REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: Ps-24/2020-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sylviane Kraljević, u pravnoj stvari tužiteljice JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnici Ivi Žuvanić Štambuk iz Zagreba, Ul. Matice Hrvatske 2, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, nakon glavne javne rasprave zaključene 29. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnica stranaka, po objavi 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.321,77 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od:

01.08.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.09.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.10.2017. na iznos od 148,71 EUR

01.11.2017. na iznos od 148,71 EUR

01.12.2017. na iznos od 148,71 EUR

01.01.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.03.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.04.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.05.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.06.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.07.2018. na iznos od 146,37 EUR

01.08.2018. na iznos od 146,37 EUR

01.09.2018. na iznos od 112,08 EUR

01.10.2018. na iznos od 115,08 EUR

01.11.2018. na iznos od 115,08 EUR

01.12.2018. na iznos od 115,08 EUR

01.01-24.1.2019. na iznos od 112,74 EUR sve do isplate u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.990,84 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 25. 1. 2019. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.310,79 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od:

01.10.2015. na iznos od 146,37 EUR

01.11.2015. na iznos od 146,37 EUR

01.12.2015. na iznos od 146,37 EUR

01.01.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.02.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.03.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.04.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.05.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.06.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.07.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.08.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.09.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.10.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.11.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.12.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.01.2017. na iznos od 137,76 EUR

01.02.2017. na iznos od 137,76 EUR

01.03.2017. na iznos od 137,76 EUR

01.04.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.05.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.06.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.07.2017. na iznos od 146,37 EUR, sve do isplate u roku 15 dana,

i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

IV. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.324,58 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 17. 12. 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnica trosobnog stana na prvom katu ulične zgrade, lijevo od stepenica, koji se sastoji od tri sobe, blagovaonice, kuhinje, kupaonice, hodnika, WC-a i izbe, ukupne površine 78,20 m2, koji stan se nalazi u [adresa], koja nekretnina je upisana u zemljišnim knjigama općinskog suda u [adresa], ZK odjela Karlovac u zk. ul. [broj ZK uloška] K. o. [katastarska općina] A. [adresa] površine 514 m2, Dvorište površine 195 m2, Stambena Zgrada [adresa] površine 210 m2, [adresa] površine 17m2, [adresa] površine 92m2, ukupne površine 514 m2, izgrađen na k. č. br. [katastarska čestica], K. o. [katastarska općina], koji stan je upisan kao 31. Suvlasnički dio 1/8 etažno vlasništvo (E-30). Tužiteljica je predmetni stan stekla temeljem djelomičnog rješenja ureda državne uprave u [adresa], službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, odsjek za imovinsko pravne poslove i obnovu Klasa: UP/I-942-05/04-01/02, Ur.broj: 2133-04-03/3-04-08 od 19. svibnja 2004 i temeljem rješenja o nasljeđivanju O-1497/07 od 19.12.2007. i 30.12.2019. U predmetnom stanu stanuje BI, koja je cit. rješenjem stekla položaj zaštićenog najmoprimaca

Dokaz: povijesni ZK izvadak zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]

prema potrebi saslušanje tužiteljice

preslika djelomičnog rješenja od 19. svibnja 2004.

rješenja o nasljeđivanju O-1497/07 od 19.12.2007. i 30.12.2019.

Saslušanje svjedoka

Uvjerenje o prebivalištu

2. Tužiteljica je za predmetni stan koji se nalazi na adresi u [adresa], površine 78,20 m2, mogla ostvariti tržišnu mjesečnu najamninu u iznosu od najmanje 200 Eura mjesečno tj. oko 1.500,00 kn mjesečno. Tužiteljica zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Tužiteljica je propustila dobit zbog nemogućnosti naplate odgovarajuće najamnine za svoj stan. Tužiteljica smatra da pravo na naknadu izmakle dobiti ima od 05.11.1997., (tj. dana stupanja na snagu Konvencije u odnosu na RH) do dana podnošenja ove tužbe. Tužiteljica potražuje naknadu za period posljednjih 5 godina do podnošenja tužbe.

Dokaz: Vještačenje visine najamnine po sudskom vještaku odgovarajuće struke.

3. Odlukom Europskog suda za ljudska prava br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. (tzv. predmet Statileo protiv RH) utvrđeno je da u slučajevima poput ovoga tuženik obvezan na isplatu naknade zbog propuštene zarade i nemogućnosti korištenja nekretninom u vlasništvu tužiteljice, a kojom ne može raspolagati niti koju može koristiti uslijed postojanja zaštićenog najmoprimca. Odlukom Europskog suda za ljudska prava br. 37006/13 od 4. travnja 2017. (tzv. Predmet Gošović protiv RH) potvrđena je sudska praksa utemeljena ranije citiranom presudom. Europski sud za ljudska prava je već u više navrata presudio da je zbog postojanja pravnog instituta zaštićenog najma vlasnik stana pretrpio štetu, a da je za naknadu te štete odgovorna tužena RH. Stajalište koje je zauzeo ESLJP je u ovome predmetu relevantno temeljem Čl. 46. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU 18/97 → 2/10), a u vezi sa čl. 134. i 115. Ustava RH, a što potvrđuje Ustavni sud RH u svojoj odluci br. U-III/3304/2011 od 23. siječnja 2013. I kasnijom presudom broj U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020. Ustavni sud u točki 27. ponovno potvrđuje da su stambeni odnosi naslijeđeni iz bivše države rezultirali dugogodišnjim faktičnim lišavanjem jedne skupine vlasnika njihovih vlasničkih prava, te da su navedeni odnosi u određenoj mjeri modificirani 1996. godine, ali su i nakon toga, kao normativni koncept, ostali neusklađeni s Ustavom i Konvencijom koja Republiku Hrvatsku obvezuje od 1997. godine.

4. Tužiteljica je trpeći ovako izloženo protupravno stanje pretrpjela neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti u skladu sa čl. 1046. i 1100. i u vezi sa čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 → 29/18), budući da je patila od straha, nelagode i neizvjesnosti za svoju egzistenciju i dobrobit. Nadalje, stanje u kojem se postupanjem tužene nalazila tužiteljica predstavlja i umanjenje životne aktivnosti, budući da si tužiteljica nije mogla priuštiti sve aktivnosti koje bi inače uvećale njezinu životnu aktivnost. S ove osnove tužiteljica potražuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu 15.000,00 HRK. Pri čemu tužiteljica potražuje i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje spora sukladno čl. 1103. ZOO.

