REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5188/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Zdilar, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. studenog 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50-4068200, solemniziranog po javnom bilježniku Marijanu Juriću u Zagrebu dana 27. travnja 2007., sklopljenog između tužitelja IV i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., koja odredba je sadržana u č. 3. Ugovora o kreditu koji nosi naziv "NAKNADA", a koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.".

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju IV iznos od 363,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2007. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. prosinca 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-4068200, solemniziran po javnom bilježniku Marijanu Juriću 27. travnja 2007., kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.519,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju banke za devize važećem na dan isplate, uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20% godišnje. Kredit je ugovoren s rokom otplate od 84 mjeseca, a tužitelj je, sukladno odredbi čl. 3. Ugovora, bio u obvezi isplatiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva u visini od 3,30% jednokratno od iznosa kredita, s tim da mu prethodno, a ni naknadno, nije objašnjeno od čega se ti troškovi sastoje, u kojem konačnom iznosu se plaćaju i zašto baš u tom, što čini tu odredbu neodređenom, tim više što nije navedeno po kojem tečaju će se ista obračunati, niti koji dan je relevantan za obračun, te je čini posljedično nepoštenom i ništetnom. Naime, tužitelj tvrdi da ovakva odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe, kako je ista definirana čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, sačinjenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i kojom je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza, koja je prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tvrdi da mu je odobren jedan iznos kredita, a isplaćen drugi, odnosno iznos umanjen za naplaćenu naknadu u iznosu od 373,07 EUR, te da je tuženik na cjelokupan iznos kredita obračunao ugovornu kamatu. Smatra da se radi o troškovima za obavljanje poslova koji su redovni poslovi zaposlenika banke, te koji svakako ne bi smjeli pasti na potrošača, jer banka svoju uslugu naplaćuje kroz kamatu. Slijedom navedenog, predložio je da se predmetna odredba o tzv. ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom i tuženiku naloži da mu isplati iznos naplaćene naknade od 373,07 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. srpnja 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, istaknuvši prvenstveno prigovor zastare, s obzirom da je od naplate predmetne naknade proteklo više od 17 godina. Nadalje, smatra da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ispitivati njenu poštenost sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Smatra i da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena te da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, pa je tako tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita, mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom predmetnog ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredbe mogle smatrati nepoštenima. Neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom Ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove on istom pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača, za valjanost istih odredbi potrebno je da potrošač može shvatiti svoju (financijsku) obvezu koja za njega iz tih odredbi proizlazi, a što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Ukazao je i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovor, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Nadalje, istaknuo je i prigovor zastare jer smatra da u slučaju ako bi zastara tužiteljeve tražbine počela teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, to bi značilo u smislu odredbe čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tuženik je prigovorio visini i tužbenog zahtjeva, kao i da bi on bio nesavjesni stjecatelj. Slijedom navedenog, predložio je odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tijekom postupka je istaknuo kako je tužitelju naplaćena naknada u nešto nižem iznosu od onog navedenog u tužbi, odnosno u iznosu od 2.738,05 kn, što iznosi 363,40 EUR i to dana 2. svibnja 2007., te u slučaju da tužitelj uskladi tužbeni zahtjev s njegovim navodima, neće osporavati visinu istog.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u potvrdu tuženika od 16. rujna 2024. Ugovor o kreditu broj 029-50-4068200 od 27. travnja 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu o solemnizaciji, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, arhivu tečajne liste te je saslušan tužitelj.

4. Tužitelj je tijekom postupka (na pripremnom ročištu) uskladio tužbeni zahtjev sa sadržajem potvrde tuženika od 16. rujna 2024. i navodima tuženika, potražujući konačno isplatu iznosa od 363,40 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2007. do isplate.

5. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je 27. travnja 2007. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 18.519,33 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi kupnje osobnog vozila, te da je odredbom čl. 3. istog ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratne, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

7. Nije sporno niti da je tužitelju prilikom isplate kredita, dana 2. svibnja 2007. naplaćena naknada u iznosu od 2.738,05 kn, odnosno u važećoj valuti iznos od 363,40 EUR, dok je sporno je li sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela, kao i tijek zateznih kamata, jer tuženik osporava da bi bio nepošteni stjecatelj.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je ugovor o kreditu sastavljen u cijelosti od strane tuženika te da je bio unaprijed pripremljen kada ga je on došao potpisati. Zajedno s djelatnicom tuženika je prošao kroz ugovorne odredbe i tada mu je rečeno da mora platiti naknadu za obradu kredita i da će ona iznositi oko 360,00 EUR, a kada je pitao zašto to mora platiti, rečeno mu je da je to po zakonu, a pritom mu nije rečeno zašto se ta naknada naplaćuje i na koje troškove se odnosi. Dodao je da nije bilo mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je bilo pregovora o bilo kojoj drugoj, te da je on bio prisiljen prihvatiti tu odredbu.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila te da tuženik nije ustvrdio, a niti dokazao da bi tužitelj isto koristio u poslovne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da ista u smislu vrste i visine, nije uopće bila određena, već je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje i da se plaća od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj, što tuženik niti ne osporava, a nije od značaja okolnost da su naknade bile propisane općim aktima tuženika koje on spominje u čl. 9. Ugovora, jer se samo na temelju toga ne može zaključiti da je djelatnik tuženika postupio drugačije nego što to proizlazi iz iskaza tužitelja, odnosno objasnio tužitelju o kakvoj naknadi se radi i zašto se ista naplaćuje.

10. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača-korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

11. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Glede pak osnovanosti ovog dijela zahtjeva, za istaknuti je da je u postupku utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, u kreiranju sadržaja kojeg tužitelj nije sudjelovao, niti je bilo pregovaranja o njegovim pojedinačnim odredbama, a niti mu je objašnjeno na što se sporna naknada odnosi i zašto se naplaćuje baš u toj visini.

13. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

14. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, manje je jasna u dijelu visine te naknade, jer je navedeno samo u postotku koliko ista iznosi, a pritom nije naveden tečaj po kojem se vrši naplata naknade, niti na koji dan se vrši konverzija tog iznosa koji je u CHF u kune, s obzirom da je obveza vezana za CHF (valutna klauzula). Nadalje, tužitelj nije upoznat s tom obvezom prilikom dogovaranja kredita, već tek kada je došao potpisati isti. Osim toga u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, ta naknada odnosi, niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 363,40 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje nije utvrđeno da korespondiraju, a niti tuženik drugačije dokazuje, s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita- potrošača.

15. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, stoga, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

16. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana naplate predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj tek u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena ta naknada, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva, kako to pogrešno smatra tuženik, jer nema zapreke da se ta dva tužbena zahtjeva prihvate istodobno.

17. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 363,40 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. prvog sljedećeg dana do dana isplate, kako je to i zatraženo. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njoj, ta ugovorna odredba ništetna.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

19. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (50 bodova), trošak sastava podneska od 24. siječnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (50 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 15. svibnja 2025. i 12. studenog 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x50 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (25 bodova), te trošak PDV-a u iznosu od 112,50 EUR.

20. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 562,50 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

21. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 17. prosinca 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika