REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: P-1236/2019-53

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Borelli 9, Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja ŽE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Marčan & Partneri iz Rijeke, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o., Split, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. listopada 2025. godine, te nakon objave presude dana 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. toč. 4.1. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 1. ožujka 2007. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 31.8.2007., 29.2.2008. I 30.11.2010.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7 toč. 7.2., odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF – valutu ugovora tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 1.3.2007.

III. Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 10.801,38 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

− iznos od 13,58 eura od 27.2.2009. pa do isplate

− iznos od 40,91 eura od 1.4.2009. pa do isplate

− iznos od 39,21 eura od 4.5.2009. pa do isplate

− iznos od 32,39 eura od 1.6.2009. pa do isplate

− iznos od 24,37 eura od 30.6.2009. pa do isplate

− iznos od 26,17 eura od 31.7.2009. pa do isplate

− iznos od 33,22 eura od 1.9.2009. pa do isplate

− iznos od 30,27 eura od 30.09.2009. pa do isplate

− iznos od 25,86 eura od 2.11.2009. pa do isplate

− iznos od 34,10 eura od 30.11.2009. pa do isplate

− iznos od 40,12 eura od 31.12.2009. pa do isplate

− iznos od 49,80 eura od 1.2.2010. pa do isplate

− iznos od 47,28 eura od 1.3.2010. pa do isplate

− iznos od 59,77 eura od 31.3.2010. pa do isplate

− iznos od 56,75 eura od 3.5.2010. pa do isplate

− iznos od 61,76 eura od 1.6.2010. pa do isplate

− iznos od 98,22 eura od 1.7.2010. pa do isplate

− iznos od 92,48 eura od 2.8.2010. pa do isplate

− iznos od 114,28 eura od 31.8.2010. pa do isplate

− iznos od 107,27 eura od 30.9.2010. pa do isplate

− iznos od 92,43 eura od 2.11.2010. pa do isplate

− iznos od 116,99 eura od 30.11.2010. pa do isplate

− iznos od 147,44 eura od 3.1.2011. pa do isplate

− iznos od 131,16 eura od 1.2.2011. pa do isplate

− iznos od 134,69 eura od 1.3.2011. pa do isplate

− iznos od 124,76 eura od 31.3.2011. pa do isplate

− iznos od 126,5 eura od 2.5.2011. pa do isplate

− iznos od 168,39 eura od 31.5.2011. pa do isplate

− iznos od 171,42 eura od 30.6.2011. pa do isplate

− iznos od 211,31 eura od 01.8.2011. pa do isplate

− iznos od 193,41 eura od 01.9.2011. pa do isplate

− iznos od 167,3 eura od 30.9.2011. pa do isplate

− iznos od 166,18 eura od 02.11.2011. pa do isplate

− iznos od 162,95 eura od 30.11.2014. pa do isplate

− iznos od 171,89 eura od 2.1.2012. pa do isplate

− iznos od 181,70 eura od 1.2.2012. pa do isplate

− iznos od 182,01 eura od 29.2.2012. pa do isplate

− iznos od 175,70 eura od 2.4.2012. pa do isplate

− iznos od 178,82 eura od 30.4.2012. pa do isplate

− iznos od 182,62 eura od 1.6.2012. pa do isplate

− iznos od 177,09 eura od 2.7.2012. pa do isplate

− iznos od 178,66 eura od 31.7.2012. pa do isplate

− iznos od 176,03 eura od 31.8.2012. pa do isplate

− iznos od 169,33 eura od 1.10.2012. pa do isplate

− iznos od 176,41 eura od 31.10.2012. pa do isplate

− iznos od 180,31 eura od 30.11.2012. pa do isplate

− iznos od 178,79 eura od 2.1.2013. pa do isplate

− iznos od 167,36 eura od 1.2.2013. pa do isplate

− iznos od 174,80 eura od 1.3.2013. pa do isplate

− iznos od 177,32 eura od 2.4.2013. pa do isplate

− iznos od 171,90 eura od 30.4.2013. pa do isplate

− iznos od 157,45 eura od 31.5.2013. pa do isplate

− iznos od 157,06 eura od 01.7.2013. pa do isplate

− iznos od 158,35 eura od 06.8.2013. pa do isplate

− iznos od 166,02 eura od 2.9.2013. pa do isplate

− iznos od 175,61 eura od 1.10.2013. pa do isplate

− iznos od 170,35 eura od 31.10.2013. pa do isplate

− iznos od 173,00 eura od 2.12.2013. pa do isplate

− iznos od 176,02 eura od 31.12.2013. pa do isplate

− iznos od 146,87 eura od 31.1.2014. pa do isplate

− iznos od 150,17 eura od 28.2.2014. pa do isplate

− iznos od 149,17 eura od 31.03.2014. pa do isplate

− iznos od 144,78 eura od 2.5.2014. pa do isplate

− iznos od 142,00 eura od 3.6.2014. pa do isplate

− iznos od 144,61 eura od 1.7.2014. pa do isplate

− iznos od 149,15 eura od 31.7.2014. pa do isplate

− iznos od 152,78 eura od 01.9.2014. pa do isplate

− iznos od 151,95 eura od 30.9.2014. pa do isplate

− iznos od 155,43 eura od 31.10.2014. pa do isplate

− iznos od 157,29 eura od 2.12.2014. pa do isplate

− iznos od 156,30 eura od 2.1.2015. pa do isplate

− iznos od 257,21 eura od 16.1.2015. pa do isplate

− iznos od 158,29 eura od 2.2.2015. pa do isplate

− iznos od 158,29 eura od 2.3.2015. pa do isplate

− iznos od 158,29 eura od 31.3.2015. pa do isplate

− iznos od 158,29 eura od 30.4.2015. pa do isplate

− iznos od 158,29 eura od 1.6.2015. pa do isplate

− iznos od 158,29 eura od 30.6.2015. pa do isplate

− iznos od 158,29 eura od 30.7.2015. pa do isplate

− iznos od 158,29 eura od 31.8.2015. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 3.3.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. U preostalom dijelu preko dosuđenog, tj. za ukupni iznos od 11.373,75 EUR (zbroj iznosa priznatog u konverziji u visini od 5.507,16 EUR te onog zatraženog u toč.III. tužbenog zahtjeva u visini od 5.866,59 EUR), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja se odbija kao neosnovan.

V. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 16. svibnja 2019. godine, navodi da su stranke 1.3.2007. zaključile ugovor o kreditu. Tim ugovorom tuženik da je tužitelju odobrio kredit u visini 143.500,00 CHF u protuvrijednosti u kunama namećući valutnu klauzulu (čl. 7 toč. 7.2. Ugovora) čime je glavnicu i kamate vezao za švicarski franak. Mjesečna rata kredita je uz kamatnu stopu od 4,35 % iznosila 714,36 CHF. Tečaj valute CHF je u vrijeme zaključenja ugovora iznosio 4,55 Kn za CHF. Tužitelj smatra da su određene odredbe navedenog ugovora nepoštene i ništetne. On zato ovom tužbom traži utvrđenje njihove ništetnosti te potražuje isplatu po tri osnove: - Prva osnova, odnosi se na preplaćene kamate koje je tuženik mijenjao svojim jednostranim odlukama mimo svih tržišnih kriterija. U odnosu na ovu osnovu, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe koja omogućava tuženiku da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu iako se radi o bitnom uvjetu ugovora. Druga osnova, odnosi se na preplaćene anuitete kredita zbog promjene tečaja CHF. Tuženik je sukladno valutnoj klauzuli svaki anuitet kredita plaćao u kunskoj protuvrijednosti. Budući da nije zadržan tečaj koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj je plaćao veće iznose anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Dakle, tužitelj ovom tužbom traži ništetnosti dijela odredbi koje nameću obvezu vraćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja. - Treća osnova je posljedica prve dvije i odnosi se na konverziju kredita gdje je tuženik kao iznos konverzije naplatio daleko više od onoga što bi naplatio da kamatu nije nezakonito mijenjao i da nije upotrebljavao valutnu klauzulu. Pri tome da su viši Sudovi već zauzeli stajalište da su i takav obračun kamata i primjena valutne klauzule ništetni. Sudska praksa je zauzela stav da se radi o nezakonitim promjenama kamatne stope od strane banaka. Nadalje, to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ne daje dozvolu tuženiku da te kamate mijenja po svojoj volji bez ikakvih osnovanih razloga. Ne dozvoljava mu ni da to čini uvijek u svoju korist. Tuženik tako u vrijeme povoljnih tržišnih prilika nikada nije promijenio tu kamatnu stopu na niže iako su kamate na CHF u vrijeme trajanja ugovora bile na povijesno najnižim razinama. Promjenjivost kamate znači da se kamata mijenja ( na više ili niže ) u ovisnosti od kretanja referentnih kamatnih stopa na svjetskom financijskom tržištu. Promjenjivost dakle predstavlja dvosmjernu ulicu. Nadalje navodi da je ugovor sastavljen u tipskom obliku. Ovo znači da tužitelj nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju. On je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik diktirao. Bio je u potpunosti ovisan o volji suprotne strane. Sporna odredba (čl. 4 toč. 4.1.) tuženiku omogućuje mijenjanje kamatne stope bez ikakva osnovana razloga što je protivno protivno čl. 82. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača pa je takva odredba ništetna (čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača). Odredba nadalje ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ni tuženik to nije nikada objasnio tužitelju. Dakle, odredba stvara neravnopravnost među strankama pa prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača nije poštena. Tuženik je kamatnu stopu mijenjao uvijek u svoju korist. Uvijek ju je, iako za to nisu postojali tržišni uvjeti, povisivao. Tužitelj da je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženik diktirao. Da je neravnoteža u obvezama ugovornih strana postojala od samog zaključenja ugovora, dovoljno pokazuje i ovo: U odnosu na tužitelja, tuženik nije izvršio plasman na način da bi se zadužio u inozemstvu i onda iz tog izvora financirao kredit tužitelja. Tuženik nije uzeo iz inozemstva švicarske franke te ih onda konvertirao u kune pa ih onda dao kao kredit tužitelju. Trgovački sud u Zagrebu je zaključio da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema Euru i to na temelju potvrde Hrvatske narodne banke od 7.6.2013. iz koje proizlazi da se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke (str. 5 presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2018 od 12.6.2018.) Sve to je tuženiku kao profesionalcu bilo dobro poznato no to je prešutio tužitelju, pa je on bio duboko uvjeren da se tečaj neće mijenjati. Dakle, tužitelj kao potrošač je u pogledu valutne klauzule ugovorene u švicarskim .francima bio nezaštićen od tuženiku kao profesionalcu bilo dobro poznato no to je prešutio tužitelju, pa je on bio duboko uvjeren da se tečaj neće mijenjati. Dakle, tužitelj kao potrošač je u pogledu valutne klauzule ugovorene u švicarskim francima bio nezaštićen od strane Hrvatske narodne banke odnosno države, dok je s druge strane tuženik kao ekonomski i stručno nadmoćna ugovorna strana iskoristio svoju poziciju i znanje kako bi takvom klauzulom stekao dodatnu zaradu. Sve ovo su razlozi zbog čega odredba o valutnoj klauzuli nije valjana. Preplata po osnovi valutne klauzule, po obračunu tužitelja, iznosi 89.444,78 kn. Tužitelj nadalje tvrdi da je nezakonita preplata po konverziji ugovora iz CHF u Euro: Stranke su 14.12.2015. zaključile dodatak ugovora o kreditu kojim je ugovorena konverzija kredita iz CHF u EUR. No od dana zaključenja ugovora pa se sve do izvršene konverzije 30.9.2015., tužitelj je plaćao povećane anuitete zbog nezakonitih promjena kamatne stope i tečaja. Sada da je potrebno izračunati koliko bi tužitelj do 30.9.2015. platio da su svi parametri ( kamatna stopa i tečaj valute CHF ) ostali isti kao u vrijeme zaključenja ugovora i koliko bi u tom slučaju iznosila glavnica. Na tu okolnost, tužitelj predlaže financijsko vještačenje kojim će se utvrditi tako preplaćena razlika te u konačnici predočiti sav nerazmjer uzajamnih davanja i nevjerojatnu zaradu koju je banka ostvarivala. Tuženik je prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015. obračunao iznos glavnice od 121.595,92 CHF. Međutim, uplate koje je vršio tužitelj morale su zatvoriti daleko veći iznos glavnice. Prema izračunu tužitelja, glavnica je sukladno izvršenim uplatama na dan 30.9.2015. morala iznositi. 85.615,63 CHF. Ona se sastoji kao što je opisano u točkama 3., 4. i 5. ove tužbe od tri osnove: Prva je osnova pretplata zbog promjene kamatne stope ( točka 3. tužbe ) i iznosi 33.323,29 kn,- Druga je osnova pretplata zbog promjene tečaja ( točka 4. tužbe ) i iznosi. 89.444,78 kn,- Treća je pretplatu s osnova nezakonito obračunate glavnice prilikom konverzije ( točka 5. tužbe) i iznosu od .41.086,39 kn. Ukupna pretplata 163.854,46 kn. Dakle, tužitelj je ukupno ( promjena kamatne stope i tečaja te nezakonitog obračuna kod konverzije) pretplatio iznos od 163.854,46 kn (33.323,29 + 89.444,78 + 41.086,39 = 163.854,46). Zaključno; Pretplata od 41.086,39 kn je razlika između 122.768,07 kn (pretplata po kamati i tečaju) i 163.854,46 kn ( sveukupna pretplata po kreditu). Ovu pretplatu tužitelj ovako razlaže da bi pokazao koliko je tuženik manipulirao sa svime time. Ona je nastala jer tuženik nije uzimao u obzir uplate po početnom tečaju i kamati da bi na temelju takvih uplata umanjio nedospjelu glavnicu i buduće anuitete. Da je banka nakon svake uplate, usklađivala otplatni plan bez mijenjanja kamata i tečaja, rata za uplatu bi bila niža, te bi sa tim viškom bila zatvarana nedospjela glavnica. Na tu okolnost i okolnost izračuna pretplate po svim osnovama, tužitelj predlaže financijsko vještačenje kojim će se utvrditi tako preplaćena razlika te u konačnici predočiti sav nerazmjer uzajamnih davanja i nevjerojatnu zaradu koju je banka ostvarivala. Tužitelj konačno uređuje tužbeni zahtjev podneskom od 12. rujna 2025. (l.s. 520-526).

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu od 6. srpnja 2020. (l.s. 104-126) usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, kao neosnovanima u cijelosti, te predlaže sudu stoga iste odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Nadalje, tuženik ističe i prigovor zastare. Svojim tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti čl. 4 toč. 4.1. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 01.03.2007. u dijelu u kojem je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je tuženik donio 31.08.2007, 29.02.2008, i 30.11.2010., te se utvrđuje ništavom odredba čl. 7 toč. 2 7.2., odnosno, obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF- valutu ugovora tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 01.03.2007, te isplatu iznosa od 33.323,29 kn ( na ime pretplate zbog promjene kamatne stope) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose koje teku od dana dospijeća pa do isplate, isplatu iznosa od 89.444,78 kn ( na ime pretplate zbog promjene tečaja) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose koje teku od dana dospijeća pa do isplate, isplatu iznosa od 41.086,39 kn ( na ime razlike glavnice) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 30.09.2015.g. pa do isplate), te naplatu parničnog troška. Svi gore navedeni iznosi bit će specificirani po provedbi financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Svoje traženje u pogledu oba postavljena tužbena zahtjeva tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu te da je postupanje prilikom ugovaranja kredita u švicarskim francima (CHF) bilo nepošteno jer korisnik kredita nije upozoren na rizičnost kredita, a koje postupanje da je presudama P 1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu te Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod PŽ- 6632/2017, kao i Vrhovnog suda Revt 575/2016, utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, te odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te Direktivama i praksi suda Europske unije u predmetima br. C-26/13, C-186/16 i dr. Tužbeni zahtjev tužitelja, nije osnovan i to iz sljedećih, niže navedenih razloga: Tužitelj i tuženik su zaista dana 01. ožujka 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu broj 9012310729 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 143.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,35 % godišnje. Međutim, stranke da su nadalje, a sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 14.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012310729, koju činjenicu tužitelj navodi u predmetnoj tužbi, ali očigledno pogrešno drži da ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Dakle, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015.godine. Sukladno navedenom zakonu banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu na strani tužitelja prestalo je postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 6.113,39 EUR-a, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužitelj se nadalje u svoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Naime, presudom VSRH, poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju! Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. U odnosu na prigovor zastare: Svojim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništavosti pojedinih odredbi, te isplatu više iznosa uvećanih za zakonsku zateznu kamatu, a koje traženje da će specificirati po provedbi vještačenja. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove

– a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže odbiti postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, uz nalog tužitelju na podmirenje nastalog troška vođenja ovog parničnog postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: Ugovor o kreditu broj 9012310729 sklopljen između stranaka 1. ožujka 2007. (l.s.19-23), tečajnu listu, plan otplate (l.s. 24-34), otplatni plan (l.s. 89-91), Dodatak ugovoru o kreditu br. 9012310729 sklopljen 14. prosinca 2015. (l.s. 92-96), pregled uplata po kreditu (l.s. 97-101), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku knjigovodstvene i financijske struke, Snježani Herceg (l.s.205-233), na ročištu 13. travnja 2023. izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (l.s. 270- 272), izvršio uvid u pisano očitovanje vještakinje financijske struke (l.s. 274-276), drugo očitovanje vještakinje financijske struke na prigovore tužitelja (l.s. 290-293), u dopunu financijskog vještačenja i treće očitovanje vještaka (l.s. 396-402) te u IV. očitovanje na prigovore na nalaz i mišljenje (l.s. 527-528).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 16.308,54 eura, zajedno sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate, sve na ime stečenog bez osnove, a slijedom činjenice da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 1. ožujka 2007. utvrđene ništetnima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kao i zahtjev za isplatom iznosa od 5.866,59 EUR, na ime „nezakonite preplate“ po konverziji ugovora iz CHF u EUR.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

-da su stranke 1. ožujka 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj: 9012310729 gdje se u čl. 2. Ugovora navodi da se radi o stambenom kreditu, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 143.500,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita,

-da je kredit odobren s rokom otplate 30 godina, u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja dospijeća,

-da je u čl. 4. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35%, s tim da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke,

-da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 143.500,00 CHF (l.s. 205)

-da prema nalazu i mišljenju vještaka te njezinog očitovanja na prigovor tužitelja (l.s. 205-233) slijedi da je tužitelj tuženici, zbog promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita preplatio iznos od 5.335,11 eura, a zbog promjene tečaja švicarskog franka preplatio ukupni iznos od 10.973,43 eura.

- da je na dan 30. rujna 2015. shodno izračunu konverzije, utvrđena preplata od 5.582,45 eura (l.s. 208) kada se uzmu u obzir samo pozitivne razlike. Razlika nedospjelih glavnica nakon konverzije u EUR, dana 30. rujna 2015., odnosno iznos koji se dobije kada se od konvertirane glavnice u eurima oduzme stvarna nekonvertirana glavnica u CHF iznosu pomnožena tečajem realizacije kredita, da iznosi 5.886,59 eura.

-da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu, te da je u trenutku konverzije priznati iznos preplate bio 5.507,16 eura, koji iznos je iskorišten za buduća plaćanja mjesečnih anuiteta (l.s. 92-93).

7. Prvenstveno je istaći da je, po ocjeni ovog suda, tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, imao status potrošača i stoga se isti može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

9. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

10. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja, kao i odredbi samog Ugovora u kojem je navedena namjena kredita – stambeni kredit - za kupnju stana za sebe i svoju obitelj, jasno proizlazi da je isti u trenutku sklapanja prijepornog ugovora imao status potrošača.

11. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

12. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kao i promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

16. Ovdje valja reći da je sukus, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, utvrđenje da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu, kao i na promjenjivu kamatnu stopu, bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Kako je dakle, u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, što ih čini ništetnima.

19. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

20. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju, međutim, tijekom postupka nije dokazao.

20.1. Ovome valja dodati da je tezu tuženika o davanju svih potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora u svojem iskazu opovrgnuo tužitelj, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

20.2. U navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

20.3. Iz iskaza tužitelja (l.s. 271-272), u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogao pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskom ugovoru, te da nije upozoren na postojanje rizika u vezi tečaja, kao ni kriteriji ili način promjene kamatne stope. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužitelja, da je za kredit u CHF mogao dobiti veći iznos novca nego za kredit u valuti EUR, pri čemu je već bila određena kamatna stopa, o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da nije dobio nikakvih informacija o stabilnosti valute u kojoj je podigao kredit.

20.4. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

21. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, kao i onih o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je dokazana činjenična osnova tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF te promjenjivom kamatnom stopom u spornom razdoblju, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

22. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

23. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Ž protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

24. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

25. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže Zakon.

26. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015., sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

27. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Snježane Herceg, stalnog sudskog vještaka za financije, bankarstvo i investicijske fondove, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore stranaka ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještaka.

28. Što se tiče prigovora tužitelja, odnosno njegovih navoda da tuženik iznos od 5.582,45 eura, koji predstavlja preplatu na dan 30. rujna 2015. shodno izračunu konverzije (l.s. 208), nije koristio za umanjenje nedospjele glavnice na dan 30.9.2015., već da je obračunavao i naplaćivao više kamata prema većoj glavnici, što da je u konačnici dovelo do daljnjih preplata, navesti je da je vještakinja taj prigovor otklonila u podnesku od 13. travnja 2023. (l.s. 274). Ista je razjasnila metodologiju obračuna konverzije, istakavši kako se ista provodi temeljem zakonskih odredaba, zajedno s mehanizmima kontrole obračuna te je kao završni datum određen upravo datum konverzije, 30. rujna 2015., kao i da je u svom nalazu iskazala samo iznose preplate, dok negativne vrijednosti nisu predmet potraživanja tužitelja. Nadalje je navesti da su stranke sklopile dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu, sukladno odredbama ZID ZPK te da tužitelj nije imao primjedaba na izračun iznosa koji je u tom Aneksu naveden, već je potpisao navedeni Aneks, te da ni u jednom trenutku ni jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije, u smislu da bi i na koji način dovodili u pitanje valjanost tako sklopljenog Aneksa, što uostalom i nije predmet ovog postupka. Stoga su neosnovani prigovori tužitelja koji se odnose na visinu preplate koja mu navodno nije uzeta u obzir prilikom sklapanja Ankesa ugovora (konverzije kredita) te ovdje tužitelju pripada vještačenjem utvrđeni iznos preplate uslijed nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, do trenutka sklapanja tzv. konverzije (i to do dana 30. rujna 2015., sukladno odredbi čl. 19. f st. 2. ZID ZPK), pri čemu je valjalo uzeti u obzir i da je tužitelju u konverziji već priznat iznos preplate u visini od 5.507,16 eura, koji je korišten za namirenje budućih anuiteta te je tužitelj, dakle, u toj visini već dijelom obeštećen prilikom sklapanja Aneksa ugovora (konverzije), slijedom čega je za taj dio valjalo umanjiti iznos koji tužitelju pripada na ime uplaćenog tuženoj temeljem osnove koja je otpala.

29. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

30. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

31. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

32. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja, do konverzije, tužitelju više obračunala iznose anuiteta od 10.973,43 EUR (l.s. 208; izračun je prikazan u stupcu „r“ u tablici na l.s. 209-211, a radi se o iznosu koji se dobije kada se zbroje samo pozitivne tečajne razlike anuiteta po mjesecima), a uslijed promjene kamatne stope iznos od 5.335,11 EUR. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, uzevši u obzir samo pozitivnu razliku, što je uvažio i ovaj sud, prvenstveno imajući na umu predmet ovog spora, tj. zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove, pa stoga po ocjeni ovog suda tužitelj i nije dužan vratiti nešto što nije ni stekao. Ocjena je ovog suda da tuženik takvo svoje eventualno potraživanje ne može zahtijevati u ovoj parnici, bez obzira što se radi o novčanom potraživanju, jer je tužitelj kredit otplaćivao u određenim iznosima kako ga je tuženik pozivao, a što znači da tog određenog dana nije tuženiku platio manje novčanih sredstava, već upravo onoliko koliko je tuženik od njega zahtijevao.

32.1. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja više obračunao tužitelju iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 16.308,54 EUR (preplata zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi- 5.335,11 EUR i preplata zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli – 10.973,43 EUR), od kojeg iznosa je valjalo umanjiti priznatu preplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 5.507,16 EUR, što rezultira iznosom od 10.801,38 EUR, što odgovara iznosu koji je tužitelj više platio tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, te kao rezultat promjene kamatne stope, koje su odredbe utvrđene ništetnima. Stoga je ovaj sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti traži utvrđenje ništetnosti odredaba sklopljenog Ugovora o kreditu između ovdje stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 10.801,38 EUR, dok je neosnovano traženje tužitelja za isplatom iznosa od 5.507.16 EUR, odnosno iznosa priznatog u konverziji.

33. Što se tiče zatraženog iznosa od 5.866,59 EUR, koji iznos predstavlja razliku nedospjele glavnice, a koju je vještak utvrdio na način da je od nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, dana 30. rujna 2015., iskazane u kunama primjenom ugovornog tečaja i nedospjele glavnice prema otplatnom planu s fiksnom kamatnom stopom (iskazanom u kunama prema tečaju važećem na dan isplate kredita); l.s. 208, ovaj sud je mišljenja da tužitelju ne pripada navedeni iznos jer je izračun koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovoru o kreditu tzv. konverziji, u cijelosti napravljen sukladno odredbama čl. 19. e ZID ZPK i na taj izračun tužitelj nije imao prigovora (što ovaj sud zaključuje na temelju činjenice da je pristao sklopiti Dodatak ugovoru temeljem ZID ZPK, kao i da nikada nije osporavao valjanost izračuna iznosa u tzv. konverziji). Štoviše, tužitelj i tijekom ovog postupka izričito navodi kako ne osporava izvršenu konverziju, ni obračun (l.s. 282). Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim on traži isplatu iznosa od 5.886,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 30. rujna 2015., valjalo odbiti kao neosnovan, na način kako je to navedeno u odbijajućem dijelu ove presude.

34. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

36. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

37. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 16. svibnja 2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok. Što se tiče tužiteljeve tražbine s osnove zahtjeva za povrat zbog promjene kamatne stope, zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača jer je ta tužba definirana kao radnja vjerovnika kojom se prekida zastara (čl. 241. ZOO). Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare po kojoj je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. posl. br. Pž-7129/2013. Vrhovni sud RH je u odluci posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva za kamatu počinje teći od 13. lipnja 2014., kao dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u pogledu te tužbe. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 16. svibnja 2019., to je i u odnosu na ovaj zahtjev, prigovor zastare neosnovan.

39. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja je valjalo djelomično prihvatiti za iznos od ukupno 10.801,38 EUR, a u preostalom dijelu, preko dosuđenog, tj. za iznos od 5.507,16 EUR te za iznos od 5.866,59 EUR, tj. za ukupni iznos od 11.373,75 EUR, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti kao neosnovan, zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama na te iznose, sve na temelju citiranih odredbi te odlučiti kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

40. Ovaj sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP, ovo s obzirom na to da je tužitelj djelomično uspio s osnovom tužbenog traženja, kao i s visinom. U sporu je uspio djelomično, jer sa zahtjevom za isplatu uspio sa 49%, te s je uspio s osnovom u dijelu u kojem je zatražio utvrđenje ništetnosti odredaba spornog ugovora o kreditu, dok je neosnovano njegovo traženje isplate s osnove „nezakonito“ obračunate glavnice kod konverzije. Stoga je ovaj sud odlučio kao u točki V. izreke ove presude.

U Zadru, 17. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Ivana Klišmanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u članku 335. ZPP-a, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.