spisa), izjavu o prihvaćanju izračuna konverzije (list 672 i 681 spisa), izvršio je uvid u obavijest o provedenoj konverziji od 16. 6. 2016. (list 676- 677 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 27.9.2024. (list 680 i 688 spisa), izračun efektivne kamatne stope za kredite za građanstvo (list 682-687), obavijest o promjeni kamatne stope od 9. 9. 2011. (list 689 spisa), pregled prometa za klijenta od 27. rujna 2024. (list 693-716 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4.12.2017. (list 717 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 4.11.2010. (list 724 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 27.10.2008. (list 728 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 2.6.2017. (list 729 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 14.12.2016. (list 734 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 1.7.2019. (list 739 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 20.3.2008. (list 744 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 7.6.2018. (list 745 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 5.12.2018. (list 748 spisa), specifikaciju uplata (list 751-752, 759- 763 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope od 30.12.2013. (list 753 spisa), pročitao je Aneks ugovora o kreditu broj 016-1140/2004 sa sporazumom o osiguranju novčine tražbine od 1. lipnja 2016. (list 764-776 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

9. Tuženik je na pripremnom ročištu od 8. travnja 2025. odustao od saslušanja svjedoka javnog bilježnika Ilinke Lisonek, a podneskom od 29. svibnja 2025. odustao je od saslušanja svjedoka JL.

10. Izjava svjedoka BLO od 24. kolovoza 2020., ovjerena od javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, pod brojem: Ov-5477/2020 (list 587-591, 606-610 spisa) nije bitna za ishod ovog postupka jer u toj izjavi ista govori općenito o proizvodima koje su nudili strankama, kretanju valute CHF, proceduri sklapanja ugovora u kreditu, edukaciji zaposlenika banke, a ne o načinu na koji je ugovor sklopljen u konkretnom slučaju s tužiteljem.

11. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

12. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

13. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria- bankom d.d. sklopila ugovor o kreditu broj: 016-1140/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25. listopada 2004., kojim joj je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 93.000,00 CHF, prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu kupovine stana (čl. 2. ugovora);

- da se prema članku 3. st. 1. ugovora na kredit obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje;

- da se prema čl. 3. st. 2. ugovora o kreditu protuvrijednost mjesečnog anuiteta u iznosu od 747,61 CHF, podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize

Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća;

- da je prema čl. 6. ugovora o kreditu banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 1. lipnja 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj . 016- 1140/2004, sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona,

- da je konverzija i izračun iste proveden sukladno ZID ZPK/15.,

- da je prema izračunu konverzije utvrđen manjak na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 338,46 EUR.

14. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužiteljica poziva,

- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu,

- visina tužbenog zahtjeva za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

15. Osim toga, sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te kakvi su učinci sklopljenog dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

16. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljicom sklopio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. tužiteljica više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci, poslovni broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužiteljica kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.

17. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema točki 2. istog članka, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

18. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je zaključila ugovor o kreditu s prednikom tuženika, uz valutu CHF. Kod zaključenja ugovora o kreditu nitko je nije upozorio na nestabilnost valute CHF i kredit joj je predstavljen kao najpovoljnija varijanta uz napomenu da je valuta CHF stabilna. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije imala mogućnost pregovaranja. Službenica u banci rekla joj je da je valuta CHF stabilna te da ne treba ništa brinuti jer kredit otplaćuje prema otplatnom planu. Ugovor o kreditu zaključila je radi kupnje stana, odnosno radi rješavanja vlastitog stambenog pitanja. Kada se rata kredita počela povećavati, informirala se je u banci u pogledu toga što može učiniti, pri čemu su joj odgovorili da ratu kredita mora otplaćivati jer će u protivnom banka pokrenuti ovrhu. Stan kojeg je kupila sredstvima ugovora o kreditu nikada nije iznajmljivala niti davala u zakup. Na adresi nekretnine, odnosno stana kojeg je kupila sredstvima kredita nije bilo prijavljeno trgovačko društvo ili obrt. Nitko od službenika u banci nije joj objasnio da će se rata kredita mijenjati ovisno o rastu valute CHF-a, pri čemu su posebno napomenuli da će rate kredita otplaćivati prema otplatnom planu u kojem su rate bile jednake te da se ne treba brinuti o promjeni tečaja valute CHF. U otplatnom planu rata kredita bila je navedena u kunama. Rate kredita uplaćivala je osobno u banci, jedno vrijeme je stavila i administrativnu zabranu na plaću, a rate je uplaćivala u kunama. Ugovor o kreditu željela je zaključiti uz valutu eur, međutim u banci su je nagovorili da zaključi ugovor o kreditu uz valutu CHF jer je ista valuta bila najpovoljnija u to vrijeme. Prilikom zaključenja aneksa ugovora s tuženikom razgovarala je jedino o budućim anuitetima.

19. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 19/22. i 59/23., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice.

21. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a što je tužiteljica u ovoj parnici i učinila pa su takvi prigovori tuženika neosnovani.

22. Iskaz tužiteljice , sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 2. određena je „u svrhu kupovine stana“, pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

23. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Stoga sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio da su nepoštene i ništetne odredbe konkretnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula. Navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

24. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužiteljice, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

25. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

26. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

27. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećena izvršenom konverzijom.

28. Naime, sklapanjem ankesa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

29. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi ZID ZPK/15. je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2004. pa do sklapanja Aneksa vrijedio više od 11 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni sud je još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Ovome valja dodati da iako se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (dalje: SSP), koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a stupio je na snagu 1. veljače 2005., dakle i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu. Odredbom članka 74. stavka 2. alineje 1. SSP-a Republika Hrvatska obvezala se osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

31. Pravno shvaćanje iz ove odluke o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., ZL protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

32. Osim toga, Sud Europske unije je u presudi od 29. travnja 2021., I. W., R. W. protiv Bank BPH S. A., C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, zauzeo shvaćanje da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

33. I Europski sud za ljudska prava je u odluci u predmetu B protiv Republike Hrvatske (zahtjev broj 69108/17) od 1. rujna 2022., između ostalog naveo „da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu“, kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

34. Pravno shvaćanje iz ove odluke u skladu je i sa shvaćanjem Vrhovnog suda koje je zauzeto u rješenju broj: Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“

35. Dakle, tužiteljica kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što joj je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

36. Tek takvim pristupom dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

37. Međutim, korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ako ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. S time da u konkretnom predmetu prilikom obračuna konverzije kod tužiteljice nije utvrđena preplata, već manje uplaćeni iznos u korist kreditora.

38. Navedeno pravo tužiteljice kao potrošača u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužiteljica mogla odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogla odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinila na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Aneksa ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužiteljica odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.

39. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

40. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, ČL iz tvrtke Darfin d.o.o. iz Zagreba od 8. kolovoza 2025. (list 634-648 spisa) sud je utvrdio da je prema izračunu konverzije utvrđen manje uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30. rujna 2015. te iznosi 2.585,44 HRK, a prema fiksnom tečaju 343,15 EUR. Obračunate zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije, ukupno iznose 2.225,32 EUR. Više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 7.665,85 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 13.960,04 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.852,83 EUR. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 2.077,91 EUR.

41. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

42. Tuženik je podneskom od 2. prosinca 2025. iznio prigovore pravne prirode u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, dok je na ročištu od 10. prosinca 2025. naveo da ne traži da vještak usmeno iznese svoj nalaz i mišljenje na raspravi. Tuženik je u podnesku od 2. prosinca 2025. istaknuo prigovor radi prijeboja u odnosu na manje plaćene iznose s osnova promjene tečaja u iznosu od 1.852,83 EUR.

43. Tužiteljica je podneskom od 29. listopada 2025., precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i to prema varijanti ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila.

44. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ga prihvaća u cijelosti.

45. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Kod toga prošireno vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske ističe da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je u podnesku od 2. prosinca 2025. istaknuo prigovor radi prebijanja za tzv. negativne tečajne razlike u iznosu od 1.852,83 EUR, dakle nakon zaključenja prethodnog postupka koji je zaključen 8. travnja 2025., istaknuo je određen prigovor radi prebijanja. Budući da je tuženik postavio određen prigovor prijeboja nakon zaključenja prethodnog postupka za tzv. negativnu tečajnu razliku, osnovan je zahtjev tužiteljice postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.

46. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene valute.

47. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 113/93., 7/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91.), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (25. listopada 2004.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 105. st. 1. ZOO/91., ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 210. st. 1. ZOO/91., prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.

48. Prema tome, na temelju naprijed citiranih zakonskih odredbi, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje razliku preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Sud je utvrdio da preplata tužiteljice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, na ime razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. prosinca 2004.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznosi 7.665,85 eura sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose. Sukladno navedenom, točkom II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 29. listopada 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila). Točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.829,69 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (za koji iznos je tužiteljica povukla tužbu (smanjila tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužiteljica prepatila po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

49. Prema odredbi čl. 214. ZOO/91., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od tuženikovih stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno pod točkom II. izreke presude.

50. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Aneksom ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15. pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužiteljica je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Ona ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15., kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli) iz osnovnog ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Aneks ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15. na kojega je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke, pa je tužiteljica odbijena s iznosom od 2.077,91 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

51. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 371. ZOO/91. Prema odredbi čl. 388. ZOO/91., zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem vezan je i ovaj sud. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U- III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi." Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

52. Prema odredbi čl. 392. st. 3. ZOO/91., kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

53. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta.

54. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su stranke djelomično uspjele u parnici.

55. Sa zahtjevima za isplatu tužiteljica je uspjela s 52,60 %, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljica je uspjela u cijelosti pa tako prosječni uspjeh tužiteljice u parnici ukupno iznosi 76,30 %, a tuženikov 23,70 %. Sukladno tome, tužiteljici je priznato 52,60% (76,30 %-23,70 %) troškova zastupanja potrebnih za vođenje parnice, a zahtjev tuženika za naknadu troškova je odbijen u cijelosti. Tužiteljici su, kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.), koja se primjenjuje temeljem odredbe Tbr. 52. st. 3. ove Tarife, u zatraženom iznosu od 100 bodova, sastava podnesaka od 21. siječnja 2025. i 11. rujna 2025., prema Tbr. 8/1 u zatraženom iznosu od po 100 bodova za svaku od navedenih radnji, zastupanja na ročištima od 8. travnja 2025., 27. svibnja 2025. i 10. prosinca 2025. prema Tbr. 9/1 u zatraženom iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji, što zajedno iznosi 600 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz Tbr. 54., iznosi 1.200,00 eura. Navedeni troškovi priznati su joj razmjerno uspjehu od 52,60 %, odnosno u iznosu od 631,20 eura, čemu valja dodati PDV u iznosu od 157,80 eura. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 400,00 eura jer je navedeni trošak bio nužan za donošenje odluke u ovom predmetu. Tužiteljici je razmjerno uspjehu od 52,60 %, priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 50,55 eura, koju sudsku pristojbu je tužiteljica uplatila prilikom podnošenja tužbe. Budući da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 26. rujna 2023. uz kojeg tužiteljica dostavlja potvrdu o uplati sudske pristojbe na tužbu i za sastav podneska od 14. travnja 2025. uz kojeg tužiteljica dostavlja dokaza o uplati predujma za vještačenje jer nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, budući da sud ima uvid u izvršena plaćanja. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 23. rujna 2025. jer se isti ne nalazi u spisu. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 2. listopada 2025., u kojem se očituje na tuženikovo protivljenje djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a osim toga navodi iz tog podneska mogla je iznijeti na ročištu za glavnu raspravu od 10. prosinca 2025. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podnesaka od 29. listopada 2025. jer je navedeni trošak nastao krivnjom tužiteljice, s obzirom da navedenim podneskom ispravlja pogrešku koju je učinila precizirajući tužbeni zahtjev podneskom od 10. rujna 2025. u kojem je umjesto iznosa od 2.077,91 eur, zatražila iznos od "2.077, EUR", a za koji podnesak joj je priznat trošak. Tužiteljici nije priznat trošak za ročište za objavu presude jer na isto nije pristupila. Tužiteljici nije priznat trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 200,00 eura radi izračuna visine potraživanja, koji je sačinjen po zahtjevu tužiteljice prije pokretanja parničnog postupka, jer se ne radi o trošku koji je nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, a koji stav je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj: Rev-111/2024 od 23. listopada 2024. Tužiteljici nisu priznati troškovi postupka koji se odnose na trošak preslika i poštarina u ukupnom iznosu od 26,54 eura, budući da tužiteljica navedeni trošak nije ničim dokumentirala. Tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 1.239,55 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 277. ZOO/91., zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

56. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

U Krapini 18. prosinca 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Lana Humljak Gugić, odvjetnica iz Zagreba, Pod zidom 5, putem e-Oglasne ploče

2. Zlatko Knezović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 54, putem e-Oglasne ploče