REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6712/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Ani Ćosić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Patricija Đurić, odvjetnica u Zagrebu, Nova cesta 1, protiv tuženika, Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 4. studenog 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, 18. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula), sadržani u čl. 1., čl. 6. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu broj: 9012073111 od 6. studenog 2006. potvrđenog od javnog bilježnika Zorka Čavajda iz Zagreba, pod br. OU- 1702/2006 8. studenog 2006., sklopljenog između tužiteljice BH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i protivnika osiguranja i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB:02535697732, kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici BH, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.526,98 EUR sa zateznim kamatama koje teku od koje teku:

- na iznos 0,91 EUR od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos 8,32 EUR od 30.10.2008. do isplate,

- na iznos 0,68 EUR od 2.12.2008. do isplate,

- na iznos 5,27 EUR od 30.12.2008. do isplate,

- na iznos 6,25 EUR od 30.1.2009. do isplate,

- na iznos 8,94 EUR od 3.3.2009. do isplate,

- na iznos 6,95 EUR od 31.3.2009. do isplate,

- na iznos 7,94 EUR od 30.4.2009. do isplate,

- na iznos 5,92 EUR od 30.5.2009. do isplate,

- na iznos 3,78 EUR od 30.6.2009. do isplate,

- na iznos 5,08 EUR od 30.7.2009. do isplate,

- na iznos 5,57 EUR od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos 5,24 EUR od 30.9.2009. do isplate,

- na iznos 4,37 EUR od 30.10.2009. do isplate,

- na iznos 6,22 EUR od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos 7,04 EUR od 30.12.2009. do isplate,

- na iznos 8,48 EUR od 30.1.2010. do isplate,

- na iznos 8,83 EUR od 2.3.2010. do isplate,

- na iznos 10,99 EUR od 30.3.2010. do isplate,

- na iznos 10,65 EUR od 30.4.2010. do isplate,

- na iznos 11,89 EUR od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos 17,57 EUR od 30.6.2010. do isplate,

- na iznos 15,52 EUR od 30.7.2010. do isplate,

- na iznos 22,76 EUR od 31.8.2010. do isplate,

- na iznos 20,45 EUR od 30.9.2010. do isplate,

- na iznos 17,90 EUR od 30.10.2010. do isplate,

- na iznos 22,60 EUR od 30.11.2010. do isplate,

- na iznos 29,38 EUR od 30.12.2010. do isplate,

- na iznos 25,73 EUR od 29.1.2011. do isplate,

- na iznos 27,43 EUR od 29.2.2011. do isplate,

- na iznos 24,94 EUR od 19.4.2011. do isplate,

- na iznos 25,54 EUR od 29.4.2011. do isplate,

- na iznos 34,15 EUR od 31.5.2011. do isplate,

- na iznos 36,76 EUR od 29.6.2011. do isplate,

- na iznos 41,51 EUR od 29.7.2011. do isplate,

- na iznos 43,80 EUR od 30.8.2011. do isplate,

- na iznos 34,91 EUR od 29.9.2011. do isplate,

- na iznos 34,73 EUR od 29.10.2011. do isplate,

- na iznos 34,38 EUR od 29.11.2011. do isplate,

- na iznos 35,43 EUR od 29.12.2011. do isplate,

- na iznos 37,85 EUR od 31.1.2012. do isplate,

- na iznos 38,46 EUR od 29.2.2012. do isplate,

- na iznos 37,17 EUR od 29.3.2012. do isplate,

- na iznos 37,82 EUR od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos 38,77 EUR od 29.5.2012. do isplate,

