Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-351/2019-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz OD Leko & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 4. studenoga 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 17. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005. zaključen između tužiteljice GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, Franjevački trg 17 pod brojem OU - 1107/05-1 od 20.12.2005., u čl.4., a koji glasi:
"Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…",
te u dijelu čl.7. koji glasi:
"U slučaju promjene kamatne stope iz čl.4. ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta…",
te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005. zaključen između tužiteljice GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], G 51, 42000 Varaždin, i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, Franjevački trg 17 pod brojem UO - 1107/05-1 od 20.12.2005., u čl.7., a koji glasi:
"Kredit u iznosu od 89.418,85 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u … mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja."
te u dijelu čl.4. koji glasi
"kamata se obračunava u CHF…",
te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50,10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici GV, OIB: [osobni identifikacijski broj], G 51, 42000 Varaždin, isplati iznos od 6.126,80 EUR (šest tisuća sto dvadeset šest eura i osamdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose i to:
- na iznos od 45,13 EUR sa kamatom od 1.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 2,04 EUR sa kamatom od 22.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 142,84 EUR sa kamatom od 1.1.2011. do plaćanja;
- na iznos od 127,04 EUR sa kamatom od 1.2.2011. do plaćanja;
- na iznos od 172,18 EUR sa kamatom od 1.8.2012. do plaćanja;
- na iznos od 169,79 EUR sa kamatom od 1.9.2012. do plaćanja;
- na iznos od 163,73 EUR sa kamatom od 1.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 170,13 EUR sa kamatom od 1.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 173,67 EUR sa kamatom od 1.12. 2012. do plaćanja;
- na iznos od 172,43 EUR sa kamatom od 1.1.2013. do plaćanja;
- na iznos od 158,72 EUR sa kamatom od 1.2.2013. do plaćanja;
- na iznos od 170,40 EUR sa kamatom od 1.3.2013. do plaćanja;
- na iznos od 170,96 EUR sa kamatom od 1.4.2013. do plaćanja;
- na iznos od 166,05 EUR sa kamatom od 1.5.2013. do plaćanja;
- na iznos od 152,97 EUR sa kamatom od 1.6.2013. do plaćanja;
- na iznos od 152,62 EUR sa kamatom od 1.7.2013. do plaćanja;
- na iznos od 155,44 EUR sa kamatom od 1.8.2013. do plaćanja;
- na iznos od 160,73 EUR sa kamatom od 1.9.2013. do plaćanja;
- na iznos od 168,82 EUR sa kamatom od 1.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 164,65 EUR sa kamatom od 1.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 167,05 EUR sa kamatom od 1.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 169,79 EUR sa kamatom od 1.1.2014. do plaćanja;
- na iznos od 127,76 EUR sa kamatom od 1.2.2014. do plaćanja;
- na iznos od 131,12 EUR sa kamatom od 1.3.2014. do plaćanja;
- na iznos od 130,11 EUR sa kamatom od 1.4.2014. do plaćanja;
- na iznos od 126,16 EUR sa kamatom od 1.5.2014. do plaćanja;
- na iznos od 124,55 EUR sa kamatom od 1.6.2014. do plaćanja;
- na iznos od 124,98 EUR sa kamatom od 1.7.2014. do plaćanja;
- na iznos od 130,08 EUR sa kamatom od 1.8.2014. do plaćanja;
- na iznos od 133,79 EUR sa kamatom od 1.9.2014. do plaćanja;
- na iznos od 132,95 EUR sa kamatom od 1.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 136,49 EUR sa kamatom od 1.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR sa kamatom od 1.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 137,65 EUR sa kamatom od 1.1.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.2.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,42 EUR sa kamatom od 1.3.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.4.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.5.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.6.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,71 EUR sa kamatom od 2.7.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.8.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,42 EUR sa kamatom od 1.9.2015. do plaćanja;
- na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.10.2015. do plaćanja;
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.230,09 EUR (dvije tisuće dvjesto trideset eura i devet centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2025. do isplate u skladu s čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos preko dosuđenog točkom II. izreke do prvotno zatraženog iznosa od 7.118,08 EUR, odnosno za iznos od 991,28 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 14. svibnja 2019. podnijela ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 53.631,17 kn protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. . U tužbi je navela da je kao korisnica kredita s tuženikom 20.12.2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 9010910504, a koji Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Melaniji Dujić iz [adresa], pod brojem OU-1107/05-1 od 20.12.2005. Tuženik joj je odobrio i isplatio kredit u iznosu od 89.418,85 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećeg na dan korištenja kredita. Nadalje je s tuženikom 15.12.2015. zaključila Dodatak Ugovora o kreditu broj 9010910504, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tvrdi da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF. Navela je da je odredbom čl.236. Zakona o obveznim odnosima propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Istaknula je da sklopljenim Dodatkom Ugovora o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporednih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu tužiteljici na koju ista ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Pozvala se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. Navela je da je u čl.4. Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005. na dan sklapanja, bila ugovorena kamatna stopa od 4,15% godišnje, promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. U članku 7. Ugovora o kreditu bila je ugovorena otplata kredita u 204 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaća prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Za slučaj izmjene kamatne stope iz točke 4. bilo je ugovoreno da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmijenjenim iznosu anuiteta da će banka pisano obavijestiti korisnika kredita. Tvrdi da su odredbe čl.4. Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005. kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem odluke o kamatnim stopama banke kao i vezanost uz valutnu klauzulu u čl.7. i promjenjivosti kamatne stope iz čl.7. u vezi čl.4. temeljem odredbe čl.322. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) ništetne i da uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje kao potrošača. Navela je da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl.84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tvrdi da ugovorne odredbe i o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača. Nadalje je navela da je činjenica promjenjivosti obveze tužiteljice kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna načelu savjesnosti i pošten ja, na način kako je to propisano odredbom čl.4.ZOO-a, te da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl.247. ZOO-a. Pozvala se na odredbe čl.269. ZOO-a i čl. 270. ZOO-a. Navela je da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo , a o promjeni samo je dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost. Pozvala se na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., odnosno navela je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. utvrđena ništetnost promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa je smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od nje stekao bez osnove značajan novčani iznos izvršila izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita i tečaja CHF na dan isplate kredita, obuhvativši razdoblje od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije, te utvrdila iznos postojeće preplate koju je učinila prema tuženiku temeljem nepoštenih ugovornih odredaba u iznosu od 53.631,17 kn. Predložila je da se uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12.2.2019. te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužiteljice kao potrošača, primjenom odredbi čl.84. i čl.81. Zakona o zaštiti potrošača te odredbe čl. 322. ZOO-a donese presuda.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ističe prigovor zastare te osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Istaknuo je da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010910504 kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Naveo je kako je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Naveo je da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e.st.6. propisano slijedeće: „…Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c stavka 1.točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima…“ Iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pozvao se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gos-1 od 4. ožujka 2020. i na sudsku praksu. Isticao je da tužiteljica nema pravni interes za podizanje predmetne tužbe. Osporio je da bi sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile ništetne i nepoštene. Isticao je da nije povrijedio kolektivne interese potrošača, niti bilo kakav individualni interes, odnosno pravo tužiteljice te da tužiteljica svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13. U bitnom je istaknuo i da iz svih relevantnih zakona, Direktive EU 2008/48 i 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno te da ista nije i ne može biti ništetna, da se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, da je volja stranaka bila ugovaranje promjenjive kamatne stope i kredita s valutnom klauzulom, da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula, da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu izvršena konverzija, odnosno kreditni odnos između stranaka je izmijenjen pa tužiteljica nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu i tuženik je istaknuo prigovor zastare i predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku.
3. Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev podneskom od 4. srpnja 2025. (stranice 284-286 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Navela je da je vještački nalaz napravljen u skladu s pravilima struke, te da na isti izračun nema nikakvih primjedaba, te je isti u cijelosti prihvatila. Istim podneskom tužiteljica je zapravo smanjila tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu na način da je zatražila isplatu iznosa od 6.126,80 EUR (prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom je tražila isplatu iznosa od 53.631,17 kn, što primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn iznosi 7.118,08 EUR). U međuvremenu je u Republici Hrvatskoj kao službena valuta uveden EUR pa je tužiteljica tužbeni zahtjev iskazala u valuti EUR.
