Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1798/2023-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženice Addiko banke d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćnici Mariji Radelji, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalba tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 732/2022-37 od 29. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-732/2022-37 od 29. svibnja 2023.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 236-49/2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između tužitelja i tuženika dana 21. ožujka 2007. ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 61.892,24 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate kako je sve pobliže određeno u točki I. izreke; prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 236- 49/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 21. ožujka 2007. godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune a koje promjene su nastupile nakon 21. ožujka 2007. godine pa na dalje te je obvezan tuženik vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 4.026,59 EUR (30.338,34 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je to sve pobliže određeno u točki II/1. i 2., dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog tj. za iznos od 2.279,26 eura s pripadajućim kamatama eventualno kumulirani zahtjev odbijen (točka III. izreke) time da je tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 732,11 eura s kamatom od presuđenja, a za više zatraženi trošak odbijen je zahtjev tužitelja kao neosnovan.

2.Protiv točke I., III. i IV. citirane presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga predlažući je u pobijanom dijelu preinačiti prihvaćanjem glavnog zahtjeva uz dosudu tužitelju troškova postupka, podredno, ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1.Na žalbu tužitelja odgovorio je tuženik predlažući je odbiti.

2.2.Protiv točke II. i IV. citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga predlažući u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja, podredno, ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Žalba tužitelja nije osnovana.

3.1.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba (članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku-„Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

4.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Ujedno je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

5.Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 236-49/2007. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključen između tužitelja i tuženika dana 21. ožujka 2007. uz obvezivanje tuženika isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 61.892,24 EUR s pripadajućim kamatama, dok je podrednim (eventualno kumuliranim) zahtjevom tužitelj tražio da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka nepoštene odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama 21. ožujka 2007. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu kao i restitucijski zahtjev s tim u svezi, a u visini od 6.305,85 eura s pripadajućim kamatama kako je specificirano podneskom tužitelja od 22. veljače 2023. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

6.O navedenom zahtjevu prvostupanjski je sud odlučio nakon što je u postupku utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

-kako su stranke 21. ožujka 2007. sklopile ugovor o kreditu broj:236-49/2007 u kojem se u čl. 2. navodi da se radi o stambenom kreditu koji se odobrava za adaptaciju stana, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 82.100,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, pri čemu je kredit odobren s rokom otplate 25 godina, u 300 mjesečnih anuiteta od 442,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja, u čl. 3. ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,20%, time da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke (čl. 6.),

-kako su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu te je na dan 30. rujna 2015. tuženik utvrdio pretplatu u iznosu od 17.410,88 kn, odnosno 2.279,26 EUR koja se koristila za namirenje 50% budućih dospjelih anuiteta za konvertirani kredit,

-kako je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 374.047,63 kn (82.100,00 CHF), te kako iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 6.305,85 EUR (47.511,41),

- kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj,

-kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 (glede valutne klauzule) te je stoga pravomoćna,

- kako sukladno odredbi članka 118. ZZP i odredbi članka 502. c ZPP takve odluke obvezuju i taj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati (što i čini) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud,

- kako postupanje tuženika glede valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovora,

- kako potraživanje tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa iz osnove ugovorene valutne klauzule nije zastarjelo.

7.Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 21. ožujka 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, što ne čini ništetnim cijeli ugovor o kreditu, radi čega je odbijen glavni tužbeni zahtjev, dok je djelomično prihvaćen podredni zahtjev (kojim je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 4.026,59 eura, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu su primijenjene citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao i na odredbe članka 225.,323., 1111. i 1115. ZOO-a.

7.1.Naime, u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je banka pripremila tekst ugovora, te da on nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu.

7.2.Kako prema obrazloženju prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz valutnu klauzulu, te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, to je sporna ugovorna odredba ništetna, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323.st.1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), radi čega je djelomično prihvatio podredni tužbeni zahtjev.

8.Tuženik pak tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopio Aneks uz ugovor o kreditu broj kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b. ZID ZPK - načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate.

9.Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

10.Naime, iz Aneksa ugovora o kreditu, proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženo razdoblje a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka.

11.U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u europski kredit, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

12.Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

13.Tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

14.U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između pored utvrđenja ništetnosti načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF bila i ništetnost valutne klauzule. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

15.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

16.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19.Dakle, u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., a ovo stoga, jer prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

20.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

21.Provedenim dokazima, saslušanjem tužitelja i svjedoka P, zaposlenika tuženika i njihovom valjanom ocjenom sud prvog stupnja je ocijenio kako tuženik takve tvrdnje nije dokazao.

22.Imajući u vidu da je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno ne dokazuje da su tuženik i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika glede mogućnosti promjene valute, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom mijenjanju a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

23. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule.

24.Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

25.Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli.

26.Navedenom je dodati i da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

27.Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK, pa kako to zakonodavac nije učinio, to onda i ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

28.U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

29.Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2007. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

30.Tuženiku je ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019 prema kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

31.Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

32.Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

33.Slijedom navedenog, ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

34.ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

35.Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 SJ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravne i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

36.Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SJ protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

37.Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, koji se odnosio na adaptaciju stambenog objekta nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

38.Naime, u odnosu na osporavanje tužiteljevog svojstva potrošača kojeg je prvostupanjski sud utvrdio na osnovu sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, te imajući u vidu da je u konkretnom slučaju teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a što uključuje i okolnost da tužitelj nije potrošač – na tuženiku (istovjetno stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.) pa kako tuženik u tom kontekstu nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/03, to se i ponovljeni žalbeni prigovori ukazuju neosnovanim.

39.No pravilnost utvrđenja da je riječ o potrošačkom ugovoru (i da je tužitelj potrošač) proizlazi uostalom već iz same činjenice da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje Dodatka ugovoru sukladno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK/15 – "Narodne novine" broj 102/15) čemu ne bi bilo mjesta se ne radi o potrošačkom ugovoru.

40.Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO/05-a kada je podredni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe tuženik.

41.Ovdje je reći, a vezano za žalbu tužitelja u dijelu koji se odnosi na odbijanje glavnog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i isplatu s tim u svezi kako je ista neosnovana.

42.Naime, iz sadržaja tužbe proizlazi kako bi "samo" pojedini dijelovi predmetnog ugovora (po tvrdnji samog tužitelja) bili ništetni, i to odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a postavljenim glavnim tužbenim zahtjevom se traži utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu.

43.Međutim, ništetnost spomenutih odredbi, protivno stavu tužitelja ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora.

44.Odredbom članka 1021. ZOO propisani su bitni sastojci ugovora o kreditu. Ta odredba glasi: "Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno."

45.Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema odredbi članka 324. stavak 2. ZOO ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

46.Odredbama članka 87. ZZP/03, odnosno članka 102. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

47.Dakle, postavlja se pitanje je li ništetnost odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ima za daljnji učinak ništetnost predmetnog ugovora u cijelosti.

48.U konkretnom slučaju banka se obvezala staviti na raspolaganje tužitelju navedene iznose CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita, a nije sporno da je banka svoje obveze ispunila na ugovoreni način.

49.Visina anuiteta ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

50.Valutna klauzula (članak 22. stavak 1. ZOO) spada u tzv. zaštitne klauzule. U slučaju kad su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega su te odredbe ništetne), opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora bila Hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

51.Dakle, činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg taj ugovor ne bi mogao opstati (članak 324. ZOO).

52.Niti ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke (nakon navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu) nema učinak nemogućnost opstanka ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen.

53.Niti ovom promjenom, u uvjetima kakvi su postojali u vrijeme kada je sklopljen ugovor sa spornim odredbama, ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka jer se i promjenjiva kamatna stopa pokazala kao faktor nestabilnosti pa je u uvjetima stabilnog stanja na financijskom tržištu Republike Hrvatske (stabilnost tečaja Hrvatske kune) upravo transformiranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u ugovore bez valutne klauzule s početnom kamatnom stopom kao fiksnom, postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana, a isključena mogućnost da se na temelju objektivno nepoštenih ugovornih odredaba stječe ekstradobitak na teret druge ugovorne strane.

54.Ovakvim intervencijama nije postupljeno suprotno odredbama članka 324. stavak 1. i 2. ZOO i odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer je, kao što je obrazloženo, valuta ispunjenja od početka ovih ugovornih odnosa Hrvatska kuna, a i ugovorena kamata je početno određena stopama naznačenim u predmetnom ugovoru.