Dokaz: Pismo tužiteljice

Vještačenje po vještaku odgovarajuće struke.

Saslušanje tužiteljice

5. Slijedom navedenoga i budući je tužiteljica onemogućena u raspolaganju sa svojim stanom već preko 20 godina, te je u tome razdoblju pretrpjela imovinsku i neimovinsku štetu to se dana 25.01.2019. obratila Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu sa zahtjevom za mirno rješenje spora sukladno čl. 186.a st. 1., predmetni zahtjev nije prihvaćen.

Dokaz: Zahtjev za mirno rješenje spora od 25.01.2019.

6. Stoga je tužiteljica primorana podnijeti ovu tužbu i predlaže da naslov odluči kako slijedi:

"I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od: 96.263,21 HRK (devedesettritisućedevedesetri kune i osamdesettri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od:

01.09.2020. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.07.2020. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.06.2019. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.05.2019. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.04.2019. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.03.2020. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.02.2020. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.01.2020. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.12.2019. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.11.2019. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.10.2019. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.09.2019. na iznos od 1.035,50 HRK;

01.08.2019. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.07.2019. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.06.2019. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.05.2019. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.04.2019. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.03.2019. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.02.2019. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.01.2019. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.12.2018. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.11.2018. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.10.2018. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.09.2018. na iznos od 1.246,64 HRK;

01.08.2018. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.07.2018. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.06.2018. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.05.2018. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.04.2018. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.03.2018. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.02.2018. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.01.2018. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.12.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.11.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.10.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.09.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.08.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.07.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.06.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.05.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.04.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.03.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.02.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.01.2017. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.12.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.11.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.10.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.09.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.08.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.07.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.06.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.05.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.04.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.03.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.02.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.01.2016. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.12.2015. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.11.2015. na iznos od 1.288,83 HRK;

01.10.2015. na iznos od 1.288,83 HRK;

i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od: 15.000,00 HRK (petnaesttisuća kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 naknaditi tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pravomoćnosti prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

7. Tužiteljica je tužbeni zahtjev konačno specificirala podneskom od 4. 2. 2025. temeljem 2. dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Matije Kovačića od

16. 1. 2025. koji glasi:

"I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od: 5.632,56 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od:

01.10.2015. na iznos od 146,37 EUR

01.11.2015. na iznos od 146,37 EUR

01.12.2015. na iznos od 146,37 EUR

01.01.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.02.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.03.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.04.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.05.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.06.2016. na iznos od 146,37 EUR

01.07.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.08.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.09.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.10.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.11.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.12.2016. na iznos od 141,67 EUR

01.01.2017. na iznos od 137,76 EUR

01.02.2017. na iznos od 137,76 EUR

01.03.2017. na iznos od 137,76 EUR

01.04.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.05.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.06.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.07.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.08.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.09.2017. na iznos od 146,37 EUR

01.10.2017. na iznos od 148,71 EUR

01.11.2017. na iznos od 148,71 EUR

01.12.2017. na iznos od 148,71 EUR

01.01.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.03.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.04.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.05.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.06.2018. na iznos od 144,02 EUR

01.07.2018. na iznos od 146,37 EUR

01.08.2018. na iznos od 146,37 EUR

01.09.2018. na iznos od 112,08 EUR

01.10.2018. na iznos od 115,08 EUR

01.11.2018. na iznos od 115,08 EUR

01.12.2018. na iznos od 115,08 EUR

01.01-24.1.2019. na iznos od 112,74 EUR

i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 isplatiti tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od: 1.990,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. siječnja 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2024. po stopi određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj; OIB: 52634238587 naknaditi tužiteljici JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od pravomoćnosti prvostupanjske presude pa do isplate po stopi određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine."

8. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno smatra da je tužbu potrebno vratiti tužiteljici na dopunu. Ukoliko sud tako ne postupi, tuženik osporava osnovanost osnove i visine tužbenih zahtjeva u cijelosti te ujedno predlaže odbačaj tužbe i prvopostavljenog tužbenog zahtjeva za razdoblje od 28. siječnja 2019. do 1. rujna 2020. Naime, tužiteljica u tužbi tvrdi da je vlasnica trosobnog stana u [adresa], u površini 78,20 m2 (koji se nalazi na prvom katu ulične zgrade, lijevo od stepenica), da je stan u posjedu BI, kao zaštićene najmoprimke. Također iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužiteljica mogla ostvariti tržišnu mjesečnu najamninu za predmetni stan u iznosu od najmanje 1.500,00 kn mjesečno. Stoga tužiteljica smatra da joj pripada pravo na naknadu izmakle dobiti od 5. studenog 1997. do dana podnošenja tužbe te navodi da potražuje naknadu za razdoblje posljednjih 5 godina do podnošenja tužbe, a prvopostavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu štete zbog nemogućnosti naplate odgovarajuće najamnine za predmetni stan u razdoblju od 1. listopada 2015. do 1. rujna 2020. u iznosu 96.263,21 kn uz zatezne kamate na pojedinačno naznačene mjesečne iznose.

9. Također, iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je trpeći navedeno protupravno stanje, tužiteljica pretrpjela neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti prema članku 1046. i 1100. u vezi sa člankom 19. Zakona o obveznim odnosima, budući da je patila od straha, nelagode i neizvjesnosti za svoju egzistenciju i dobrobit te da stanje u kojem se nalazila predstavlja i umanjenje životne aktivnosti. Stoga je tužiteljica postavila i drugi tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu 15.000,00 kn uz zateznu kamatu tekuću na taj iznos od

25. siječnja 2019. pa do isplate.

10. Tužba tužiteljice nema potreban sadržaj sukladno članku 186. u vezi s člankom 106. i 109. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., dalje u tekstu: ZPP), da bi se na temelju nje moglo postupati i da bi se tuženik mogao očitovati o pravno relevantnim činjenicama za utvrđenje osnovanosti osnove i visine tužbenih zahtjeva. Prije svega, tužba ne sadrži cjelokupnu nedvosmislenu činjeničnu osnovu tužbe, niti su tužbi priloženi dokazi koji potvrđuju činjenične navode tužbe, niti su u tužbi predloženi dokazi potrebni za raspravljanje. Naime, tužiteljica potražuje naknadu imovinske i neimovinske štete, međutim ne dokazuje niti obrazlaže sve elemente za ostvarenje prava na naknadu te štete, dakle samu štetu, štetnu radnju, uzročno posljedičnu vezu, protupravnost i krivnju niti obrazlaže odgovara li tuženik sukladno načelu uzročnosti ili presumiranoj krivnji. Također, tužiteljica ne dokazuje kada je počela trpjeti štetu i kada je saznala za štetnika, a što je bitno radi ocjene pitanja zastare tražbine tužiteljice. Osim toga, u tužbi je samo paušalno iznesen navod da je u predmetnom stanu zaštićena najmoprimka, međutim, ne navodi se niti od kada, nalazi li se još uvijek, na temelju kojeg pravnog akta, plaća li zaštićenu najamninu, u kojem iznosu, je li zaštićena najmoprimka imala odgovarajući stan ili kuću u kojoj bi mogla živjeti i druge relevantne okolnosti koje je potrebno utvrditi glede visine zaštićene najamnine. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu pozvati tužiteljicu na otklanjanje navedenih nedostatka, a ukoliko ih tužiteljica ne otkloni, predlaže se postupiti sukladno članku 109. ZPP te tužbu odbaciti.

11. Tužiteljica je prethodno podnošenju predmetne tužbe sudu 28. siječnja 2019. podnijela zakonskom zastupniku tuženika zahtjev za mirno rješenje spora sukladno članku 186.a stavku 1. ZPP, a koji zahtjev nije prihvaćen. Zahtjevom za mirno rješenje spora tužiteljica je potraživala isplatu iznosa 90.000,00 kn na ime naknade štete po osnovi izmakle koristi u visini tržišne najamnine za predmetni stan u mjesečnom iznosu od 1.500,00 kn i to za razdoblje od 1. veljače 2014. do 1. siječnja 2019. Međutim, tužiteljica je tužbeni zahtjev proširila na razdoblje od 1. siječnja 2019. do 1. rujna 2020., dakle sve do podnošenja tužbe, iako se zahtjev za mirno rješenje spora odnosi samo na razdoblje do podnošenje zahtjeva. U zahtjevu za mirno rješenje spora nema naznake tražbine za buduće razdoblje, pa se o budućoj tražbini nije očitovao niti zakonski zastupnik tuženika. Kako sukladno članku 186.a ZPP zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba, a u konkretnom predmetu zahtjevom nije obuhvaćen dio tražbine koji se sada potražuje tužbenim zahtjevom, to tuženik predlaže da se u odnosu na navedeno razdoblje tužba i tužbeni zahtjev odbaci.

12. Opreza radi, tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, prigovor nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije.

13. Što se tiče zastare tražbine, tuženik posebno ističe da prigovor zastare niti ne može u cijelosti precizirati, budući da tužba dostavljena zakonskom zastupniku tuženika nema prijemni štambilj suda pa nije vidljivo kada je tužba dostavljena sudu. Tužiteljica potražuje naknadu štete s osnova izmakle koristi, u visini razlike zaštićene najamnine i tržišne vrijednosti najamnine koju bi ostvarila iznajmljivanjem predmetnog stana da joj prekomjerno ograničenje njenog prava vlasništva na stanu nije nametnuto Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., dalje u tekstu: ZNS) nakon donošenja odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv [adresa] i J protiv Republike Hrvatske. Tuženik smatra da je zastarjela tražbina po osnovi izmakle koristi izvan zastarnog roka od tri godine od podnošenja tužbe. Isto tako tuženik smatra da je zastarjelo samo pravo potraživati naknadu štete sukladno članku 373. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99, 88/01., 35/05., dalje u tekstu: ZOO/91) odnosno članku 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje u tekstu: ZOO/05).

14. Ukoliko je tužiteljica počela trpjeti štetu 5. studenog 1997., kako to proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe, tužiteljici je 5. studenog 2002. zastarjelo samo pravo zahtijevati i buduća povremena davanja i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Dakle, tužiteljici je samo potraživanje naknade štete s osnova izmakle koristi zastarjelo, a isto tako i s osnova povrede prava osobnosti. Ovakvo pravno stajalište da je potraživanje naknade štete s osnova izmakle koristi povremeno potraživanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev x 1001/2012 od 12. veljače 2013. prema kojem „Potraživanje naknade štete s osnova izgubljene zarade jest povremeno potraživanje u smislu odredbe članka 372. ZOO-a. Za ocjenu je li utuženo potraživanje (izgubljena zarada) ima značaj povremenog davanja nije odlučno radi li se o rentnom potraživanju utvrđenom pravomoćnom i ovršnom presudom ili ne, već je odlučno to što se radi o povremenom potraživanju koje nastaje sukcesivno.“.

Navedeno stajalište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev x 101/2017 od 28. lipnja 2017., a zatim i u odluci Županijskog suda u Sisku posl. broj Gž-192/2018 od 8. ožujka 2018.

15. U svim dosadašnjim postupcima pred Europskim sudom za ljudska prava u kojima je utvrđena povreda podnositelja zahtjeva, nije se isticao navedeni prigovor zastare niti je on uziman u razmatranje prilikom donošenja odluke. Napominje se kako je Europski sud za ljudska prava u predmetu B i drugi protiv Republike Hrvatske (pod točkama 50. do 55.) zauzeo stajalište da postojanje zastare nije nespojivo s Konvencijom, time da se u svakom pojedinom predmetu mora utvrditi je li s Konvencijom kompatibilna priroda roka i/ili način na koji je on primijenjen, dakle, mora se utvrditi može li se primjena zastarnih rokova smatrati predvidivom za podnositelje s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i sudsku praksu te konkretne okolnosti slučaja. Budući da su navedeni zastarni rokovi propisani zakonom, a što je vidljivo i iz sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjenjivi su i u konkretnom slučaju. Također, napominje se da navedeno nije u koliziji s izraženim ranijim pravnim stajalištem Europskog suda za ljudska prava kojim je utvrđeno prekomjerno ograničenje prava vlasništva, jer u krajnjem slučaju obveza Republike Hrvatske bi postojala, ali bi bila neutuživa. Da i nije zastarjelo samo pravo, tuženik smatra da su zastarjeli svi utuženi iznosi dospjeli izvan zastarnog roka od tri godine od podnošenja tužbe sukladno članku 230. ZOO/05.

16. Naposljetku, tuženik opreza radi osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva. Naime, kada bi Republika Hrvatska odgovarala za štetu, odgovarala bi za razliku od prekomjernog ograničenja nametnutu ZNS do razine dopuštenog ograničenja prava vlasništva, čime bi se ispravila nepravda i raspodjela socijalnog i materijalnog tereta uključenog u reformu stambenog zakonodavstva, a time i „prekomjerni teret samo jednoj društvenoj grupi“. Na tragu navedenoga su sve odluke Europskog suda za ljudska prava, prvenstveno Statileo protiv Republike Hrvatske, a kojima je na ime naknade štete podnositeljima zahtjeva dosuđena „odgovarajuća najamnina“ umanjena za ostvarenu zaštićenu najamninu. Dakle, podnositeljima zahtjeva nije dosuđena razlika između „tržišne najamnine“ umanjene za ostvarenu zaštićenu najamninu. Svako drugačije tumačenje, dakle da vlasnicima stanova pripada puni iznos štete u visini tržišne najamnine, predstavljalo bi negiranje ustavnog prava iz članka 16. Ustava Republike Hrvatske da ograniči, u konkretnom slučaju, pravo vlasništva radi zaštite posebno osjetljive socijalne kategorije osoba. Zaključno, a u odnosu na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, ističe se kako je nadležnost Europskog suda za ljudska prava odlučivati o pojedinačnim ili međunarodnim zahtjevima koji se odnose na povredu građanskih i političkih prava sadržanih u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dakle, zadaća je Europskog suda osigurati da države poštuju prava i jamstva predviđena Konvencijom. U trenutku kada utvrdi da je neka država povrijedila jedno ili više tih prava i jamstava, Europski sud donosi presude koje su obvezujuće za svaku državu i dovode do toga da države imaju obvezu postupati po njima i mijenjati svoje zakonodavstvo i administrativnu praksu u velikom broju područja kako se slične povrede ne bi ponavljale u budućnosti. U navedenoj presudi, Sud je utvrdio da je zaista došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, međutim također je istaknuo da rješenje kojima bi se vlasnicima stanova omogućilo uživanje njihovih vlasničkih prava iz članka 1. Protokola 1. ne smije istovremeno i automatski narušiti prava koja pripadaju stanarima sukladno članku 8. Konvencije, već je potrebno ta dva suprotstavljena interesa uravnotežiti na pravičan način.

17. U odnosu na potraživanje neimovinske štete zbog straha, nelagode i neizvjesnosti za tužiteljičinu egzistenciju i dobrobit te umanjenje životne aktivnosti, tužiteljica nije navela niti dokazala kojim konkretno štetnim radnjama Republika Hrvatska je počinila tu štetu. Tužiteljica nije dokazala postojanje pretpostavki za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, jer na strani tuženika ne postoji nikakva protupravnost postupanja zbog donošenja Zakona o najmu stanova i uvođenja instituta zaštićene najamnine.

18. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da naslovni sud naloži tužiteljici da dopuni i ispravi tužbu, a ukoliko to tužiteljica ne učini, da tužbu odbaci, odnosno da je odbaci za dio utuženog razdoblja te kako se tuženik protivi osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare tražbina, da tužbu i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovanu i naloži tužiteljici da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka uz pripadajuće zatezne kamate.

19. U dokaznom postupku sud je pročitao Povijesni ZK izvadak zk ul [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]., Rješenje O-1497/07 od 20.05.2009. i 30.12.2019., Uvjerenje o prebivalištu, djelomično rješenje od 19. svibnja. 2004., Pismo tužiteljice, Zahtjev za mirno rješenje spora od 25.01.2019., Podatke Porezne uprave – izračun poreza na dohodak od imovine, djelomično rješenje Ureda državne uprave u Karlovačkoj županiji od 19.5.2004., Presudu br.P-1011/99 od 18.12.2001., Uvjerenje o prebivalištu za OI, Dopis OI od 8.ožujka 2019,. Dopis FI od 13.3.2019. i 12.4.2019., Izračun zaštićene najamnine, Statileo c/ca RH prijevod presude ESLJP, Odluku Vrhovnog suda br. Rev 2364/2016 od 19.12.2018., Odluku Ustavnog suda U-III/3849/2011 od 30.1.2018., Izjavu tužiteljice, zk. izvadak za OI, povijesni zk. izvadak, izvid iz katastarskog plana, ispis iz Geoportala i Google-maps, službenu bilješku o uvidu u podatke i visini dohodaka i primitaka, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka UI, DI, ZI i FI, te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Matiji Kovačiću.

20. Tužiteljica potražuje naknadu imovinske štete odnosno naknadu izmakle dobiti zbog nemogućnosti naplate odgovarajuće najamnine za svoj trosobni stana na prvom katu ulične zgrade, lijevo od stepenica, koji se sastoji od tri sobe, blagovaonice, kuhinje, kupaonice, hodnika, WC-a i izbe, ukupne površine 78,20 m2, koji stan se nalazi u [adresa], koja nekretnina je upisana u zemljišnim knjigama općinskog suda u Karlovcu, ZK odjela Karlovac u zk. ul. [broj ZK uloška] K. o. [katastarska općina] A. [adresa] površine 514 m2, Dvorište površine 195 m2, Stambena [adresa] površine 210 m2, Dvorišna [adresa] površine 17m2, Dvorišna [adresa] površine 92m2, ukupne površine 514 m2, izgrađen na k. č. br. [katastarska čestica], K. o. [katastarska općina], koji stan je upisan kao 31. Suvlasnički dio 1/8 etažno vlasništvo (E-30) u kojem stanu stanjuje BI, koja je stekla položaj zaštićenog najmoprimaca. Tužiteljica smatra da pravo na navedenu naknadu ima od 05.11.1997. (tj. dana stupanja na snagu Konvencije u odnosu na RH) do dana podnošenja ove tužbe. Tužiteljica potražuje naknadu za period posljednjih 5 godina do podnošenja tužbe.

21. Pored navedenoga tužiteljica zahtijeva i naknadu neimovinske štete u vidu povrede prava osobnosti u skladu sa čl. 1046. i 1100. i u vezi sa čl. 19. Zakona o obveznim odnosima, budući da je patila od straha, nelagode i neizvjesnosti za svoju egzistenciju i dobrobit, te s obzirom da stanje u kojem se postupanjem tužene nalazila tužiteljica predstavlja i umanjenje životne aktivnosti, budući da si tužiteljica nije mogla priuštiti sve aktivnosti koje bi inače uvećale njezinu životnu aktivnost.

22. Što se tiče prigovora tuženika da je tužiteljica tužbom obuhvatila i razdoblje koje nije bilo obuhvaćeno zahtjevom za mirno rješenje spora, pravomoćnim rješenjem ovoga suda poslovni broj: 10 Ps-24/2020-23 od 29. ožujka 2023. po prigovoru tuženika odbačena je tužba u dijelu koji se odnosi na potraživanje imovinske štete (točka I.) za razdoblje nakon podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 25. siječnja 2019. do 1. siječnja 2023.

23. Stan koji je predmet ovog postupka vraćen je tužiteljici u postupku povrata oduzete imovine koji postupak se vodio pred Uredom državne uprave u Karlovačkoj županiji, u kojem postupku je doneseno rješenje br.UP/I-942-05/04-01/02 od 19.5.2004. kojim se tužiteljici i njezinom bratu GI, svakom u ½ dijela vraćaju u vlasništvo stanovi u uličnoj najamnoj zgradi u [adresa] i stambenoj jednokatnoj dvorišnoj zgradi u [adresa], a predmetni stan je naveden pod toč. 4.: ''Stan smješten na prvom katu ulične zgrade, lijevo od stepenica. Stan je trosobni ukupne površine 78,20 m2, a sastoji se od tri sobe, blagovaonice, kuhinje, kupaonice, hodnika, WC.a i izbe, a kojeg koristi kao zaštićeni najmoprimac OI'. Tužiteljica je jedina nasljednica iza smrti brata, pok. GI, te je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Karlovcu br.O-1497/07 od 19.12.2007. naslijedila sve njegove nekretnine, kao i stan koji je predmet ovog postupka. Iz dostavljenog povijesnog zk izvadtka proizlazi kako je tužiteljica temeljem rješenja o nasljeđivanju br. O-1497/07 stekla ½ suvlasničkog dijela predmetnog stana iza smrti brata GI, dok je preostalu ½ dijela stana stekla temeljem djelomičnog rješenja u postupku povrata oduzete imovine. Donošenju rješenja kojim se vraća imovina tj. predmetni stan tužiteljici, prethodio je parnični postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Karlovcu pod br.P-1011/99, radi poništenja Ugovora o prodaji stana na kojima postoji stanarsko pravo. U toj parnici donesena je presuda br.P-1011/99 od 18.12.2001. kojom je poništen Ugovor o prodaji stana i za predmetni stan, koji je sklopila OI, kao kupac. Iz svega naprijed navedenog proizlazi kako je tužiteljica vlasnica predmetnog stana u kojem stanuje OI kao raniji nositelj stanarskog prava. Tužiteljica se dopisom od 8.3.2019. obratila OI radi sklapanja ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom, na koji dopis je ŠI odgovorila dopisom 13.3.2019. te je pristala na zaključenje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom. Sva navedena utvrđenja proizlaze i iz sukladnih i neposrednih iskaza svjedoka UI, DI i FI radi čega im je sud poklonio vjeru. Dakle, iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana u kojem kao zaštićeni najmoprimac stanuje OI, slijedom čega proizlazi da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe protiv tuženika kao pasivno legitimirane stranke. Naime, iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi kako je stan u vlasništvu tužiteljice opterećen zaštićenim najmom, čime je tužiteljici kao vlasnici nametnut teret stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca FI i ujedno onemogućeno slobodno raspolaganje stanom u vlasništvu, uslijed čega je došlo do miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva, a što je protivno odredbi čl.1. Protokola uz 1. Konvenciju, a koje stajalište je zauzeo ESLJP u predmetu Statileo c/ca RH.

24. Osnovano se tužiteljica poziva na Odluku Europskog suda za ljudska prava br. 12027/10 od 10. srpnja 2014. (tzv. predmet Statileo protiv RH) kojom je utvrđeno da u slučajevima poput ovoga tuženik obvezan na isplatu naknade zbog propuštene zarade i nemogućnosti korištenja nekretninom u vlasništvu tužiteljice, a kojom ne može raspolagati niti koju može koristiti uslijed postojanja zaštićenog najmoprimca. Također Odlukom europskog suda za ljudska prava br. 37006/13 od 4. travnja 2017. (tzv. Predmet Gošović protiv RH) potvrđena je sudska praksa utemeljena ranije cit. presudom. Europski sud za ljudska prava je već u više navrata presudio da je zbog postojanja pravnog instituta zaštićenog najma vlasnik stana pretrpio štetu, a da je za naknadu te štete odgovorna tužena RH. Stajalište koje je zauzeo ESLJP je u ovome predmetu relevantno temeljem Čl. 46. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-MU 18/97 → 2/10), a u vezi sa čl. 134. i 115. Ustava RH, a što potvrđuje Ustavni sud u svojoj odluci RH br. U-III/3304/2011 od 23. siječnja 2013. I kasnijom presudom U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020. Ustavni sud u točki 27. ponovno potvrđuje da su stambeni odnosi naslijeđeni iz bivše države rezultirali dugogodišnjim faktičnim lišavanjem jedne skupine vlasnika njihovih vlasničkih prava, te da su navedeni odnosi u određenoj mjeri modificirani 1996. godine, ali su i nakon toga, kao normativni koncept, ostali neusklađeni s Ustavom i Konvencijom koja Republiku Hrvatsku obvezuje od 1997. godine. U prilog svojih tvrdnji tužiteljica je dostavila odluku Vrhovnog suda br. Rev-2364/2016 od 19.12.2018.

25. Pravna pozicija vlasnika stana u kojem živi tzv. zaštićeni najmoprimac je propisana prije svega odredbama Zakona o najmu stanova, pa tako u bitnom zaštićeni najmoprimac (ovdje EI) može stanovati u stanu i za to plaćati tzv. zaštićenu najamninu, dok je vlasnik stana (ovdje tužitelj) dužan plaćati pričuvu i održavati stan.

26. U domaćem zakonodavstvu, koje uređuje nekadašnja stanarska prava i iz njih proizašle statuse zaštićenih najmoprimaca (prije svega Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj 91/1996, 22/2006, 68/2018, 105/2020: ZNS), ali potom i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV te porezni zakoni) postoji čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca, pa tako primjerice:

- vlasnik stana je obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme,

- vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca,

- vlasnik stana je obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu koja je znatno niža od tržišne sukladno Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine,

- vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke,

- vlasnik stana je dužan plaćati pričuvu i održavati stan,

- vlasnik stana je dužan plaćati porez na dohodak od najamnine,

- otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan,

- ne postoji bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja sustava zaštićenog najma, čime je vlasnicima stanova sa zaštićenim najmoprimcem nametnut prekomjeran teret bez ikakvog mehanizma zaštite prava vlasnika stana.

27. Kako je pravo vlasništva, prema čl. 30. ZV-a, stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, (pa tako i dati stan u najam po tržišnim cijenama) onda je razvidno da je uvođenjem ovakvih brojnih ograničenja za vlasnike stanova sa zaštićenim najmoprimcima prije svega odredbama ZNS-a došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

28. Obzirom na raniji (Zakonom o stambenim odnosima; dalje: ZSO) predviđeni institut nositelja stanarskog prava ovo miješanje tužene u pravo vlasništva tužitelja i drugih vlasnika takvih stanova je u skladu s općim interesom zajednice (tj. gospodarskom dobrobiti države i zaštitom prava drugih - zaštićenih najmoprimaca).

29. Međutim, takvim miješanjem tužene je vlasnicima nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut prekomjerni individualni teret. U zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.

30. Slijedom navedenog, proizlazi da pozitivni pravni propisi u Republici Hrvatskoj za područje zaštićenih najamnina ne ostvaruju pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta jer je taj teret neopravdano prebačen na samo jednu društvenu skupinu, najmodavce. Najmodavac, odnosno vlasnik stana (pa tako i tužitelj u predmetnoj stvari), mora sam snositi većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca zbog čega je povrijeđeno pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo im je zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom koja je u odnosu na RH stupila na snagu još 5.11.1997.

31. Iz navedenog su utvrđeni aktivna i pasivna legitimacija te sukladno čl. 41. Konvencije i odgovornost tužene za štetu koja je nastala tužitelju povredom njegovog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom zajamčenog prava na mirno uživanje vlasništva, odnosno propuštanjem ostvarenja pravedne ravnoteže između zaštite općeg interesa zajednice i zaštite pojedinačnog prava tužitelja na mirno uživanje vlasništva, sve na štetu prava tužitelja (test razmjernosti).

32. Kako je utvrđeno da je tužena uvođenjem instituta tzv. zaštićenog najmoprimca kroz odredbe ZNS-a i Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine propustila istim odredbama ostvariti pravednu ravnotežu općeg interesa zajednice i pojedinačnog prava tužitelja, to je tužitelj pretrpio imovinsku štetu uslijed činjenice da je u utuženom razdoblju od siječnja 2010. godine do kolovoza 2019. godine bio spriječen naplatiti najamninu za svoj stan u visini slobodno ugovorene, tržišne vrijednosti najamnine u tom razdoblju.

33. Osnovano se tužiteljica poziva na odredbu čl.7. Zakona o najmu stanova koja uređuje visinu zaštićene najamnine te je određeno da je zaštićena najamnina najamnina koja se određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske (st.1.), te da zaštićena najamnina ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom (st.3.).

U odluci Statileo c/ca RH ESLJP utvrđeno je kako, str.16 presude:

„Sadašnja visina zaštićene najamnine u pravilu nije dostatna niti za pokriće troškova održavanja zgrade, koje troškove snose vlasnici stanova. Najniži iznos zaštićene najamnine sada je utvrđen u iznosu od 2,7 kuna po kvadratnom metru stana. Međutim, kroz dugogodišnje razdoblje naplate te najamnine pokazalo se da su troškovi u vezi s održavanjem zajedničkih dijelova i uređaja zgrade znatno viši [od iznosa zaštićene najamnine]. Tako vlasnici stanova moraju ... plaćati ... razliku [između ostvarene najamnine i] iznosa potrebnog za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade [tj. zajedničke pričuve]. Uz to, prema važećim poreznim propisima ... vlasnici stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci su i obveznici plaćanja poreza na dohodak na osnovi ... [dohotka ostvarenog od] tog najma, od kojeg u suštini ne ostvaruju [nikakav] prihod, već samo imaju dodatne troškove.

34. Sukladno navedenom tužiteljica je u tužbenom zahtjevu postavila iznos najamnine, te pojasnila kako najniža mjesečna zaštićena najamnina iznosi 2,7 kn tako je izračunala iznos zaštićene najamnine za predmetni stan površine 78,20 m2, tj. iznos od 211,14 kn te je temeljem navedenog izračuna pozvala OI na sklapanje ugovora, sukladno tadašnjim Izmjenama i dopunama ZNSa uz otkaz ugovora sa danom 1.9.2023., koje Izmjene i dopune su ukinute odlukom Ustavnog suda. Stoga, šteta koju tužiteljica trpi uslijed zakonom nametnutog miješanja države u njezino pravo vlasništva u vidu zaštićenog najma koji predstavlja teret na stanu tužiteljice, iznosi razliku iznosa od 211,14 kn i iznosa tržišne vrijednosti najma te iznosa nematerijalne štete koju tužiteljica godinama trpi zbog nemogućnosti korištenja stana, te nemogućnosti utjecanja na stanje svoga stana koji godinama propada zbog nebrige zaštićenih najmoprimaca koji nemaju nikakvog interesa ulagati u imovinu tužiteljice.

35. Na okolnost visine zaštićene najamnine izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Matiji Kovačiću, koji je uvažavajući prigovore tuženika na osnovni nalaz i mišljenje od 27. 4. 2022., sačinio 1. dopunu nalaza i mišljenja 24. 5. 2024. u kojoj je utvrdio tržišnu najamninu po mjesecima za predmetni stan u razdoblju od 1. 10. 2015. do 24. 1. 2019. te je izračunao: Za predmetni trosobni stan na prvom katu stambene zgrade na adresi [adresa], koji dolazi upisan na nekretnini oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao 31. Suvlasnički dio 1/8 etažno vlasništvo (E-30), utvrđuje se sveukupni iznos mjesečnih najamnina u periodu od 1.10.2015. do 24.1.2019. u iznosu od 6.921,51 € što zaokruženo iznosi:

6.920,00 € (šest tisuća devetsto dvadeset eura). U nalazu je dan tablični prikaz među vremenskog izjednačavanja po pojedinim mjesecima u razdoblju od 1.10.2015. do 24.1.2019., a u skladu s time i mjesečni iznosi tržišne vrijednosti najma te ukupni iznos tržišne vrijednosti najma.

36. Sukladno podnesku tuženika od 27. 8. 2024. spis je ponovno dostavljen sudskom vještaku tako da izračuna razliku između iznosa tržišne najamnine utvrđene dopunom nalaza od 24. 5. 2024. i zaštićene najamnine koju visinu tuženik ne osporava sukladno podacima tužiteljice iz kojih proizlazi da je visina zaštićene najamnine u razdoblju od 1. 10. 2015. do 31. 8. 2018. iznosila mjesečno 211,14 kn/28,02 eura, odnosno 465,50 kn/61,65 eura mjesečno u razdoblju od 1. 9. 2018. do 24. 1. 2019. (list 14 spisa). Također da u 2 varijanti uzme u obzir navode tuženika iz podneska od 27. 8.2024. tako da utvrđene bruto iznose tržišne najamnine umanji za porezne obveze koje bi tužiteljica prema redovitom tijeku stvari bila dužna podmiriti da je bila u mogućnosti ostvariti tržišnu najamninu, a potom oduzeti iznose zaštićene najamnine.

37. U 2. dopuni nalaza i mišljenja od 16. 1. 2025. sudski vještak je naveo da je od ukupne tržišne vrijednosti oduzet iznos zaštićene najamnine u visini od 28,02 eura za period od 1. 10. 2015. do 31. 8. 2018., te 61,65 eura za period od 1. 9. 2018. do 24. 1. 2019., sve prikazano u tablici. Vještak je napomenuo daje porez na dohodak od imovine u gradu Karlovcu u vrijeme izračuna 12 % od 70 % iznosa osnovice. Taj postotak se od 2015. do danas mijenjao, osim toga bio je uvećan za prirez, a koji je u zadnjih nekoliko godina ukinut. Ovakav izračun izlazi iz domene poslova građevinskog vještaka te nije u mogućnosti dati točan izračun. Vještak je utvrdio mjesečne najamnine u utuženom periodu umanjene za iznos zaštićene najamnine tako da sveukupni iznos mjesečnih najamnina iznosi 5.630,00 eura. Stranke nisu prigovorile navedenom izračunu, vještak je postupio sukladno nalogu suda, nalaz je jasan i određen, stoga je sud nalaz i mišljenje odnosno njegove dopune s usklađenim izračunom prihvatio u cijelosti.

38. Ne bi bio osnovan prigovor zastare prava u kom smislu sud ukazuje na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3482/2021 od 3. listopada 2023. NN 131/2023 (3.11.2023.). Naime, do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne (zaštićene) najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva, te stoga pravo vlasnika stanova na pristup sudu – sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava nije bilo stvarno i učinkovito nego iluzorno i teorijsko.

39. Međutim, nakon što je Vrhovni sud u rješenju broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) i izrazio pravno shvaćanje da »zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu«, odnosno da »Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu«, vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka. Stoga se vlasnicima stanova, prema ocjeni Ustavnog suda, a u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret kao njihov propust činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske (navedeno) odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Također, prema ocjeni Ustavnog suda vlasnicima stanova ne može se staviti na teret niti činjenica da su ih, kao u konkretnom slučaju, pokrenuli prije promjene pravnog stajališta Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018., a nakon odluke Statileo protiv Hrvatske, navedeno (vidi predmete ESLJP-a Skelin-Hrvoj i Đuričić protiv Hrvatske, navedeno i Aranbašin protiv Hrvatske, navedeno). Ocjena je Ustavnog suda da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Slijedom navedenog proizlazi da se tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare (vidi predmet ESLJP-a Aranbašin protiv Hrvatske, navedeno, § 14.) propisani člankom 230. stavkom 1. ZOO-a:35/05- 156/22.

40. Iz navedenih razloga Ustavni sud ne prihvaća stajalište prvostupanjskog suda prema kojemu podnositeljici u okolnostima konkretnog slučaja pripada pravo na naknadu štete za tri godine prije podnošenja tužbe pa nadalje, odnosno drugostupanjskog suda prema kojemu podnositeljici pripada pravo na naknadu štete za tri godine prije donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno), tj. od 1. srpnja 2011. do 21. rujna 2015. Dosuđivanje naknade štete podnositeljici samo za trogodišnje razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe, odnosno tri godine prije donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) u okolnostima konkretnog slučaja, u kojima je podnositeljica tužbu podnijela nakon što je ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno), a više od tri godine prije rješenja Vrhovnog suda broj: Rev- 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. ima značaj nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu – sastavnog dijela prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije, koje za svoju posljedicu ima propust pružanja podnositeljici, člankom 48. stavkom 1. Ustava zajamčene, cjelovite pravne zaštite njezina vlasništva. Naime, podnositeljica je u konkretnom slučaju tužbu podnijela 21. rujna 2015., nakon što je ESLJP donio presudu u predmetu Statileo protiv Hrvatske (navedeno) više od tri godine prije rješenja Vrhovnog suda broj: Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. Slijedi da u trenutku podnošenja tužbe, u pogledu po podnositeljici tražene naknade štete, rok propisan člankom 230. stavkom 1. ZOO-a:35/05-126/21 nije niti tekao jer je tužba podnesena i prije pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018.

41. U ovom predmetu tužiteljica je tužbu podnijela 19. 10. 2020., dakle, nakon donošenja pravnog stajališta izraženog u rješenju Vrhovnog suda od 19. prosinca 2018. Sukladno odredbi članka 230. stavka 1. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Zahtjev za mirno rješenje spora je podnesen 25. 1. 2019. te je do 25. 4. 2019. zastara bila u zastoju. Tužba je podnesena 19. 10. 2020. Za sva potraživanja s dospijećem od 1. 11. 2015. do 1. 7. 2017. nastupila je zastara. Tako je od potraživanja s dospijećem 1. 7. 2017. do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 25. 1. 2019. protekao rok od 1 godine 6 mjeseci 25 dana, te od prestanka zastoja 25. 4. 2019. do podnošenja tužbe 19. 10. 2020. rok od 1 godine 5 mjeseci 26 dana, dakle, ukupno više od 3 godine. Slijedom navedenog u zastari je potraživanje za iznos od 3.310,79 eura, za koji je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u t. III. izreke presude. Tužbeni zahtjev osnovan je za iznos od 2.321,77 eura, slijedom čega je odlučeno kao u t. I. izreke presude.

42. Osnovano je potraživanje tužiteljice radi naknade neimovinske štete pri čemu se poziva na odluku Rev-2364/2016 od 19.12.2018. u kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske u sličnom predmetu, zauzeo stajalište da postojanje fizičkih bolova, straha ili duševnih bolova ne predstavlja pravnu osnovu za ostvarivanje prava na neimovinsku štetu, već samo okolnosti koje sud uzima u obzir pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade u smislu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05). Iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da je tužiteljica pretrpjela neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti u skladu sa čl. 1046. i 1100. i u vezi sa čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 → 29/18), budući da je patila od straha, nelagode i neizvjesnosti za svoju egzistenciju i dobrobit, što proizlazi iz neposrednih i suglasnih iskaza svjedoka tužiteljičine kćeri UI, tužiteljičinog zeta DI i svjedoka ZI supruga tužiteljičine unuke. Nadalje, stanje u kojem se postupanjem tužene nalazila tužiteljica predstavlja i umanjenje životne aktivnosti, budući da si tužiteljica nije mogla priuštiti sve aktivnosti koje bi inače uvećale njezinu životnu aktivnost. S ove osnove tužiteljica potražuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu 1.990,84 eura. O visini tužbenog zahtjeva odlučeno je temeljem slobodne ocjene suda primjenom članka 223. ZPP-a, stoga je odlučeno kao u t. II. izreke presude.

43. Zatezna kamata na iznos imovinske štete dosuđena je od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa naknade imovinske štete temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a., te na iznos imovinske štete od 25. siječnja 2019. kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno članku 1103. ZOO-a.

44. Prigovor preinake tužbe nije osnovan jer tužiteljica konačno specificiranim zahtjevom potražuje na ime imovinske štete iznos od 5.632,56 eura (prethodno 6.921,51 euro), dočim je u tužbi potraživala iznos od 90.000,00 kuna odnosno 11.945,05 eura.

45. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.. 114/22. i 153/23. – u nastavku teksta: ZPP). U odnosu na osnovu tužiteljica je uspjela 100 %, te u odnosu na visinu sa 56,57 % (tužiteljica zahtijeva 5.632,56 plus 1.990,84=7.623,40 eura, a tužiteljici je dosuđen iznos od 2.321,77 plus 1.990,84=4.312,61 euro) pa kad se ta dva iznosa zbroje i podijele sa 2 dobije se postotak od 78,29 %, dočim je tuženik uspio s preostalih 21,71 %, pa kad se od postotka tužiteljice oduzme postotak tuženika ostaje 56,58 % koji predstavlja uspjeh tužiteljice u konačnici.

46. Trošak tužiteljice za zastupanje po punomoćniku odvjetniku je odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 138/23. – u nastavku teksta: Tarifa) u visini od 100 bodova kako slijedi: za sastavljanje tužbe iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 13. 12. 2021. iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 13. 1. 2023. iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 5. 4. 2023. iznos od 200,00 eura, sastavljanje podneska od 4. 2. 2025. iznos od 100,00 eura, zastupanje na ročištu 7. 10. 2021., 17. 2. 2022., 15. 3. 2022., 16. 1. 2023., 29. 3. 2023., 29. 8. 2024., 15. 10. 2024., 27. 11. 2024. i 29. 10. 2025. za svaku radnju 200,00 eura što zbrojeno i uvećano za PDV iznosi 3.375,00 eura što pomnoženo sa 56,58 % iznosi 1.909,58 eura. Trošak vještačenja dosuđen je u cijelosti u iznosu od 415,00 eura jer je bio neophodan jer je tuženik u cijelosti osporio visinu tužbenog zahtjeva. Stoga ukupni trošak tužiteljice iznosi 2.324,58 eura. Tužiteljici nije dosuđen trošak za sastavljanje podneska od 18. 1. 2023. kojim ispravlja tužbu jer je taj trošak prouzročen krivnjom tužiteljice i ne može teretiti protivnu stranku.

47. Na parnični trošak dosuđena je zatezna kamata od dana donošenja ove presude do isplate temeljem odredbe članka 30. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 9/14. i 55/16. – dalje: OZ) po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a.

U Karlovcu 17. prosinca 2025.

Sutkinja Sylviane Kraljević

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se predaje pismeno u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, a podnosi se Županijskom sudu.

Dostavljeno:

1. Iva Žuvanić Štambuk

2. ODO u Karlovcu, Građansko-upravni odjel