- na iznos 37,84 EUR od 29.6.2012. do isplate,

- na iznos 37,74 EUR od 31.7.2012. do isplate,

- na iznos 37,13 EUR od 29.8.2012. do isplate,

- na iznos 35,77 EUR od 29.9.2012. do isplate,

- na iznos 37,29 EUR od 30.10.2012. do isplate,

- na iznos 38,12 EUR od 29.11.2012. do isplate,

- na iznos 37,51 EUR od 29.12.2012. do isplate,

- na iznos 34,14 EUR od 29.1.2013. do isplate,

- na iznos 37,36 EUR od 29.2.2013. do isplate,

- na iznos 37,41 EUR od 29.3.2013. do isplate,

- na iznos 36,28 EUR od 30.4.2013. do isplate,

- na iznos 33,66 EUR od 29.5.2013. do isplate,

- na iznos 33,33 EUR od 29.6.2013. do isplate,

- na iznos 33,77 EUR od 30.7.2013. do isplate,

- na iznos 34,94 EUR od 29.8.2013. do isplate,

- na iznos 36,99 EUR od 1.10.2013. do isplate,

- na iznos 35,95 EUR od 29.10.2013. do isplate,

- na iznos 36,87 EUR od 29.11.2013. do isplate,

po stopi koja se od dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici BH, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.541,99 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. studenog 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika, Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012073111 od 6. studenog 2006., potvrđenog od javnog bilježnika Zorka Čavajda iz Zagreba, pod br. OU-1702/2006 8. studenog 2006.. Navedenim Ugovorom tužiteljici je odobren iznos kredita od 11.268,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje. Kredit je otplaćen u cijelosti dana 30. studenog 2013.. Tužiteljica tvrdi da su dijelovi ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer su protivni odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi da je prilikom otplate dovedena u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK na što prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bila upozorena od strane tuženika, niti joj je obrazložena valutna klauzula i rizici koji su povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Kao prosječnom potrošaču kojem je iznos kredita izražen u valuti CHF samo značio manju kamatnu stopu, tužiteljica nikad nije bila upozorena da bi tu nižu početnu stopu nužno pratio rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF, a u odnosu na ugovaranje u valuti EUR ili HRK. Tijekom trajanja otplate kredita tuženik je od dana plasmana do naplate kredita višekratno mijenjao visinu anuiteta primjenjujući valutnu klauzulu, a usporedno jednostrano povećavajući kamatnu stopu. Prilikom zaključenja ugovora tužiteljica, kao prosječni potrošač, nije mogala predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristala na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bila dužna otplaćivati mjesečni anuitet koji je bio značajno uvećan u pojedinim razdobljima otplate. Tuženik je kao banka i time specijalizirana novčarska ustanova, čiji je predmet poslovanja novac koji plasira potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda, to znao ili mogao znati te stoga prilikom ugovaranja nije postupio u dobroj vjeri. Nadalje, tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena i presudom Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 te Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Tužiteljica tvrdi da su u praksi prilikom otplate mjesečnih iznosa kredita, anuiteta, pogrešno i protivno ZOO-u odredbe o valutnoj klauzuli primijenjene na način da se pogoduje tuženiku. Osim toga, u konkretnom slučaju "valutna klauzula" primijenjena je protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, protivno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, protivno načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i protivno načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a. Isto tako, ugovaranje valutne klauzule protivno je čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. Tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnim dijelove odredaba čl. 1., čl. 6. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu, da se tuženiku naloži isplata iznosa od 11.766,51 kuna sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te da mu se naloži da nadoknadi trošak tužitelja sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 12. listopada 2023. specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju, te predložila da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim dijelovi odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u čl. 1., čl. 6. i čl. 11.9. ugovora te naložiti tuženiku isplatu 1.526,98 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno navedene iznose (kao u točki II. izreke) te tuženiku naložiti isplatu troška postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu, tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Smatra da se presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ne mogu primijeniti u pojedinačnom predmetu jer je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode; ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača; u kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita; smatra da je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu; predmetni ugovor o kreditu tužitelj je zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na auto kredite, tužbeni zahtjev kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu. Također, tuženik ističe da je kredit zatvoren dana 23.12.2013. Dakle, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. U odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi kako je valutna klauzula dopuštena odredba ugovora koja je unesena u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, te je stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom članka 11.9. ugovora o kreditu određeno je da potpisom ugovora korisnik kredita, odnosno tužitelj i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka, odnosno tuženik, informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Navedene odredbe su nedvojbeno jasne te unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Tuženik ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2.2. U daljnjem tijeku postupka, nakon provedenog financijskog vještačenja, tuženik je istaknuo prigovore na isti navodeći kako nalaz i mišljenje ne pridonosi rješenju spora s obzirom je napravljen kao da su stranke ugovorile kunski kredit zbog čega tuženik predlaže da se nalaz i mišljenje dopuni odnosno da se usporedi ugovor o kreditu s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru, a ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski kredit, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takve kredite.

3. Tijekom dokazanog postupka sud je pročitao ugovor o kreditu broj: 9012073111 (list 11-15 spisa), plan otplate (list 16-18 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (list 19-22 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 23-35 spisa), sudsku praksu (list 36-80 spisa), pojašnjenje analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu s promjenjivom kamatnom stopom (list 94 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačanja d.o.o. (list 214-217 spisa), te je saslušana tužiteljica.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.- Odluka USRH, 84/08., 96/08. -Odluka USRH,, 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 6. studenog 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj: 9012073111 kojim je tužiteljici odobren iznos kredita od 11.268,03 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,10% godišnje. Također, nije sporno da je kredit otplaćen u cijelosti 30. studenog 2013..

6. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom su iznos kredita i visina anuiteta vezani uz tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome, sporno je ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koje je tuženiku platila zbog promjene valutne klauzule i promjena tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Sporno je također jesu li protekli zakonom propisani rokovi zastare, status potrošača tužiteljice, visina tužbenog zahtjeva.

7. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., dalje: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

8. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

9. Međutim, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

10. U tom smislu saslušana je tužiteljica čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg u bitnome proizlazi da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju vozila kojeg je koristila za osobne svrhe. U trenutku podizanja kredita nije imala registrirani obrt niti trgovačko društvo te je bila zaposlena u uredu državne uprave. Tužiteljica je navela da je predmetni ugovor zaključila u poslovnici banke te joj je prije zaključenja ugovora u banci rečeno da je CHF najpovoljnija i najsigurnija valuta, kamata je iznosila 5,10%, što je njoj tada odgovaralo te je ugovor bio zaključen. Sklapanje ugovora u drugoj valuti tužiteljici nije bilo ponuđeno. Nadalje, tužiteljica je iskazala da u vrijeme zaključenja ugovora nije znala što je valutna klauzula, te da se ne sjeća da joj je djelatnik banke objasnio što ona znači. U odnosu na rizike za koji su vezani za CHF tužiteljica je iskazala da se ne sjeća se da je bila upozorena na takve rizike. Prije zaključenja ugovora bilo joj je važno da rata kredita iznosi oko 700,00 kn te nije imala predodžbu da će ona toliko porasti. Ugovor je prije potpisivanja pročitala te ga je uglavnom i razumjela. Tužiteljica je iskazala da je ona osobno otplatila kredit u cijelosti, da je ugovor htjela ranije otplatiti, ali joj je u banci rečeno da u tom slučaju mora platiti i naknadu.

11. S obzirom da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, a pored prihvaćenog iskaza tužiteljice, na koje tuženik nije imao prigovora, sud je ocijenio da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju postupio drugačije nego što je bilo predmetom dokazivanja i raspravljanja u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnosno da bi tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

12. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelju treba istaknuti kako je čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03., 46/07. dalje: ZZP/03) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U svom iskazu tužiteljica je navela kako joj je predmetni kredit bio potreban radi kupnje vozila kojeg je koristila za osobne potrebe. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, koji je tužiteljica zaključila kao fizička osoba, ne proizlazi da bi kredit bio vezan za neku gospodarsku djelatnost, poslovne svrhe i sl., niti bilo koji drugi dokaz upućuje na takav zaključak, slijedom čega se pretpostavlja se da se radi o potrošačkom ugovoru. Vezano za status potrošača, potrebno je uputiti na iskaz tužiteljice, kojeg sud prihvaća kao uvjerljiv, iskren i životan, a iz kojeg u bitnome proizlazi da u trenutku sklapanja nije imala registriran obrt ili trgovačko društvo te je bila zaposlena u uredu državne uprave.

13. Obzirom je za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriteriji svrhe za koju je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu (objektivni kriteriji), dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužiteljce ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, dok tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužiteljice, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da je predmetni ugovor potrošački ugovor, a tužiteljica potrošač. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnost da je tužiteljica, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018. od 26. svibnja 2020.), što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici onaj novčani iznos koji je primio i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

15. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi valutnu klauzulu u CHF (stavak I. izreke).

16. Nadalje, po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi na ime valutne klauzule, budući da je člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO-a) propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti.

17. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate ugovora o kreditu i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu.

18. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 28. svibnja 2023. proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.12.2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.526,98 EUR (pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1, list 216-217 spisa).

19. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik također nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, no istaknuo je da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

20. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je isti dat stručno, jasno i obrazloženo te u skladu sa pravilima struke, te u skladu sa zadatkom vještačenja kako ga je odredio sud rješenjem od 23. veljače 2023.. Kako su po mišljenju ovoga suda prigovori tuženika pravne naravi (tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

21. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu precizirala podneskom od 12. listopada 2023. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužiteljice prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka i uplate su vršene u skladu sa odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu.

22. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, 114/22 i 156/22). Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku II. izreke ove presude.

23. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatom. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

24. Kako najstarija tražbina tužiteljice dospijeva 1. travnja 2008., a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. je prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 14. lipnja 2018., pa kako je tužiteljica podnijela tužbu 18. kolovoza 2021., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. stavak 1. i 3., čl. 154. stavak 1. te čl. 155. ZPP-a. Također, pri donošenju odluke o troškovima postupka sud je kao vrijednost predmeta spora uzeo u obzir dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu (1.526,98 eur) kako je to i tužitelj naveo u tužbi i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23. dalje: OT).

26. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), za sastav podnesaka od 14. siječnja 2022. i 12. listopada 2023. svaki u vrijednosti 100 bodova (tbr. 8/1 OT), za pristup ročištima 23. veljače 2023. i 4. studenog 2025. svaki u vrijednosti 100 bodova (Tbr.9/1. OT), odnosno sveukupno 500 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i 25% PDV-a (Tbr. 46 Tarife) iznosi 1.250,00 eura. Nadalje, u cijelosti joj je kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura odnosno sveukupno 1.541,99 eura. Na dosuđen trošak tužitelju su dosuđene zatezne kamate sukladno čl. 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

27. Tužitelju nije priznat trošak prelimiranrnog vještačenja u iznosu od 53,09 eura obzirom je sud isti ocijenio kao nepotreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. stavak 1. ZPP-a jer je za potrebe ovog postupka provedeno novo financijsko vještačenje, kao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude obzirom da isti nije nastao.

28. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu u cijelosti, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki III. i IV. izreke.

Zagreb, 18. prosinca 2025.

Sudac

Ana Ćosić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika