Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-692/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ML (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika KentBank d.d. (OIB: 73656725926) iz Zagreba, Gundulićeva ulica 1, zastupanog po punomoćnici MLJ, zaposlenici tuženika, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 14. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika te punomoćnice tuženika, dana 17. prosinca 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se da je ništetna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 5029007801 od 21. studenog 2014. zaključenog između tužitelja ML iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika KentBank d.d. iz Zagreba, Gundulićeva ulica 1, kao kreditora, a koji glasi:

”NAKNADA: korisnik kredita obvezuje se platiti kreditoru sljedeće naknade: a) naknadu za obradu zahtjeva i korištenje kredita u iznosu od 1,00% od ukupnog iznosa kredita jednokratno. Kreditor obračunava i naplaćuje naknadu sukladno Odluci o naknadama a koje trenutno iznose koliko je navedeno u ovom Ugovoru.“

II. Nalaže se tuženiku KentBank d.d. da tužitelju ML naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,65 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućima od 17. prosinca 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se punomoćnik tužitelja IL s zatraženim troškom delegacije u iznosu od 24,00 eura, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj ML je dana 24. ožujka 2025. podnio tužbu protiv tuženika KentBank d.d. radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 5029007801 kojeg je tužitelj zaključio sa tuženikom 21. studenog 2014. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 100.000,00 kuna. Tužitelj se obvezao isti iznos kredita vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom.

2. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu tuženik tužitelju odredio obvezu plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da mu tuženik, kao kreditor nije niti prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih uvjeta, od čega se uvjeti sastoje, u kojem postotku tuženik tereti tužitelja, u kojem periodu i konačnom iznosu, što je obvezu tužitelja kao potrošača u potpunosti učinilo neodređenom i neodredivom pa stoga nepoštenom i ništetnom u smislu odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO).

4. Tužitelj u tužbi navodi kako odredba o tzv. ulaznoj naknadi u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je ista definirana u čl. 49. st. 1. i st. 2. te čl. 50. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, dalje ZZP) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana te o kojem ugovoru se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju su tom odredbom nametnute obveze sa čijim sadržajem nije bio upoznat niti je o njima mogao pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Tužitelj nadalje navodi da je navedena odredba unaprijed formulirana na tipskom, standardiziranom obrascu Ugovora koju je tuženik sročio kao jača ugovorna strana.

5. Tužitelj navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu sukladno čl. 5. točka 15. u svezi s čl. 39. ZZP/14 obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

6. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužitelja navodeći da ne spori da je s tužiteljem 21. studenog 2014. sklopio Ugovor o kreditu broj 5029007801 te da mu je naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita, ali ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,00% iznosa kredita stoga sporna odredba ne podliježe testu nepoštenosti iz čl. 51. ZZP. Predmetna odredba je gramatički razumljiva i ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Nadalje je naveo da način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita.

7. U odgovoru na tužbu tuženik je nadalje naveo da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba obzirom da je riječ o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bila upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tuženik navodi da je tužitelj samostalno procjenjujući rizike odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji te da je tužitelj svjesno pristao platiti naknadu iz čl. 5. Ugovora, a sada 11 godina od sklapanja ugovora, navodi da o spornoj odredbi nikada nije pregovarano.

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-5), ugovor o kreditu (list 7-8), izvadak prometa (list 9-16), otplatni plan (list 17-19), odgovor na tužbu (list 29-33), Opće odredbe KentBank d.d. (list 34-37), obrazac o informiranju prije sklapanja ugovora o kreditu (list 47-49), Opće uvjete poslovanja KentBank d.d. s fizičkim osobama (list 51-65) i iskaz tužitelja kao stranke (list 85-86).

9. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

10. Tužitelj ML u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa tuženikom KentBank d.d. dana 21. studenog 2014. zaključio Ugovor o kreditu broj 5029007801 te mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 100.000,00 kuna. Tužitelj je kredit podigao za osobne potrebe te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tuženiku platio naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplatila prilikom prvog korištenja kredita. Kako smatra da je odredba prema kojoj je on morao platiti naknadu za obradu kredita ništetna podnio je tužbu sudu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe u kojoj je propisana obveza plaćanja tzv. ''ulazne naknade''.

11. Uvidom u priloženi Ugovor (list 7-8) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj o naknadi za korištenje kredita (čl. 5.) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Iz iskaza tužitelja kao stranke (list 85-86) proizlazi da je 2014. imao potrebu podići kredit radi adaptacije stana te da je u to vrijeme KentBank d.d. imao fiksne nenamjenske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Podigao je iznos od 100.000,00 kuna te je kredit utrošen za stan u kojem živi sa obitelji. Ugovor o kreditu je pročitao i vidio je odredbu o ulaznoj naknadi koja je iznosila 1,00% od iznosa kredita te mu se to tada činilo puno obzirom da se radilo o iznosu od 1.000,00 kuna, ali mu je od strane djelatnika banke rečeno da je ta odredba sastavni dio ugovora te da o tome nema mogućnosti pregovaranja. Nitko u banci mu nije naveo na što se točno taj iznos odnosi, već mu je samo rečeno da je to odredba ugovora te da se to mora platiti kako bi mu kredit bio odobren. Početkom ove godine dobio je informaciju od svojeg odvjetnika da je ta ugovorna odredba ništetna te je iz tog razloga podigao tužbu sudu.

13. Iskaz tužitelja sud smatra istinitim i točnim te mu u cijelosti poklanja svoju vjeru. Ovo stoga što se iskaz podudara sa dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Tužitelj je u ovom postupku dokazao da ima svojstvo potrošača jer je novac dobiven od kredita iskoristio za uređenje stana u kojem živi sa svojom obitelji, te u vrijeme podizanja kredita nije imao u vlasništvu trgovačko društvo ili obrt. Također tužitelj o spornoj odredbi ugovora nije pregovarao sa djelatnikom banke kao što nije pregovarao niti o drugim odredbama ugovora, već mu je ugovor bio ponuđen u cijelosti po principu ''uzmi ili ostavi''.

14. Nesporno je da je tužitelj s tuženikom zaključio dana 21. studenog 2014. Ugovor o kreditu, broj 5029007801 za adaptaciju stambenog prostora, u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u iznosu od 100.000,00 kuna, u čl. 7. ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, s time da se kredit od 100.000,00 kuna i kamata iz članka 3. ugovora otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora. Nije sporno niti to da je u čl. 5. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini o d 1,00% od iznosa kredita.

15. U ovom postupku sporno je je li navedena odredba čl. 5. Ugovora ništetna, odnosno je li tužitelj trebao platiti banci naknadu za obradu i korištenje kredita.

16. Odredbom čl. 269. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju dok je u čl. 269. st. 2. ZOO propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a čl. 270. ZOO propisuje da je ugovor ništetan kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

17. Prema čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 59. st. 2. ZZP propisano je da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Prema odredbama čl. 50. prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 49. istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

19. Prema odredbi čl. 55. ZZP/14 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

20. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

21. Odredbom čl. 51 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzima u obzir priroda proizvoda ili usluga koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a čl. 55. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

22. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

24. Tužitelj tijekom postupka navodi da je predmetna odredba nejasna budući da ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi te je samim time u suprotnosti s odredbom čl. 272. ZOO.

25. Sud prihvaća navode tužitelja da tuženik tijekom postupka nije dokazao na što se odnosi tzv. ulazna naknada, odnosno nije dokazao da naplaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima što je stvorilo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti sa zahtjevom postupanja u dobroj vjeri.

26. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o potrošačkom kreditiranju Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja Ugovora pa je tuženik na tužitelja kao potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima.

27. Što se tiče navoda tuženika da se radi o odredbi koja je jasna, lako razumljiva i uočljiva, valja reći da je tužitelj potrošač, odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da tužitelj nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. Obzirom da je tužitelj temeljem odredbe čl. 5. predmetnog ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu za korištenje kredita očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 55. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu.

28. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 120/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambeno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na Ugovore o stambenim kreditima sklopljenima prije stupanja na snagu tog zakona. Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) preciznije su definirane te naknade. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini, što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, tuženik je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču bez mogućega pregovaranja te se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem. Napominje se i to da se o odredbama akata kreditora, ovdje tuženika, koji reguliraju materiju kreditiranja po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati pa se nije moglo pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se naplaćuju iz te naknade, u vidu administrativnih troškova administracije, troškova osoblja i slično ti troškovi ulaze u redovito poslovanje tuženika pa nije jasno zašto bi te troškove trebao snositi ugovaratelj kredita, odnosno zašto bi se ti troškovi naplaćivali iz predmetne naknade.

29. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna pa je istu proglasio ništetnom i odlučio kao pod točkom I. izreke.

30. Kako je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen mu je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.079,65 eura (točka II. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), troška sastava podneska od 13. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), troška zastupanja na ročištima 6. studenog 2025. i 14. studenog 2025., svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), PDV-a u iznosu od 200,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 53,10 eura.

31. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

32. Punomoćnik tužitelja je odbijen s zatraženim troškom delegacije u iznosu od 24,00 eura (točka IV. izreke). Punomoćniku tužitelja nije priznat trošak koji se odnosi na trošak prijevoza Zagreb-Vrbovec-Zagreb za dane 10. listopada 2025. i 11. studenog 2025., svako u iznosu od 12,00 eura iz razloga što punomoćnik tužitelja u spis nije dostavio presliku karte za autobus ili vlak, odnosno podatak o tome koliko stoji putnička karta za vlak, odnosno autobus na relaciji Vrbovec-Zagreb, a sud nije dužan po službenoj dužnosti pribavljati taj podatak, pa je iz tog razloga punomoćnik tužitelja odbijen s tim dijelom parničnog troška iako bi mu taj trošak pripadao temeljem odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima.

33. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 17. prosinca 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo podnijeti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. rješenje tužitelju da plati pristojbu na presudu u iznosu od 53,10 eura

5. vidi upisnik 'P'

6. kal. 15 dana