Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-563/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RI, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz OU Petra Vugrin Posavec, iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i naplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-140/2024-6 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I Žalba se djelomično uvažuje, a u pretežnom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-140/2024-6 od 21. lipnja 2024.:
a) preinačuje:
- u dijelu točke II izreke u odnosu na dosuđene zatezne kamate za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do naplate na način da se one od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
- u točki III izreke tako da ista sad glasi:
„III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.089,62 eura sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. lipnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
b) potvrđuje u točki I izreke i u preostalom dijelu točke II izreke
II Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je doslovno:
„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o [broj kredita] od 05.02.2007. godine, sklopljen između tužitelja ZI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb OIB 53056966535,Zagreb, Magazinska cesta 69 , ovjeren kod javnog bilježnika Jasenke Crnčec pod brojem OU-188/07 dana 05.02.2007. godine, u čl.7. koji glasi: „Kredit se otplaćuje se u jednakim mjesčnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF , važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Zagreb,Magazinska cesta 69 , da tužitelju ZI OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , isplati iznos od 4.040,54 EUR /30.443,42 kn sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl.29. st. ZOO po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2023. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, a od 01.01.2024. godine pa do isplate po stopi , u roku od 15 dana ,i to na:
- iznos 3,41 EUR od 01. 05. 2009.g,
-iznos 14,75 EUR od 01. 06. 2009.g.,
-iznos 14,83 EUR od 01.07. 2009.g.,
Iznos 12,97 EUR od 01.08. 2009g.,
Iznos 13,11 EUR od 01. 09. 2009.g.,
Iznos 11,38 EUR od 01.10.2009.g.,
Iznos 11,40 EUR od 01.11. 2009.g,
Iznos 15,73 EUR od 01.12.2009.g,
Iznos 19,49 EUR od 01.01.2010.g.
Iznos 22,15 EUR od 01.02.2010.g,
Iznos 22,75 EUR od 01.03.2010.g
Iznos 28,47 EUR od 01. 04. 2010.g
Iznos 27,02 EUR od 01. 05. 2010.g
Iznos 31,96 EUR od 01.06. 2010.g
iznos 44,67 EUR od 01. 07. 2010.g
iznos 39,90 EUR od 01. 08. 2010.g
iznos 58,26 EUR od 01. 09. 2010.g
iznos 54,80 EUR od 01. 10. 2010.g
iznos 46,32 EUR od 01.11.2010.g,
iznos 56,25 EUR od 01.12.2010.g,
iznos 75,69 EUR od 01.01.2011. g,
iznos 66,23 EUR od 01.02.2011.g.,
iznos 70,46 EUR od 01.03.2011.g
iznos 65,12 EUR od 01.04.2011.g
iznos 62,96 EUR od 01.05. 2011.g
iznos 87,80 EUR od 01. 06. 2011.g
iznos 94,46 EUR od 01. 07. 2011.g
iznos 109,61 EUR od 01. 08. 2011.g
iznos 100,64 EUR od 01.09. 2011.g
iznos 89,41 EUR od 01. 10. 2011.g
iznos 87,42 EUR od 01. 11.2011.g
iznos 86,56 EUR od 01.12.2011.g
iznos 91,87 EUR od 02.01.2012.g.
iznos 96,49 EUR od 31.01.2012.g.
iznos 97,11 EUR od 29.02.2012.g.
iznos 93,73 EUR od 01. 04. 2012.
iznos 96,08 EUR od 01. 05 2012.g
iznos 97,55 EUR od 01. 06. 2012.g
iznos 95,64 EUR od 01. 07. 2012.g
iznos 95,72 EUR od 01. 08. 2012.g
iznos 93,85 EUR od 01.09.2012.g,
iznos 89,29 EUR od 01.10.2012.g,
iznos 94,12 EUR od 01.11. 2012.g,
iznos 96,18 EUR od 01.12.2012.g
iznos 95,53 EUR od 01.01.2013.g
iznos 87,39 EUR od 01.02.2013.g
iznos 94,32 EUR od 01. 03 2013.g
iznos 94,21 EUR od 01. 04. 2013.g
iznos 92,34 EUR od 01.05. 2013.g,
iznos 83,05 EUR od 01.06. 2013.g,
iznos 83,77 EUR od 01.07. 2013.g.
iznos 84,87 EUR od 31.07 2013.g.
iznos 89,04 EUR od 01.09. 2013.g
iznos 92,76 EUR od 01. 10. 2013.g
iznos 90,55 EUR od 01.11.2013.g,
iznos 92,61 EUR od 01.12.2013.g,
iznos 94,08 EUR od 01.01.2014.g
iznos 95,14 EUR od 01.02. 2014.
iznos 87,26 EUR od 01. 03. 2014.g,
III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535,Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju ZI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.339,62 eur s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana presuđenja pa do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3(tri) postotna poena, a od 01. 01.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište , uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja te godine ,u roku od 15 dana.“
2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tuženik zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle onih iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti, a tužitelju naložiti naknaditi mu parnične troškove, uključujući i troškove žalbe, sve uvećano za zatezne kamate.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev je za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu što su ga parnične stranke sklopile, a kojima je ugovorena valutna klauzula sa švicarskim frankom (CHF) kao valutom uz koju je vezana glavnica, te vraćanje stečenog bez osnove na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi.
6. Među strankama nije bila sporna činjenica da su 5. veljače 2007. sklopile Ugovor o [broj kredita] (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 28.425,46 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, kojim je bila ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz kamatu od 5,20% promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, da je kredit uzet radi kupnje automobila i da je kredit u cijelosti otplaćen.
7. Sporno je bilo jesu li odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli ništetne te slijedom toga je li tuženik bez osnove stekao ono što mu je tužitelj u otplati kredita platio više zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na onaj početni, koji je vrijedio na dan isplate kredita.
8. Prvostupanjski je sud je na okolnost sklapanja Ugovora i ugovorene valutne klauzule saslušao tužitelja kao stranku, koji je u svom iskazu naveo da je sve formalnosti oko sklapanja Ugovora s bankom obavila njegova autokuća u kojoj je kupio novi automobil te da nije uopće razgovarao u banci sa službenicima banke. Osoba koja je bila zadužena za kredite u auto centru da mu je ponudila tipski ugovor, a uvjete da je odredio isključivo tuženik. Istaknuo je da nije bio obaviješten o drugim kreditima niti kunskim niti euro kreditima, već je bilo "uzmi ili ostavi", te da je tek kasnije bio obaviješten o promjeni kamatne stope kod tuženika te da je anuitet koje je plaćao u početku iznosio 1.440,00 kuna, da bi nakon svih promjena koje su utužene porastao na 2.600,00 kuna. Na ročištu održanom dana 9. svibnja 2024. godine tuženik je odustao od svog prijedloga da se na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora sasluša svjedokinja AI, službenica banke.
9. U odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud je zaključio da banka nije obavijestila decidirano tuženika prije sklapanja ugovora o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, odnosno vezivanja glavnice kredita za valutu CHF, niti je poduzela sve potrebne mjere kako bi informirala potrošače, pa tako i tužitelja, da će mu zbog navedenih okolnosti rata kredita se povećati za 70%, jer je po ocjeni prvostupanjskog suda životno uvjerljivo da prosječni potrošač neće uzeti kredit kad bi bio obaviješten da će mu se rata kredita povećati gotovo 70%. Iz navedenog slijedi da se o ugovorenim odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane. Stoga da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u Ugovoru neodređene i nepoštene, o njima da se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati, jer su sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru. Tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je očito iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati. Sud je stoga zaključio da su odredbe predmetnog Ugora o valutnoj kaluzuli u CHF ništetne u smislu članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22,156/22 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO). Tužitelj nije ni na koji način sudjelovao u kreiranju ugovora o kreditu nego je dobio već napisan ugovor koji je samo trebao potpisati što je i učinio.
10. Ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF proizlazi iz utvrđenja iz odluka sudova donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredaba o kreditu o valutnoj klauzuli vezano uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su banke, između kojih je tuženica, sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora. Riječ je o presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013, te odluci Vrhovnog suda broj Rev-t-249/2014. Nadalje, Odlukom broj U-III-252172015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka (između kojih i tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
11. Navedenim presudama pravomoćno je utvrđeno da je (i) tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je postupio suprotno odredbama u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje ZZP/03).
12. Tužiteljevo pravo pozvati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi proizlazi iz članka 502.c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
13. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski je sud odbio navodeći da je zastara prekinuta pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te je zastara pojedinačnih zahtjeva za isplatu, kao što je zahtjev tužitelja, počela teći tek pravomoćnošću presude donesene u spomenutom predmetu po kolektivnoj tužbi, točnije 14. lipnja 2018., pa do podnošenja tužbe 9. studenog 2020. nije protekao petogodišnji zastarni rok. I prema stajalištu sa sastanka sudaca i sudskih savjetnika Građanskog odjela ovog suda održanog 22. rujna 2022. zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost.
14. Ocijenivši da tužitelj ima položaj potrošača, prvostupanjski sud je na temelju financijskog vještačenja utvrdio koliko je više tužitelj plaćao tuženiku nego što bi bio plaćao da nije bilo ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, odnosno da nije bilo povećanja tečaja u odnosu na važeći u vrijeme isplate kredita, pa je točkom I. izreke, naložio tuženiku navedeno vratiti tužiteljici, Svoju odluku prvostupanjski je sud temeljio na članku 323. stavku 1. i člancima 1111. stavak 1. i članku 1115. ZOO-a.
15. Ispitujući prvostupanjsku presudu na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda, kao i postupak koji joj je prethodio, bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje tako pazi po službenoj dužnosti, a to su one iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.
15.1. Protivno žalbenim tvrdnjama nije počinjena niti bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni ona iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavak 4. ZPP-a, na koje žalitelj ukazuje tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku. Protivno takvim žalbenim navodima ovaj sud nalazi da pobijana presuda sadrži sve što je zakonom propisano, te da je takva da se može ispitati budući su dati razlozi o odlučnim činjenicama i oni nisu proturječni. Žalbena tvrdnja da je sud zanemario sve provedene dokaze predložene po tuženiku nije konkretizirana, točnije nije navedeno koji su to izvedeni dokazi koji se predloženi po tuženiku a da ih je sud zanemario, pa se ta tvrdnja ukazuje paušalnom. Protivno takvim žalbenim tvrdnjama, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koji su predloženi, a bilo ih je potrebno provesti kako bi se utvrdilo s obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku po kolektivnoj tužbi, postoje li neke okolnosti u konkretnom slučaju na temelju kojih bi se moglo utvrditi da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne. To s obzirom da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i Rev-3142/2018-2). Tuženik nije tvrdio niti dokazao postojanje nekih posebnih okolnosti u predmetnom slučaju na temelju kojih bi se moglo utvrditi da predmetne ugovorne odredbe nisu ništetne.
15.2. Tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da je tužitelja obavijestio o onome što nije bio sadržaj obavijesti svih potrošača u reklamnoj i predugovornoj fazi, a što bi dovelo do drugačijeg utvrđenja u pogledu (ne)poštenosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, točnije da ga je obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF, što tuženik nije ni tvrdio pa logično niti dokazivao. Sama činjenica da je tužitelj sam odabrao valutu uz koju će biti vezana glavnica kredita ne predstavlja takvu okolnost zbog koje prvostupanjski sud ne bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi, sve na temelju članka 502.c ZPP-a, a u kojem postupku je tuženik sudjelovao i iznosio tvrdnje o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule, jasnoći, razumljivosti i lakoj uočljivosti valutne klauzule vezane za CHF, na kojim se (istim) tvrdnjama sad temelji žalba.
16. Tuženik se poziva na odredbe Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) međutim ista se ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013, a ujedno valja istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. potvrdio ništetnost ulaznih naknada za obradu kredita.
17. Pravilno je prvostupanjski sud odbio tuženikov prigovor zastare jer od pravomoćnosti presude u postupku po kolektivnoj tužbi, o nepoštenosti, pa dakle i ništetnosti ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu u CHF, do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nije protekao opći, petogodišnji zastarni rok koji se ima primijeniti s obzirom da kod vraćanja stečenog bez osnove (članak 1111. stavak 1. ZOO-a) drugi zastarni rok nije propisan.
18. Neosnovano žaliteljica tvrdi da bi se trebala smatrati poštenim stjecateljem, jer njezino nepoštenje izvire iz činjenice da je upravo ona sastavila nepoštene i upravo zbog toga ništetne ugovorne odredbe, pa se ni ona ne može drugačijim smatrati i s tim u vezi neosnovane su i žalbene tvrdnje da je pogrešno odlučeno o tijeku zateznih kamata od dana stjecanja, jer je prvostupanjski sud o tome odlučio u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a.
19. Neosnovano žaliteljica tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u smislu članka 326. stavka 2. ZOO-a, jer je Ugovor izvršen, a zabrana da je manjeg značaja. Zabrana nije manjeg značaja već zbog toga što nije riječ o pojedinačnom slučaju već o tome da se vezano za takvo ponašanje banaka (pa i tuženika) vodio postupak po kolektivnoj tužbi.
21. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dana kada je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, stekao bez osnove utuženu svotu, s time da je stopa zatezne kamate izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br 78/15), Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22) i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 155/23), pa je stoga prvostupanjski sud za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate pogrešno dosudio stopu zatezne kamate radi čega je u ovom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom I a) alineji prvoj na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a, dok je u odnosu na točku I izreke i preostali dio točke II izreke pobijane presude žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci pod b) na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.
23. Žalba je osnovana u pogledu odluke o troškovima postupka, iako ni u tom dijelu nisu osnovani svi žalbeni navodi.
24. Nije u pravu žalitelj kad ističe da je tužitelju neosnovano dosuđen trošak zastupanja po odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 23. veljače 2021., jer da se na istom raspravljalo samo o procesnim pitanjima. Naime, navedeno pripremno ročište započelo je izlaganjem tužbe, nakon čega je tuženik iznio svoj odgovor na tužbu, pa tužitelju pripada dosuđena naknada u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – u daljnjem tekstu: OT) uvećana za PDV (25%).
24.1. Isto tako, a protivno žalbenim navodima, tužitelju je valjano dosuđena naknada troškova za pristup na dva ročišta objave presude.
24.2. Tužitelju je pravilno dosuđena i naknada plaćene sudske pristojbe za presudu u iznosu od 86,80 eura / 664 kune po rješenju prvostupanjskog suda od 16. kolovoza 2021., jer je Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 51/23), kojim je u Zakon o sudskim pristojbama u članku 11. točki 1. mijenjana točka 20., kojom je određeno da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, stupio na snagu 20. svibnja 2023., dakle, nakon donošenja prije navedenog rješenja prvostupanjskog suda kojemu je tužitelju naloženo platiti sudsku pristojbu za presudu.
24.3. Žalba, međutim, osnovano ukazuje da je tužitelju nepravilno dosuđen trošak sastava podneska od 8. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura uvećan za PDV, koji podnesak je tuženik zaprimio idući dan na ročištu glavne rasprave, jer isti nije bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj sadržaj tog podneska mogao izložiti idući dan od njegovog podnošenja na ročištu glavne rasprave.
24.3. Pobijanu točku III izreke prvostupanjske presude je stoga valjalo preinačiti te su tužitelju dosuđeni troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. OT), sastava dvaju obrazloženih podnesaka od 10. prosinca 2020. i 14. travnja 2021. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima od 23. veljače 2021, 12. svibnja 2021. i 9. svibnja 2024. u iznosima od po 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. OT), pristupa dvaju ročišta za objavu presude u iznosima od po 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. OT), ukupno 1.400,00 eura, sve uvećano za PDV (25%) od 350,00 eura, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 165,90 eura, te troškovi plaćenih sudskih pristojbi za tužbu i presudu po 86,86 eura, sveukupno 2.089,62 eura, uvećano za zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavcima 1. i 2. ZOO-a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.
24.4. Slijedom navedenog žalbu protiv prvostupanjske odluke o troškovima postupka je valjalo djelomično uvažiti i odlučiti kao u točki I pod a) alineji drugoj izreke ove presude temeljem članka 380. točke 3. ZPP-a u vezi člankom 154. stavkom 1. ZPP-a i člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.
25. Kako je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu svoje žalbe u odnosu na sporedno potraživanje valjalo je odbiti kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka pa je stoga odlučeno kao u izreci pod II na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavka 4. ZPP-a.
U Dubrovniku, 17. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
Kate Brajković