55.Dakle, praznine nastale utvrđenjem ništetnosti odredaba u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nadomještene nekih sadržajem koji bi bio izvan okvira onoga što je početno ugovoreno, pa takvom intervencijom nije na nedopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen neki sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

56.Iako je spomenutom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12) te odlukama u naknadnoj praksi sudova u određenoj mjeri učinjena izmjena bitnih sastojaka ugovora o kreditu zaključeno je da ugovori mogu opstati bez ništetnih odredaba jer takve izmjene nisu u suprotnosti sa bitnom voljom ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora, a u konkretnom slučaju ništetnost je ustanovljena upravo zato da bi "ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje" te zbog toga ostaje valjan (članak 324. stavak 2. ZOO).

57.Ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ustanovljena je na temelju odredaba ZZP i ZOO, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., a u tim odlukama su izneseni, između ostalog i razlozi zbog kojih taj sud smatra da sporni ugovori o kreditu mogu ostati na snazi bez ništetnih odredaba, kao ugovori u kojima će glavnica kredita biti određena u kunama uz fiksnu kamatu.

58.Uostalom, postupak u kojem je donesena ta presuda pokrenut je tužbom udruge Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a ta udruga koja se bavi zaštitom interesa i prava potrošača nije taj postupak pokrenula s tezom o ništetnosti problematičnih ugovora o kreditu u cijelosti, a nakon pravomoćnosti navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu uslijedio je veliki broj odluka sudova u Republici Hrvatskoj (uključujući i Vrhovni sud Republike Hrvatske) kojima se prihvaćaju tužbeni zahtjevi korisnika kredita, a te odluke se temelje na shvaćanju da sporni ugovori o kreditu ostaju na snazi bez ništetnih odredaba (presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 4. ožujka 2020., Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019., Rev-308/22 od 19. travnja 2022. itd.).

59.Zbog izloženog ne mogu se prihvatiti suprotna razlaganja tužitelja, slijedom čega je pravilna i zakonita prvostupanjska odluka u točci I. izreke kojom je odbijen glavni zahtjev tužitelja.

60.Nadalje, a vezano za kondemnatorni podredni zahtjev koji je djelomično prihvaćen navesti je kako slijedi.

61.U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je na temelju nalaza i mišljenja vještakinje sud prvog stupnja utvrdio da je tuženik uslijed promjene tečaja više obračunao tužitelju iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 6.305,85 EUR (što odgovara iznosu od 47.511,41 kn) od kojeg iznosa je sud prvog stupnja oduzeo pretplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 2.279,26 EUR (17.410,88 kn) te tužitelju dosudio iznos razlike od 4.026,59 EUR (što odgovara iznosu od 30.338,34 kn) koji je tužitelj više platio tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, a isplatom kojeg iznosa će tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu.

62.Navedeni stav i pristup suda prvog stupnja je pravilan.

63.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

64.Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

65.Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu je sud prvog stupnja valjano je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji (Aneksom) u visini od 2.279,26 eura pravilnim obračunom prema odredbama Zakona o obveznim odnosima prema pravilima o obračunavanju (točka 33. 1. obrazloženja), jer i prema stavu ovog suda iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već u tom slučaju tužitelj ima pravo na razliku.

65. Budući je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja tako i postupio, to su neosnovane žalbe stranaka (tužitelja glede točke III. izreke, a tuženika glede točke II./2. izreke).

66. Također je prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare u odnosu na isplatu s osnova preplate po valutnoj klauzuli, pozivom na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. pa je imajući u vidu da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. (ovo za valutnu klauzulu) to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2022. proizlazi da zastara nije nastupila.

67. I odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu je sud prvog stupnja pravilno odredio uspjeh stranaka imajući u vidu glavni i podredni zahtjev te u skladu s tim, a sukladno čl. 155. ZPP-a tužitelju, čiji je uspjeh veći odmjerio priznao radnje koje su bile potrebne za vođenja postupka.

68.Tuženiku nije priznat trošak odgovora na žalbu jer taj trošak u smislu odredbe članka 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ove parnice.

69. Slijedom navedenoga valjalo je na temelju odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Splitu, 17. prosinca 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić