Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2837/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojana Doneski, Perice Medaković, Nere Panjkret i Antonia Mihoci, Garešnica, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-664/2022-31 od 25. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-664/2022-31 od 25. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I./1. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru-Stalna služba u Garešnici poslovni broj P-664/2022-31 od 25. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I./2., 3., 4., III. a) i III. b) izreke te se predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I./1. je utvrđene su ništetnim odredbe čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102465697 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 14. lipnja 2005. godine koja glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke”, te se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. navedenog ugovora koja glasi „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke”; naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime više plaćenih iznosa s osnove redovnih kamata isplati iznos od 290,08 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na iznose specificirane u točki I./2. izreke; naloženo je tuženiku na ime više plaćenih iznosa s osnove tečajne razlike isplatiti tužitelju iznos od 2.950,20 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na iznose specificirane u točki I./3. izreke te i iznos od 328,88 eura na ime razlike glavnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. godine do isplate (točka I./4. izreke); utvrđeno je da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 916,40 kn/121,63 € te uslijed ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 1.278,05 kn/169,63€ zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na te iznose, te je odbijen prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan (točka II. izreke); naloženo je tuženiku tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.221,02 € s kamatama od presuđenja /točka III a) izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.U odnosu na žalbeni razlog vezan za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF, napominje se da odredbe ZPP-a ne propisuju eventualno izuzeće suca, već se sudac dužan izuzeti ukoliko za to postoje zakonski razlozi. U ovom konkretnom predmetu suci nisu stranke a niti njihovi srodnici, a kako je zahtjev tuženika postavljen ne samo općenito već i kao eventualni, ne postoje razlozi iz članka 71., članka 72. i članka 73. ZPP-a, zbog kojih sudac/suci koji odlučuju u ovom predmetu ne bi mogao/mogli obavljati sudačku dužnost.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 14. lipnja 2005. te restitucijski zahtjev tužitelja za vraćanjem iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke i o valutnoj klauzuli.

6.U postupku nije bilo sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu od 14. lipnja 2005. kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit namijenjen za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.000,00 CHF uz rok otplate od 144 mjeseca. Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 4,990 % koja je promjenjiva, te se tijekom otplate mijenjala i da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak.

6.1.Također je nesporno da su tužitelj i tuženik dana 26. siječnja 2016. sklopili Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) (dalje u tekstu: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljevog kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima; da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 2221/18 od 3. rujna 2019.

7.Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužitelj osnovano zahtijeva utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi, povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak svom u nalazu i mišljenju.

8.S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

9.Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala kamatna stopa i da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, da u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope a ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Dalje je utvrđeno da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule.

9.1.Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Međutim, ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, iz ugovora o kreditu kao i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj kredit podigao kao stambeni i radi rješavanja stambenog pitanja, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03. To pogotovo kada se ima u vidu okolnost da iz niti jednog dokaza koji je izveden tijekom postupka ne proizlazi da je tužitelj kredit podigao radi obavljanja poslovne djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja odnosno da tužitelj ne bi imao svojstvo potrošača.

10.Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

11.Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

12.Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13.Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14. i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

14.Slijedom iznijetog, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

15.Glede ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku je odgovoriti i kako je sud prvog stupnja imajući u vidu da je vezan presudom iz postupka kolektivne pravne zaštite, te materijalne i personalne dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, te je na temelju istih, a suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene . Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

16.Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo (na ročištu od 14. svibnja 2024. odustao je od izvođenja dokaza saslušanjem bankarice UJ), a niti da je tužitelj kao potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Sud prvog stupnja je dakle, rješavajući prethodno pitanje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze.

17.Sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Sporazum koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

18.S obzirom da je u postupku prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 14. lipnja 2005. kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kao i način promjene kamatne stope te da je predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti tih ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

19.Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21.Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

22.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23.Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

24.Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužitelj, imajući u vidu svrhu konverzije nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

25.Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani.

26.Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu.

27.Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK.

28.S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 25. ZPK). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu.

29.U tom smislu potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužitelj i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

30.Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

31.Dakle, da je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

32.U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

33.Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

34.Nadalje je reći kako se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako niti odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (26. siječnja 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

35.Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač zapravo odrekao prava na potpunu restituciju.

36.U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da je žalba žalitelja u ovomu dijelu neosnovana jer je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, ovim izraženim pravnim shvaćanjem nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnomu slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i banaka, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

37.S obzirom da prema odredbama ZID ZPK/15 predmet konverzije nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega "slobodno i informirano" odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

38.U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate koji je tužitelju priznat u postupku konverzije i nakon kojeg je, prema stavu tuženika, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom, potrebno je navesti da iznos preplate utvrđen u postupku konverzije nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene.

