REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-111/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske, po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužitelja BUČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Hasanu Karajiću i Damiru Karajiću, [adresa], protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg banaJ. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u nazočnosti odvjetnika Hasana Karajića i odvjetničkog vježbenika BU, po objavi 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3206641924/06 od 08.05.2006. godine sklopljenog između tužitelja BUČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 koja glasi: " Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,90% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.231,18 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 17. 12. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 3206641924/06 od 08.05.2006. godine.

Kreditor je korisniku kredita odobrio kredit za kupnju motornog vozila.

2. Točkom 2. Ugovora, ugovara se ulazna naknada kredita:

" Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,90% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%."

Tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Uvjet uzimanja kredita bio je plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi".

Naknada za osiguranje tražbine je netransparentna i iz dikcije članka 2. koja ugovara naknadu za osiguranje tražbine nije jasna svrha naknade, kao niti razlog zašto se naknada ugovara baš u navedenom iznosu.

U članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu posebno se ugovaraju sredstva osiguranja tražbine, između ostalog i fiducijarni prijenos vlasništva vozila u korist tuženika pa nije jasna svrha naknade za osiguranje tražbine koja je tužitelju naplaćena po članku 2. Ugovora.

Dokaz: 1. Ugovor o kreditu,

2. Saslušanje tužitelja na okolnost pojedinačnog pregovaranja

o ulaznoj naknadi kredita,

3. Početni otplatni plani stvarni otplatni planpo kreditu

broj: 3206641924/06 od 08.05.2006. godine,

zatražiti od tuženika temeljem članka 233. ZPP-a.

3. Pravna osnova

Ovom tužbom tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi opisanoj u točki I. tužbe.

Ulazna naknada opisana pod točkom I. tužbe je od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja.

Prema članku 295. ZOOopći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: Dalje ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Temeljem članka 87. stavak 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava. Presudom Suda EU spojenim predmetima C-224/19i C-259/19povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i

obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

4. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3206641924/06 od 08.05.2006. godine sklopljenog između tužitelja BUČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 koja glasi: " Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,90% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

5. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koja glasi " Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,90% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%."

6. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

7. O ODREDBI O JEDNOKRATNOJ PREMIJI OSIGURANJA

Prvenstveno tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe kojom je propisano „Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2,00 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%“.

8. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o jednokratnoj premiji osiguranja tuženik ističe kako se premija osiguranja plaća osiguravajućem društvu, a ne tuženiku, stoga tuženik nije primio nikakav iznos po osnovi eventualne premije osiguranja pa isti ne može biti ni u obvezi vratiti nešto što nije primio. Slijedom navedenog, tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim predmetnu ugovornu odredbu u odnosu na tuženika. Uostalom, tužitelj ničime nije niti dokazao da je premiju osiguranja uopće platio.

Nadalje, da se premija uplaćuje osiguravajućem društvu razvidno je i iz samog Ugovora o kreditu u kojem je u dijelu „Sredstva osiguranja“ naznačeno da je korisnik kredita kao osiguranje kredita dužan sa osiguravajućim društvom sklopiti policu osiguranja za što je i plaćena konkretna premija.

Prema tome, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o jednokratnoj premiji osiguranja imala smatrati nepoštenim odnosno ništetnim, te tužitelj uopće ničime ne obrazlaže niti dokazuje razloge zašto bi se navedena odredba imala smatrati ništetnom ili nepoštenom.

Također, ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te nije suprotno zahtjevima dobre vjere uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. O STATUSU TUŽITELJA KAO POTROŠAČA

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Dokaz: - rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1748/2021 od 27.05.2021.

- rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1562/2021 od 05.10.2021. 3

- rješenje Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-633/2021 od 14.07.2021. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

10. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

11. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu, predračun, Odluku o tarifi naknade za usluge Zagrebačke banke, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja. Tuženiku je naloženo dostaviti početni otplatni plan i stvari otplatni plan po predmetom kreditu koji tuženik u određenom roku od 15 dana nije dostavio, time da je na ročištu za glavnu raspravu 29. 10. 2025. punomoćnik tuženika naveo da nije u mogućnosti dostaviti traženu dokumentaciju s obzirom da ista uništena protijekom zakonskog roka za njeno čuvanje.

12. Predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je ništetna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj: 3206641924/06 od 08.05.2006. godine sklopljenog između tužitelja BUČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 koja glasi:

" Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,90% koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%."

13. Nesporno je da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, da ugovor o kreditu sadrži odredbu o spornoj naknadi.

14. U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno zakone o potrošačima koji su bili ranije na snazi. U vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/2003), a nakon toga Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i dr. – dalje ZZP/2007).

15. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

16. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama ZZP/2003 propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

17. Člankom 81. ZZP/2003 dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Identično je bilo propisano čl. 96. st.1. i 2. ZZP/2007.

18. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

19. Sud EU u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni, a nema sumnje da hrvatski sudovi moraju slijediti praksu Suda EU kao obvezujuću.

20. Tužitelj ističe kako je predmetni ugovor o kreditu, pa i sporna odredba unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika, a na koju odredbu tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, na koje okolnosti je iskazivao i sam tužitelj.

21. Na taj način ispunjen je prvi uvjet da bi se predmetna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Osim toga, osnovano smatra tužitelj da mu je predmetnom ugovornom odredbom uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer da nije prihvatio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, isti bi bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Iz navedenoga proizlazi da su ispunjeni svi uvjeti iz ZZP/2003 da bi se osporena ugovorna odredba smatrala nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Pored navedenoga navedenim postupanjem je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa (čl. 4. ZOO-a).

22. Iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već mu je tuženik nametnuo predmetnu odredbu i tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu. Tužitelj i nije bio u banci, već je sve radnju radi realizacije kredita obavio u auto kući ZAK u [adresa], te je ugovor i potpisao u auto kući ZAK.

23. Osnovano tužitelj navodi da je predmetni ugovor o kreditu tužitelj sklopio isključivo s tuženikom, a ne s trećom osobom. Iz navedenog razloga jedino je tuženik kao stranka Ugovora o kreditu, čija se jedna odredba traži proglasiti ništetnom, osoba pravno legitimirana biti tuženom po ovakvoj tužbi i postavljenom deklaratornom tužbenom zahtjevu. Navod tuženika da nema nikakve veze s naplaćenom naknadom također nije istinit. Naime, tužitelj je dostavio tuženikov u Tarifu naknada u poslovanju s građanima važeća za sve kredite sklopljene do 31.12.2010.Na str. 24. tarife, pod kategorijom B5 navode se naknade naplaćene od klijenta za račun treće osobe – Croatia osiguranja. Pod 5.1.1.1. od klijenta se naplaćuje naknada za osiguranje kredita za kupovinu novog vozila i to prema Ugovoru s partnerom, prema postotku od isplaćenog iznosa kredita. Stoga proizlazi da je riječ o bankarskoj naknadi, a ne premiji osiguranja, koju naplaćuje tuženik kao banka od klijenta.

24. Osnovao tužitelj smatra da je ugovorna odredba o osiguranju kredita ništetna i to iz dva glavna razloga:

-ugovorna odredba nije jasna, naknada je određena u paušalnom iznosu, u postotku od ukupnog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu,

-riječ je o formularnom ugovoru i o ugovornoj odredbi o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati.

25. U konkretnom slučaju ugovorna odredba o osiguranju kredita glasi:

Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 1,90%koja se obračunava na iznos kredita iz čl.1. ovog Ugovora, uvećanog za 20%.

Sudska praksa je utvrdila ovakve ugovorne odredbe nisu jasne, određene ili odredive, prvenstveno jer se ne navode u nominalnom iznosu, da su sastavljene prema prethodnom formularu banke te da korisnik kredita o ovakvoj naknadi nije mogao pregovarati pa iz ovog razloga ovakve ugovorne odredbe su nepoštene i time ništetne.

U konkretnom slučaju banka dodatno uvećava naknadu za iznos od 20%, bez navođenja razloga ovakvog uvećanja naknade.

26. Kao potvrdu ovakvih svojih navoda tužitelj dostavlja slijedeće pravomoćne presude:

1.Županijski sud u Zagrebu, Gž-408/2024-2 od 02. srpnja 2024.

U predmetnom slučaju utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu od

24.10.2006. sklopljenog kod PBZ, koji glasi:

Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 %(slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

Drugostupanjski sud utvrđuje :

"U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti čl. 11.Ugovora o kreditu, koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, valja navesti da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita u visini od 1,50% od iznosa kredita, odnosno naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, pri čemu tuženik nijeniti dokazao da bi predmetni kredit osigurao te je li snosio bilo kakve troškove tog osiguranja (čl. 219. i čl. 221a. ZPP), niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, već je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita, određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu ugovori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita (u slučaju kada tuženik nije dokazao da bi kredit osigurao i imao troškove vezane uz isto) nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i osiguranje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00%, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj. "

27.¸ Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž-1082/2023-2 od 13.02.2024.

U ovome slučaju riječ je o kreditu Volksbank od 13.06.2006. po kojem je tužitelju naplaćena naknada za osiguranje kredita koja glasi:

„7.2. Naknada za rizik nenaplate potraživanja: Jednokratno u visini 1 % (jedanposto), od iznosa kredita, minimalno kn 300,00 (kn tristo) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj“

Povodom navedene naknade za osiguranje kredita sud je zaključio kako slijedi: "21. Nadalje, u svezi odredbi o naknadi za obradu zahtjeva, administraciju kredita te o naknadi za rizik ne naplate potraživanja, u čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su sporne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva, administraciju kredita te o naknadi za rizik nenaplate potraživanja, kojima su određene naplata naknade i troškove za usluge kreditora neodredive, zbog toga što tužitelj nije imao mogućnost utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ta naknada utvrđuje, a niti što ta naknada predstavlja. S obzirom da tuženik nije dokazao da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim odredbama, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da sporne odredbe ugovora nisu određene i nisu odredive pa su ništetne. Sporne ugovorne odredbe prouzročile su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača, te kao takve nepoštene i ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a."

28. Nije osnovan prigovor da tužitelj nije potrošač, konkretno radi se o ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe tužitelja, što znači da je potrošač.

29. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP).

31. Trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/2023. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 15. 4. 2025. iznos od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 9. 10. 2025. iznos od 200,00 eura (Tbr.9.t.1.), zastupanje na ročištu 29. 10. 2025. iznos od 200,00 eura i pristup na ročište za objavu presude iznos od 100,00 eura (Tbr.9.t.3.), što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 1.125,00 eura. Tužitelju je dosuđen trošak sudske pristojbe za presudu od 106,18 eura, stoga ukupni trošak tužitelja iznosi 1.231,18 eura.

32. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 17. prosinca 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički društvu Hasan Karajić i EU, [adresa]

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri, Zagreb, Lopašićeva 6