Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: Pn-174/2022-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba Delnicama, OIB: 54566384631, po sutkinji Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Došen, odvjetnik iz Rijeke, protiv tuženika 1. Adriacink transport Split d.d., Split, Stinice 42a, OIB: 03040465340, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Šakić, odvjetnik iz Splita i 2. Adriacink d.d., Split, Stinice 12, OIB: 29615199749, kojeg zastupa punomoćnik Boris Bulj, odvjetnik iz Splita, radi naknade štete (v.p.s. 74.311,26 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 04. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, 17. prosinca 2025. javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženicima Adriacink transport d.d., Stinice 42a, 21 000 Split, OIB: 03040465340, i Adriacink d.d., Stinice 12, 21 000 Split, OIB: 29615199749, da solidarno isplate tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 10.845,54 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. ZOO- a, koja teče na navedeni iznos od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odnosno za više zatraženih 7.470,22 EUR te zateznu kamatu do donošenja presude tužbeni zahtjev odbija.

II.Nalaže se tuženicima Adriacink transport d.d., Stinice 42a, 21 000 Split, OIB: 03040465340, i Adriacink d.d., Stinice 12, 21 000 Split, OIB: 29615199749, da solidarno isplate tužitelju na ime naknade imovinske štete iznos od 2.000,00 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 29. st. 2. ZOO- a, koja teče na navedeni iznos od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odnosno za više zatraženih 78,43 EUR te zateznu kamatu do donošenja presude tužbeni zahtjev odbija.

III. Odbija se tužbeni zahtjev na ime izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 53.917,07 EUR, sa zateznom kamatom koja na pojedinačne iznose teče u razdoblju od 16. prosinca 2008. do 16. travnja 2021. te u dijelu u kojem se počevši od 15. svibnja 2021. godine pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti 1. i 2. tuženicima nalaže plaćanje iznosa od 326,06 EUR mjesečno na ime rente, time da su dospjele iznose dužni platiti odjednom, a dospijevajuće najkasnije svakog 15-og u mjesecu.

IV. Odbijaju se tužitelj te 1. i 2. tuženici sa zahtjevima za naknadu troškova te se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove nastale ovim postupkom.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 21. travnja 2021. povećanjem tužbenog zahtjeva na ime neimovinske štete i imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 26. lipnja 2012. tužitelj traži da mu 1. i 2. tuženici solidarno nadoknade imovinsku i neimovinsku štetu koja je istome nastala u događaju od 4. prosinca 2008. kada je na privremenom gradilištu u Zagvozdu, kao radnik tvrtke Fraccaso Ri d.o.o. iz Kukuljanova, zadobio tešku tjelesnu ozljedu, pri čemu je zajedno sa radnikom TZ iskrcavao plašteve odbojne ograde s teretnog kamiona s hidrauličnom zglobnom teleskopskom dizalicom reg. oznake [registarska oznaka] u vlasništvu 2. tuženika a kojom dizalicom je upravljao ŠZ, radnik 1. tuženika. Opisani kamion je temeljem ugovora između 1. i 2. tuženika bio u najmu 1. tuženika.

1.1. Zbog radnje radnika 1. tuženika koji je dizalicom pomicao snopove plašteva koji sadrže 25 cijevi dužine 5 metara, kran dizalice je dotaknuo i gurnuo tužitelja koji je tada skočio s kamiona odnosno visine od 2m te u doskoku zadobio teške ozljede tj. frakturu fibule i tibije lijeve noge. O događaju postoji službena zabilješka PU Splitsko- dalmatinske, PP Solin od 25. veljače 2009. u kojoj je sadržan iskaz radnika 1. tuženika a u kojem iskazu on izričito priznaje da je kranom dizalice udario jednog od radnika, pa je na taj način izvršeno priznanje za nastalu tešku tjelesnu ozljedu.

1.2. Odmah po događaju tužitelj je zaprimljen u KBC Split gdje mu je predložen hitni i neodgodivi operativni zahvat kojeg je isti želio obaviti u mjestu prebivališta a koji zahvat je i obavljen 11. prosinca 2008. u Klinici za ortopediju Lovran, nakon čega se isti dugotrajno liječio. Po završetku liječenja i rehabilitacije pregledao ga je stalni sudski vještak koji je utvrdio nastanak trajnog invaliditeta tužitelja od 40% te 100% gubitka radne sposobnosti za obavljanje poslova montera.

1.3. Zbog navedenog ističe da mu je nastala imovinska šteta zbog teške tjelesne ozljede i trajnog oštećenja zdravlja i to u vidu izgubljene buduće zarade jer se nije u stanju vratiti na posao koji je prethodno obavljao te nigdje ne radi, zatim neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti (fizički i duševni bolovi, smanjenje radne i životne aktivnosti, naruženje, strah) a također mu je bila potrebna tuđa pomoć i njega. U pogledu pretrpljenih fizičkih bolova potražuje iznos od 20.000,00 kn, naruženosti 5.000,00 kn, straha 5.000,00 kn (ukupno u tom dijelu 30.000,00 kn – toč. II tužbenog zahtjeva), te tuđe pomoći i njege u trajanju od 5 mjeseci iznos od 10.000,00 kn. Nadalje, kako mu je utvrđena trajna invalidnost u visini od 40% te radna nesposobnost za poslove montažera u visini od 100%, po toj osnovi potražuje 50.000,00 kn (ukupno u tom dijelu 60.000,00 kn – toč. I. tužbenog zahtjeva), u konačnici pridržava pravo na povećanje tuženog zahtjeva po provođenju ortopedskog i aktuarskog vještačenja.

1.4. Uz tužbu prilaže zapisnik Državnog inspektorata, Odsjeka za nadzor u području zaštite na radu Split od 14.1.2009., Službenu zabilješku PP Solin od 25.2.2009., prijavu o ozljedi na radu od 16.12.2008., izjavu TZ od 29.10.2010., medicinsku dokumentaciju – specijalistički nalaz KBC Split, Hitni kirurški prijem od 4.12.2008., otpusno pismo Klinike za ortopediju Lovran od 24.12.2008. i nalaze o pregledima u toj klinici, nalaz i mišljenje CZ - stalnog sudskog vještaka od 23.4.2010. (sve list 9-32), ujedno predlaže pročitati iskaze tužitelja i svjedoka TZ iz ovosudnog spisa P-624/11.

2. Tuženici osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Pri tome 1. tuženik (list 34) poriče nastanak predmetne nezgode kako je ista opisana u navodima tužitelja, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi o krajnjoj nepažnji tužitelja koji je trebao postupati s dužnom pažnjom i u svakom trenutku pratiti kretanje krana dizalice radi otklanjanja od sebe bilo kakve opasnosti, a isti također nije niti smio biti u krugu gibanja krana dizalice. Ističe da je tužitelj kritične prigode izvodio radne operacije protivno pravilima zaštite na radu, da njegov poslodavac nije napravio Reviziju procjene opasnosti kao i da je poslodavac dozvolio rad radniku TZ na poslovima s posebnim uvjetima rada iako je istome protekao rok za upućivanje na ponovni pregled, što je vidljivo i iz zapisnika Državnog inspektorata. Protivi se čitanju iskaza iz spisa P-624/11 jer on nije bio stranka u tom postupku, protivi se priloženom nalazu sudskog vještaka jer je isti sačinjen u privatne svrhe. U pogledu visine štete ukazuje da tužitelj nije dostavio nijedan dokaz o izgubljenoj zaradi, dok je u preostalom dijelu zahtjev previsoko postavljen. Ističe i prigovor zastare, protivi se predloženoj privremenoj mjeri. Predlaže pribavu cjelokupne dokumentacije od MUP-a i Državnog inspektorata te zadržava pravo po pribavi iste detaljnije se očitovati.

2.2. U odgovoru na tužbu 2. tuženika (list 37) istaknut je prigovor litispendencije jer u pogledu istog događaja između njega i tužitelja već teče postupak P-624/11, podredno osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva jer isti nema nikakvih saznanja o štetnom događaju. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije i prigovor zastare.

2.3. Prigovor litispendencije otklonjen je čitanjem spisa P-624/11 u kojem je rješenjem od 25.9.2012. utvrđeno da je tužba povučena i ujedno naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku (ovdje 2. tuženiku) troškove postupka.

3. Tijekom postupka, sukladno prijedlozima stranaka, provedeni su dokazi čitanjem uz tužbu priloženih isprava, saslušanjem svjedoka ŠZ i tužitelja (list 52-53), čitanjem spis P-624/11, saslušanjem svjedoka HZ i TZ (list 58-59), čitanjem pravomoćne presude G-18/09 od 28.12.2010. Prekršajnog suda u Imotskom (list 60), čitanjem očitovanja KBC Split od 11.3.2014. (list 68) i dopunskog očitovanja istih (list 70), čitanjem podataka o plaći tužitelja za 11/2008 odnosno 02/2014 (list 74- 75), čitanjem zdravstvenog kartona tužitelja (list 76-104), čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka ortopeda Željka Cesarca (list 114-121) te dopunskog pisanog očitovanja istog (list 133) te je vještak svoj nalaz iznio i usmeno na ročištu (list 140).

3.1. Nadalje, po prijedlogu 1. i 2. tuženika određeno je i provedeno novo vještačenje po vještaku ortopedu Dragutinu Draženoviću koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 157-168) te isti iznio i usmeno na ročištu (list 178).

3.2. Uz prethodno navedene, provedeni su i dokazi čitanjem daljnjih isprava dostavljenih po tužitelju i to obračuna plaće istog prije i nakon štetnog događaja, ugovora o radu od 22.11.2006., 24.2.2007. (oba na određeno vrijeme), od 23.2.2008. (na neodređeno vrijeme), izvješća o bolovanju, ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 11.3.2012., odluke o rasporedu radnika – tužitelja na drugo radno mjesto od 13.3.2013., dodatka I ugovora o radu od 13.3.2013., dodatka II ugovora o radu od 1.1.2014. (sve list 185-381). Nadalje, pročitano je rješenje HZMO, Područna služba u Rijeci od 13.10.2016. (list 392) kojim tužitelju nije priznato pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju smanjenja radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti. Zatim su pročitani podaci poslodavca tužitelja o visini plaće, terenskog dodatka i ugovora o radu za djelatnike montažere (sve list 395-415).

3.3. Također, po naknadnim prijedlozima priložen je i pročitan cjelokupan spis HZMO, Područni ured Rijeka, a s obzirom na utvrđenja iz navedenog spisa, provedeno je i naknadno predloženo saslušanje z.z. poslodavca tužitelja ĆZ te dopunsko saslušanje tužitelja (list 796-797).

3.4. Kako je iz dopunskog iskaza tužitelja utvrđeno da je istome na ime naknade štete iz štetnog događaja već isplaćen određeni iznos od strane Croatia osiguranja, proveden je i dokaz pribavom i čitanjem podataka Croatia osiguranje d.d. Zagreb (list 800).

Također, pročitan je i Ugovor o izvođenju radova sklopljen 28.04.2007. između 2. tuženika kao naručitelja i poslodavca tužitelja kao izvođača (list 819, dalje:Ugovor od 28.04.2007.) a koji ugovor je u spis dostavio 2. tuženik uz podnesak od 10.06.2021. u kojem je između ostalog istaknut i prigovor pozivom na čl. 1066. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

3.5. Tijekom postupka predloženo je i provođenje vještačenja po vještaku specijalnosti medicine rada na okolnost opravdanosti bolovanja tužitelja, a koji dokazni prijedlog je odbijen iz razloga što utvrđivanje takve činjenice nije u vezi s predmetom postupka.

3.6. Završno, provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš koja je na okolnost izgubljene zarade tužitelja dostavila pisani nalaz i mišljenje (list 622) u kojem je utvrdila ukupno izgubljenu zaradu tužitelja počevši od trenutka nezgode pa do pretpostavljene 65-e godine života.

4. Po provođenju prethodno navedenih dokaza, presudom od 23. rujna 2021. (list 866) tužbeni zahtjev je prihvaćen na način da je u toč. I. tuženicima naloženo solidarno isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 78.000,00 kn (preostali dio zahtjev odbijen), zatim je u toč. II. tuženicima naloženo tužitelju na ime imovinske štete isplatiti iznos od 15.000,00 kn (preostali dio zahtjeva odbijen), toč. III. tuženicima je naloženo na ime izgubljene zarade isplatiti tužitelju iznos od 406.238,18 kn te počevši od svibnja 2021., istome plaćati iznos od 2.456,67 kn mjesečno s dospijećem mjesečnog iznosa svakog 15-og u mjesecu. U toč. IV. odlučeno je o troškovima postupka. Pri tom je u bitnom utvrđeno da na strani tuženika postoji objektivna odgovornost odnosno odgovornost za štetu nastalu od opasne djelatnosti ili od opasne stvari koja je regulirana čl. 1063. do 1072. ZOO-a, pri čemu se 1. tuženik bavio opasnom djelatnošću dok je 2. tuženik bio vlasnik opasne stvari.

5. Po žalbama 1. i 2. tuženika presuda opisana u toč. 4. ukinuta je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu - Stalne službe Koprivnici Posl.br. Gž-53/22 od 31. ožujka 2022. (list 963) te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

U uputi suda drugog stupnja a u pogledu žalbenih navoda 2. tuženika, ukazano je na bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je izostalo obrazloženje na prigovor 2. tuženika oslobođenju istog od odgovornosti zbog povjere stvari trećoj osobi – povjere kamiona kao opasne stvari poslodavcu tužitelja (čl. 1066. ZOO-a).

U pogledu žalbenih navoda 1. tuženika o nepravilnoj primjeni čl. 190. Zakona o parničnom postupku (NN br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) koja se odnosi na preinaku tužbe, ukazano je da je pogrešan stav ovog suda da je tužitelj već u tužbi postavio zahtjev za izgubljenu zaradu već je isti takav zahtjev postavio u podnesku od 19. travnja 2021. a kako su se tuženici na ročištu od 26. travnja 2021. protivili preinaci tužbe, ovaj sud bio je dužan odlučiti dopušta li preinaku tužbe ili ne. Pri tom je ukazano i na podnesak tužitelja od 14.10.2014. (nakon provedenog medicinskog vještačenja po vještaku Željku Cesarcu) a u kojem podnesku je isti s osnova imovinske štete zatražio iznos od 73.620,00 kn a s osnova neimovinske štete iznos od 13.340,00 kn, pri čemu je tužitelj u tom podnesku, obrazlažući imovinsku štetu, naveo da se ista odnosi na tuđu pomoć i njegu, dok je konačan tužbeni zahtjev tužitelj postavio u podnesku od 19.04.2021. kada je na ime neimovinske štete zatražio iznos od 138.000,00 kn, na ime imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege iznos od 15.560,00 kn i izgubljenu zaradu do 14.05.2021. u iznosu od 406.238,18 kn, te završno rentu u mjesečnom iznosu od 2.456,67 kn počevši od 15.05.2021. Pri tom je istaknuto da tužitelj u tužbi nije naveo niti jednu činjenicu koja bi se odnosila na izgubljenu zaradu već je u toč. VII. tužbe općenito naveo da traži naknadu štete u vidu izgubljene buduće zarade a nakon toga, obrazlažući na ime čega traži iznos od 50.000,00 kn, kao činjenice navodi da mu je unatoč provedenom liječenju utvrđena trajna invalidnost u visini od 40% te radna nesposobnost za poslove montažera u visini od 100% pa vezano uz taj dio zahtjeva "predlaže" iznos od 50.000,00 kn. Navedeno nisu jedine činjenice na kojima se može temeljiti zahtjev za plaćanje štete na ime izgubljene zarade, a tužitelj u tužbi nije naveo činjenicu da je izgubio zaradu niti je naveo od čega se sastoji gubitak zarade. Sam gubitak radne sposobnosti odnosno utvrđena invalidnost nisu činjenice koje bi ukazivale na izgubljenu zaradu a jedino te činjenice je tužitelj u tužbi naveo, pa je zbog toga pogrešno utvrđenje da je zahtjev postavljen već u tužbi.

Prema stavu suda drugog stupnja, zahtjev za naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade prvi puta postavljen je u podnesku od 19.04.2021. pa kako isto predstavlja preinaku tužbe kojoj su se tuženici protivili, potrebno je odlučiti da li se opisana preinaka dopušta ili ne.

U pogledu odgovornosti 1. i 2. tuženika, u postupku je bilo potrebno utvrditi činjenice o tome na koji je način 2. tuženik dao poslodavcu tužitelja kamion da se isti njime služi odnosno o kakvom se sporazumu ili pravnom poslu radi (s obzirom na objektivnu odgovornost vlasnika opasne stvari), prednje jer je 2. tuženik naveo da je isto bilo na temelju Ugovora o izvođenju radova sklopljenog između poslodavca tužitelja i 2. tuženika od 28.04.2007. a iz sadržaja kojeg Ugovora ne proizlazi da je obveza 2. tuženika kao naručitelja bila da poslodavcu tužitelja kao izvođaču preda kamion već obrnuto, poslodavac tužitelja se obvezao pravovremeno osigurati svu opremu i radnu snagu. Stoga je sadržaj dogovora potrebno utvrditi, uz napomenu da ukoliko bi se radilo o najmu, da bi se tada mogla razmatrati primjena odredbe čl. 1066. ZOO-a, međutim ako je 2. tuženik dao kamion poslodavcu tužitelja kako bi pomogao da isti ispoštuje rokove dovršetka radova prema Ugovoru, tada je potrebno razjasniti razloge zbog kojih je isto učinjeno jer nije uobičajeno da naručitelj pomaže izvođaču u poštivanju rokova.

U pogledu odgovornosti je nadalje istaknuto da bi za štetu nastalu tužitelju solidarno odgovarali poslodavac tužitelja, 2. tuženik kao vlasnik opasne stvari ukoliko ne dokaže oslobođenje od odgovornosti prema čl. 1066. ZOO-a te 1. tuženik kao poslodavac radnika ŠZ koji je rukovao dizalicom, pa kako su tuženici 01.12.2008. sklopili Ugovor o poslovno tehničkoj suradnji te je predmet istog bila usluga najma vozača za rukovanje kamionom u vlasništvu 2. tuženika kao naručitelja, a upravljajući kojim kamionom je radnik 1. tuženika počinio štetu, neosnovan je žalbeni razlog 1. tuženika o prestanku odgovornosti istog temeljem čl. 1061. st. 1. ZOO-a. Prednje jer Zakon o radu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora nije poznavao pojam ustupanja radnika.

U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na opseg neimovinske štete, izneseno je da ovaj sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje jer nalazi i mišljenja medicinskih vještaka Željka Cesarca i Dragutina Draženovića nisu suglasni, a sud prethodno donošenju odluke nije uskladio nalaze vještaka.

U pogledu utvrđenja smanjenja radne sposobnosti tužitelja odnosno gubitka profesionalne sposobnosti za rad na mjestu montažera, bilo je potrebno provesti vještačenje po vještaku medicine rada a ne isto uvrđivati prema sadržaju rješenja Zavoda za mirovinsko osiguranje.

U pogledu utvrđenja visine izgubljene zarade pogrešno je u izgubljenu zaradu u cijelosti uračunat terenski dodatak, dok u pogledu visine imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege nije obrazloženo iz kojih razloga je utvrđeno da cijena sata nestručne tuđe pomoći iznosi 30,00 kn.

U pogledu prigovora zastare, osnovanost tog prigovora trebalo je ocijenjivati u odnosu na datum 19.04.2021. kada je tužitelj prvi puta postavio zahtjev za naknadu imovinske štete s osnova izgubljene zarade, kao i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva za ostale oblike štete.

U pogledu žalbenih navoda tuženika o pogrešnom utvrđenju načina na koji je došlo do nastanka štete, drugostupanjski sud je potvrdio utvrđenje ovog suda iz prethodnog postupka da je do nezgode došlo zbog postupanja radnika 1. tuženika ŠZ kada je isti kranom dizalice dodirnuo tužitelja, pri čemu je u tom dijelu ukazano i na ranije iskaze tog radnika dane u inspekcijskom postupku kao i pred policijskim službenicima.

6. U ponovljenom postupku pročitan je priloženi spis HZMO, pročitani su zapisnici o dokazima provedenim u prethodnom postupku te su, postupajući prema uputi suda drugog stupnja iz ukidnog rješenja, provedeni i daljnji dokazi i to saslušanje svjedoka VZ i OZ, dopunsko saslušanje svjedoka ĆZ, saslušanje svjedoka LZ te zz 1. tuženika ĐZ (sve list 1139-1144). Također, određeno je neposredno iznošenje nalaza po medicinskim vještacima Željku Cesarcu i Dragutinu Draženoviću, radi usklađenja istih, pri čemu je vještak Željko Cesarec u cijelosti ustrajao pri ranije iznesenom nalazu i mišljenju (list 1177), dok vještak Dragutin Draženović zbog narušenog zdravstvenog stanja nije bio u mogućnosti pristupiti ročištu međutim je isti ustrajao pri svom nalazu (Sl. bilješka od 03.11.2025.).

Stranke na okolnost utvrđenja nastanka i visine imovinske i neimovinske štete nisu predložile novo medicinsko vještačenje.

6.1. S obzirom utvrđenje suda drugog stupnja iz ukidnog rješnja da je zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade prvi puta postavljen u podnesku od 19.04.2021., te na propust ovog suda da u prethodnom postupku odluči o takvoj preinaci tužbe, rješenjem od 12.03.2024. (list 1093) riješeno je da se ne dopušta preinaka tužbe isticanjem zahtjeva za izgubljenu zaradu sadržanog u tom podnesku.

6.2. Po žalbi tužitelja opisano rješenje preinačeno je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici Posl.br. Gž-1347/24 od 24.01.2025. (list 1106) kojim je riješeno da se dopušta preinaka tužbe isticanjem zahtjeva za izgubljenu zaradu sadržanog u opisanim podnesku tužitelja.

Pri tom je iznesen stav drugostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev u odnosu na imovinsku štetu u tužbi bio nejasan jer tužitelj u činjeničnim navodima tužbe nije naveo činjenice o tome u čemu se sastoji izgubljena zarada već je kao činjenicu za isplatu iznosa od 50.000,00 kn naveo postotke trajne invalidnosti i radne nesposobnosti a što ukazuje na eventualnu neimovinsku štetu za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti ali ne i na činjenice koje se odnose na izgubljenu zaradu. Iako je kasnije tijekom postupka iznosio činjenice i dostavljao dokaze koji se odnose na izgubljenu zaradu, prvi tužbeni zahtjev s osnova izgubljene zarade koji je bio podoban za raspravljanje postavljen je u podnesku od 19.04.2021. Međutim, kako je ovaj sud i bez podobnog zahtjeva za raspravljanje tijekom postupka odredio vještačenje radi utvrđenja činjenica na okolnost izgubljene zarade tužitelja i na koju okolnost je u spis dostavljen pisani nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš, zbog prednjeg je svrsishodno dopustiti preinaku tužbe isticanjem zahtjeva s osnova izgubljene zarade.

7. S obzirom na izneseno u prethodnim točkama te u skladu s uputom suda drugog stupnja, u ovoj pravnoj stvari potrebno je utvrditi da li je tužitelju i u kojoj visini nastala imovinska šteta u vidu izgubljene zarade te potrebe tuđe pomoći i njege, da li je istome i u kojoj visini nastala neimovinska šteta u vidu povrede prava osobnosti, da li su i po kojoj osnovi za nastalu štetu odgovorni 1. i 2. tuženici.

Također, kako je po tuženicima istaknut prigovor zastare, potrebno je utvrditi i da li je te za koji vid štete nastupila zastara.

7.1. U pogledu same nezgode, sud nalazi nesporno utvrđenim da je do iste došlo 4. prosinca 2008. kada su se tužitelj i TZ, kao radnici tvrtke Fracasso Ri d.o.o., nalazili na teretnom vozilu s hidrauličkom zglobnom teleskopskom dizalicom a koje vozilo je u trenutku nezgode bilo u vlasništvu 2. tuženika a istim je upravljao radnik 1. tuženika ŠZ. Pri tome je tužitelj pretrpio štetu u trenutku kada se isti nalazio u kipi (sanduku) teretnog vozila obavljajući poslove iskrcavanja plašteva odbojne ograde i u kojem trenutku je došlo do doticanja tužitelja kranom dizalice sa opisanog teretnog vozila kojim je upravljao radnik 1. tuženika, a što je uzrokovalo pad tužitelja sa teretnog vozila.

Prednje je utvrđeno iz iskaza tužitelja te svjedoka TZ i ŠZ, kao i priloženih isprava. Pri tome valja navesti da su iskazi dijelom oprečni te da svjedok ŠZ navodi da su i tužitelj i drugi radnik stajali na jednom plaštu koji je bio uz rub sanduka i on je njima dizalicom približavao drugi plašt a isto je radio tako što je zaustavio kamion, izašao iz kabine i upravljao komandama dizalice okrenuvši se suprotno od smjera vožnje, u tom trenutku su oba radnika stajala na istoj strani kamiona, na strani vozača te je tužitelj zakoračio i skočio i to u trenutku kada je on već zaustavio dizalicu koja je plašt odbojnika dogurala do plašta na kojem je tužitelj stajao. Nasuprot tome, tužitelj navodi da je on stajao na strani vozača a TZ na strani suvozača, obojica prema kraju sanduka suprotnom od kabine, da je dizalica bila polegnuta po sredini kamiona i plašteve je trebalo bacati sa strane suvozača ali da je radnik 1. tuženika pogrešno pritisnuo komande te je dizalica krenula prema njemu i udarila ga u visini vrata što ga je odgurnulo pa je on prešavši preko bočne strane sanduka pao i to na strani vozača. Ističe i da je vozač u tom trenutku komandama upravljao nogama.

Tužitelj i svjedok ŠZ su prilikom suočenja ustrajali pri svojim iskazima. Svjedok TZ navodi da su se on i tužitelj tada nalazili u sanduku kamiona, oba na strani vozača pri čemu on u prednjem dijelu a tužitelj u stražnjem, kran dizalice proteže se kroz cijeli sanduk i na istom se nalaze platneni nastavci u koje se slažu plaštevi te ih kran tada podiže a oni ih izbacuju iz kamiona. U trenutku nezgode kran je bio podignut te je naglo krenuo prema tužitelju udarivši ga u desno rame što je istog odbacilo. On osobno zbog svog položaja nije vidio radnju vozača međutim je očito bila pritisnuta ručica na komandama uslijed koje je kran krenuo prema tužitelju. Također, tužitelj i navedeni svjedok su iskaze dali i u predmetu P-642/11 (postupak vođen protiv ovdje 2. tuženika), dok su svi sudionici događaja iskaze dali i policijskim službenicima, pri čemu analizom i usporedbom tih iskaza proizlazi suglasnost sa iskazima danim u ovom postupku odnosno proizlazi utvrđenim da je padu tužitelja s kamiona prethodio dodir krana dizalice gornjeg dijela tijela tužitelja (predio ramena ili vrata). Pri tome se ističe da su tužitelj i svjedok TZ o istome iskazali na ročištu od 21.2.2012., da se tužitelj na identičan način očitovao i davanjem iskaza u PP Delnice 12.1.2009. a svjedok TZ iskazom u PP Rijeka 21.1.2009., dok je svjedok ŠZ iskaz dao u PP Solin 25.2.2009. gdje je također zabilježeno da je kranom dizalice udario jednog radnika. Također, u zapisniku Državnog inspektorata od 14.1.2009. sastavljenom na temelju provedenog očevida od 5.12.2008. konstatirano je da je kran dizalice dotaknuo radnika.

7.2. Potrebno je navesti da je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka TZ i to na okolnost samog događaja proveden i u predmetu P-624/11 (iskazi od 21.2.2012. sadržani na listu 78-79), kao i da je u navedenom spisu sadržana preslika spisa Državnog inspektorata, Područne jedinice Split (list 43-57) kao i dokumentacija PU Splitsko Dalmatinske, PP Imotski u kojoj su sadržane službene bilješke o obavljenom razgovoru sa tužiteljem, ŠZ i TZ (list 59-77).

7.3. Na prednje okolnosti sudu vjerodostojnije i logičnije djeluju iskazi tužitelja i svjedoka TZ, ovo posebno uzevši u obzir da se koračanje i iskakivanje tužitelja navodi samo u iskazu svjedoka ŠZ i to evidentno iz razloga otklanjanja eventualne svoje odgovornosti, dok u iskazima ostalih kao i u svim priloženim ispravama proizlazi da se u stvari radilo o pogrešci prilikom rukovanja komandama od strane ŠZ.

7.4. Prigovori tuženika da bi se u konkretnom slučaju radilo o krajnjoj nepažnji tužitelja, da je isti trebao pratiti kretanje krana dizalice te da isti nije ni smio biti u krugu gibanja krana dizalice (prigovori iz čl. 1067. ZOO-a kojima se vlasnik oslobađa od odgovornosti), nisu osnovani. Ovo iz razloga što su tužitelj i radnik TZ poslove koje su obavljali u trenutku nezgode, na identičan način obavljali kako cijelo radno vrijeme tog dana tako i ranijih dana, a što sud nalazi utvrđenim s obzirom na suglasnost njihovih iskaza. Naime, obveza istih bila je plašteve metalne ograde koji su se nalazili u sanduku kamiona, uz pomoć dizalice koja je iste podigla do ruba stranice kamiona, izbaciti uz trasu autoceste radi kasnijeg postavljanja ograde. Tom prilikom su se oba radnika nalazila na sanduku kamiona te su plašteve koje je prethodno tome kran dizalice doveo do ruba, dohvaćali i bacali, pa je nejasno kako bi tužitelj tu radnju obavljao da se nije nalazio u samom kamionu. Kako se očito radilo o naglom i nepredviđenom kretanju krana dizalice prema tužitelju i kako se kran proteže kroz cijeli sanduk (prema iskazu TZ), nejasno je kako je tužitelj trebao izbjeći stajanje u krugu gibanja krana odnosno predvidjeti da će kran krenuti u smjeru suprotnom od očekivanog, ako u prethodnom obavljanju tog posla u praktički identičnim uvjetima odnosno na isti način, nije bilo situacije da kran dizalice krene u suprotnom smjeru.

7.5. Iz prednjeg proizlazi da tuženici nisu dokazali postojanje okolnosti iz čl. 1067. ZOO-a koje bi iste oslobađali od odgovornosti u cijelosti ili djelomično, odnosno kako je već prethodno navedeno, teret dokaza istog je upravo na tuženicima a isti predloženim i provedenim dokazima nisu obeskrijepili prednje utvrđenje. Također, nije utvrđeno da bi nastanku štetnog događaja na bilo koji način doprinio sam tužitelj. Završno je u tom dijelu potrebno navesti da iako je protiv poslodavca tužitelja na temelju optužnog prijedloga Državnog inspektorata donesena presuda Prekršajnog suda u Imotskom, da prekršaji nisu u uzročnoj vezi sa opisanim događajem.

7.6. Iz medicinske dokumentacije KBC Split proizlazi da je tužitelj evidentiran u knjigama pod red br. 34733/08 sa dijagnozom prijeloma medijalnog maleola lijeve potkoljenice i dijafize lijevo, isti je na hitnom kirurškom prijemu zaprimljen 4.12.2008. u 21,22 sati, predložen mu je operativni zahvat za koji je isti izrazio želju da ga obavi u mjestu stanovanja u [adresa] te mu je predloženo što prije se javiti traumatologu u KBC Rijeka.

7.7. Iz prednjih dokaza utvrđena je uzročno posljedična veza odnosno to da je tužitelj obavljao poslove izbacivanja plašteva sa sanduka kamiona i da je tom prilikom došlo do pada istog s kamiona uslijed čega je zadobio ozljedu – prijelom a na koju okolnost mu je pružena liječnička pomoć iste večeri u KBC Split. Iskazi saslušanih na prednje okolnosti su suglasni i u skladu s priloženim ispravama, zbog čega sud iskaze prihvaća u cijelosti.

8. Iz dijela iskaza tužitelja u predmetu P-624/11 proizlazi da se prijevoz i odbacivanje plašteva ograde po trasi autoceste inače obavljalo kamionom njegovog poslodavca Fracasso Ri d.o.o., međutim da su njegov poslodavac i 2. tuženik imali ugovor sukladno kojem je 2. tuženik za poslodavca tužitelja vršio prijevoz.

Prethodno je izneseno da je na dan kada se dogodila nezgoda prijevoz vršen kamionom 2. tuženika kojim je upravljao radnik 1. tuženika.

8.1. Do nezgode tužitelja došlo je dok je isti obavljao poslove za svog poslodavca, što znači da bi se u stvari radilo o ozljedi na radu, međutim kako tužitelj naknadu štete ne potražuje od svog poslodavca već od tuženika kao trećih osoba, pri čemu smatra da su isti odgovorni kao imatelji opasne stvari odnosno jer su se bavili opasnom djelatnošću (objektivna odgovornost), te kako prema uputi suda drugog stupnja nije utvrđeno u kojem su odnosu bili tuženici međusobno niti u kojem je odnosima bio poslodavac tužitelja prema istima, na tu su okolnost u ponovljenom postupku, uz pročitane isprave, provedeni dokazi saslušanjem svjedoka i zz 1. tuženika.

8.2.Svjedok VZ je u vrijeme izvođenja radova i štetnog događaja bio prokurist tvrtke Fracasso Ri, njihov posao bio je proizvodnja ograde, prijevoz do gradilišta ili deponija a što su vršili samostalno odnosno unajmljenim kamionima većinom tvrtke Adela d.o.o. Čavle, a prijevoz ograde sa deponija po samoj trasi vršio se uglavnom njihovim vozilima, zatim vozilima podizvođača Toplice d.o.o. te 2. tuženika. Radilo se o gradilištu na kojem je bio enorman pritisak da se radovi izvrše u roku. Za korištenje kamiona 2. tuženika nije se sklapao nikakav poseban ugovor, ne zna kako je tog dana došlo do angažmana kamiona 2. tuženika ali ističe da se to rješavalo po potrebi, dogovorom ljudi na terenu. Oni su na toj dionici imali dva inženjera i to ĆZ i HZ. Kamione 2. tuženika koristili su često a isti su kamione davali i drugim podizvođačima te su u konkretnoj situaciji bili nositelj grupe radova. Inače je davanje kamiona uobičajeno te su oni kao tvrtka to radili i kada su bili podizvođači Viadukta ili Dalekovoda u situacijama kada nisu imali vlastita vozila. Vjerojatno se korištenje kamiona 2. tuženika kompenziralo a poseban ugovor o najmu nije sklapan. Radne naloge na gradilištu davali su njihovi inženjeri a isto tako je tvrtka dobivala naloge i od 2. tuženika na koordinacijama, pri čemu Fracasso Ri nije bio nazočan koordinacijama sa investitorom. Sjeća se da ga je o stradavanju tužitelja obavijestio HZ. Kamion je tog dana prevozio njihove plašteve. Njegova tvrtka je naloge o radu na pojedinoj dionici dobivala od 2. tuženika, pri čemu isti nije sudjelovao u odlučivanju o radnicima koji će izvoditi radove nego je to određivao Fracasso Ri. Moguće je da je korištenje tog kamiona upisano u građevinski dnevnik. Radnici 1. tuženika su neki puta pomagali u postavljanju ograde i to u situacijama kada je bila gužva a za to su dobivali naloge od 2. tuženika.

8.3.Svjedok OZ bio je voditelj montaže u Fracasso Ri, kada je tužitelj stradao on se nalazio oko 200 m dalje gdje je pripremao teren za zabijanje ograde. Prijevoz je tada vršio kamion 2. tuženika a njihov je bio i radnik, imali su stisku sa rokovima i njihovi su kamioni bili zauzeti pa su u to vrijeme više puta imali ispomoć odnosno prijevoz je vršio drugi kamion. On nije znao da li će pojedinog dana materijal dovesti njihov kamion ili ispomoć. Ne zna tko je davao naloge vozaču kamiona.

8.4. Svjedok ĆZ (saslušan i u prethodnom postupku) navodi da je u vrijeme stradavanja tužitelja bio voditelj gradilišta, Fracasso Ri je za razvoženje ograde po gradilištu imao svoje kamione a također im je iste dao i 2. tuženik i to je bilo pri kraju i iz razloga da bi se radovi ubrzali, tada je bila panika da se radovi moraju završiti a prethodni radovi npr. asfaltiranje su kasnili pa je to onda uzrokovalo i njihovo kašnjenje pri čemu su njihovi radovi po vrsti zadnji. Do angažmana kamiona 2. tuženika došlo je temeljem inicijative LZ te dogovora sa direktorom VZ pa je na taj način kamion 2. tuženika korišten više dana, njega je o tome telefonom obavijestio direktor. On je u toj situaciji nazvao predstavnika 1. tuženika koji je kamion sa vozačem poslao na gradilište. U završnoj fazi su svoje kamione i ljude dale i Hrvatske autoceste i to kako bi se sve ubrzalo a autocesta je u promet puštena malo prije Božića. Misli da je tog dana predstavnik 2. tuženika davao naloge vozaču kamiona.

8.5.Svjedok LZ je u vrijeme stradavanja tužitelja bio direktor 2. tuženika, potvrđuje sklapanje ugovora sa Fracasso Ri, navodi da su oni na zahtjev Fracasso Ri istima iznajmili kamion jer su imali slobodnih kapaciteta a oni nisu imali opreme. Ne sjeća se tko je to tražio niti da li se radilo o pisanom ili usmenom zahtjevu. Sigurno je na tu okolnost sklopljen ugovor o najmu te isti vjerojatno negdje postoji te se radilo o ugovoru na jedan mjesec pošto je toliko trebalo za završiti gradilište. Sjeća se direktora RZ. Vozač je bio ŠZ a ne zna tko je istome davao naloge. Oni su imali ugovor sa Viaduktom te su u odnosu na istog bili izvođači.

8.6. ZZ 1. tuženika SZ navodi da je firma osnovana 2008. te se bavi iznajmljivanjem auto dizalica i prijevozom, ŠZ bio je njihov radnik a 2. tuženik je od njega tražio čovjeka jer je bila gužva i bio im je potreban vozač te je nakon sklapanja ugovora vozač bio pod ingerencijom 2. tuženika.

8.7. Iz Ugovora od 28.04.2007. utvrđeno je da 2. tuženik kao naručitelj s poslodavcem tužitelja kao izvođačem ugovorio dobavu, prijevoz i ugradnju odbojne ograde na gradilištu AC Split-Dubrovnik, dionica Šestanovac-Zagvozd-Ravča, da je u čl. 1. istog izvođač imao obavezu pridržavati se svih mjera zaštite na radu predviđenih Zakonom o zaštiti na radu i propisa donesenih na temelju navedenog zakona te ih provoditi o svom trošku, čl. 2. ugovorena je cijena radova i način plaćanja, čl. 5. ugovoren je rok izvođenja radova pri čemu je obveza izvođača bila započeti sa radovima temeljem poziva naručitelja da ga je spreman uvesti u gradilište, ali ne prije 01.04.2008. te je radove dužan završiti prema dinamičkom planu gradilišta a najkasnije do 31.12.2008., uz mogućnost produljenja rokova. U čl. 7. propisane su obveze izvođača, a to je između ostalog i zahtjev prema nadzornom inženjeru naručitelja u pogledu razjašnjenja tehničke dokumentacije, tehničkih uvjeta i dr. (st. 4.), zatim je suglasno utvrđeno da su određene promjene dozvoljene samo prema pismenom nalogu glavnog investitora i naručitelja kao i nadzornog inženjera naručitelja (st. 5.). Prema čl. 8., obveza izvođača bila je osigurati pravovremeno sav pomoćni materijal, opremu i radnu snagu te organizirati radove prema potrebama gradnje te u dogovoru s naručiteljem. Čl. 11. regulirao je predstavnike stranaka na gradilištu.

8.8. Iz Ugovora br. 01/KOP o poslovno tehničkoj suradnji od 01.12.2008. (list 643, dalje: Ugovor od 01.12.2008.) proizlazi da je 2. tuženik kao naručitelj od 1. tuženika kao izvođača uzeo u najam radnika – vozača autodizaličara u razdoblju od 04.12. do 31.12.2008. zbog povećanog obima poslova na autoputu dionica Zagvozd-Ravča, uz ugovorenu naknadu po efektivnom satu rada.

9. U pogledu odnosa između poslodavca tužitelja i 2. tuženika (Ugovor opisan u toč. 8.7.) po ocjeni ovog suda a na temelju sadržaja tog Ugovora kao i iskaza svjedoka, ne može se raditi o oslobođenju od odgovornosti 2. tuženika temeljem čl. 1066. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da umjesto vlasnika stvari, i isto kao i on, odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda a nije kod njega na radu.

U konkretnom slučaju ne radi se o ugovoru o najmu kamiona, bez obzira što se na isto poziva i svjedok LZ koji je u vrijeme štetnog događaja bio direktor 2. tuženika. Da je ugovor o najmu sklopljen, tada bi isti (a uzevši u obzir trajanje ovog postupka), bio dostavljen u spis. Njegov iskaz oprečan je iskazima VZ i ĆZ koje sud u konkretnom slučaju kao vjerodostojnije i uvjerljivije prihvaća, a isti su određeno naveli da se nikakav ugovor o najmu nije sklapao već se u konkretnom slučaju radilo o obvezi završetka radova na gradilištu autoceste te međusobnom pomaganju od strane naručitelja a što je bilo i uobičajeno u drugim situacijama. Pri tome nije od utjecaja da li je dogovor postignut na nivou direktora društava (što ističe svjedok Č) ili nivou voditelja gradilišta (što ističe svjedok T).

Analizom sadržaja ugovora kao i iskaza svjedoka, po ocjeni ovog suda, iako je između poslodavca tužitelja i 2. tuženika bio sklopljen ugovor o izvođenju radova, u kojem ugovoru je poslodavac tužitelja bio izvođač a 2. tuženik naručitelj radova, te se u smislu čl. 620. ZOO-a radilo o ugovoru o građenju, u pogledu korištenja kamiona nije između istih bio uspostavljen odnos najmodavca i najmoprimca niti se radilo o nekoj drugoj vrsti pravnog posla koja bi potpadala pod odredbu čl. 1066. st. 1. ZOO-a. Na prednje ukazuju kako odredbe Ugovora od 28.04.2007. sukladno kojima je poslodavac tužitelja u pogledu promjena i odstupanja od načina izvedbe trebao imati suglasnost naručitelja i njegovog nadzornog inženjera te da je 2. tuženik kao naručitelj na gradilištu imao odgovornu osobu. Iako u samom Ugovoru nije određeno navedeno tko je bila odgovorna osoba 2. tuženika kao naručitelja (čl. 11.), iz iskaza ĆZ proizlazi da je on radove na gradilištu koordinirao sa predstavnikom 2. tuženika koji je na gradilište poslao kamion sa vozačem. Svjedok VZ također je naveo i da su radnici 2. tuženika u situacijama kada je bila gužva pomagali u postavljanju ograde. Vezano uz prednje potrebno je navesti i da iako se 2. tuženik u predmetnom Ugovoru od 28.04.2007. pojavljuje kao naručitelj, da isti istovremeno nije bio i investitor gradnje autoceste, već bi prema iskazu LZ proizlazilo da je 2. tuženik bio izvođač u odnosu na tvrtku Viadukt koja je bila vodeća u konzorciju i ista je imala ugovor sa investitorom Hrvatskim autocestama.

Prednje se ističe iz razloga što se u konkretnom slučaju i 2. tuženik imao smatrati izvođačem a isto tako i poslodavcem pošto su radove obavljali i njegovi radnici. Završno u tom dijelu treba navesti i da 2. tuženik svoj kamion nije povjerio radniku poslodavca tužitelja već radniku 1. tuženika.

9.1. U pogledu sadržaja Ugovora od 01.12.2008. te prigovora 1. tuženika pozivom na čl. 1061. ZOO-a, u odluci drugostupanjskog suda ukazano je da u vrijeme sklapanja Ugovora Zakon o radu nije poznavao pojam ustupanja radnika niti postoje propisi koji bi regulirali odgovornost takvog radnika za naknadu štete, već se u vrijeme štetnog događaja radilo o radniku 1. tuženika kojeg je on uputio da obavlja poslove za drugog poslodavca, pa sukladno tome postoji njegova odgovornost temeljem navedene odredbe.

9.2. S obzirom na prednje, sud nalazi utvrđenim da su za štetu nastalu tužitelju odgovorni kako njegov poslodavac, tako i 1. i 2. tuženici, pri čemu se radi o solidarnoj odgovornosti. U konkretnom slučaju 2. tuženik odgovoran je kao vlasnik opasne stvari (čl. 1064. ZOO.a) a 1. tuženik kao poslodavac radnika koji je prouzročio štetu (čl. 1061. ZOO-a), pri čemu tuženici istaknutim prigovorima nisu dokazali postojanje okolnosti koje isključuju njihovu odgovornost.

10. U pogledu nastanka i visine štete neimovinske štete po osnovu povrede prava osobnosti te imovinske štete u vidu potrebe tuđe pomoći i njege, provedena su dva medicinska vještačenja, prednje iz razloga što su tuženici ustrajali pri prigovoru da je visina štete previsoko utvrđena .

10.1. Pri tome je stalni sudski vještak Željko Cesarec (pisani nalaz list 114, dopuna pisanog nalaza list 133 te neposredno očitovanje na ročištu list 140) utvrdio da je tužitelj zadobio ozljedu – prijelom unutarnjeg i vanjskog gležanjskog nastavka lijeve potkoljenice, što predstavlja tešku tjelesnu ozljedu, a koja dijagnoza je postavljena u KBC Split. Ujedno je učinjena manuelna repozicija te mu je preporučen operativni zahvat kojeg tužitelj nije htio obaviti u Splitu stoga je preporučen hitan pregled traumatologa. U daljnjem dijelu nalaza opisan je tijek liječenja na temelju podataka u spisu te pregledom zdravstvenog kartona, zatim je izvršen pregled tužitelja te je u konačnici iznesen zaključak da je tužitelj zadobio tešku ozljedu lijeve potkoljenice i to tzv. pilon frakturu koja podrazumijeva prijelom donjeg distalnog dijela potkoljenice sa zglobnim učešćem odnosno prijelom je zahvatio donji distalni dio tijela goljenične kosti (tibija) sa zahvaćenošću unutarnjeg gležanjskog nastavka (medijalni maleol) te zahvaćenošću vanjskog gležanjskog nastavka (lateralni maleol) kao i dijela tijela lisne kosti. Nadalje, tužitelj je podvrgnut operativnom zahvatu uz opis tijeka liječenja nakon zahvata te je stanje definirano u ožujku 2011. da bi tužitelj u listopadu 2012. bio podvrgnut novom operativnom zahvatu radi odstranjenja alenteze iz tibije te reosteosinteze i spongioplastike nesraslog prijeloma lijeve fibule, pri čemu je vještak ukazao na diskontinuiranost medicinske dokumentacije odnosno da u pojedinim fazama liječenja postoje značajni vremenski odmaci između pregleda i nalaza. Po izvršenom pregledu tužitelja utvrđene su veće trajne posljedice i to jača posttraumatska artroza gornjeg nožnog zgloba sa posljedičnom kontrakturom istog. Radi se o trajnom stanju posljedica kojeg je nemogućnost obavljanja poslova montera. Vještak je ujedno ukazao da spisu nije priloženo rješenje nadležnog tijela o gubitku profesionalne sposobnosti za rad, međutim je istakao da opisane trajne posljedice značajnije utječu na obavljanje radnji i aktivnosti svakodnevnog života u segmentu dužeg i jačeg funkcijsko-fizičkog opterećenja lijevog gležnja što se posebno odnosi na neravnu podlogu – stepenice i sl., naglije promjene položaja, doskoke i sl. dok je bavljenje sportsko-rekreacijskim aktivnostima vezanim uz potrebu opterećenja operiranog zgloba, praktički onemogućeno. Sukladno prednjem, smanjenje opće životne aktivnosti iznosi 20-22%. U daljnjem dijelu nalaza vještak je utvrdio postojanje pojedinih neimovinskih i imovinskih segmenata povrede prava osobnosti (fizički bolovi, strah, tuđa pomoć, naruženje).

U dopunskom pisanom očitovanju (s obzirom na primjedbe oba tuženika), vještak je ustrajao pri prvotnom nalazu i mišljenju, ujedno ukazavši da neredovitost obavljanja pregleda u pojedinoj fazi nije utjecala na ishod liječenja odnosno krajnje trajne posljedice nezgode.

Prilikom neposrednog iznošenja nalaza na ročištu vještak je ustrajao pri utvrđenoj visini smanjenja opće životne aktivnosti, pri tom istakavši da je svako vještačenje personalizirano odnosno individualno te iste ozljede kod različitih osoba u pravilu ne daju iste posljedice. U pogledu gubitka profesionalne sposobnosti za rad naveo je da je na temelju kliničkog pregleda, sagledivih trajnih posljedica i medicinske dokumentacije utvrdio nemogućnost tužitelja za obavljanje dotadašnjeg posla montažera, a da ocjena profesionalne sposobnosti spada u domenu HZZO-a.

10.2. Tužitelj na pisani nalaz i mišljenje vještaka Željka Cesarca nije istakao primjedbe već je u podnesku od 14.10.2014. (list 125) specificirao tužbeni zahtjev na način da je na ime neimovinske štete i to za utvrđenje postotka trajnog invaliditeta odnosno smanjenja opće životne aktivnosti zatražio iznos od 16.500,00 kn, za fizičke bolove iznos od 27.120,00 kn, na ime na ime straha 15.000,00 kn, na ime naruženja iznos od 15.000,00 kn (ukupno u tom dijelu 73.620,00 kn) te imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege iznos od 13.340,00 kn (u samom tužbenom zahtjevu na str. 3 podneska se očito radi o omašci jer je imovinska šteta navedena u iznosu od 73.620,00 kn a neimovinska u iznosu od 13.340,00 kn). Nasuprot tome, tuženici su u podnescima od 21.10.2014. (list 128-129) osporili utvrđenja navedenog vještaka prigovorom da su pojedini vidovi neimovinske štete određeni u trajanju dužem od realnog, također su ukazali da iz vještačenja proizlazi da tužitelj nije izgubio radnu sposobnost već se eventualno može raditi o gubitku profesionalne radne sposobnosti za poslove montera iako isto nije utvrđeno u upravnom postupku pred nadležnim tijelom.

10.3. S obzirom da su tuženici ustrajali pri prigovoru da su pojedini vidovi štete previsoko utvrđeni, po prijedlogu istih provedeno je novo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragutinu Draženoviću.

10.4. Navedeni vještak je u pisanom nalazu i mišljenju (list 157) također izvršio analizu priložene dokumentacije i pregledao tužitelja, utvrdivši lom donjeg dijela lijeve potkoljenice vezane u gornji nožni zglob od koje ozljede se ne očekuju teške i trajne posljedice međutim je sama komplicirana i teška ozljeda te tijek liječenja pokazao suprotno iako je tužitelj liječen u skladu s pravilima medicinske struke. U zaključnom mišljenju vještak je utvrdio da trajno umanjenje opće životne aktivnosti tužitelja iznosi 25-35%, dok je sam pojam i stupanj invaliditeta određen posebnim zakonom. Utvrdio je i da je kod tužitelja došlo do trajnih doživotnih posljedica zbog čega je isti izgubio sposobnost za rad na poslovima montažera.

Kako su tuženici i na ovaj nalaz i mišljenje istakli primjedbe (podnesci list 169 i 171), vještak je nalaz iznio i usmeno na ročištu (list 178) pri čemu je naveo da se kod tužitelja radilo o neobičnom tijeku liječenja jer je kod istog operativni zahvat trebalo izvršiti još u Splitu a kako je operacija izvršena tek nakon nekoliko dana, isto je od utjecaja na sadašnje stanje tužitelja. Stanje tužitelja je od utjecaja na obavljanje dotadašnjih poslova zato što isti nema stabilan skočni zglob.

10.5. Kako stranke nisu predlagale daljnje vještačenje, povredu prava osobnosti u smislu odredbe čl. 1100. ZOO-a te uz primjenu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2020. (Su-IV-4/2020) sud je utvrdio na temelju ukupnosti sadržaja nalaza navedenih vještaka, pri čemu se ističe da iako se nalazi vještaka u pojedinim vidovima neimovinske štete razlikuju, ukupnost utvrđenja istih u konačnici dovodi do praktički iste visine štete odnosno njihovi se nalazi u bitnom ne razilaze (čl. 261. st. 2. ZPP-a). Pri ocjeni nalaza vještaka odlučujuću okolnost predstavlja to što su oba vještaka utvrdila da tužitelj zbog zadobivene ozljede koja je trajne naravi više nije sposoban obavljati poslove dotadašnjeg radnog mjesta, kao i da je kod istog utvrđen nastanak svih vidova neimovinske štete, kao i potreba tuđe pomoći i njege kao imovinske štete.

10.6. Utvrđenje suda izneseno u toč. 10.5. nije prihvatio sud drugog stupnja već je u ukidnoj odluci ukazano da je potrebno uskladiti nalaze vještaka.

Zbog narušenog zdravstvenog stanja vještaka Dragutina Draženovića u ponovljenom postupku nije bilo moguće neposredno iznošenje nalaza oba vještaka, dok je vještak Željko Cesarec ustrajao pri svom ranije iznesenom pisanom nalazu i usmenom očitovanju.

Tuženici nisu predlagali novo medicinsko vještačenje.

10.7. S obzirom na izneseno u prethodnim točkama, sud je visinu neimovinske štete te imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege utvrdio na temelju nalaza sudskog vještaka Željka Cesarca.

Pri tom se ističe da je tužitelj nalaze oba vještaka prihvatio, dok su 1. i 2. tuženici, iako su prvotno zbog previsoko utvrđenih vidova štete osporili nalaz vještaka Željka Cesarca, nakon što je vještačenje na iste okolnosti proveo i vještak Dragutin Draženović, prihvatili nalaz vještaka Željka Cesarca u dijelovima u kojima je isti utvrdio manje povrede u odnosu na vještaka Dragutina Draženovića.

Kako se vještačenje provodi radi utvrđenja činjenica za koje sud ne posjeduje stručna znanja i kako u nalazu vještaka Željka Cesarca ne postoje proturječnosti ili nelogičnosti koje bi njegovu vjerodostojnost dovele u pitanje te kako tuženici u svojim prigovorima nisu obeskrijepili utvrđenja vještaka, u konačnici sadržaj prigovora nije uzet u obzir. Ovo i iz razloga što nezadovoljstvo stranke sadržajem nalaza i mišljenja vještaka ne znači istovremeno neprihvatljivost nalaza u smislu prethodno navedene odredbe čl. 261. st. 2. ZPP-a.

10.8. Tijekom prethodnog postupka provedeno je i vještačenje po financijskom vještaku Goranki Šmer Maraš te je iz pisanog nalaza i mišljenja financijskog vještaka vidljivo je da je tužitelj za vrijeme privremene nesposobnosti za rad primao naknadu plaće u iznosu koji je manji od plaće koju bi primao da je obavljao poslove montera, nadalje je vidljivo da nakon premještanja na radno mjesto skladištara isti također ostvaruje manju plaću nego što je ista bila na radnom mjestu montera te da će isto biti i ubuduće.

10.9. Po provođenju financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku zaprimljenom 19. travnja 2021. (list 766) ponovno uredio tužbeni zahtjev na način da je na ime neimovinske štete (povreda prava osobnosti) zatražio ukupno 138.000,00 kn, od čega za fizičke bolove iznos od 43.000,00 kn, za strah iznos od 22.000,00 kn, za naruženje 15.000,00 kn te smanjenje opće životne aktivnosti iznos od 58.000,00 kn. Također, na ime naknade za tuđu pomoć i njegu zatražio je iznos od 15.660,00 kn te na ime izgubljene zarade za razdoblje od 15. prosinca 2008. do 15. travnja 2021. iznos od 406.238,18 kn, kao i da mu tužitelj nadalje počevši od 15. travnja 2021. isplaćuje mjesečni iznos od 2.456,67 kn sa dospijećem 15-og u mjesecu.

10.10. U pogledu osnovanosti odnosno neosnovanosti zahtjeva naknade štete na ime izgubljene zarade i rente razlozi će biti izneseni u toč. 11., dok u pogledu neimovinske štete te imovinske štete u vidu tuđe pomoći i njege proizlazi kako slijedi:

Vještak Željko Cesarec je gubitak opće životne aktivnosti kod tužitelja ocijenio visinom od 20-22%. Uzevši u obzir utvrđenja vještaka da se radi o trajnim posljedicama, da tužitelj više neće moći obavljati dotadašnje posao koji sadrži čitav niz rizičnih radnji i aktivnosti, kao i da neće moći obavljati aktivnosti svakodnevnog života u kojima dolazi do dužeg i jačeg opterećenja lijevog gležnja posebno na neravnoj podlozi, naglijih promjena položaja, doskoka i sl. te mu je praktički onemogućeno bavljanje sportsko- rekreacijskim aktivnostima, te s obzirom na životnu dob tužitelja koji je u vrijeme štetnog događaj bio u dobi od 23 godine, ocjena je ovog suda da tužitelju po toj osnovi pripada iznos od 3.500,00 EUR.

Također, vještak utvrdio da je tužitelj trpio fizičke bolove jačeg, srednjeg i slabijeg intenziteta, pri čemu je prema ocjeni vještaka ukupno trajanje bolova bilo oko 220 dana. S obzirom na dugotrajnost bolovanja tužitelja i brojnost izvršenih operativnih zahvata, činjenicu da su nastale komplikacije, da je obavljao fizikalnu terapiju te , postupno opterećivao ozlijeđeni zglob, tužitelju po toj osnovi pripada iznos od 5.300,00 EUR.

Nadalje, prema utvrđenju vještaka tužitelj je trpio i strah u trajanju od oko 120 dana, pri čemu se radilo i o primarnom jačem strahu vezanom uz sam nastanak ozljede te sekundarnom strahu jačeg, srednjeg i slabog intenziteta vezanog uz komplikacije pri liječenju, ocjena je suda da tužitelju po toj osnovi pripada iznos od 2.800,00 EUR. Završno, vještak je naveo da se kod tužitelja radi o naruženju koje je ponekad dostupno pogledima trećih osoba. Uzevši u obzir životnu dob tužitelja, činjenicu da je naruženje vidljivo u situacijama nošenja kratkih hlača ili na plaži, po ocjeni suda tužitelju po toj osnovi pripada iznos od 1.900,00 EUR.

Slijedom prednjeg, ukupna visina neimovinske štete koju tužitelj trpi po osnovi povrede prava osobnosti iznosi 13.500,00 EUR, pri čemu zatezna kamata za taj vid štete tužitelju pripada od dana presuđenja. Isto tako, kako je tužitelju od strane Croatia osiguranja d.d. već isplaćen iznos od 20.000,00 kn/2.654,46 EUR po osnovi trajnog invaliditeta (iznos od 6.000,00 kn 10.8.2010. te daljnji iznos od 14.000,00 kn 3.5.2011.), proizlazi da neimovinska šteta iznosi 10.845,54 EUR.

Vještak je također utvrdio da je tužitelju bila potrebna nestručna tuđa pomoć u vidu vožnje osobnog vozila, određenih higijenskih aktivnosti i kućanskih poslova i to u razdoblju od oko 90 dana po 3 do 4 sata dnevno, zatim daljnjih 90-100 dana oko 2 sata dnevno, te u narednom razdoblju od oko 5 mjeseci u trajanju od 2 do 3 sata tjedno, slijedom čega u konačnici sud smatra da tužitelju za ovaj vid imovinske štete pripada iznos od 2.300,00 EUR. Tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu međutim se visina iste ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, pa uvažavajući da se radi o nestručnoj pomoći koja bi sadržajno predstavljala rad kućne pomoćnice, zatim uzevši u obzir općepoznatu činjenicu cijene sata rada takve nestručne osobe koja po ocjeni ovog suda iznosi 5,00 EUR/1 sat, visina je u tom dijelu utvrđena temeljem čl. 223. ZPP-a odnosno po slobodnoj ocjeni.

10.11. Podnesak tužitelja opisan u toč. 10.9. sadržajno predstavlja preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, te kako je u dosadašnjem tijeku postupka propušteno odlučiti o navedenoj preinaci, ista je sadržana u rješenju opisanom u izreci.

Pri tom se ističe da bez obzira na protivljenje 1. i 2. tuženika, sud nalazi svrsishodnim dopustiti opisanu preinaku jer ista proizlazi iz iste činjenične osnove te sadržajno radi o usklađenju tužbenog zahtjeva zbog Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda RH od 05.03.2020. i 15.06.2020.

10.12. Sukladno prednjem 1. i 2. tuženici su dužni solidarno isplatiti tužitelju iznos neimovinske i imovinske štete u iznosu od 12.845,54 EUR, dok je u preostalom dijelu (do ukupno zatraženih 18.315,76 EUR na ime neimovinske te 2.078,43 EUR na ime imovinske štete) tužbeni zahtjev odbijen. Također, tužbeni zahtjev odbijen je i u pogledu početka tijeka zatezne kamate na oba zahtjeva jer tužitelju sukladno čl. 1086. i 1103. ZOO-a zatezna kamata pripada od dana donošenja presude pošto je visina imovinske štete utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, dok u pogledu neimovinske štete tužitelj nema pravo na zateznu kamatu od podnošenja tužbe jer je šteta nastala odnosno trajala je i nakon podnošenja tužbe.

Pri tome je zatezna kamata usklađena sa važećom zateznom kamatom iz čl. 29. ZOO- a, a sukladno čl. 92. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22), tužbeni zahtjev istaknut u kunama je po službenoj dužnosti iskazan u eurima.

11. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu zaradu, isti nije osnovan iz razloga što je nastupila zastara, odnosno osnovano tuženici na prednju okolnost ističu prigovor zastare.

Kako je već istaknuto u ranijem dijelu odluke, drugostupanjskim odlukama donesenim u ovom postupku i to u rješenju kojim je ukinuta presuda iz prethodnog postupka kao i u rješenju kojim je preinačeno rješenje ovog suda u pogledu dopuštenosti preinake tužbe isticanjem zahtjeva za izgubljenu zaradu, istaknuto je da je tužitelj zahtjev za izgubljenu zaradu podnio prvi puta u podnesku od 19.04.2021.

U smislu odredbe čl. 1095. st. 1. ZOO-a tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. Prema st. 2., ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu kao naknadu za štetu.

Iz priloženih isprava utvrđeno je kako slijedi:

- da je tužitelj kod poslodavca Fraccaso Ri d.o.o. bio zaposlen na neodređeno vrijeme temeljem ugovora od 23.2.2008. (prethodno tome radilo se o ugovorima na određeno vrijeme, sve list 192-194) i to na radnom mjestu montažera;

- tužitelj je u razdoblju od ozljeđivanja tj. 04.12.2008. pa do ožujka 2013. bio na bolovanju zbog ozljede na radu te je 11.3.2013. sklopljen s istim poslodavcem novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme (list 344) kojim je ujedno raskinut dotadašnji ugovor. Novi ugovor sklopljen je za radno mjesto montažer – pomoćni skladištar;

- odlukom tvrtke Fraccaso Ri d.o.o. od 13.3.2013. (list 349) tužitelj je raspoređen na radno mjesto pomoćnog skladištara. Odluka je donesena na temelju čl. 78. Zakona o radu odnosno jer tužitelj a zbog ozljede na radu od 4.12.2008. zbog koje je na bolovanju bio do 8.3.2013., nije u mogućnosti izvršavati poslove montažera te je raspoređen na radno mjesto koje odgovara njegovim umanjenim sposobnostima za rad. Radniku je dana mogućnost podnošenja zahtjeva za zaštitu prava;

- s istim danom odnosno 13.3.2013. sklopljen je Dodatak I ugovora o radu na određeno vrijeme (list 350) i to sukladno Odluci, kojim je izmijenjen Ugovor o radu od 11.3.2013. na način da tužitelj obavlja poslove pomoćnog skladištara.

Iz priloženog spisa HZMO u bitnom je utvrđeno:

- ozljeda koju je zadobio tužitelj u događaju od 4. prosinca 2008. kvalificirana je kao ozljeda na radu te je tužitelj zbog iste bio privremeno nesposoban za rad (na bolovanju do ožujka 2013.);

- u razdoblju bolovanja kao i nakon toga isti je putem izabranog liječnika obiteljske medicine podnosio zahtjeve za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja temeljem odredbi ZOMO, isti je također obavljao liječničke preglede u specijaliziranim ustanovama medicine rada (poslan od poslodavca);

- u nalazima i mišljenjima sadržanim u spisu HZMO utvrđeno je da liječenje kod tužitelja još traje a zbog čega nije moguće donijeti ocjene o radnoj sposobnosti, a posljedično takvim mišljenjima donesena su rješenja HZMO kojima tužitelju nisu priznata prava iz mirovinskog osiguranja;

- u posljednjem nalazu i mišljenju Zavoda od 16.9.2016. definirano je stanje tužitelja odnosno radi se o trajnom stanju.

Tužitelj, sukladno rješenju HZMO koje se temelji na nalazu i mišljenju ovlaštene ustanove (vještačenje provedeno sukladno odredbama ZOMO) nije ostvario pravo na invalidsku mirovinu ili profesionalnu rehabilitaciju (kao prava iz mirovinskog osiguranja) jer kod istog nije nastupio gubitak ili smanjenje radne sposobnosti sukladno navedenoj odredbi čl. 39., međutim je isti sukladno čl. 41. ostvario pravo na premještanje na drugo radno mjesto. Odredba čl. 41. ZOMO obvezuje poslodavca tužitelja i to sukladno čl. 78. ranijeg ZR a kojom odredbom je bilo propisano da ako ovlašteno tijelo utvrdi da kod radnika postoji profesionalna nesposobnost za rad ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje tog tijela, ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u pisanom obliku za obavljanje poslova za koje je on sposoban, koji što je više moguće moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik prethodno radio. Pri tom se napominje da se radi o zakonu važećem u vrijeme donošenja odluke tvrtke Fraccaso Ri d.o.o. iz 2013., dok sada važeći ZR (NN 93/14) identičnu situaciju i na identičan način regulira u čl. 41. istog.

11.1. Ranije je iznesen sadržaj odluka suda drugog stupnja sukladno kojima je iznesen stav da je podoban zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade postavljen u podnesku tužitelja od 19.04.2021., a da prethodno tome nisu bile navedene činjenice na okolnost izgubljene zarade te da bi navodi o imovinskoj šteti u stvari bili nejasni jer su ukazivali na eventualnu neimovinsku štetu za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti.

Također, istaknuto je da tužitelj nigdje ne radi (podnesen je prijedlog za oslobođenje od sudskih pristojbi zbog nezaposlenosti), iako je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe bio privremeno nesposoban za rad te je primao naknadu plaće.

Vezano uz prednje, ističe se i da u tužbi nije bio predložen nijedan dokaz na okolnost utvrđenja "trajnog oštećenja zdravlja u vidu izgubljene buduće zarade tužitelja", a koji dokaz bi u svakom slučaju, da su činjenični navodi u tužbi podrazumijevali da je predmet zahtjeva i takav oblik štete, zasigurno bio istaknut već u tužbi. Naprotiv, prvi puta je takav dokaz predložen na ročištu od 07.04.2014. (list 71) na način da je predloženo vještačenje po vještaku aktuaru i to na okolnost visine izgubljene zarade tužitelja od trenutka zaključenja bolovanja, dok je u daljnjem podnesku tužitelja od 27.06.2016. (list 182) predloženo financijsko vještačenje na okolnost razlike u plaći prije i nakon predmetne ozljede.

Stoga je i po ocjeni ovog suda prvi puta takav zahtjev postavljen u podnesku od 19.04.2021.

11.2. Izgubljena zarada, kao oblik štete, može predstavljati smanjenje prihoda odnosno imovinskog stanja oštećenika ako je zbog štetnog događaja isti bio privremeno nesposoban za rad te je zbog toga umjesto plaće primao naknadu plaće, a također ako isti zbog posljedica štetnog događaja, nakon definiranog zdravstvenog stanja, više nije u mogućnosti obavljati poslove koje je obavljao prije štetnog događaja te zbog toga primjerice isti može biti umirovljen ili može biti premješten na drugo radno mjesto koje odgovara njegovom preostalom zdravstvenom stanju a na kojem ostvaruje manje prihode nego na radnom mjestu prije štetnog događaja.

U konkretnom slučaju, poslodavac tužitelja je istog premjestio na drugo radno mjesto na kojem isti ostvaruje manju plaću i to od ožujka 2013. (odluke i ugovori navedeni prethodno).

11.3. Izgubljena zarada prije premještanja tužitelja na manje plaćeno radno mjesto te izgubljena zarada istog na novom, manje plaćenom radnom mjestu, predstavljaju identičan oblik štete, pri čemu dospjeli iznosi predstavljaju izgubljenu zaradu, a budući nedospjeli iznosi predstavljaju rentu. Također se radi o kontinuiranoj šteti.

11.4. Odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a propisano je da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a prema st. 2. u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.

Tuženici u isticanju prigovora zastare ukazuju na odredbu čl. 227. ZOO-a kojom je u st. 1. propisano da pravo iz kojega proistječu povremene tražbine zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarije neispunjene tražbine. St. 2. propisuje da kad zastari pravo iz kojega proistječu povremene tražbine, vjerovnik gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare.

Vezano uz istaknuti prigovor zastare te citirane odredbe ZOO-a koje se odnose na isti, valja istaći da u pogledu ocjene prigovora zastare izgubljene zarade postoji različita praksa, odnosno da li tražbina izgubljene zarade predstavlja povremenu tražbinu ili ne, međutim u konačnici je brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto pravno shvaćanje da izgubljena zarada ne predstavlja povremenu tražbinu. Prednje znači da se za ocjenu prigovora zastare primjenjuje zastarni rok iz čl. 230. ZOO-a, neovisno o tome da li se traži naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti kao i neovisno o tome da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu.

Pri tome se ističe da sukladno čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Sukladno prednjem, najstarija dospjela tražbina na ime izgubljene zarade je plaća za mjesec prosinac 2008., koja dospijeva 15. siječnja 2009.

Nadalje, tužitelj je saznanje o šteti koju trpi na ime izgubljene zarade u razdoblju nakon ozljeđivanja te o štetniku dobio prestankom privremene nesposobnosti za rad a što je bilo 08. ožujka 2013. (isto proizlazi iz Odluke poslodavca - list 349), odnosno sklapanjem novog Ugovora o radu od 11. ožujka 2013. i Dodatka istog od 13. ožujka 2013. Točnije rečeno, najkasnije saznanje bilo je 15. travnja 2013., kada dospijeva isplata plaće za ožujak 2013.

Prednje znači da je rok tužitelju počeo teći od 16. travnja 2013. odnosno da je subjektivni rok istekao 16. travnja 2016. a objektivni 16. travnja 2018.

Stoga sud nalazi utvrđenim da je u pogledu tražbine izgubljene zarade (kako dospjele tako i buduće) nastupila zastara, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Posljedično prednjem, kako je u pogledu izgubljene zarade utvrđen osnovanim prigovor zastare, odbijen je i dokazni prijedlog za provođenje vještačenja po vješaku specijalnosti medicine rada kao nepotreban.

Iz opisanih razloga odlučeno je kao u toč. III. izreke presude.

12. U pogledu troškova postupka, odluka o istima temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a kojom je propisano da ako su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a.

U konkretnom slučaju, tužitelj je potraživao naknadu imovinske i neimovinske štete i u kojem zahtjevu je uspio djelomično odnosno u cijelosti u pogledu osnove te djelomično u pogledu visine, pri čemu su tuženici osporavali i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Također, tužitelj je potraživao i daljnju imovinsku štetu koja se sastoji u izgubljenoj zaradi odnosno renti te su i u tom dijelu tuženici osporavali i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a tužitelj u tom dijelu tužbenog zahtjeva nije uspio.

S obzirom na prednje, sud nalazi opravdanim u konkretnom slučaju odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka te je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

Delnice, 17. prosinca 2025.

Sutkinja

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.