4. Tuženik je u podnesku od 14. kolovoza 2025. (stranica 297 spisa) naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe te je predložio meritorno odlučiti o tužbenom zahtjevu kako je isti postavljen u tužbi. Tužiteljica je tvrdila da se tu ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe, već jedino i isključivo o preciziranju tužbenog zahtjeva sukladno vještačkom nalazu, koje preciziranje je izvršeno nakon što je stručna i ovlaštena osoba po nalogu suda izvršila izračun visine tražbine. S obzirom na zauzeto pravno shvaćanje VSRH na sjednici Građanskog odjela od 26. travnja 2021. prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe u smislu odredbe čl.193. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), valjalo je odlučiti kao pod točkom IV. izreke.
5. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijed log za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužiteljica prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu u kuverti na stranici 6 spisa koja se sastoji od: Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005., s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Melanije Duić poslovni broj OU-1107/05-1 od 20.12.2005., Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010910504 od 15.12.2015. sa izvadcima iz zemljišne knjige za čkbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], pregled uplata na dan 3.10.2018., knjigovodstvenu karticu prometa na dan 3.10.2018., plan otplate, plan otplate (stranica 260-262 spisa), konverziju kredita po Ugovoru o kreditu broj 9010910504 (stranica 263-265 spisa), izračune konverzije na dan 30.9.2015. (stranica 266-273 spisa), izvadak otvorenih stavaka na dan 30.9.2015. (stranica 274 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010910504 (stranica 275-279 spisa) i obavijest korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije (stranica 280 spisa). Isto tako sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa, te saslušao tužiteljicu, kao stranku. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedoka JV i ZV.
7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u vezi s čl. 221.a. ZPP-a, sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.
8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tuženik Privredna banka Zagreb d.d. i tužiteljica GV (tada GVI), kao korisnica kredita, te OV, GVI i PV kao založni dužnici 20.12.2005. zaključili predmetni ugovor o kreditu broj 9010910504 kojim se tuženik obvezao tužiteljici kao korisnici kredita za refinanciranje stambenog kredita broj 9010202978 staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 89.418,85 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita. Navedeno proizlazi i iz Ugovora o kreditu (u kuverti stranica 6 spisa). Nije ni sporno da je tužiteljica na anuitete dužna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,15% godišnje (čl.4. Ugovora o kreditu). Članak 7. Ugovora o kreditu sadrži odredbe o načinu otplate kredita, time da je otplata kredita bila ugovorena na način da je rok otplate kredita 204 mjeseci, da se kredit i kamata iz toč. 4. Ugovora o kredita otplaćuju u 204 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Istim člankom je bilo ugovoreno i da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ugovora, korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita te da su stranke suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta. Također nije sporno niti to da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010910504 dana 15. prosinca 2015. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Iz tog Dodatka proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 34.328,96 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke. Nadalje proizlazi da su ugovorne strane utvrdile da iznos preplate iznosi 3.024,03 EUR, a koji iznos se sukladno čl. 19.c. st.1. točke 5. preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 23.096,03 kn. Nadalje proizlazi da su ugovorne strane utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja tog Dodatka vršena otplata kredita te je utvrđena razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđenog novim otplatnim planom u iznosu od 166,99 EUR, koja se smatra preplatom tako da je utvrđeno da ukupni iznos preplate iznosi 3.191,02 EUR, što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 24.371,42 kn, te da će se navedeni iznos koristiti za budućih dospjelih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz čl.6. tog Dodatka namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita. Nadalje proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da na dan sklapanja tog Dodatka, nakon obračuna učinka konverzije i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju preostali iznos neotplaćene (nedospjele glavnice) prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 33.680,03 EUR, koji iznos se tužiteljica, uvećano za kamatu obvezala otplatiti u preostalih 85 mjesečnih anuiteta prema novom otplatnom planu prema kojem mjesečni anuitet iznosi 477,08 EUR, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.
9. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005. i ima li tužiteljica pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora o Kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, sporno je ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja odnosno u bitnom tuženik je osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 1.studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unap rijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
11. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.
12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona došla nešto obaviti u banku i službenica u banci joj je ponudila predmetni kredit kao povoljniji. Iskazala je da je imala kredit s valutnom klauzulom u EUR i službenica u banci joj je rekla da bi joj kredit u švicarcima bio povoljniji te je refinancirala dotadašnji kredit koji je bio u eurima. U banci joj je prezentirana povoljnija rata i da bi joj 2 godine bila kraća otplata kredita. Tada joj je rata kredita bila oko 3.500,00 kn, a rata kredita u švicarcima bi joj bila 2.300,00 kn i za 2 godine bi joj je smanjila otplata kredita. Do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu je došlo 2015. kada je tečaj švicarca ludovao, odnosno nakon što je vlada zamrznula tečaj švicarca. U početku joj je rata kredita bila oko 2.800,00 kn, a narasla joj je na 4.800,00 kn i banka joj je predložila da refinancira predmetni kredit s novim kreditom. Službenik banke ju nije upozorio da bi preuzimala bilo kakav rizik vezano za sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom CHF. Bilo joj je rečeno da je to povoljnije za nju. Službenik banke joj nije spominjao pojam valuta utočišta. Nije joj bilo rečeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Nije ni znala da HNB štiti tečaj u odnosu na bilo koju valutu. Nije mogla utjecati i pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. Ponuđena joj je promjenjiva kamatna stopa, te joj nisu prezentirani parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Nije rekla da joj nešto nije jasno i nije tražila pojašnjenje. Razgovarala je sa suprugom te s obzirom da joj je rečeno da bi 700,00 kn bila manja rata i da bi 2 godine bila kraća otplata su zaključili da bi to bilo povoljnije za njih od kredita kojeg je imala do sad. Vjerovala je banci kojoj je prodavala proizvod. Glede promjene kamatne stope je dobivala obavijesti od banke, no sama kamatna stopa nije bila toliko promijenjena već valuta kada je počela divljati.
13. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu broj 9010910504 predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim uz tu valutnu klauzulu kao i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isto tako na temelju iskaza tužiteljice sud je u konačnici zaključio da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).
14. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj ica nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl.4. i 7. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelj ice, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelj icu je jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,15% godišnje, slijedom čega je tuženik, stekao bez osnove iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,15% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.
15. U vrijeme podnošenja ove tužbe 14. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
16. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
17. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
18. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
19. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 15. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom (3.024,03 EUR, odnosno preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. 23.096,03 kuna). Dodatak Ugovoru o kreditu od 15. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjen jivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci je Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 J protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
20. Točno je da je tužiteljica kao korisnica kredita mogla odbiti konverziju koju joj je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ica ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatku Ugovora o kreditu rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužiteljici vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije propisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
21. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo- Olđa i naložio vještakinji da se očituje na okolnost utvrđenja iznosa koliko je tužiteljica platila više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije uz uračunavanje pretplate iz konverzije, pravilnim obračunom po Zakonu o obveznim odnosima zatvaranjem prvo zateznih kamata, te da se očituje je li konverzija provedena u sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
22. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je 20.12.2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 9010910504 između Privredne banke Zagreb d.d. i JVI (GV), iz [adresa], kao korisnika kredita i založnog dužnika, na iznos od 89.418,85 CHF uz redovnu kamatnu od 4,15% godišnje. Rok otplate kredita je 17 godina, odnosno 204 mjeseci, a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 611,71 CHF. Promjena visine kamatnih stopa po kreditu broj 9010910504 iznosi od 22.12.2005. po stopi od 4,15% a iznos anuiteta 611,71 CHF, od 1.7.2007. po stopi od 5,13% a iznos anuiteta 680,17 CHF, od 1.2.2008. po stopi od 5,90% a iznos anuiteta 687,33 CHF, od 1.1.2010. po stopi od 5,95% a iznos anuiteta 689,29 CHF, od 1.7.2010. po stopi od 5,90% a iznos anuiteta 687,40 CHF, od 1.11.2010. po stopi od 5,55% a iznos anuiteta 674,53 CHF, od 1.1.2011. po stopi od 5,60% a iznos anuiteta 676,34 CHF, od 1.7.2012. po stopi od 5,05% a iznos anuiteta 721,60 CHF, a od 1.1.2014. po stopi od 3,23% a iznos anuiteta 667,90 CHF. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je razlika radi promjene kamatnih stopa izračunata na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbije iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platila 3.685,74 CHF, odnosno 17.550,58 kn i to po razdobljima kada je kamatna stopa bila viša od ugovorene 18.339,00 kn i kada je bila manja od - 788,42 kn. Nadalje u nalazu i mišljenju stalna sudska vještakinja je navela da je tužiteljici kredit isplaćen 22.12.2005. po tečaju 1 CHF = 4,761752 kn. Razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je na anuitete po promjenama kamatnih stopa primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i taj iznos odbijen je od stvarno izvršenih uplata u kunama. Ukupne uplate tužiteljice iznose 369.985,27 kuna, od čega se na osiguranje odnosi 6.583,02, troškove 309,91 i na plaćene anuitete i interkalarne kamate 363.092,34 kn. Prema članku 8.5. Ugovora korisnik kredita je obvezan osigurati založnu nekretninu s time da premiju osiguranja u prvoj godini plaća sam, a sve naredne godine premiju će platiti banka uz terećenje korisnika kredita koji je obvezan trošak nadoknaditi. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica s osnova promjene tečaja CHF više platila ukupno 41.937,26 kn i to po anuitetima više od obveze 47.081,95 kuna i manje o obveze -5.144,69 kn. Nadalje proizlazi da ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,15% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, korisnica kredita do 30.9.2015. više je platila 59.487,84 kn, odnosno 7.895,39 EUR. Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je 15.12.2015. sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010910504 radi provedbe postupka konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u EUR. Prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. neotplaćena glavnica iznosi 34.328,96 EUR, a preplata iznosi 23.096,03 kn, a koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta. Konverzija je izvršena u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Umanjenje iznosa preplate za iznos utvrđen u postupku konverzije moguće je izvršiti na dva načina i to uz obračun kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 11 za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zateznih kamata na te iznose ili uz obračun zatezne kamate na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 11. od dana preplate do 30.9.2015. te će se iznose preplate uvećati za tako obračunatu kamatu. Nadalje proizlazi da ukoliko se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 23.096,03 kuna, prvenstveno namiri kamata obračunata na preplate za razdoblje od 30.11.2008. do 30.11.2010. (djelomično) obračunata do 30.9.2015. te potom iznosi preplate do iskorištenja iznosa iz utvrđene preplate, tužiteljica je više platila 46.162,34 kuna, odnosno 6.126,80 EUR. Nadalje ukoliko se obračuna zatezna kamata na preplatu utvrđenu u točki 5. Nalaza tabela 12. za razdoblje od dana preplate do 30.9.2015. koja iznosi 19.185,63 kn, te se iznos obračunate kamate doda iznosu preplate i od toga iznosa oduzme preplata utvrđena od strane tuženika u konverziji preplata iznosi 55.577,44 kn, odnosno 7.376,39 EUR.
23. Tužiteljica se podneskom od 4. srpnja 2025. očitovala na nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje. Navela je da smatra da je isti napravljen u skladu s pravilima struke te da na izračun nema nikakvih primjedbi, te ga u cijelosti prihvaća. U skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje zatražila je isplatu iznosa od 6.126,80 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su navedeni u tabeli 14 nalaza i mišljenja, odnosno tabeli sadržanoj u točki 6.1. zaključka nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje. Tuženik je u podnesku od 7. srpnja 2025. naveo da osporava nalaz i mišljenje jer je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj što nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, te da je vještačenje bilo nepotrebno s obzirom da je tužiteljica korisnik konvertiranog kredita.
24. Vještakinja Vlasta Santo-Olđa je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 4. studenoga 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Na prigovor tuženika odgovorila je kako vještak nije ovlašten odgovarati na pitanja pravne prirode.
25. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa valja reći da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, a da se prigovor vještaka prvenstveno odnosi na zadatak vještaku, a zadatak je odredio sud.
26. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Vlasti Santo-Olđa, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužiteljica do konverzije, ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,15% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita do 30. rujna 2015. uz uračunavanje iznosa od 23.096,03 kn, odnosno 3.024,03 EUR, koji je Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđen kao iznos preplate, te obračun zatezne kamate uz izvršeno zatvaranje zatezne kamate i utvrđene razlike, više platila 6.126,80 EUR je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici zatraženi iznos od 6.126,80 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1111. ZOO/05 i 1115. ZOO/05 koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužiteljice za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje, ocijenio osnovanim i to iz razloga što je tuženik, utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
27. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je nakon pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., sazna la za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 14. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju tužiteljica niti nije povećavala tužbeni zahtjev, već je isti smanjila te je slijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen neosnovanim u cijelosti.
28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime, u konkretnom slučaju tužiteljica je podneskom od 4. srpnja 2025. smanjila tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu s iznosa od 53.631,17 kn (7.118,08 EUR primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn) na iznos od 6.126,80 EUR. S konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je uspjela u cijelosti. Razmatrajući uspjeh tužiteljice vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjeva, sud je ocijenio da je u pogledu osnove uspjeh tužiteljice 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva 86% s obzirom na prvopostavljeni tužbeni zahtjev, odnosno 100% s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev. Slijedom navedenoga sud je zaključio da je tužiteljica u parnici uspjela sa oko 93% prvopostavljenog tužbenog zahtjeva u pogledu osnove i visine te je odlučio da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice, s obzirom da je ocijenio da tužiteljica nije uspjela u parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog prvopostavljenog tužbenog zahtjeva. Sud je priznao tužiteljici kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.46. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Za sastav podneska od 20.6.2022. kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu, obrazloženog podneska od 4.7.2025., kojim se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka te obrazloženog podneska od 23.10.2025., sud je tužiteljici priznao trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Sud je tužiteljici priznao i trošak sastava podneska od 21.12.2022. u zatraženom iznosu od 62,50 EUR, sukladno tbr. 8.t.4. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Sud nije tužiteljici kao opravdan na teret protivne stranke priznao trošak sastava požurnice od 24.8.2020. i podneska od 7.7.2021. kojim tužiteljica obavještava sud da je izvršila uplatu sudske pristojbe na tužbu te u privitku dostavlja dokaz o uplati. Naime, prema stajalištu suda dovoljno je sudu dostaviti dokaz o uplati sudske pristojbe, a ne radi toga sastavljati i podnesak. Također sud na teret protivne stranke nije ocijenio potrebnim i opravdanim trošak sastava podneska od 10.12.2024. kojim tužiteljica obavještava sud da je uplatila predujam za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Naime, sudu je dovoljno dostaviti samo dokaz da je uplaćen predujam, a ne radi toga sastavljati i podnesak. Sud je tužiteljici i priznao trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 10.11.2023., te na ročištima za glavnu raspravu održanim 13.5.2024. i 4.11.2025., u iznosu od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Trošak zastupanja na pripremnim ročištima određenim za 20.12.2022. i 9.3.2023. sud nije ocijenio opravdanim na teret protivne stranke, s obzirom da je upravo tužiteljica predlagala odgodu tih pripremnih ročišta navodeći da predlaže odgodu ročišta zbog neujednačene prakse županijskih sudova do zauzimanja stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da jedino pravno shvaćanje koje je donijelo VSRH u predmetima s konvertiranim kreditom nije dobilo odobrenje službe evidencije sudske prakse te je i nadalje zbog neujednačene sudske prakse županijskih sudova potrebno pričekati pravno shvaćanje VSRH. Naime, prema stajalištu suda tužiteljica je odgodu tih ročišta mogla predložiti i podnescima tako da ne bi nastao nepotreban trošak istih. Sud je pritom imao u vidu i odredbu čl. 155. ZPP-a iz koje proizlazi da sud o tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužiteljici je priznato ukupno 1.812,50 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u ukupnom iznosu od 300,00 EUR, kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 117,59 EUR. Dakle, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.230,09 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužiteljici sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
29. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 17. prosinca 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl.106.a st.5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Leko & partneri, odvjetnicima u Zagrebu
