Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Povrv-137/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja VARTOP d.o.o., Varaždin, Stanka Vraza 6, OIB: 91016122289, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Jelaković & partneri iz Varaždina, protiv tuženice KŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 5. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti tuženice, te objave presude 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Lane Mihinjač iz Varaždina broj Ovrv-163/2020 od 6. veljače 2020. u dijelu u kojem je naloženo tuženici ŠŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da u roku od 8 dana isplati tužitelju VARTOP d.o.o., Varaždin, Stanka Vraza 6, OIB: 91016122289 , iznos od 247,44 EUR (dvjesto četrdeset sedam eura i četrdeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 20,62 EUR od dana 17. veljače 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 16. ožujka 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 16. travnja 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 16. svibnja 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 16. lipnja 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 16. srpnja 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 17. kolovoza 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 17. rujna 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 16. listopada 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 16. studenoga 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 17. prosinca 2019. godine pa do isplate,

- iznos od 20,62 EUR od dana 16. siječnja 2020. godine pa do isplate, i to:

- od 17. veljače 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Lane Mihinjač iz Varaždina broj Ovrv-163/2020 od 6. veljače 2020. u dijelu u kojem je naloženo tuženici da isplati tužitelju nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 64,70 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate kao i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 157,61 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi do isplate .

III/ Nalaže se tuženici ŠŠ da tužitelju VARTOP d.o.o. Varaždin u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 571,06 EUR (petsto sedamdeset jedan euro i šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženice kao ovršenice radi isplate iznosa od 2.439,26 kn / 323,75 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose, temeljem kojeg je javni bilježnik Lana Mihinjač iz [adresa] donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave broj Ovrv-163/2020 od 6. veljače 2020., a koje je rješenje povodom pravovremeno izjavljenog prigovora ovršenice stavljeno izvan snage rješenjem ovog suda broj Povrv-76/20-2 od 14. svibnja 2020. u dijelu u kojem je određena ovrha, te su ukinute provedene ovršne radnje, a postupak se u dijelu u kojem je naloženo plaćanje nastavlja kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi, koji se u nastavku postupka smatra odgovorom na tužbu, tuženica ističe da se od 1. listopada 2017. u zgradi koja je dio zatvorenog plinskog sustava vodi kao izdvojeni krajnji kupac iz toplinskog sustava tužitelja pa stoga nije u obavezi plaćati više nikakve troškove, a tako ni trošak snage i trošak energije – zajednički dijelovi, koji se utuženim računima nastoje neosnovano naplatiti. Pri tome se tuženica poziva na sudsku praksu (odluku Vrhovnog suda RH broj Rev x-670/11) te ističe da se distribucija plinom smatra javnom uslugom pa se prodaja takve javne usluge potrošačima mora obračunavati prema stvarnoj potrošnji, a svako drugo tumačenje bilo bi protivno načelu jednake vrijednosti davanja iz čl. 15. Zakona o obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. istog zakona te bi stoga bilo nepravično za tuženicu. Trgovac koji pruža takvu javnu uslugu putem distribucijske mreže mora prema čl. 34. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj 26/03) omogućiti potrošačima priključak na distribucijsku mrežu i uporabu priključka mreže te pružanje usluge u skladu s posebnim propisima, koncesijskim ugovorima ili općim aktima jedinica lokalne samouprave na čijem području se usluga pruža, pod nediskriminirajućim unaprijed poznatim uvjetima, no to ne znači da je potrošač dužan priključiti se ili ostati priključen na način dirigiran po trgovcu ako za potrošača postoje tehnički izvediva manje ekonomski tegobna rješenja. Nametanje obveze priključka na sustav centralnog grijanja preko zajedničke plinske stanice tužitelja bez mogućnosti izdvajanja tog sustava (raskid ugovora) na osoban trošak, kada to ne šteti ostalim korisnicima ni tužitelju, predstavljalo bi nesrazmjeran teret za tuženicu kao potrošača te bi imalo karakter nepoštenog postupanja. U konkretnom slučaju tuženica nakon izdvajanja na svoj trošak iz sustava centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice uredno podmiruje troškove zajedničke pričuve koji uključuju i trošak održavanja zajedničkih uređaja za centralno grijanje. Smatra da stav tužitelja kako je obveza tuženice na podmirenje utuženih računa propisana u čl. 4. Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 103/2014 neosnovan s obzirom da tuženica više nije obveznik na temelju tog ugovora budući da je s danom 1. listopada 2017. taj ugovorni odnos stranaka raskinut. Osim toga, kada bi tužitelj i imao osnovu obračunavati trošak snage i trošak energije – zajednički dijelovi i nakon izdvajanja krajnjeg kupca iz toplinskog sustava, tuženica osporava i visinu predmetnog obračuna. Naime, prema podacima energetskog certifikata predmetne stambene zgrade u [adresa], potrebna energija u odnosu na energetsku učinkovitost iznosi 129 kwh/m2, a uzevši u obzir površinu stana tuženice od 55 m2 te da potrebna toplina za navedenu površinu iznosi 7095 kwh, a da sezona grijanja traje punih šest mjeseci, s dnevnim radom od 6 - 22 sata, dolazi se do podatka od 2920 punih sati opterećenja. Kad se podatak od 7095 kwh podijeli sa 2920 punih sati opterećenja, dobiva se iznos koji predstavlja udio raspoložive snage za stan u vlasništvu tuženice, a koji iznosi 2,43 kw, a ne iznos od 6,213 kw koji je tuženici godinama, očito pogrešno, naplaćivan. Tuženica ističe i prigovor zastare potraživanja sukladno čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima i to, kako navodi, u odnosu na potraživanja dospjela prije dana podnošenja prijedloga za ovrhu.

3.1. U podnesku od 15. lipnja 2020. kojim daje očitovanje na prigovor tuženice tužitelj povlači dio tužbe u iznosu od 86,74 kn sa zakonskim zateznim kamatama koji se odnosi na obračunate zakonske zatezne kamate na utuženim računima te u iznosu od 488,56 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama koji se odnosi za račune koji su u zastari (prva tri od utuženih računa budući da u preciziranom tužbenom zahtjevu ostaje kod potraživanja s osnova računa počevši od računa s dospijećem 16. veljače 2019. pa nadalje) te predlaže da se održi na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika za ukupni iznos od 1.863,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose.

3.2. U istom podnesku tužitelj opsežno obrazlaže činjeničnu i pravnu osnovu svog zahtjeva navodeći u bitnom da se predmet spora odnosi na potraživanje s osnova održavanja rada sustava kotlovnice radi isporuke toplinske energije, tzv. „trošak snage“ u razdoblju od listopada 2018. do prosinca 2019. Naime, tužitelj sukladno čl. 16. st. 1. i st. 2. Zakona o energiji, čl. 6. st. 2., čl. 15. i čl. 35. st. 1. Zakona o tržištu toplinske energije ("Narodne novine" broj 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18 i 86/19, dalje: ZTTE) te na temelju rješenja Hrvatske energetske regulatorne agencije obavlja djelatnost kupca toplinske energije, proizvodnje i opskrbe toplinske energije za krajnje kupce toplinske energije. Također, sukladno čl. 11. st. 8., čl. 3. st. 2. toč. 16., čl. 35. st. 2. i čl. 11. st. 3. ZTTE tužitelj kao kupac toplinske energije kupuje u ime i za račun suvlasnika zgrade na adresi [adresa], toplinsku energiju od opskrbljivača toplinske energije u zatvorenom toplinskom sustavu, a to na temelju Ugovora o potrošnji toplinske energije broj 103/2014 od 1. veljače 2014. koji su suvlasnici predmetne zgrade putem predstavnika stanara sklopili s tužiteljem kao kupcem toplinske energije, a koji je izmijenjen aneksima tog ugovora od 1. veljače 2015., od 31. svibnja 2016., od 31. svibnja 2017., od 31. svibnja 2018. i od 31. svibnja 2019. Tužitelj ističe da je i tuženica, kao vlasnica stana u predmetnoj zgradi (pod tadašnjim prezimenom „ K“) potpisala popis suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim udjelima kojim su potpisima suvlasnici zgrade potvrdili odluku da se sklopi ugovor o potrošnji toplinske energije s tužiteljem kao kupcem toplinske energije te ovlastili ovlaštenog predstavnika da u njihovo ime potpiše taj ugovor. Tužitelj ističe i da sukladno čl. 11. st. 5. ZTTE, na temelju odluke suvlasnika, ovlašteni predstavnik suvlasnika sklapa ugovor o potrošnji toplinske energije s pravnom i fizičkom osobom koja obavlja djelatnost kupca i koji se smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade. Prema tome je tužitelj u ugovornom odnosu sa svim suvlasnicima zgrade, pa tako i s tuženicom na temelju navedenog ugovora i pripadajućih aneksa. Stoga tužitelj smatra paušalnima navode tuženice da nije ni u kakvom obveznopravnom odnosu s tužiteljem te da joj je nametnuta obveza priključenja na sustav centralnog grijanja preko zajedničke plinske stanice, s obzirom na to da je kao suvlasnica zgrade zajedno s ostalim suvlasnicima dobrovoljno sklopila ugovor. Pri tome tužitelj ističe da u ZTTE nije propisano da bi izdvajanjem krajnjeg kupca toplinske energije iz zajedničkog toplinskog sustava prestao odnos između suvlasnika zgrade i tužitelja. Posve suprotno, u čl. 45. st. 3. ZTTE propisano je da je krajnji kupac koji se izdvoji iz zajedničkog toplinskog sustava dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu. Tužitelj obrazlaže da je predmetnim ugovorom ugovoren način obračuna cijene toplinske energije za grijanje, te pozivajući se na čl. 4. i čl. 8. Ugovora kao i na odredbu čl. 2. st. 2. toč. 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju ("Narodne novine" 99/2014, 27/2015 i 124/2015, uz napomenu kako je sadržajno jednaku odredbu sadržavao i raniji Pravilnik o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju - "Narodne novine" 139/08, 18/09, 136/11 i 145/11 na koji ukazuje čl. 8. Ugovora) obrazlaže da je tuženici u utuženim računima obračunao trošak snage kao fiksni dio cijene toplinske energije primjenom faktora 50W/m3 na način da se površina stana množi s visinom stana i navedenim faktorom. Budući da površina zatvorenog prostora stana tuženice iznosi 49,70 m2, a visina stana 2,5 m2, primjenom faktora 50W/m3 dobiva se snaga od 6,123 kW, a množenjem te snage s cijenom od 20,00 kn dobiva se iznos od 124,26 kn kao fiksni iznos, što uvećano za PDV iznosi 155,33 kn, koji iznos tužitelj potražuje po svakom od utuženih računa. Stoga tužitelj ističe da tuženica pogrešno u prigovoru navodi da joj je tužitelj izdao račune na kojima je obračunat trošak snage i trošak energije – zajednički dijelovi, već je iz priloženih računa razvidno da je obračunat samo trošak snage. Tužitelj navodi da se predmetna zgrada grije preko zajedničke kotlovnice s još devet zgrada te da četiri od tih zgrada imaju svoju toplinsku podstanicu. U ovdje predmetnoj zgradi od 34 krajnjih kupaca toplinske energije 6 krajnjih kupaca izdvojeno je iz sustava grijanja. Međutim, i nakon njihovog izdvajanja tužitelj i dalje ima iste troškove rada i održavanja kotlovnice i podstanica (najam prostora, plaće radnika u kotlovnici, režije, potrebne obnove i rekonstrukcije kotlovnice, dimnjačarski radovi, troškovi ispitivanja sustava itd.), a što ulazi u trošak snage. Stoga ističe da su taj trošak snage dužni plaćati svi suvlasnici zgrade neovisno o tome jesu li se izdvojili iz toplinskog sustava. Tužitel j ukazuje da suvlasnici zgrade mogu sami odrediti mogu raspodjele troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjerilu toplinske energije odnosno promijeniti način raspodjele i obračun tih troškova, citirajući čl. 15. st. 1. do st. 3. Pravilnika. Stoga tuženica u dogovoru s ostalim suvlasnicima može odrediti drugačiji način obračuna troškova snage. Nadalje, tužitelj ističe da su utuženi računi tuženici uredno dostavljeni na njezinu adresu (što ista niti ne osporava), no tuženica nije osporila niti jedan od tih računa što je mogla sukladno čl. 14. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije ("Narodne novine" 34/14, 129/15) u roku od 15 dana od dana izdavanja, a nesporni dio računa platiti u roku dospijeća. Stoga se protivi navodima tuženice da je u više navrata osporavala račune budući da tužitelj nije zaprimio niti jednu reklamaciju na utužene račune niti je tuženica za to priložila ikakve dokaze. Ističe i da je dopisom od 28. rujna 2017. tuženicu upoznao s činjenicom da se kod tužitelja vodi kao krajnji kupac izdvojen iz toplinskog sustava te ju upozorio na obvezu iz čl. 45. Zakona o tržištu toplinske energije. Osim toga, tužitelj osporava da je njegova ovdje predmetna djelatnost distribucija plina koja predstavlja javnu uslugu. Naime, tužitelj obavlja djelatnost proizvodnje i opskrbe toplinskom energijom koje se energetske djelatnosti sukladno čl. 6. Zakona o tržištu toplinske energije obavljaju kao tržišne djelatnosti, dok se energetska djelatnost distribucije toplinske energije obavlja kao javna usluga. Stoga niti sudska praksa (odluka Vrhovnog suda RH) na koju se poziva tuženica nije relevantna za ovaj spor jer se odnosi na područje plinarstva, a ne toplinarstva i temelji se na ranije važećim propisima kada je opskrba toplinskom energijom spadala u javne usluge. Također, tužitelj osporava navode tuženice da troškovi zajedničke pričuve uključuju i trošak održavanja zajedničkih uređaja za centralno grijanje navodeći da se u konkretnom slučaju ne radi o centralnom toplinskom sustavu, već o zatvorenom toplinskom sustavu te s obzirom da ko tlovnica nije zajednički dio zgrade niti je u suvlasništvu suvlasnika zgrade.

4. U podnesku predanom na pripremnom ročištu 15. rujna 2020. tuženica i dalje osporava da bi bila u obvezi plaćanja utužene tražbine te ostaje kod svojih ranije iznijetih navoda, dok nove činjenice i nove dokaze koje tuženica ističe u tom podnesku sukladno čl. 461.a st. 7. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) sud ne uzima u obzir budući da je odredbom čl. 461. st. 4. ZPP propisano da je tuženik dužan najkasnije u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska iz st. 3. ovoga članka, dakle podneska od 15. lipnja 2020., iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti potrebne dokaze, na što je tuženica bila upozorena u rješenju broj Povrv -76/20-2 od 14. svibnja 2020. Međutim, iako joj je podnesak tužitelja od 15. lipnja 2020. uredno dostavljen 19. lipnja 2020., tuženica se na isti očitovala tek ovim podneskom predanim na pripremnom ročištu 15. rujna 2020. pri čemu nije iznijela nikakve razloge iz kojih bi proizlazilo da svoje očitovanje odnosno nove činjenice i nove dokaze bez svoje krivnje nije mogla iznijeti u podnesku predanom u roku iz čl. 461.a st. 4. ZPP.

5.1. Ovaj sud je, prihvaćajući tužbeni zahtjev, presudom broj Povrv-76/2020-10 od 23. listopada 2020. djelomično održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi za iznos od 1.863,96 kn sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama (točka I/ izreke presude) te djelomično isti ukinuo u dijelu koji se odnosi na troškove ovršnog postupka (točka II/ izreke presude) te odlučio o naknadi troškova postupka nakon djelomičnog povlačenja tužbe (točka III/ izreke presude), a rješenjem broj Povrv-76/2020-10 od 23. listopada 2020. utvrdio da je tužba djelomično povučena za iznos od 575,30 kn sa zakonskim zateznim kamatama te u tom dijelu ukinuo platni nalog (točka I/ izreke rješenja) te naložio tuženici da tužitelju naknadi troškove dijela postupka do povlačenja tužbe (točka II/ izreke rješenja).

5.2. Povodom žalbe tuženice Županijski sud u Bjelovaru svojom je presudom i rješenjem broj Gž-1408/2020-3 od 21. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu i rješenje na način da je ukinuo platni nalog i naložio tuženiku da tuženici naknadi troškove parničnog postupka, a odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka , a to, u bitnome, iz razloga što je drugostupanjski sud stava da tuženica nakon izdvajanja iz zajedničkog sustava toplinske energije nije u obvezi plaćati trošak priključne snage kao dio ukupnih troškova za isporučenu toplinsku energiju.

5.3. Po podnesenoj reviziji tužitelja Vrhovni sud RH svojim je rješenjem broj Rev-1441/2024-2 od 26. studenoga 2024., ispravljenim rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-1441/2024-4 od 2. lipnja 2025., ukinuo i drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u točkama I/ i III/ izreke te je vratio predmet ovome sudu na ponovno suđenje. U revizijskoj odluci Vrhovni sud izražava stajalište da su krajnji kupci nakon izdvajanja, a sukladno odredbi čl. 45. st. 3. ZTTE dužni plaćati sve ostale troškove osim troškova električne energije, konkretno dužni su plaćati fiksnu naknadu koja se odnosi na troškove koji nisu u svezi sa (ne) grijanjem njihovog stana ili prostora (dakle: troškove koji nisu u svezi s troškovima isporučene toplinske energije za stan i troškovima isporučene toplinske energije za zagrijavanje tople vode), ali nastaju kao nužni, a koje se stajalište temelji i na shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi od 5. prosinca 2019. u spojenim predmetima C-708/17 i C-725/17. Stoga, budući da, kako se navodi u revizijskog odluci, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili visinu tužbenog zahtjeva, predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. U nastavku postupka tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva precizirajući isti podneskom od 29. rujna 2025. u valuti EUR tako da potražuje pojedinačne mjesečne iznose od 20,62 EUR odnosno ukupni glavnični iznos od 247,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na način kako je to navedeno u točki I/ izreke presude, a tuženica je ostala kod odgovora na tužbu i svojih navoda.

7. U ponovljenom dokaznom postupku sud je stoga izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, osim u dokumentaciju predanu od strane tuženice zajedno s podneskom na pripremnom ročištu 15. rujna 2020. iz razloga koji su prethodno navedeni, te je saslušao svjedokinju IŠ na okolnost načina obračuna troška snage i izdavanja računa tuženici, dok je kao nepotrebne odbio dokazne prijedloge tužitelja za saslušanje ostalih svjedoka navedenih u podnesku od 15. lipnja 2020. s obzirom na to da isti nisu predloženi radi dokazivanja relevantnih okolnosti.

8. Temeljem čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Nakon djelomičnog povlačenja tužbe (na koje rješenje o djelomičnom povlačenju nije izjavljena žalba te je isto postalo pravomoćno) predmet spora je tužiteljeva tražbina s osnova računa za period od siječnja 2019. do prosinca 2019.

10. Sporno je o kakvim se troškovima, koje tužitelj potražuje ovim računima, radi, budući da u prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženica osporava svoju obvezu plaćanja bilo kakvih troškova, pa tako i troškova snage i troškova energije – zajednički dijelovi koje smatra da tužitelj osporenim računima nastoji naplatiti. Međutim, valja reći da je iz dostavljenih utuženih računa jasno vidljivo kako je u njima naznačeno da tužitelj na temelju istih potražuje tzv. "trošak snage" koji tužitelj potražuje kao fiksni dio naknade koji se obračunava neovisno o potrošnji toplinske energije, te tijekom postupka tužitelj obrazlaže osnov i način formiranja cijene upravo tih troškova snage čiju naplatu temelji na sklopljenom Ugovoru o potrošnji toplinske energije bro j 103/2014 sklopljenom od 1. veljače 2014. i njegovim aneksima od 1. veljače 2015., 31. svibnja 2016., 31. svibnja 2018. i 31. svibnja 2019. kao i na odredbi čl. 45. st. 3. ZTTE.

11. Između stranaka je nesporna činjenica da je tuženica vlasnica stana u zgradi u [adresa] (kako to proizlazi i iz zemljišnoknjižnog uloška [broj ZK uloška], broj [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] u osnivanju) te je nesporno i da su suvlasnici ove zgrade s tužiteljem sklopili gore spomenuti Ugovor o potrošnji toplinske energije (i njegove anekse) na temelju kojeg se tužitelj u odnosu na njih pojavljuje kao kupac toplinske energije, kao što je nesporno i da se tuženica kao krajnji kupac izdvojila iz zajedničkog toplinskog sustava.

12. Sporno je, međutim, je li tuženica u obvezi podmirenja utužene tražbine s osnova troškova snage upravo s obzirom na činjenicu da se kao krajnji kupac izdvojila iz zajedničkog toplinskog sustava.

13. Tuženica se prvenstveno u svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi poziva na stav Vrhovnog suda izražen u odluci broj Rev-x-670/11 od 10. studenoga 2011. te iznosi dio obrazloženja te odluke, no ovdje valja naglasiti da se ta odluka (koja je javno objavljena na internetskim stranicama te se stoga može utvrditi njezin sadržaj) ne odnosi na činjenično i pravno istovjetnu situaciju, s obzirom na to da se odnosi na uslugu isporuke plina za obračunsko razdoblje prve polovice 2001. godine i to za vrijeme važenja ranijih propisa (Zakona o komunalnom gospodarstvu - "Narodne novine" broj 26/03 i Odluke o načinu plaćanja komunalne usluge opskrbe plinom – Službeni glasnik Grada Zagreba broj 2/2000) te je u istoj razmatrano materijalnopravno pitanje postavljeno u reviziji o tome ima li vlasnik stana pravo bez suglasnosti ostalih suvlasnika stanova u navedenoj zgradi izdvojiti se iz sustava centralnog grijanja preko zajedničke kotlovnice uspostavom posebnog plinomjera u stanu i potrošeni plin plaćati prema stvarnoj potrošnji očitanjem na vlastitom plinomjeru, a ne temeljem obračuna količine potrošenog plina utvrđene plinomjerom u toplinskoj stanici i raspoređenoj na korisnike prema površine stana ili drugih prostorija bez obzira služe li se korisnici njima ili ne. Prema tome predmet te odluke nije bilo plaćanje fiksnih troškova ("troškova snage") koje tužitelj potražuje ovom tužbom te ih temelji na kasnije donesenim propisima (čl. 45. st. 3. ZTTE), zbog čega se ova odluka ne ukazuje relevantnom za ovdje predmetni spor. Suprotno tome, u ovom je postupku Vrhovni sud u revizijskoj odluci izrazio svoje stajalište kako je to naprijed navedeno (u točki 5.3. obrazloženja).

14. Valja reći da je i ovaj prvostupanjski sud, jednako kao i u prethodnoj prvostupanjskoj odluci, stava kako iz odredbe čl. 45. st. 3. ZTTE proizlazi da je krajnji kupac iz st. 1. tog članka (krajnji kupac koji se izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava) dužan plaćati sve troškove osim troškova toplinske energije za svoju samostalnu uporabnu cjelinu. Pri tome valja naglasiti i da iz čl. 2. st. 2. toč. 3. Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju ("Narodne novine" broj 99/14, 27/15 i 124/15, dalje: Pravilnik), donesenog na temelju ZTTE, proizlazi da se ukupni troškovi toplinske energije sastoje od troškova za isporučenu toplinsku energiju i troškova priključne snage, pa uzimajući u obzir ovdje navedene odredbe, proizlazi da krajnji kupac koji se izdvojio iz zajedničkog toplinskog sustava kupcu toplinske energije nije dužan plaćati troškove za isporučenu toplinsku energiju koji se odnose na njegovu samostalnu uporabnu cjelinu, ali je dužan plaćati troškove priključne snage.

15. Tako je i uvidom u Ugovor o potrošnji toplinske energije broj 103/14 od 1. veljače 2014. i njegove anekse utvrđeno da je u čl. 4. Ugovora određeno kako se ugovorena cijena toplinske energije za grijanje sastoji od troškova snage i troškova energije. Iako tuženica navodi kako je s danom 1. listopada 2017. (od kada se vodi kao izdvojeni krajnji kupac iz toplinskog sustava tužitelja) raskinut ovaj ugovorni odnos tužitelja s tuženicom, sud ne smatra osnovanima ove navode tuženice o raskidu ugovora. Naime, nesporno je da je ovaj Ugovor sklopljen između tužitelja i ovlaštenog predstavnika suvlasnika zgrade na temelju odluke većine suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima (kako je to i navedeno u čl. 1. Ugovora), te se stoga isti sukladno čl. 11. st. 5. ZTTE smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade. Po stavu ovoga suda, izdvajanjem pojedinog krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava ne dolazi i do raskida navedenog Ugovora s tim krajnjim kupcem budući da isto ne proizlazi iz zakonskih odredaba čl. 45. ZTTE koje reguliraju upravo izdvajanje krajnjeg kupca iz toplinskog sustava. Osim toga, valja istaknuti da predmet tog ugovora nije samo isporuka toplinske energije radi obračuna toplinske ene rgije, već je sukladno čl. 3. st. 2. Ugovora djelatnost kupca (dakle tužitelja), kao predmet tog Ugovora, definirana kao stručno upravljanje, rukovanje, održavanje unutarnjih instalacija (preciziranih u čl. 3. st. 1. Ugovora) te isporuka toplinske energije radi obračuna toplinske energije i izdavanje računa krajnjem kupcu u zgradi, dok se sredstva za obavljanje te djelatnosti iz st. 2. osiguravaju iz ugovorene cijene toplinske energije (čl. 3. st. 3. Ugovora). Prema tome, djelatnost kupca sukladno Ugovoru obuhvaća više od samo isporuke toplinske energije krajnjim kupcima, kako to proizlazi i iz navoda tužitelja da i nakon izdvajanja krajnjeg kupca iz sustava zajedničkog grijanja tužitelj i nadalje ima troškove rada i održavanja uređaja i instalacija, što upravo i ulazi u trošak snage. Pri tome se ističe da je notorna činjenica da izdvajanjem krajnjeg kupca iz zajedničkog toplinskog sustava ne dolazi do apsolutnog prestanka potrebe krajnjeg kupca za korištenjem određenih zajedničkih instalacija odnosno uređaja, a čiji se troškovi upravljanja, rukovanja i održavanja, sukladno citiranim odredbama čl. 3. st. 2. i st. 3. Ugovora, osiguravaju iz ugovorene cijene toplinske energije, dakle upravo iz troškova snage.

16. Stoga prigovor tuženice kako ista kao suvlasnik zgrade i nakon izdvajanja uredno podmiruje troškove zajedničke pričuve koji uključuju i trošak održavanja zajedničkih uređaja za centralno grijanje sud ne smatra osnovanim upravo s obzirom na naprijed navedene odredbe čl. 3. st. 2. i st. 3. Ugovora kao i zbog činjenice da tuženica ove navode koji su suprotni tim ugovornim odredbama ničime nije dokazala.

17. Slijedom navedenog, jednako kao i u ukinutoj prvostupanjskoj odluci donesenoj u ovom postupku, ovaj sud ocjenjuje osnovanim tužiteljevo potraživanja s osnova troškova snage utemeljeno na odredbama predmetnog Ugovora o potrošnji toplinske energije, čl. 45. st. 3. ZTTE i čl. 2. st. 2. toč. 3. Pravilnika.

18. Slijedom navedenog, ponovo valja obrazložiti na koji je način prvostupanjski sud utvrdio visinu tužiteljeve tražbine. Naime, što se tiče prigovora tuženice u pogledu visine tražbine pri čemu ista u prigovoru protiv rješenja o ovrsi iznosi svoj način obračuna uzimajući u obzir podatke iz energetskog certifikata za predmetnu stambenu zgradu, ističe se da je u čl. 4. st. 2. Ugovora određeno da se troškovi snage izračunavaju umnoškom priključne snage i ugovorene cijene elementa snage, kao fiksne mjesečne naknade, koja iznosi 20 kn/kw/mj uvećano za PDV, a troškovi snage, kao fiksni dio cijene toplinske energije, plaćaju se svih 12 mjeseci u godini. Odredbom čl. 8. Ugovora ugovorne stanke suglasno su utvrdile da se za obračun troškova snage primjenjuju podaci o priključnoj snazi stana utvrđenoj po ranijem opskrbljivaču toplinskom energijom, a to sukladno Pravilniku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (NN 139/08, 18/09, 136/11 i 145/11), koji je Pravilnik bio na snazi u vrijeme sklapanja tog Ugovora. Nakon toga donesen je novi Pravilnik o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (objavljen u "Narodnim novinama" broj 99/14, 27/15 i 124/15), no odredbe oba Pravilnika i to čl. 2. st. 2. toč. 4. ranijeg Pravilnika te čl. 2. st. 2. toč. 3. kasnijeg Pravilnika upućuju da se radi obračuna troškova priključne snage uzima podatak o priključnoj snazi iz termoenergetske suglasnosti, a ako ne postoji termoenergetska suglasnost, priključna snaga utvrđuje se primjenom faktora 50W/m3, što je upravo način na koji je obračun izvršio tužitelj, kako to isti obrazlaže u svom podnesku od 15. lipnja 2020., te taj obračun odgovara iznosima utuženih računa. Upravo iz tog razloga ne može se prihvatiti način obračuna tuženice utemeljen na podacima energetskog certifikata stambene zgrade upravo jer Ugovor i Pravilnik ne propisuju da se prilikom obračuna uzimaju u obzir ti podaci, već podaci koje primjenjuje tužitelj u svom obračunu. Kod toga se ističe da je odredbom čl. 3. st. 2. toč. 13. Mrežnih pravila za distribuciju toplinske energije ("Narodne novine" broj 35/14, dalje: Mrežna pravila), koja je sukladno čl. 2. istih dužan, između ostalih, primjenjivati kupac toplinske energije (dakle tužitelj) definirano da je termoenergetska suglasnost isprava o priključnoj snazi i tehničkim uvjetima mjerenja toplinske energije na obračunskom mjernom mjestu koje izdaje distributer toplinske energije, pa se tako radi o ispravi različitoj od energetskog certifikata stambene zgrade. Stoga se samo napominje, ukoliko tuženica smatra kako se radi o previsokim troškovima uzevši u obzir energetski certifikat stambene zgrade, da prema čl. 26. st. 1. Mrežnih pravila u slučaju da je izvršena rekonstrukcija zgrade na način da je smanjena potrebna količina toplinske energije za grijanje odnosno da je zgrada energetski učinkovitija, kupac toplinske energije ima pravo od distributera toplinske energije zahtijevati smanjenje priključne snage na obračunskom mjernom mjestu i izdavanje nove termoenergetske suglasnosti, a što onda posljedično tome i propisanom načinu obračuna može utjecati na visinu troškova snage.

19.1. U ponovljenom postupku dodatno je na okolnost visine tužiteljeve tražbine odnosno načina obračuna spornog troška snage i izdavanja utuženih računa tuženici provedeno saslušanje svjedokinje IŠ koja navodi kako je u utuženom razdoblju iz ovog postupka radila kod tužitelja na radnom mjestu referenta gdje je izdavala račune pa je tako upoznata i s ovdje predmetnom situacijom. Tuženica je do 30. rujna 2017. bila u sustavu te se grijala preko kotlovnice, a nakon toga se izdvojila sukladno zakonu. Stoga su joj u periodu do izdvajanja bili izdavani računi u kojima je bio uključen trošak snage i isporučene toplinske energije, a nakon izdvajanja izdavani su joj računi samo za trošak snage te u istima ni na koji način nije sadržana nikakva naknada za isporučenu toplinsku energiju. Svjedokinja napominje da je predmetna zgrada odnosno sistem u istoj koncipiran tako da kroz sve stanove prolaze vertikale kojima prolazi toplinska energija od jednog stana do drugog te bez obzira je li netko izdvojen ta toplinska energija se kroz te vertikale propušta u sve stanove. Trošak snage je zapravo trošak kojim tužitelj pokriva plaće svojih radnika, kotlovničara, zakup kotlovnice, slanje računa, različite dozvole, servise, preglede, trošak vode i struje, spomeničku rentu, komunalnu naknadu i druge troškove te su to troškovi koje plaćaju svi stanari u zgradi koja je u sustavu odnosno koja se grije neovisno o tome jesu li se izdvojili. Što se tiče samog načina na koji se izračunava trošak snage , u konkretnom slučaju on se izračunava tako da se pomnoži 50 W/m3 sa površinom stana koja je što se tiče stana tuženice, po sjećanju svjedokinje, 47,7 m2 budući da se uzima u obzir samo zatvoreni dio stana te se to pomnoži s visinom stana koja se uzima s podatkom od 2,5 m, a tako dobiveni umnožak podijeli se sa 1000 te se množi s cijenom koja je tada važeća, u tom periodu cijena je iznosila 20,00 kn. Kod toga napominje da je firmu Vartop d.o.o. Grad Varaždin osnovao kad je ranija tvrtka Grijanje Varaždin d.o.o. otišla u stečaj te je tužitelj nakon osnivanja sve podatke o korisnicima, površinama, načinu izračuna cijene i druge podatke preuzeo od Grijanja Varaždin d.o.o. S obzirom na iskazani način obračuna troška snage za konkretni stan kod kojeg se primjenjuje faktor 50 W/m3, navodi da joj nije poznato da li postoji termo energetska suglasnost za ovu zgradu budući da se ovaj faktor od 50W/m3 primjenjuje ako takva suglasnost ne postoji, a to budući da su svi podaci uključujući o načinu obračuna preuzeti od Grijanje Varaždin d.o.o. Kad joj se predočava način na koji tuženica u prigovoru na rješenje o ovrsi daje svoj izračun, svjedokinja ističe da se tuženica ranije nije žalila na način izračuna troška snage kakav je još od vremena kada je Grijanje Varaždin isto obračunavalo, a tužitelj je to preuzeo, pri čemu napominje i da je način obračuna za konkretnu zgradu ugovoren ugovorom sklopljenim sa suvlasnicima zgrade 2014., a prije sklapanja tog ugovora održavani su sastanci sa stanarima na kojima je stanarima sve to predočeno te su svi stanari koji su bili zainteresirani mogli prisustvovati ovim sastancima. Osim toga, tuženica barata podacima energetskog certifikata za stambenu zgradu, a što je različito od termoenergetske suglasnosti, također uzima površinu svog stana od 55 m2, dok se uzima u obzir samo zatvoreni dio stana. Stoga smatra da nije utemeljen takav izračun koji daje tuženica. Iskazuje i da postoji kotlovnica za ukupno 9 zgrada uključujući i ovdje predmetnu zgradu, a svaka od tih zgrada ima svoju podstanicu u kojoj se nalazi mjerni uređaj kalorimetar koji mjeri potrošnju toplinske energije koja je ušla u svaku tu zgradu, a na temelju toga se vrši obračun za svaki posebni stan, ali samo za stanove koji se griju putem kotlovnice. S obzirom na to da tuženica u prigovoru navodi da sezona grijanja traje 6 mjeseci, ističe da se trošak snage plaća za cijelu godinu, tako je još ranije ugovoreno, a tužitelj je preuzeo sve podatke od Grijanja Varaždin, te kako je ranije obrazložila radi se o naknadi kojom tužitelj podmiruje sve one ranije navedene troškove kroz cijelu godinu.

19.2. Iz ovog iskaza svjedokinje također je vidljivo da je tužitelj obračunavao predmetnu tražbinu s osnova troška snage u cijelosti sukladno sklopljenom ugovoru sa suvlasnicima zgrade te naprijed navedenim propisima.

20. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio kako je tražbina tužitelja osnovana i u visini s obzirom da visina tražbine po utuženim računima odgovara Ugovoru i citiranim odredbama.

21. Što se tiče prigovora zastare istaknutog od strane tuženice, tužitelj je isti djelomično priznao povukavši dio tužbe i to za mjesece listopad, studeni i prosinac 2018., a u odnosu na preostale iznose po računima u razdoblju od siječnja 2019. do prosinca 2019., sud smatra ovaj prigovor neosnovanim. Naime, sud je pri tome imao u vidu jednogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 232. st. 1. toč. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) te odredbe čl. 214. ZOO, čl. 215. st. 1. ZOO o početku tijeka zastare i čl. 216. ZOO o nastupanju zastare odnosno čl. 241. ZOO o prekidu zastare podnošenjem tužbe (prijedloga za ovrhu), kao i datume dospijeća preostalih utuženih računa. Prema spomenutoj odredbi čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da je za najraniji od preostalih utuženih računa za mjesec siječanj 2019. (s dospijećem 16. veljače 2019.) zastara počela teći prvog dana od dana njegova dospijeća odnosno od 17. veljače 2019., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 6. veljače 2020., dakle prije isteka jednogodišnjeg zastarnog roka te je time prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO. Stoga je, nakon djelomičnog povlačenja tužbe, u odnosu na preostale tražbine prigovor zastare neosnovan.

22. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio u cijelosti neosnovanima prigovore tuženice, odnosno osnovanom u smislu naprijed navedenih odredaba tražbinu tužitelja preciziranu u podnesku od 29. rujna 2025., zbog čega je na temelju čl. 451. st. 3. ZPP odlučio kao u točki I/ izreke presude.

23.1. Što se tiče naknade troškova postupka, treba istaknuti da je postupak u ovom predmetu započet prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a po prigovoru ovršenice rješenje o ovrsi stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te su ukinute provedene ovršne radnje sukladno čl. 58. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ) te je postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave treba smatrat i tužbom za izdavanje platnog naloga iz čl. 446. i čl. 448. ZPP, pa tako nema mjesta razdvajanju troška postupka na trošak ovrhe iz dijela postupka kada je postupak bio ovršni i na parnični trošak kada je postupak postao parnični (sudska praksa Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, broj: Gž-4635/13-2, od 24. travnja 2014. godine, Gž-5220/13 od 23. svibnja 2014. godine, Gž-1603/14-2 od 02. svibnja 2014. godine i Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-121/16), zbog čega je o cjelokupnim troškovima postupka valjalo odlučiti ovom odlukom sukladno čl. 164. st. 4. ZPP. Stoga je u točki II/ izreke presude platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ukinut u pogledu odmjerenih troškova ovrhe.

23.2. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, pri čemu je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Iako je tijekom postupka tužitelj djelomično povukao tužbu, tuženica se ovom djelomičnom povlačenju nije usprotivila niti je vezano uz to zatražila naknadu parničnih troškova. Osim toga, djelomičnim povlačenjem tužbe nije došlo do takve promjene vrijednosti predmeta spora koja bi utjecala na odmjeravanja parničnih troškova zbog promjene tarifnog razreda u smislu tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa, koja se u ovom postupku primjenjuje sukladno tbr. 52. st. 3. Tarife). Stoga je tuženica, koja je spor izgubila, dužna naknaditi troškove tužitelju.

23.3. Sukladno zahtjevu tužitelja iz podneska od 29. rujna 2025. tužitelju su priznati troškovi sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 41,48 EUR (312,50 kn) sukladno tbr. 11. toč. 1. i tbr. 46. Tarife te trošak nagrade javnog bilježnika s PDV u ukupnom iznosu od 13,27 EUR (100,00 kn) sukladno čl. 6. i čl. 8. Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku ("Narodne novine" broj 8/2011, 112/2012 i 114/2012) kao i trošak javnobilježničke dostave, ali ne u zatraženom iznosu od 3,98 EUR (30,00 kn), već u iznosu od 1,99 EUR (15,00 kn) s obzirom na to da je iz spisa vidljivo kako je rješenje o ovrsi tužitelj preuzeo neposredno kod javnog bilježnika, dok je tuženici dostava putem pošte obavljena u jednom navratu te se na taj trošak dostave ne obračunava PDV sukladno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost. Nisu priznati niti zatraženi materijalni troškovi u iznosu od 3,98 EUR (30,00 kn) budući da tužitelj ne precizira o kakvim se troškovima radi niti dokazuje njihovu visinu. Prijedlogom za ovrhu zatraženi predvidivi troškovi ne priznaju se budući da isti nastaju nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi koje zbog izjavljenog prigovora tuženice nije postalo pravomoćno i ovršno, pa ti troškovi nisu niti nastali. Tužitelju su tako ukupno priznati troškovi ovršnog dijela postupka u iznosu od 56,74 EUR (427,50 kn).

23.4. Nadalje, što se tiče troškova u daljnjem tijeku postupka sukladno troškovniku tužitelja od 4. studenoga 2025. istome su priznati troškovi obrazloženog podneska od 15. lipnja 2020. kojim se očitovao na prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 15. rujna 2020. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu za objavu presude od 23. listopada 2020. u iznosu od 25,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 3. Tarife, sastava prijedloga za dopuštenje revizije te sastava revizije i to za svaki od ovih podnesaka u iznosu od 75,00 EUR sukladno tbr. 10. toč. 5. Tarife , sastava obrazloženog podneska od 29. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife te zastupanja na ročištima 1. listopada 2025. i 5. studenoga 2025., svakoga u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Na sve ovdje navedene priznate troškove (u ukupnom iznosu od 425,00 EUR) dosuđen je i zatraženi PDV u iznosu od 106,25 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Tužitelju su priznati i zatraženi troškovi sudskih pristojbi na presudu, na prijedlog za dopuštenje revizije i na reviziju, svake u iznosu od 13,27 EUR sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi.

23.5. Nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu budući da sud smatra kako se ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice, a kao takav sud ocjenjuje i ne priznaje trošak sastava podneska od 5. studenoga 2024. kojim tužitelj u spis dostavlja sudsku praksu. Nije priznat niti zatraženi trošak podneska od 26. travnja 2023. budući da takvog podneska u spisu nema.

23.6. Na taj način tužitelju su priznati ukupni troškovi postupka u iznosu od 571,06 EUR na koji su mu iznos dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tekuće od dana donošenja ove presude do isplate , zbog čega je i odlučeno kao u točki III/ izreke.

U Varaždinu 17. prosinca 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP (čl. 467. st. 1. ZPP). Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP).

Dostaviti:

1/ Tužitelj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Jelaković & partneri iz Varaždina 2/ Tuženica po punomoćnici Ivani Kostanjevec Rožmarić, odvjetnici iz Varaždina