Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-144/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ES iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 12. st. 3., te čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 9010952878 sklopljenog dana 16. siječnja 2006. između tužitelja ES, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb – dioničko društvo, iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sljedećeg sadržaja: „12. Završne odredbe: 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (slovima: dva posto) sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja.; i 10. Prijevremena otplata kredita. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju, ES, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 500,91 € (slovima: petsotoeuraidevedesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i iznos od 168,63 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb – dioničko društvo, iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju ES, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 934,71 €

(slovima: devetstotridesetčetirieuraisedamdesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 17. prosinca 2025. do plaćanja, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 12. svibnja 2025. protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1.U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita dana 16. siječnja 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010952878 javnobilježnički solemniziran od strane Javnog bilježnika Ljubice Papac iz Koprivnice, pod brojem OU-29/06 dana 17. siječnja 2006. Predmetnim ugovorom odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 20.333,73 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, ugovorena je obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, a kredit je vraćen u cijelosti prijevremenom otplatom.

1.2. Tuženik je tužitelju dana 17. siječnja 2006. naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 305,01 CHF kao i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 488,01 CHF, a dana 21. prosinca 2010. i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 218,90 CHF, a što je obračunato po srednjem tečaju za CHF na dan isplate iznosilo 1.451,61, 2.322,58 i 1.270,55 tadašnjih kuna, odnosno, prema fiksnom tečaju konverzije 192,66, 308,25 i 168,63 EUR, odnosno, ukupno iznos od 669,54 €, sve u skladu s čl. 12. st. 3. i čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu.

1.3. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija te profesionalno trgovačko, dioničko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, osiguranje kredita i odredbe o prijevremenoj otplati kredita na koji način je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora. Tuženik je na taj način postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 87. navedenog zakona kao i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Tuženik prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama iz čl. 12. i čl. 10. Ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. Također, tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja, osiguranja i prijevremene otplate kredita pa da bi tužitelj iste morao nadoknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto bi iznos tih naknada bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se odobrava. Također, u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporne naknade, a nije precizirano ni da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili u neki treći dan. Prema tome, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, osiguranja kredita i prijevremene otplate bile sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim odredbama se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostalog, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zloupotrebe prava. Tzv. naknada za obradu i osiguranje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to ih čini nepoštenima. Nema opravdanih razloga za naplatom ovakvih naknada jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja te se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu, pa se stoga ovakve odredbe ukazuju samo kao alat za ostvarenje nepripadnog ekstraprofita.

1.5. Slijedom svega navedenog, proizlazi kako je tuženik ugovaranjem opisanih nepoštenih ugovornih odredaba stekao bez osnove nepripadajući novčani iznos od 669,54 € koji tužitelj ovom tužbom stoga potražuje, te predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnim odredbe čl. 12. st. 3., te čl. 10. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu, kao i naložiti tuženiku isplata iznosa od 669,54 €.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora od 1.996,76 € kao suviše visoko naznačenoj jer deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondermnatorni zahtjev, te je stoga vrijednost predmeta spora trebalo naznačiti u iznosu visine kondermnatornog tužbenog zahtjeva od 669,54 €.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare, navodeći kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno.

2.2. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome ističe da nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima), te načelo djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU).

2.3. Razdoblje od 19 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač, odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznim i izlaznim naknadama. To tim više ima li se na umu kako su ulazne naknade plaćene neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog je djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje spornih naknada predstavlja razuman period u kojemu je prednik tužitelja i tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti tih odredbi, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja za isplatu.

2.4. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik ne spori da je dana 16. siječnja 2006. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 9010952878 (dalje: „Ugovor“), te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita. Međutim, osporava visinu sporne naknade. Tužitelju je naknada naplaćena dana 17. siječnja 2006. u iznosu od 1.450,49 HRK, a što iznosi 192,51 € (po fiksnom tečaju konverzije).

2.5. Nadalje, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 3. članka 12. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

2.6. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

2.7. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

2.8. Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

2.9. S obzirom da se tužitelj pozivao na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja neosnovan. Stoga tuženik smatra da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba stavka 3. čl. 12. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa.

2.10. Tuženik ne spori da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada za prijevremeno zatvaranje kredita. Međutim tuženik osporava visinu i datum naplate predmetne naknade. Nadalje, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako je ugovorena naknada tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva te odrediva u smislu članka 269. Zakona o obveznim odnosima (dalje: „ZOO“). Slijedom navedenog, proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke

- da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.11. Tuženik ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno.

2.12. Tuženik ističe kako je ugovorom za tužitelja predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik u nastavku obrazlaže i dokazuje predmetnu štetu. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Iz navedenog je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno.

2.13. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Konačno, izlazna naknada je dozvoljeni, unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Naime, ugovornim strankama je dozvoljeno u naprijed ugovoriti iznos naknade štete u slučaju raskida, neispunjenja ili nastupa neke druge okolnosti. Odredbom čl. 1068. st. 3. ZOO/91 propisano je pravo banke kao vjerovnika na naknadu štete u slučaju prijevremene otplate. Tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer je ista isplaćena osiguravajućem društvu. Tuženik stoga temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao pa stoga nema govora o stjecanju bez osnove i obveze na vraćanje.

3. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu, Plana otplate, pregleda uplata po kreditu, mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, Aneksa broj 3 uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU, te iskaz tužitelja saslušanog kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, sud u postupku može utvrđivati samo one činjenice koje su stranke predložile tijekom postupka, te izvoditi samo one dokaze koje su stranke predložile tijekom postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 12. st. 3., te čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 9010952878 sklopljenog dana 16. siječnja 2006. kojim je između stranaka ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za osiguranje kredita, te naknada za prijevremenu otplatu kredita. Temeljem navedenog tužitelj potražuje isplatu iznosa od 669,54 € sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Između stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom dana 16. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010952878 i to na iznos od 20.333,73 CHF koji odgovara kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Sukladno navedenom između stranaka nije sporno da je točkom 12.3. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje u visini od 2,00% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja. Isto tako, stranke su predmetnim Ugovorom i to čl. 10. st. 2. ugovorile da u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog u točki 7.1. u cijelosti ili djelomično, korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

8. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja tužitelj je naveo da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom dana 16. siječnja 2006., a radilo se o kreditu za kupnju osobnog automobila. Kredit je otplaćen prijevremeno 2010. godine. Kod ovog suda vođen je postupak za ništetnost pojedinih odredbi navedenog ugovora o kreditu, u kojem sporu je uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom za ništetnost i isplatu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF tog ugovora. Predmetni ugovor potpisao je u poslovnici tuženika u Koprivnici i isti je bio pripremljen na unaprijed otisnutom formularu. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, ali se ne sjeća je li u ugovoru vidio obvezu plaćanja bilo kakvih naknada, pa tako niti naknade koje su ugovorene za prijevremenu otplatu kredita, obradu kredita i osiguranja kredita. Nitko od strane djelatnika banke nije mu te odredbe tumačio. Navodi da je bio sretan što može dobiti kredit, tako da u ove odredbe nije ulazio, a iz razloga jer mu je automobil bio potreban za odlazak na posao. Stoga je platio sve što je banka od njega tražila kako bi kredit dobio, te ga potom zatvorio po otplati. Kod podizanja kredita bila mu je bitna ukupna svota, te otplatne rate koje odgovaraju njegovim materijalnim mogućnostima. U Auto kući "Šatrak", gdje je kupio auto, dobio je preporuku upravo za banku tuženika jer su mu predočili da je najpovoljniji kredit upravo kod te banke. U vrijeme podizanja kredita radio je kao skladištar u Belupu d.d. Koprivnica, a od prije dva mjeseca je u mirovini. Automobil je koristio samo za potrebe obitelji i odlaske na posao i nikada ga nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe jer izvan opisa svojih poslova na radnom mjestu nije obavljao bilo kakve druge poslove. Nije imao mogućnost pregovaranja o uvjetima kredita nego je isti bio po sistemu "uzmi ili ostavi". Navodi da prije toga nikada nije imao kredit.

9. Tijekom postupka tuženik je priznao nespornim da je naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita naplaćena 17. siječnja 2006. u ukupnom iznosu od 500,91 € (naknada za obradu kredita 192,51 €, a naknada za osiguranje kredita 308,02 €), dok je naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 168,63 € isplaćena 21. prosinca 2010.

10. Cijeneći provedene dokaze, a posebice Ugovor o kreditu i iskaz tužitelja zaključuje se da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3.1. toč. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora jer tužitelj kao korisnik kredita nije bio obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost, a radi se o kreditu podignutom za kupnju automobila radi odlaska na posao i za potrebe prijevoza članova obitelji.

11. Cijeneći iskaz tužitelja, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, sud smatra utvrđenim da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer su iste sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te su bile uvjet sklapanja istog, s time da tužitelju prilikom sklapanja ugovora nije pojašnjeno od strane djelatnika tuženika na što se iste zapravo odnose i zbog kojeg razloga su navedene u ugovorenim postocima od kredita, odnosno koji iznos predstavlja naknada za prijevremenu otplatu kredita, s obzirom da se u ugovoru ne navodi iznos iste. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 6-9 spisa) također je utvrđeno da u istom nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, naknada za osiguranje kredita u visini od 2%, te naknada za prijevremenu otplatu kredita za koju je navedeno da je visina utvrđena aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

12. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita i visinu tih naknada. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2%, kao i u slučaju prijevremene otplate kredita naknadu koja se određuje u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.

14. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

15. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

16. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 12.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita i osiguranje, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu, to je očito da su navedene sporne odredbe ugovora prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su te odredbe nepoštene, te ništetne u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.

17. Slijedom navedenog sud je prihvatio zahtjev tužitelja i utvrdio da su odredbe sadržane u čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita, naknada za osiguranje kredita u visini od 2%, te naknada za prijevremenu otplatu kredita ugovorena čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, ništetne, te je stoga odlučeno na način naveden u točki I. izreke ove presude.

18. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine", broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknade za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, kao i time što u Ugovoru o kreditu nije naveo iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita što je rezultiralo time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te su uzrokovale znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je administrativna naknada odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

19. Kako su odredbe čl. 12. st. 3. i čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu ništetne, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju ono što je od njega primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naknade za osiguranje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da su tužitelju s ovih osnova naplaćene naknade i to za obradu kredita i osiguranje u ukupnom iznosu od 500,91 € dana 17. siječnja 2006., te s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 168,63 € dana 21. prosinca 2010.

20. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 12. st. 3., te čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.

21. U odnosu na prigovor tuženika da je naknada za osiguranje kredita i isplaćena osiguravajućem društvu, pa stoga on u odnosu na tu naknadu nije pasivno legitimiran, navedeni prigovor tuženika po ocjeni suda nije osnovan jer navedeno ne proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu kojega su stranke sklopile, a niti je tuženik na bilo koji način dokazao da se radi o iznosu za koji je korist ostvarilo osiguravajuće društvo, a ne tuženik.

22. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio iznos koji je platio s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva, naknade za osiguranje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita u ukupnom iznosu od 669,54 €. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Stoga je usvojen zahtjev tužitelja na plaćanje zakonske zatezne kamate na iznos od 500,91 € od 17. siječnja 2006., te na iznos od 168,63 € od 21. prosinca 2010. , a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

23. Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.996,76 €, ne navodeći koja bi bila vrijednost predmeta spora za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, dok je za kondemnatorni bio tužbenog zahtjeva nesporna vrijednost predmeta spora od 669,54 €. Na pripremnom ročištu sud je prvenstveno utvrdio vrijednost predmeta spora, s obzirom na prigovor tuženika da je ista previsoko naznačena. Sud je utvrdio vrijednost predmeta spora na ročištu održanom dana 14. listopada 2025. u iznosu od 669,54 €, koliko iznosi visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz tužbe, a ovo iz razloga jer po stavu ovoga suda zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu prema postavljenom tužbenog zahtjevu predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti premeta spora koja se utvrđuje prema vrijednosti predmeta spora zahtjeva za činidbu (isplatu).

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. ZPP-a, te na vrijednosti predmeta spora koja je utvrđena u iznosu od 669,54 €.

25. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe u iznosu od 150,00 € (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 8. srpnja 2025. u iznosu od 150,00 € (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 14. listopada 2025. i 12. studenog 2025. za svako iznos od 150,00 € (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude u iznosu od 75,00 € (Tbr. 9/3), uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 168,75 €. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 64,42 € sukladno čl. 26. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18), te pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 € sukladno Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, odnosno sveukupno parnični trošak od 934,71 €. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 1. listopada 2025. u zatraženom iznosu od 200,00 €, jer se ne radi o podnesku koji je bio potreban za vođenje ovog postupka. Na dosuđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

26. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Koprivnica, 17. prosinca 2025.

Sutkinja:

Sonja Gundić-Biškup

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica

2. Odvjetnik Hrvoje Matić, Zagreb