Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-134/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici odvjetnici Lidiji Vincent iz Kutine, Kneza Trpimira 2a, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženičinoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-547/2024-29 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-547/2024-29 od 17. siječnja 2025.

II Odbija se tuženičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je doslovno:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50-2893733 koji su dana 16. lipnja 2005.g. sklopili tužiteljica RD OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] kao korisnica kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici RD OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] isplati iznos od 1.408,09 eur/10.609,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom do 31.12.2007.g. po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015.g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. g., za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023 do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i to:

-na iznos od 0,89 eur tekućim od 31.8.2005. do isplate

-na iznos od 1,35 eur tekućim od 30.9.2005. do isplate

-na iznos od 1,37 eur tekućim od 31.10.2005. do isplate

-na iznos od 1,78 eur tekućim od 30.11.2005. do isplate

-na iznos od 0,15 eur tekućim od 31.12.2005. do isplate

-na iznos od 4,3 eur tekućim od 31.10.2008. do isplate

-na iznos od 7,09 eur tekućim od 31.12.2008. do isplate

-na iznos od 9,07 eur tekućim od 31.1.2009. do isplate

-na iznos od 9,97 eur tekućim od 28.2.2009. do isplate

-na iznos od 7,48 eur tekućim od 31.3.2009. do isplate

-na iznos od 7,97 eur tekućim od 30.4.2009. do isplate

-na iznos od 4,18 eur tekućim od 31.5.2009. do isplate

-na iznos od 1,40 eur tekućim od 30.6.2009. do isplate

-na iznos od 2,14 eur tekućim od 31.7.2009. do isplate

-na iznos od 3,61 eur tekućim od 31.8.2009. do isplate

-na iznos od 3,48 eur tekućim od 30.9.2009. do isplate

-na iznos od 1,99 eur tekućim od 31.10.2009. do isplate

-na iznos od 4,78 eur tekućim od 30.11.2009. do isplate

-na iznos od 7,00 eur tekućim od 31.12.2009. do isplate

-na iznos od 10,19 eur tekućim od 31.1.2010. do isplate

-na iznos od 9,46 eur tekućim od 28.2.2010. do isplate

-na iznos od 13,78 eur tekućim od 31.3.2010. do isplate

-na iznos od 12,96 eur tekućim od 30.4.2010. do isplate

-na iznos od 14,55 eur tekućim od 31.5.2010. do isplate

-na iznos od 28,36 eur tekućim od 30.6.2010. do isplate

-na iznos od 25,52 eur tekućim od 31.7.2010. do isplate

-na iznos od 34,20 eur tekućim od 31.8.2010. do isplate

-na iznos od 31,20 eur tekućim od 30.9.2010. do isplate

-na iznos od 26,37 eur tekućim od 31.10.2010. do isplate

-na iznos od 36,55 eur tekućim od 30.11.2010. do isplate

-na iznos od 49,50 eur tekućim od 31.12.2010. do isplate

-na iznos od 40,33 eur tekućim od 31.1.2011. do isplate

-na iznos od 43,55 eur tekućim od 28.2.2011. do isplate

-na iznos od 39,46 eur tekućim od 31.3.2011. do isplate

-na iznos od 40,20 eur tekućim od 30.4.2011. do isplate

-na iznos od 57,55 eur tekućim od 31.5.2011. do isplate

-na iznos od 59,24 eur tekućim od 30.6.2011. do isplate

-na iznos od 73,75 eur tekućim od 31.7.2011. do isplate

-na iznos od 66,30 eur tekućim od 31.8.2011. do isplate

-na iznos od 58,14 eur tekućim od 30.9.2011. do isplate

-na iznos od 57,27 eur tekućim od 31.10.2011. do isplate

-na iznos od 56,64 eur tekućim od 30.11.2011. do isplate

-na iznos od 60,53 eur tekućim od 31.12.2011. do isplate

-na iznos od 63,92 eur tekućim od 31.1.2012. do isplate

-na iznos od 64,39 eur tekućim od 29.2.2012. do isplate

-na iznos od 62,03 eur tekućim od 31.3.2012. do isplate

-na iznos od 63,61 eur tekućim od 30.4.2012. do isplate

-na iznos od 64,70 eur tekućim od 31.5.2012. do isplate

-na iznos od 63,78 eur tekućim od 23.6.2012. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da naknadi tužiteljici RD OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.699,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tuženik zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, sve uvećano za zatezne kamate.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U ovoj fazi postupka predmet spora je zahtjev je za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu što su ga parnične stranke sklopile, a kojima je ugovorena valutna klauzula sa švicarskim frankom (CHF) kao valutom uz koju je vezana glavnica, te vraćanje stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.

6. Među strankama nije bila sporna činjenica da su 16. lipnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.578,70 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, kojim je bila ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz kamatu od 6,85% promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da je kredit uzet radi kupnje automobila i da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Sporno je bilo jesu li odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne te slijedom toga je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužiteljica u otplati kredita platila više zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj početni, koji je vrijedio na dan isplate kredita.

8. Prvostupanjski je sud je na okolnost sklapanja Ugovora i ugovorene valutne klauzule saslušao tužiteljicu kao stranku, koja je u svom iskazu navela da je po struci učiteljica engleskog jezika, što znači da nije stručnjak za kreditne i financijske poslove. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je sve formalnosti oko sklapanja Ugovora s bankom obavila njena autokuća u kojoj je kupila novi automobil te da u banci nije uopće razgovarala sa službenicima banke. Prvostupanjski sud je iz tog navoda zaključio da tužiteljica nije ni na koji način sudjelovala u kreiranju Ugovora o kreditu nego da je dobila već napisan Ugovor koji je samo trebala potpisati, što je i učinila. Na ročištu održanom dana 12. prosinca 2024. godine tuženik je odustao od svog prijedloga da se na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora sasluša svjedokinja DD, službenice banke.

9. U odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud je zaključio da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao ugovorne strane. Stoga da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru neodređene i nepoštene, o njima se nije pregovaralo, niti se je moglo pregovarati, jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Tuženik da je raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužiteljica nije mogla utjecati. Sud je stoga zaključio da su odredbe predmetnog Ugora o valutnoj kaluzuli u CHF ništetne u smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22,156/22 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO). U tijeku postupka na okolnost zaključenja ugovora i ugovorene valutne klauzule saslušana je tužiteljica kao stranka. Ista je u svom iskazu potvrdila da je po struci učitelj engleskog jezika što znači da nije stručnjak za kreditne i financijske poslove. Tužiteljica je navela da je sve formalnosti oko ugovora s bankom obavila njena autokuća u kojoj je kupila novi automobil te da u banci nije uopće razgovarala sa službenicima banke. Tužiteljica nije ni na koji način sudjelovala u kreiranju ugovora o kreditu nego je dobila već napisan ugovor koji je samo trebala potpisati što je i učinila. Na ročištu održanom dana 12. prosinca 2024. godine tuženik je odustao od svog prijedloga za saslušanjem svjedoka DD, službenice banke.

10. Ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF proizlazi iz utvrđenja iz odluka sudova donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredaba o kreditu o valutnoj klauzuli vezano uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su banke, između kojih je tuženica, sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Riječ je o presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013, te odluci Vrhovnog suda broj Rev-t-249/2014. Nadalje, Odlukom broj U-III-252172015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka (između kojih i tuženica) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

11. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženica u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je postupila suprotno odredbama u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP).

12. Tužiteljevo pravo pozvati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi proizlazi iz članka 502.c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužiteljevo pravo pozvati se na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se i na članku 131. stavku 1. ZZP-a prema kojemu odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem članka 138. tog Zakona obvezuju i ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Tuženičin prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te je zastara pojedinačnih zahtjeva za isplatu, kao što je zahtjev tužitelja, ponovno počela teći tek pravomoćnošću presude donesene u spomenutom predmetu po kolektivnoj tužbi, točnije 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

14. Ocijenivši da tužiteljica ima položaj potrošača, prvostupanjski sud je na temelju financijskog vještačenja utvrdio koliko je više tužiteljica plaćala tuženiku nego što bi bila plaćala da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, odnosno da nije bilo povećanja tečaja u odnosu na važeći u vrijeme isplate kredita, pa je točkom I. izreke, naložio tuženiku navedeno vratiti tužiteljici, Svoju odluku prvostupanjski je sud temeljio na članku 323. stavku 1. i člancima 1111. stavak 1. i članku 1115. ZOO-a.

15. Ispitujući prvostupanjsku presudu na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

15.1. Protivno žalbenim tvrdnjama nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni ona iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavak 4. ZPP-a, na koje žaliteljica ukazuje tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Protivno takvim žalbenim navodima ovaj sud nalazi da pobijana presuda sadrži sve što je zakonom propisano, te da je takva da se može ispitati budući su dati razlozi o odlučnim činjenicama i oni nisu proturječni. Žalbena tvrdnja da je sud zanemario sve provedene dokaze predložene po tuženiku nije konkretizirana, točnije nije navedeno koji su to izvedeni dokazi koji se predloženi po tuženiku a da ih je sud zanemario, pa se ta tvrdnja ukazuje paušalnom. Protivno takvim žalbenim tvrdnjama, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koji su predloženi, a bilo ih je potrebno provesti kako bi se utvrdilo s obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku po kolektivnoj tužbi, postoje li neke okolnosti u konkretnom slučaju na temelju kojih bi se moglo utvrditi da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne. To s obzirom da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i Rev-3142/2018-2). Tuženica nije tvrdila niti dokazala postojanje nekih posebnih okolnosti u predmetnom slučaju na temelju kojih bi se moglo utvrditi da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne.

15.2. Tuženica je u ovom postupku mogla dokazivati da je tužiteljicu obavijestila o onome što nije bio sadržaj obavijesti svih potrošača u reklamnoj i predugovornoj fazi, a što bi dovelo do drugačijeg utvrđenja u pogledu (ne)poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, točnije da ju je obavijestila o rizicima fluktuacije tečaja CHF, što tuženica nije niti tvrdila pa logično niti dokazivala. Sama činjenica da je tužiteljica sama odabrala valutu uz koju će biti vezana glavnica kredita ne predstavlja takvu okolnost zbog koje prvostupanjski sud ne bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi, sve na temelju članka 502.c ZPP-a, a u kojem postupku je tuženica sudjelovala i iznosila tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivosti valutne klauzule vezane za CHF, na kojim se (istim) tvrdnjama sad temelji žalba.

16. Neosnovana je žalbena tvrdnja da pobijana presuda nije donesena na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka i to stoga što sud nije u obzir uzeo tzv. „negativne razlike“ odnosno ono što je tužitelj plaćao manje kada je tečaj bio manji od početnog. Takve „negativne razlike“ sud treba uzeti u obzir, točnije o njima odlučiti samo ako postoji protutužbeni zahtjev ili prigovor (prijeboja ili radi prebijanja). Tužbeni zahtjev odnosi se samo na isplatu stečenog bez osnove na temelju nepoštene i zbog toga ništetne odredbe po ZZP-a.

17. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor zastare jer od pravomoćnosti presude u postupku po kolektivnoj tužbi, o nepoštenosti, pa dakle i ništetnosti ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu u CHF, do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao opći, petogodišnji zastarni rok koji se ima primijeniti s obzirom da kod vraćanja stečenog bez osnove (članak 1111. stavak 1. ZOO-a) drugi zastarni rok nije propisan.

18. Neosnovano žaliteljica tvrdi da bi se trebala smatrati poštenim stjecateljem, jer njezino nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo ona sastavila nepoštene i upravo zbog toga ništetne ugovorne odredbe, pa se ni ona ne može drugačijim smatrati i s tim u vezi neosnovane su i žalbene tvrdnje da je pogrešno odlučeno o tijeku zateznih kamata od dana stjecanja, jer je prvostupanjski sud o tome odlučio u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.

19. Neosnovano žaliteljica tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u smislu članak 326. stavka 2. ZOO-a, jer je Ugovor izvršen, a zabrana da je manjeg značaja. Zabrana nije manjeg značaja već zbog toga što nije riječ o pojedinačnom slučaju već o tome da se vezano za takvo ponašanje banaka (pa i tuženika) vodio postupak po kolektivnoj tužbi.

19. Neosnovano žalitelj tvrdi i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje ZIDZPK), tvrdeći da bi iz nje proizlazilo da zbog toga što je kredit otplaćen potrošač ne bi imao pravo na vraćanje stečenog bez osnove, jer takvo što iz navedene odredbe ne proizlazi, već se navedena odredba odnosi samo na obvezu banaka da potrošačima koji su sklopili ugovore kao što je predmetni, a koji kredit još nisu otplatiti, ponude sklapanje ugovora s uvjetima propisanim tim ZIDZPK.

20. Neosnovano žaliteljica napada i odluku o troškovima zbog toga što je prvostupanjski sud za sve poduzete radnje kao vrijednost boda uzimao 15,00 kuna koliko je po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljem tekstu: Tarifa) iznosila vrijednost boda u vrijeme presuđenja, a ne prema propisanoj vrijednosti boda u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. To stoga što je Tarifom – Tbr.48. stavak 3., i u vrijeme pokretanja postupka, i u vrijeme presuđenja bilo jednako propisano, a to je da kad sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

21. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti u izreci na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

22. Kako tuženica nije uspjela sa žalbom to je o njezinom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku, 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Kate Brajković