39.Dakle, postojanje preplate nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Dakle, konverzijom se nije ništa restituiralo ili obeštećivalo, već se istom preračunavao kredit u valuti CHF u kredit u valuti EUR.

40.Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču, prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

41.Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na (ne)primjenu presude u predmetu Suda Europske unije broj C-567/20 (presuda od 5. srpnja 2022., A.H. protiv Zagrebačke banke d.d., C-567/20, ECLI:EU:C:2022:352). Naime, navedena presuda nije primjenjiva na predmet ovog spora jer u ovom konkretnom slučaju predmet spora nije ništetnost i nepoštenost Sporazuma o konverziji koji sadrži odredbe koje su u ugovor unijete temeljem ZID ZPK/15 i koje su prisilne naravi, te posljedično tome izuzete od ispitivanja poštenosti, već odredbe osnovnog ugovora o kreditu čije su odredbe rezultat volje stranaka i čija se poštenost nesmetano može ispitivati u postupku. Također, iz istih razloga na ovaj postupak neprimjenjive su i presude u predmetima C-81/19 (presuda od 9. srpnja 2020., SC Banca Transilvania SA, C-81/19, ECLI:EU:C:2020:532) i C-243/20 (presuda od 21. prosinca 2021., Trapeza Peiraios AE, C-243/20, ECLI:EU:C:2021:1045) a u kojima predmetima se suštinski također, prosuđivala mogućnost utvrđivanja nepoštenosti odredbi Sporazuma o konverziji. U ovom konkretnom slučaju, a kako je već ranije u presudi više puta navedeno, predmet postupka nije nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi Sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

42.Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubio pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani.

43.Dosljedno, u prvostupanjskom je postupku je u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 u svezi s čl. 322. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora o kreditu prihvatio. Nije stoga u tom dijelu ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik. Pritom sud prvog stupnja u tom dijelu nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

44.Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I/1. izreke.

45.Sud prvog stupnja odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prebijanja donosi odluku pod točkom II. izreke te utvrđuje je da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 916,40 kn/121,63 € te uslijed ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 1.278,05 kn/169,63€ zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na te iznose, i odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan

46.Sa razlozima u pogledu izloženog a kako je pobliže navedeno pod točkom 11. prvostupanjske odluke suglasan je ovaj žalbeni sud. Naime, tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike jer tužitelj zbog nižeg tečaja od početnog nije ništa stekao bez osnove pa ne postoji ni obveza vraćanja bilo kakvog iznosa. Osim toga, odredbama ZZP/03 zaštita je ustanovljena radi potrošača, a ne drugih, tako ni banaka, kao u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranja nepoštenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli) tuženik ne može izvlačiti koristi, radi čega je u tom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti i pobijanu presudu pod točkom II. izreke potvrditi.

47.Međutim, iako je sud u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu pravilno utvrdio činjenično stanje, odlučujući o kondemnatornom dijelu istog koji se odnosi na isplatu, činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

48.Tuženik u žalbi ističe da je tužitelj postavio zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji.

49.Pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli postoji u slučaju ako postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u švicarskim francima ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

50.Povratno, iako iz prethodno navedenih razloga i ovaj sud drugog stupnja prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o pravu tužitelja kao potrošača i korisnika kredita koji je sa tuženikom sklopio navedeni Dodatak o konverziji kredita da nakon sklapanja tog Dodatka ima pravo na povrat više preplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obrazloženje prvostupanjskog suda pa time i zaključak o ukupnom iznosu koji je dužan isplatiti tužitelju za sada nije moguće prihvatiti.

51.Naime, za sada iz prvostupanjske odluke nije jasno je li od utvrđenog iznosa preplate po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule odbijen iznos koji je prigodom sklapanja Dodatka priznat tužitelju te je obzirom da navedeno, činjenično stanje u pogledu visine tužiteljeve tražbine pogrešno i nepotpuno utvrđeno, na što osnovano u žalbi ukazuje tuženik, pa je u tom dijelu ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

52.Prema stavu ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru već u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku.

53.U tom smislu potrebno je od vještaka zatražiti izjašnjenje je li tražbina tužitelja umanjena za iznos preplate utvrđen Sporazumom o konverziji, ako jest, u kojem iznosu, odnosno, ako nije, pozvati ga da to učini te utvrditi postoji li obračunska razlika, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu i troškovima cijelog postupka pa tako i o troškovima u povodu pravnog lijeka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

54.Slijedom iznijetog, u odnosu na kondemnatorni dio presude sadržan u točki I./2., 3. i 4. izreke valjalo je, temeljem čl. 370. ZPP-a, prvostupanjsku presudu ukinuti i u tom dijelu kao i glede odluke o troškovima postupka vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U Splitu, 17. prosinca 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić