REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-284/2023-28
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Požegi, po sucu ovoga suda Ilki Leko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] koga zastupa punomoćnik Leo Farkaš, odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, [adresa] koga zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate nakon glavne rasprave održane 4. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Lea Farkaš, odvjetnika iz Požege i zamjenika punomoćnika tuženika UU, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba i presude objavljene 17. prosinca 2025. p r e s u d i o
i
r i j e š i o j e
I Dopušta se preinaka tužbe tužitelja iz podneska koji je kod suda zaprimljen 18. rujna 2025.
II Utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj računa: 7103735570 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića pod brojem OV- 12089/07 zaključenog dana 13. srpnja 2007. u Požegi između tužitelja TU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 92963223473 kao kreditora u članku 1. Ugovora o kreditu kojom je propisano: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 169.781,01 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.Korisnik kredita se obvezuje i iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom i u odredbi članka 7: Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 92963223473 da tužitelju HU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 7.729,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 25. studenog 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbi o visini stope zatezne kamate po stopi od 1. .siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja i to: od dospijeća 15.08. 2012. na iznos od 72,64 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2012. na iznos od 199,77 eura do isplate, od dospijeća 15.10.2012. na iznos od 213,66 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2012. na iznos od 220,13 eura do isplate, od dospijeća 10.12. 2012. na iznos od 216,45 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2013. na iznos od 210,68 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2013. na iznos od 208,90 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2013. na iznos od 207,07 eura do isplate, od dospijeća 15.04. 2013. na iznos od 219,90 eura do isplate, od dospijeća 15.05. 2013. na iznos od 201,02 eura do isplate, od dospijeća 15.06. 2013. na iznos od 197,94 eura do isplate, od dospijeća 15.07. 2013. na iznos od 199,78 eura do isplate, od dospijeća 15.08. 2013. na iznos od 197,84 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2013. na iznos od 204,75 eura do isplate, od dospijeća 15.10. 2013. na iznos od 209,22 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2013. na iznos od 211,40 eura do isplate, od dospijeća 15.12. 2013. na iznos od 219,18 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2014. na iznos od 211,33 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2014. na iznos od 197,62 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2014. na iznos od 201,97 eura do isplate, od dospijeća 15.04. 2014. na iznos od 198,18 eura do isplate, od dospijeća 15.05. 2014. na iznos od 192,76 eura do isplate, od dospijeća 15.06. 2014. na iznos od 193,93 eura do isplate, od dospijeća 15.07. 2014. na iznos od 197,80 eura do isplate, od dospijeća 12.08. 2014. na iznos od 201,38 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2014. na iznos od 201,68 eura do isplate, od dospijeća 13.10. 2014. na iznos od 203,53 eura do isplate, od dospijeća 12.12. 2014. na iznos od 209,97 eura do isplate, od dospijeća 12.12. 2014. na iznos od 209,97 eura do isplate, od dospijeća 10.02. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 11.03. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 10.04. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 11.05. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 10.06. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 09.07. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 07.08. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 09.09. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 23.09. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, sve to u roku od petnaest dana. IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. OIB 92963223473 da tužitelju TU OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.729,97 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od presuđenja pa do isplate u roku od petnaest dana.
S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tužitelj se kao s neosnovanim odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj TU podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. radi utvrđenja ništetnosti i isplate.Tužitelj kao korisnik kredita i tuženik dana 13. srpnja 2007. u [adresa] zaključili su Ugovor o namjenskom kreditu broj računa: 7103185348 na ukupni iznos od 169.781,01 CHF s rokom vraćanja od 30 godina koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića pod brojem OV-12089/07 (dalje; Ugovor o kreditu). Odredbom članak 1. Ugovora o kreditu propisano je: ''Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 169.781,01 CHF
(slovima: stošezdesetdevetsedamstoosamdesetjedan i 01/100 švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.'', a odredbom članak 7. propisano je:'' Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.''. Navedene odredbe nepoštene su i ništetne zbog toga što prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora tuženik nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to odredbama članak 81. i članak 84. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a koje je sklapao i tuženik, kojima je ugovorena valuta uz koju je i vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj zadržava pravo preinaičiti tužbeni zahtjev nakon provođenja financijskog vještačenja. S obzirom na sve navedeno, tužitelj naslovljenom sudu predlaže da donese sljedeću presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovor o namjenskom kreditu broj računa: 7103735570 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića pod brojem OV-12089/07 zaključenog dana 13. srpnja 2007.g. u [adresa] između tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 kao kreditora u člankom 1. Ugovora o kreditu kojom je propisano: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj
protuvrijednosti
od
169.781,01CHF
(slovima:stošezdesetdevetsedamstoosamdesetjedan i 01/100 švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.'', i u odredbi članak 7. :'' Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.'' Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 40.000,00 kn/ 5.308,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to od 14. kolovoza 2007. do isplate, sve to u roku od petnaest dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od presude pa do isplate u roku od petnaest dana.
2. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbi naveo je da su tuženik i tužitelj sklopili ugovor o namjenskom kreditu 7103185348 od 13.07.2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 169.781,01 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.308,91 EUR/40.000,00 KN zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članak 109. stavak 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. stavak 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane TUK. Dodatno tuženik ističe da je TUK sudionik kreditnog odnosa po predmetnom ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO) ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe članka 414. stavak 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 126. ZZP-a u svezi odredbe članka 230. ZOO-a. Odredbom članka 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11.06.2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11. lipnja 2018. nastupila zastara. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 24. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom članka 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom članka 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u točki 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Točka 3. citirane odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom članka 19. c točka 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom članka 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati euro korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Sud EU je dana 5. svibnja 2022. donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je utvrdio potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno članak 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – točka 55., 59. i 64. Odluke); što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – točka 57. i 62. Odluke); što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge . Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno članak 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit. Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF- u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno članak 1111. i 1115. ZOO-a. Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe članak 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022. Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. objavio rješenje iz listopada 2021. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Dakle, VSRH je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku. Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je kao što smo već ranije naveli u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku. Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanredno jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/201811 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - T) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita; (na okolnost konverzije kredita) da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Na okolnost utvrđene preplate na dan 30.9.2015.g. u članku 5. Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate, odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. U podnesku koji je kod ovog suda zaprimljen 18. rujna 2025. tužitelj se očitovao na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Borisa Belenjak te je, a kako je naveo specificirao tužbeni zahtjev i predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovor o namjenskom kreditu broj računa: 7103735570 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića pod brojem OV- 12089/07 zaključenog dana 13. srpnja 2007.g. u [adresa] između tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 kao kreditora u čl.1. Ugovora o kreditu kojom je propisano: kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj
protuvrijednosti
od
169.781,01
CHF(
slovima:
stošezdesetdevetsedamstoosamdesetjedan i 01/100 švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.'', i u odredbi čl.7. :'' Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.'' Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 12,980,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi od 25. studenog 2005.g. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbi o visini stope zatezne kamate po stopi od 1. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. do isplate po stopi koja se određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to: od dospijeća 15.09. 2007. na iznos od 7,52 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2007. na iznos od 9,15 eura do isplate, od dospijeća 15.12. 2007. na iznos od 0,49 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2008. na iznos od 15,49 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2008. na iznos od 13,09 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2008. na iznos od 26,89 eura do isplate, od dospijeća 15.04. 2008. na iznos od 23,90 eura do isplate, od dospijeća 15.05. 2008. na iznos od 6,94 eura do isplate, od dospijeća 15.06. 2008. na iznos od 13,33 eura do isplate ,od dospijeća 15.07. 2008. na iznos od 8,32 eura do isplate, od dospijeća 15.08. 2008. na iznos od 7,26 eura do isplate, od dospijeća 18.09. 2008. na iznos od 9,51 eura do isplate, od dospijeća 31.10. 2008. na iznos od 52,17 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2008. na iznos od 38,04 eura do isplate, od dospijeća 15.12. 2008. na iznos od 21,39 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2009. na iznos od 66,30 eura do isplate, od dospijeća 25.02. 2009. na iznos od 73,81 eura do isplate, od dospijeća 23.03. 2009. na iznos od 55,91 eura do isplate, od dospijeća 17.04. 2009. na iznos od 55,22 eura do isplate, od dospijeća 25.05. 2009. na iznos od 50,29 eura do isplate, od dospijeća 15.06. 2009. na iznos od 49,88 eura do isplate, od dospijeća 15.07. 2009. na iznos od 50,92 eura do isplate od dospijeća 18.08. 2009. na iznos od 47,10 eura do isplate, od dospijeća 24.09. 2009. na iznos od 49,04 eura do isplate, od dospijeća 15.10. 2009. na iznos od 45,26 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2009. na iznos od 49,79 eura do isplate, od dospijeća 15.12. 2009. na iznos od 49,07 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2010. na iznos od 61,31 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2010. na iznos od 69,17 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2010. na iznos od 67,47 eura do isplate, od dospijeća 25.04. 2010. na iznos od 76,18 eura do isplate, od dospijeća 19.05. 2010. na iznos od 88,94 eura do isplate, od dospijeća 23.06. 2010. na iznos od 96,34 eura do isplate, od dospijeća 20.07. 2010. na iznos od 103,31 eura do isplate, od dospijeća 9.08. 2010. na iznos od 114,88 eura do isplate, od dospijeća 17.03. 2011. na iznos od 163,95 eura do isplate od dospijeća 30.04. 2011. na iznos od 155,54 eura do isplate, od dospijeća 25.05. 2011. na iznos od 185,93 eura do isplate, od dospijeća 28.06. 2011. na iznos od 215,92 eura do isplate, od dospijeća 25.07. 2011. na iznos od 225,81 eura do isplate, od dospijeća 26.08. 2011. na iznos od 250,61 eura do isplate, od dospijeća 30.09. 2011. na iznos od 206,21 eura do isplate, od dospijeća 13.12. 2011. na iznos od 199,87 eura do isplate, od dospijeća 13.12. 2011. na iznos od 199,87 eura do isplate, od dospijeća 15.12. 2011. na iznos od 199,12 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2012. na iznos od 217,37 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2012. na iznos od 222,85 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2012. na iznos od 216,87 eura do isplate, od dospijeća 15.04. 2012. na iznos od 215,97 eura do isplate, od dospijeća 15.05. 2012. na iznos od 219,00 eura do isplate, od dospijeća 12.06. 2012. na iznos od 224,02 eura do isplate, od dospijeća 15.07. 2012. na iznos od 217,70 eura do isplate, od dospijeća 15.08. 2012. na iznos od 215,89 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2012. na iznos od 199,77 eura do isplate, od dospijeća 15.10. 2012. na iznos od 213,66 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2012. na iznos od 220,13 eura do isplate od dospijeća 10.12. 2012. na iznos od 216,45 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2013. na iznos od 210,68 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2013. na iznos od 208,90 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2013. na iznos od 207,07 eura do isplate, od dospijeća 15.04. 2013. na iznos od 219,90 eura do isplate, od dospijeća 15.05. 2013. na iznos od 201,02 eura do isplate, od dospijeća 15.06. 2013. na iznos od 197,94 eura do isplate, od dospijeća 15.07. 2013. na iznos od 199,78 eura do isplate, od dospijeća 15.08. 2013. na iznos od 197,84 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2013. na iznos od 204,75 eura do isplate, od dospijeća 15.10. 2013. na iznos od 209,22 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2013. na iznos od 211,40 eura do isplate, od dospijeća 15.12. 2013. na iznos od 219,18 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2014. na iznos od 211,33 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2014. na iznos od 197,62 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2014. na iznos od 201,97 eura do isplate, od dospijeća 15.04. 2014. na iznos od 198,18 eura do isplate, od dospijeća 15.05. 2014. na iznos od 192,76 eura do isplate ,od dospijeća 15.06. 2014. na iznos od 193,93 eura do isplate, od dospijeća 15.07. 2014. na iznos od 197,79 eura do isplate od dospijeća 12.08. 2014. na iznos od 201,37 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2014. na iznos od 201,67 eura do isplate, od dospijeća 13.10. 2014. na iznos od 203,52 eura do isplate, od dospijeća 12.12. 2014. na iznos od 209,97eura do isplate, od dospijeća 12.12. 2014. na iznos od 209,97 eura do isplate, od dospijeća 10.02. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 11.03. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 10.04. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 11.05. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 10.06. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 09.07. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 07.08. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 09.09. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 23.09. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, sve to u roku od petnaest dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od presude pa do isplate u roku od petnaest dana.
4. U podnesku od 22. rujna 2025. tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbe od strane tužitelja iz podneska od 18.09.2025. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.308,91 EUR/40.000,00 KN zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Podneskom od dana 18.09.2025. godine tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju, te preinačava svoj prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev na način da sada potražuje iznos od 12.980,60 eur sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi ništetnosti odredbi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom čega je tužitelj izvršio preinaku tužbenog zahtjeva u visini od 7.671,69 eur s osnove navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Tuženik ističe kako se preinakom tužbe smatra promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći pa ovakvo povećanje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe. Odredbom članak 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP) propisano je da tužitelj može preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, dok je st. 2. istog članka propisana iznimka preinačenja tužbenog zahtjeva do zaključenja glave rasprave, ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave. Tuženik prvenstveno ističe kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom članak 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu ZPP) propisano je kako je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Opreza radi, tuženik u odnosu na ranije navedeno ističe kako se protivi preinaci tužbe te stoga predlaže naslovnom sudu donošenje rješenja kojim će se utvrditi kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena. No, ukoliko ipak naslovni Sud dozvoli gore opisanu preinaku, tuženik ističe prigovor zastare na novopostavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da se na eventualno potraživanje u iznosu od 7.671,69 eur primjenjuje trogodišnji zastarni rok, i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ) u svezi odredbe članak 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Tuženik ponavlja da je navedeni zastarni rok u potpunosti opravdan iz razloga što je u konkretnom slučaju tužitelj postavio zahtjev za naknadom štete. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je preinačeni tužbeni zahtjev postavljen dana 18.09.2025. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 18.09.2020. godine nastupila zastara. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za isplatu s osnove tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023. godine, čime tužitelj uređenjem tužbenog zahtjeva od 18.09.2025. godine nema pravo potraživati novopostavljene iznose na ime navodno preplaćenih iznosa s osnove tečajnih razlika. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” Da se predmetno shvaćanje o zastari odnosi i na uređenje tužbenog zahtjeva VSRH je već bio potvrdio u rješenju posl. br. Revd 1801/2021 od 5. travnja 2022. u kojem se navodi: U konkretnom slučaju preinaka tužbe (u smislu pravnog shvaćanja iznijetog u odluci ovog suda broj Revx – 887/15-2 od 20. siječnja 2016.) je izvršena 2. prosinca 2019., dakle nakon proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji je počeo teći 13. lipnja 2014. (od pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača), pa je pobijana odluka donesena u skladu sa shvaćanjem ovog suda prihvaćenim u odluci ovog suda broj Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.” Sve i kada bi se preinaka tužbenog zahtjeva smatrala svrsishodnom, a što se osporava u cijelosti, to ne znači da će se za preinačeni tužbeni zahtjev primijeniti zastarni rok kao i za prvotno postavljeni tužbeni zahtjev. U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe.“ Shvaćanje da je u odnosu na pitanje zastare preinačenog dijela mjerodavan dan učinjene preinake, kao i da se nastup zastare u odnosu na preinačeni dio ocjenjuje samostalno, zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj odluci poslovni broj Rev-225/2022-2, od dana 3. studenoga 2022., ističući: „15. U odnosu na sporno pravno pitanje zastare potraživanja, u slučaju preinake tužbe (povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva), drugostupanjski sud je shvaćanja da, kako se o zahtjevu za naknadu neimovinske štete odlučuje prema stanju na dan donošenja prvostupanjske presude, da je oštećenik ovlašten „uskladiti svoj zahtjev“ za naknadu štete s tim stanjem, bez opasnosti da bi takvo usklađivanje odnosno povišeni tužbeni zahtjev zastario. U odnosu na postavljeno pitanje tuženika u prijedlogu za dopuštenje revizije, revizijski je sud u nizu svojih odluka (primjerice Revr-1460/13-2 od 24. siječnja 2017., Revr-1068/16-2 od 9. travnja 2019., Rev-x 887/15-2 od 20. siječnja 2016., Rev-2437/17-2 od 7. travnja 2021. i dr.) izrazio pravno shvaćanje da „u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno, tako da je za dio tražbine na koju se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe.“ Ujedno, Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci poslovnog broja Rev 700/2023 od dana 30. listopada 2023.g., u kojoj sam VSRH navodi da tom odlukom reafirmira već ranije ustaljenu praksu tog suda te se sam VSRH u toj presudi poziva i na niz drugih svojih odluka u kojima je iznijet suprotni stav, a to je da povećanjem tužbenog zahtjeva dolazi do preinake tužbe pa da se glede tog povećanog dijela zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kada je istaknut taj novi zahtjev i da je za ocjenu pitanja zastare dakle važan upravo trenutak preinake tužbe i da bi u odnosu na taj povećani dio tužbenog zahtjeva nedvojbeno bila nastupila zastara. „Naime, revizijski je sud u nizu svojih odluka (tako, npr., Rev 50/2022-2 od 24. siječnja 2023., Rev 1103/2022-2 od 2. studenog 2022., Rev-x 985/2017-2 od 5. ožujka 2019., Rev x 526/18-2 od 28. svibnja 2019., Rev-1734/19 od 21. svibnja 2019., Revr 1460/13-2 od 24. siječnja 2017., Revr 1797/10-2 od 19. ožujka 2013. i Rev x 424/11-2 od 29. siječnja 2014.) izrazio pravno shvaćanje koje se u bitnom svodi na to da povećanjem tužbenog zahtjeva dolazi do preinake tužbe pa se glede tog povećanog dijela zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi zahtjev, tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe. To pravno shvaćanje predstavlja recentnu i sada već ustaljenu praksu revizijskog suda koje ovaj sud reafirmira i ovom odlukom.“ Slijedom iznesenog tuženik predlaže sudu donijeti posebno rješenje kojim će utvrditi nedopuštenost preinake tužbenog zahtjeva tužitelja, a sve sukladno odredbi čl. 190. st.1. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tuženik ističe da ostaje kod istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, odgovora na tužbu, svih prigovora, dokaznih prijedloga i dosadašnjih navoda. Naime, tužitelj utužuje upravo navodnu preplatu po svakom pojedinom anuitetu kredita. Ako tužitelj nije platio anuitet nema pravo zahtijevati ni ono što je po tom anuitetu navodno preplaćeno, budući da u tom slučaju navodno preplaćeni iznos nije prešao iz imovine tužitelja u imovinu tuženika, kako to pretpostavljaju odredbe Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, već bi se radilo o iznosu koji bi, kad bi se radilo o osnovanom zahtjevu, a što se u cijelosti osporava, mogla potraživati jedino ona osoba koja je pojedini anuitet platila. Tuženik u odnosu na ovo pitanje ponovno upućuje na svoje ranije navode i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-3176/2007 priloženu odgovoru na tužbu. U odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračun vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja, i to iz razloga koje je iznio u dosadašnjem tijeku postupka. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Naime, sukladno prethodno navedenim razlozima i činjenici da tužitelj uopće nema pravo nikakvu restituciju, predmetni nalaz vještaka uopće nije relevantan za odluku u ovom predmetu, a što proizlazi i iz najnovijeg pravnog shvaćanja Županijskog sud u Varaždinu koji je primjenjujući pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka Gos 1/19, Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021., na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. jednoglasno donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čanak. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Međutim, pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate, bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30.9.2015. i njihova razlika, na temelju Zakona predstavlja preplatu koja je na dan 30.9.2015. iznosila 39.565,48 kn. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik opetovano ističe kako predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a svakako za iznose već priznate preplate u konverziji. Kao što je to tuženik navodio i ranije u ovom postupku, tužitelj i tuženik sklopili su Dodatak Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom parnične su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pravno pitanje konverzije kredita te učinci koje konverzija kredita proizvodi za ugovorne strane, pa time i u odnosu na pravnu osnovu tužitelja za potraživanje m bilo kakve isplate od strane tuženika kao banke, riješeno je kroz odgovarajuću sudsku praksu Suda EU u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. kao i kroz praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) počevši od odluke u oglednom postupku Gos-1/2019 pa sve do sada recentno objavljene posljednje odluke VSRH u predmetu Rev 637/2019 od dana 15. studenog 2022. (presuda otpremljena strankama 27.12.2024. ). Naime, a što je poznato i o čemu se već tuženik očitovao tijekom ovog postupka, u predmetu Gos-1/2019 VSRH je zauzeo pravno stajalište da sporazum o konverziji, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH te da je isti valjan i proizvodi pravne učinke. U oglednom postupku VSRH je u pogledu kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita, koji su izvršili konverziju kredita sukladno ZIDZPK/15, naveo da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. S tim u vezi tuženik ukazuje kako u konkretnom slučaju tužitelj ne iznosi nijedan takav razlog eventualne ništetnosti konverzije. Iako je dakle VSRH već kroz ogledni postupak riješio pitanje (ne)osnovanosti tužbenih zahtjeva korisnika kredita prema Bankama, u situaciji kad je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15, Općinski građanski sud u Zagrebu je podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU, a o kojem zahtjevu je odlučeno odlukom C-567/2020. Navedenom odlukom Sud EU je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU u odluci C-567/2020 je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Dodatka kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno članak 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Nastavno na stav VSRH iz Gos-1/2019 kao i meritorni stav Suda EU u predmetu C567/2020 uslijedila je i odluka VSRH u predmetu pod posl.br. Rev 637/2019 u kojem postupku je i tuženik bio stranka i kojom odlukom je VSRH u cijelosti prihvatio reviziju tuženika te preinačio presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u [adresa] i u cijelosti odbio tužbeni zahtjev za isplatu tužitelja-korisnika kredita koji je prihvatio konverziju. Pravno pitanje koje je bilo predmet razmatranja na VSRH odnosilo se na to ima li tužitelj korisnik kredita pravo na eventualne preplate s osnove kamate, unatoč izvršenoj konverziji sukladno ZIDZPK/15. U postupku čak nije niti bilo sporno da tužitelj nema pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove tečaja jer sukladno odredbi članak 19.c. st.1. ZID ZPK/15 konverzija podrazumijeva konverziju radi promjene valute. VSRH prvenstveno polazi od toga da je Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu zaključen temeljem prisilnog propisa, koji je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH uz posebnu naznaku da je Ustavni sud RH utvrdio da je ZIDZPK/15 imao legitiman cilj, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom tom legitimnom cilju, jer su mjere bile prikladne i nužne. Nastavno na to razmišljanje, VSRH se pozvao i na ogledni postupak te utvrđenja tog istog suda u tom postupku, podupirući stavove iz ove odluke pravnim stajalištima VSRH iz oglednog postupka. Ono što je ključno za razumijevanje konverzije, kao i pravnog uporišta da potrošači nemaju pravo na isplatu jest upravo točka 17. obrazloženja predmetne odluke Rev 637/2019, budući da se ista temelji na utvrđenjima Suda EU iz predmet C-567/2020. Naime, u točki 17. i 18. VSRH navodi sljedeće: „17. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glava II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14, 110/15, i 14/19 – dalje ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost . Kao što se i ranije navodi u ovom tekstu, Sud EU je u odluci C-567/20 iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13, jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti. Članak 1. st. 2. Direktive 93/13 propisuje: „Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.“ Navedeni članak Direktive implementiran je i u Zakon o zaštiti potrošača (i onaj iz 2003. i 2007.) na način da je navedeno da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencije koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Drugim riječima, sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. U tom smislu, u ostalim točkama obrazloženja (posebno 20. i 21.) VSRH poentira da je, suprotno shvaćanju nižestupanjskih sudova, konverzija kredita imala učinak ne samo na promjenu valute, nego i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti, pri čemu VSRH posebno naglašava da su sve uplate koje je korisnik kredita izvršio iskorištene za otplatu njegovog kredita u euru i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. Odlučnom u postupku konverzije VSRH uzima i činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu te da je imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Stoga, u točkama 23. i 24. obrazloženja VSRH zaključuje da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, a do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. Dodatno, VSRH navodi da u takvom slučaju više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika kao banke, pa i nema osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Drugim riječima, sve preplate su uračunate i nema stečenog bez osnove, pa da bi posljedično postojala obveza banke na povrat stečenog bez osnove. U konačnici VSRH daje odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje navodeći: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“ Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPKom, a u skladu sa zaključcima VSRH iz odluka U1/2019 i Rev 637/2019, koje su u suglasju s odlukom Suda EU u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim postupanjem stvorena je nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; na taj način sve su eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; . slijedom čega tužitelj nema pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. U prilog tome da tužitelj nema pravo na preplaćene iznose s osnove promjenjive kamatne stope te tečajne razlike govori i drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja 253/2023 od dana 25. ožujka 2025. godine, koja u svome obrazloženja navodi:„ Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorene (redovne) kamate iz kredita denomioniranog u kunama u Chf odnsono kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka ugovora od 27. siječnja 2016., čime je obveza tuženika kao kreditora na povrat tih iznosa prestala.“ Nadalje, tuženik smatra i da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim (a što se osporava u cijelosti), dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit i manje plaćenih kamata za razdoblje kada se tužitelju primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene, a što je vidljivo i iz nalaza i mišljenja vještaka u tabeli na stranici 12 nalaza i mišljenja. Naime, kao pravni učinak ništetnosti ZOO odredbom članka 323. propisuje da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre, to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
5. U podnesku koji je predan na glavnoj raspravi održanoj 4. prosinca 2025. tužitelj je, a kako je naveo specificirao tužbeni zahtjev te je predložio da sud podnese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovor o namjenskom kreditu broj računa:
7103735570 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nike Bagarića pod broje OV- 12089/07 zaključenog dana 13. srpnja 2007. u [adresa] između tužitelja HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 kao kreditora u članku l. Ugovora o kreditu kojom je propisano: Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti Od 169.781,0 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom i u odredbi 1.7. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 7.729,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tom po kamatnoj stopi od 25. studenog 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbi o visini stope zatezne kamate po stopi od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja i to: od dospijeća 15.08. 2012. na iznos od 72,64 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2012. na iznos od 199,77 eura do isplate, od dospijeća 15.10. 2012. na iznos od 213,66 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2012. na iznos od 220,13 eura do isplate, od dospijeća 10.12. 2012. na iznos od 216,45 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2013. na iznos od 210,68 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2013. na iznos od 208,90 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2013. na iznos od 207,07 eura do isplate, od dospijeća 15.04. 2013. na iznos od 219,90 eura do isplate, od dospijeća 15.05. 2013. na iznos od 201,02 eura do isplate, od dospijeća 15.06. 2013. na iznos od 197,94 eura do isplate, od dospijeća 15.07. 2013. na iznos od 199,78 eura do isplate, od dospijeća 15.08. 2013. na iznos od 197,84 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2013. na iznos od 204,75 eura do isplate, od dospijeća 15.10. 2013. na iznos od 209,22 eura do isplate, od dospijeća 15.11. 2013. na iznos od 211,40 eura do isplate, od dospijeća 15.12. 2013. na iznos od 219,18 eura do isplate, od dospijeća 15.01. 2014. na iznos od 211,33 eura do isplate, od dospijeća 15.02. 2014. na iznos od 197,62 eura do isplate, od dospijeća 15.03. 2014. na iznos od 201,97 eura do isplate, od dospijeća 15.04. 2014. na iznos od 198,18 eura do isplate, od dospijeća 15.05. 2014. na iznos od 192,76 eura do isplate, od dospijeća 15.06. 2014. na iznos od 193,93 eura do isplate, od dospijeća 15.07. 2014. na iznos od 197,80 eura do isplate, od dospijeća 12.08. 2014. na iznos od 201,38 eura do isplate, od dospijeća 15.09. 2014. na iznos od 201,68 eura do isplate, od dospijeća 13.10. 2014. na iznos od 203,53 eura do isplate, od dospijeća 12.12. 2014. na iznos od 209,97 eura do isplate, od dospijeća 12.12. 2014. na iznos od 209,97 eura do isplate, od dospijeća 10.02. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 11.03. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 10.04. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 11.05. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 10.06. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 09.07. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 07.08. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 09.09. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, od dospijeća 23.09. 2015. na iznos od 210,99 eura do isplate, sve to u roku od petnaest dana. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom od presude pa do isplate u roku od petnaest dana.
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 13. srpnja 2007., dodatak ugovoru o kreditu od 24. veljače 2016., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. s izračunom konverzije, izvršen je uvid u otplatne planove, pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015., prijedlog izmjene ugovora o kreditu, izvršen je uvid u podatke o uplatama po kreditu, provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradoviću te po vještaku knjigovodstvene struke Borisu Belunjak, saslušan je knjigovodstveni vještak Boris Belunjak, a u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj TU.
7. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je nesporno utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o namjenskom kreditu dana 13. srpnja 2007. Člankom 1. istoga tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 169.781,01 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim člankom korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Člankom 2. ugovorne strane su ugovorile da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 169.781,01 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% godišnje. Rok otplate kredita ugovoren je na vrijeme od 30 godina.
8. Nesporno je nadalje da su tužitelj i tuženik dana 24. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.
9. Između stranaka nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. , a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to članak 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.
10. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.
10.1. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.
10.2. Dakle, tom odredbom Zakona o parničnom postupku određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.
11. Stoga je ovaj sud sukladno članku 502. c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.
12. Tužitelj ovom tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska predanih sudu 18. rujna 2025 . i na glavnoj raspravi održanoj 4. prosinca 2025. traži utvrđenje ništetnosti članka 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 13. srpnja 2007. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita.
13. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
13.1. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja od 2007. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.
14. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ocjena je ovoga suda da postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu osnovan, a isto tako sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom preplaćenih anuiteta kredita zbog valutne klauzule.
15. Dakle, nesporno je sud utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, a namjena je bila kupnja kuće. Člankom 1. tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 169.781,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a istim člankom ugovorena je valutna klauzula. Člankom 2. predmetnog ugovora tužitelj i tuženik su ugovorili su redovnu kamatnu stopu od 4,5% godišnje koja je tijekom ugovornog razdoblja promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, a člankom 7. ugovorili su otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti 861,19 CHF po tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja iznosa anuiteta.
16. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač obzirom da je nedvojbeno da je tužitelj potrošač jer je sklopio ugovor o namjenskom kreditu, a namjena je kredita kupnja kuće.
17. Iz navoda tužbe i iz ugovora o kreditu kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula nije moglo pojedinačno pregovarati.
18. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03- dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).
19. Odredbom članka 84. ZZP/03 i odredbom članka 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
20. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.
21. Na temelju odredbe članka 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom članka 295. stavak 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.
22. U konkretnom slučaju nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.
23. Ovaj sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.
24. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.
25. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti s odredbom članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.
26. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.
27. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.
28. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.
29. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."
30. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
31. Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.
32. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.
33. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.
34. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.
35. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, te članka 96. Zakona o zaštiti potrošača/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.
36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog članka 502.c Zakona o parničnom postupku, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
37. Odredbom članka 1111. stavak 1., 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
38. Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja sud je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i sud je mišljenja da je odredba predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 13. srpnja 2007. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima.
39. Obzirom na sve naprijed navedeno sud ocjenjuje da su odredbe članka 1. stavak 2. i 7. ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 13. srpnja 2007. kojima je ugovorena valutna klauzula ništetna, a sve u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorna odredba kojom se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako je bila uočljiva i jasna nije bila razumljiva i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.
40. Odredbom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
41. Prema članku 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
42. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužbe tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe članka 1. i 7. predmetnog ugovora o kreditu usvojio i odlučio kao u točki I izreke.
43. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 24. veljače 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i izvršena je konverzija kredita u kredit u eurima. Ugovorne strane utvrdile su iznos duga, glavnice po osnovnom ugovoru o kreditu kao i preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu.
44. Radi utvrđenja postojanja razlike u plaćanju anuiteta kredita po početno ugovorenim uvjetima, kamatnoj stopi i tečaju CHF u odnosu na kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i tečaja tijekom otplate kredita provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke Mitru Obradoviću.
45. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka Mitra Obradovića te je predložio da se provede novo vještačenje po novom knjigovodstvenom vještaku što je i sud prihvatio te je odredio knjigovodstveno vještačenje po knjigovodstvenom vještaku Borisu Belunjak.
46. Knjigovodstveni vještak Boris Belunjak u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio dana 13. srpnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu za kupnju kuće u iznosu od 169.781,01 CHF na rok otplate od 30 godina, 360 mjesečnih anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plasmana ( isplate ) kredita i otplate kredita na dan plaćanja i mogućih obračuna. Početno ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,50% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 851,19 CHF, a prema navedenim početno ugovorenim uvjetima, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuitet mijenjali od strane tuženika te dodatno uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dan plaćanja kredita. Stvarno primjenjeni anuitet u otplati kredita prema početno ugovorenim uvjetima za iznos od 851,19 CHF primijenjen je za prva dva anuiteta, a nakon toga su redovne kamatne stope promjenjene. U odnosu na početno ugovorene uvjete i ročnost otplate nakon otplate 36. anuiteta u periodu od 1. kolovoza 2010. do 31. siječnja 2011. realiziran je moratorij ( poček) u otplati kredita te su troškovi moratorija u iznosu od 4872,20CHF pripisani glavnici kredita. Nakon isteka moratorija u otplati kredita nastavljena je otplata od 37. anuiteta za preostalih 324 anuiteta, a obračunato od 1. veljače 2011. Prema mišljenju knjigovodstvenog vještaka tužitelj je zbog promjene tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita platio više u iznosu od 12.980,50 eura i manje u iznosu od 2,26 eura. Tužitelju je u postupku konverzije kredita iz valute CHF u valutu eur priznat iznos od 97.802, 35 kn. Tužitelj je više platio zbog promjene tečaja švicarskog franka, a umanjenom za iznos priznatu konverziju od 7.729,36 eur
47. Sud nalazi da u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu nastalu temeljem nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
47.1. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj,102/15), a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom u EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u eur. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.
48. Dakle, činjenica je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i kojom su dogovorile podmirenje kredita u eurima samo za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta kredita na osnovu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je dao izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji izračun sadrži podatke o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke i da su uplate koje su izvršene u kunama preračunate u CHF po tečaju za CHF na dan uplate i zaduženjima korisnika kredita preračunatim iz CHF u EUR uz primjenu kamatnih stopa za kredit u eurima po odlukama banaka te je tuženik na taj način utvrdio da je do 30. rujna 2015. tužitelj kredit preplatio.
49. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio ocjenjujući da je dan u skladu s pravilima struke, stručno i nepristrano, a knjigovodstveni vještak dao je i odgovor na sva postavljena pitanja stranaka sud je utvrdio da je tužitelj u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do konverzije kredita, do 30. rujna 2015. zbog promjene tečaja švicarskog franka platio razliku između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u iznosu od 12.982,86 eur. Tužitelju je u postupku konverzije priznat iznos od 39.565,46 kn što izračunato po konverzijskom tečaju na dan 1. siječnja 2023. 1 eur = 7,53450 iznosi 5.251,24 eur. Tužitelj je više platio anuiteta kredita zbog promjene tečaja CHF, a umanjeno za priznati iznos u postupku konverzije iznos od 7.729,36 eur.
50. Tužitelj je tužbom i tužbenim zahtjevom iz podneska koji je predan na glavnoj raspravi održanoj 4. prosinca 2025. uz utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu zatražio isplatu preplaćenih anuiteta zbog povećanja tečaja švicarskog franka u iznosu od 7.729,36 eura.
51. Tuženik je smatrao da je tužitelj podneskom koji je kod suda zaprimljen 18. rujna 2025. preinačio tužbu kojoj preinaci se tuženik protivio.
51.1. Tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 4. prosinca 2025., a kada mu je uruče podnesak koji je tužitelj na toj raspravi predao da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe ukoliko sud dopusti preinaku tužbe koja je učinjena u podnesku koji je opredan sudu 18. rujna 2025.
52. Sud nalazi da je tužitelj preinačio tužbu u smislu članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku jer preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.
53. Tužitelj je u podnesenoj tužbi zatražio uz utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 40.000,00 kn / 5.308,91 eur. Tužitelj je u podnesku koji je predan sudu 18. rujna 2025. uz utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe zatražio isplatu iznosa od 12. 980,60 eur, a podneskom koji je predan na glavnoj raspravi 4. prosinca 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev te je uz utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kredita zatražio isplatu iznosa od 7.729,36 eur što predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva, dakle preinaku tužbe u smislu članka 191. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.
54. Sud je preinaku tužbe tužitelju dopustio ocjenjujući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka
55. Temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka Borisa Belunjak i njegove usmene dopune sud je utvrdio da je tuženik iznos od 7.729, 36 eur s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli stekao bez osnove, a kako je tužitelj zatražio isplatu na ime preplaćenih anuiteta iznos od 7.729,36 eur sud je tako postavljeni tužben zahtjev tužitelja usvojio, a usvojio je i tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate zakonske zatezne kamate koja teče od plaćanja pojedinih preplaćenih anuiteta pa do isplate.
56. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke.
57. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja tužitelja.
58. Sud smatra da prigovor zastare potraživanja tuženika nije osnovan.
59. Tužitelj je tužbom i konačno uređenim tužbenim zahtjevom, a kako je već navedeno zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita, a tužba je podnesena sudu 11. lipnja 2023.
60. Prema odredbi članka 219. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.
60.1. Odredbom članka 215. stavak 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom članka 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
60.2. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
60.3. Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz odredbe članka 245. stavak 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima.
60.4. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.
60.5. Prema odredbi članka 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
61. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).
62. Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud smatra da je podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).
62.1. Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
63. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
64. Zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.
65. Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 11. lipnja 2023., a tužitelj traži isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene tečaja to sud nalazi da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.
66. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Sud je kao osnovan priznao trošak tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za pristup na pripremno ročište održano 12. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 18. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura, za pristup na glavnu raspravu održanu 12. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 eura i za pristup na glavnu raspravu održanu 4. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura. Dakle, sud je kao osnovu priznao ukupan trošak zastupanja tužitelja u iznosu od 1.000,00 eura. Sud je kao osnovan priznao i trošak tužitelja na ime troškova knjigovodstvenog vještačenja u ukupnim iznosu od 729,97 eur pa je priznao ukupan trošak tužitelja u iznosu od 1.729,97 eur. Sud je tužitelja s preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, a koji se odnosi na trošak ročišta za objavu presude odbio budući da tužitelju takvi troškovi još nisu nastali.
67. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 17. prosinca 2025.
S u d a c:
Ilka Leko
Naputak o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.
DNA:
1. Odvjetnik Leo Farkaš, Požega
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb
