REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7732/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 11. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika OI, odvjetničkog vježbenika, dana 17. prosinca 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8.1 Ugovora o kreditu br. 311299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 23. lipnja 2006., koji Ugovor je sastavljen u obliku ovršnog javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Dušku Sudar, Zagreb, Mesnička 8, broj OU-697/2006 između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „....Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00 % (slovima jedanposto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna, a koji iznos naknade je uključen u iznos kredita“.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 132,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 13.1. Ugovora o kreditu br. 311299 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 13. lipnja 2006., a koji Ugovor je sastavljen u obliku ovršnog javnobilježničkog akta ovjerenog po javnom bilježniku Duško Sudar, Zagreb, Mesnička 8, broj OU-697/2006 između tužitelja i tuženika i to u dijelu koji glasi:

„………..Za prijevremenu otplatu kredita potrebno je podnijeti pisani Zahtjev i za istu se plaća naknada određena općim aktom Kreditora.“.

IV Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju UI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 635,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. siječnja 2015. do 31. srpnja 2025. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu parnični trošak u iznosu 990,59 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 17. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 23. lipnja 2006. s pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju založnim pravom br. 311299, kojim je isti kao kreditor, tužitelju stavio na raspolaganje 53.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize iz tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 150 mjeseci u mjesečnim anuitetima od 471,94 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju za devize iz tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća. Navodi da je u čl. 8.1. Ugovora ugovoreno „....Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% (slovima jedanposto) od iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna, a koji iznos naknade je uključen u iznos kredita.“. Ističe da je ta odredba ništetna jer je primjenom te ugovorne odredbe o troškovima za obradu kredita tužitelj doveden u neravnopravan položaj obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je temeljem ništetne odredbe od tužitelja primio 132,72 EUR. Tužitelj je uredno sukladno naprijed navedenom Ugovoru o kreditu mjesečno isplaćivao anuitete prema otplatnom planu, te se isti obratio tuženiku s namjerom da jednokratno izvrši prijevremenu otplatu kredita koji zahtjev je tuženik odobrio te je tužitelju 15. siječnja 2015. izdao Izračun prijevremene otplate za kredit prema kojem je tužitelj dužan uplatiti ukupni iznos od 169.073,32 kn, te je tužitelj 15. siječnja 2015. uplatio 169.073,32 kn. U navedenom Izračunu prijevremene otplate za Kredit broj 311299 uračunata je i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 4.789,55 kn, koji iznos je tuženik platio temeljem čl. 13. 1. Osnovnog Ugovora. Navodi da je ugovaranjem te naknade tuženik povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda povlači za posljedicu ništetnosti dijela ugovornih odredbi o pravu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnom ugovornu odredbu čl. 8.1. i 13. 1. Ugovora o kreditu, kao i da mu tuženik plati iznose naplaćenih naknada sa zakonskim zateznim kamatama od dana njihova plaćanja do isplate, uz naknadu troška postupka od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,0% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje iste. Ističe da naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna i nije neodrediva činidba budući je Ugovorom određeno kako se ta naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora od 20. srpnja 2004., koja Odluka je interni akt tuženika koji je dostupan svima. Osporava da bi tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu. Na pripremnom ročištu održanom 8. svibnja 2025. prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora i čini neprijepornom visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu (stranica 8-22 spisa), prometna kartica po kreditu (stranica 24-32 spisa), otplatna tablica (stranica 33-36 spisa), izračun prijevremene otplate kredita (stranica 37 spisa), nalog za uplatu (stranica 38 spisa) te je saslušao tužitelja (stranica 167 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 23. lipnja 2006. pravni prednik tuženika Volksbank d.d. i tužitelj sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju založnim pravom br. 311299, kojim je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u visini 53.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize iz tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je čl. 8. st. 1. tog Ugovora propisana naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% iznosa kredita, a maksimalno tisuću kuna,

- da je čl. 13. st. 1. Ugovora o kreditu propisano da se u slučaju prijevremene otplate kredita plaća naknada sukladno općim aktom kreditora,

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 25. srpnja 2006. u iznosu 132,72 EUR,

- da je tužitelju 16. siječnja 2015. naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 635,68 EUR,

- visina tužbenog zahtjeva.

6. Prijeporno je:

- jesu li ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% iznosa kredita (čl. 8.1. Ugovora o kreditu), kao i čl. 13. st. 1. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se u slučaju prijevremene otplate kredita plaća naknada sukladno općim aktom kreditora, ništetne, te posljedično tomu,

- ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je naplaćeni na temelju tih odredbi o naknadama,

- je li tražbina tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2006. dizao stambeni kredit kod pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. Kada je došao na razgovor sa službenicom banke ista ga nije upozorila na odredbe ugovora o ulaznoj i izlaznoj naknadi i uopće nije bio u situaciji da može pregovarati o uvjetima Ugovora. Nakon što je dostavio traženu dokumentaciju, ugovor je pripremljen i njega su pozvali samo radi potpisa. Pročitao je Ugovor, a službenica ga nije upozorila na navedene naknade, kao i na što se iste odnose. Nije imao nikakvih pitanja budući je znao da treba prihvatiti ugovorne odredbe kako bi dobio kredit. Napominje da je isplata kredita išla preko Agencije za promet nekretnina. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta. Po zanimanju je dipl. ekonomist i u vrijeme sklapanja ugovora se nije bavio financijama.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju prijeporne ugovorne odredbe.

10. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 23. lipnja 2006. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 8.1. kojom je ugovorena naknada u visini 1,00% od iznosa kredita, maksimalno tisuću kuna i naplaćuje se prije korištenja kredita a najkasnije na dan isplate kredita. U čl. 13. st. 1. Ugovora o kreditu propisano da se u slučaju prijevremene otplate kredita plaća naknada sukladno općim aktom kreditora. Međutim, u Ugovoru, nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade, na što se iste odnose, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama Ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu tuženik nije objasnio tužitelju prijeporne ugovorne odredbe, kao i na što se iste odnose.

13. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima Ugovora.

14. Iz stipulacije spornih odredbi (čl. 8.1. i čl. 13. 1. Ugovora) koja su standardne, evidentno je da se o sadržaju spornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je on obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknade odnose, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornim odredbama pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenim ugovornim odredbama koja su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i koje stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

15. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

16. Pri tome se napominje da su predmetne odredbe jasne i razumljive, međutim, ista su iz svih naprijed navedenih razloga nepoštene, te se ne mogu podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

17. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

20. Kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos naplaćenih naknada temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO.

21. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

22. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

23. Sud je na pripremnom ročištu održanom 8. svibnja 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 768,40 EUR budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu 1.431,01 EUR. Tužitelj je, pored zahtjeva za isplatu iznosa 768,40 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, a radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već je za istu mjerodavna vrijednost zahtjeva za isplatu, sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 768,40 EUR jer je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (768,40 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 75 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 8.5.2025. i 11.11.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 150 bodova), sastav podneska od 23.1.2025. i 15.10.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT 150 bodova), odnosno ukupno 375 bodova ili 750,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 187,50 EUR, što ukupno iznosi 937,50 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu 53,09 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 990,59 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

26. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 17. prosinca 2025. do isplate.

27. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 17. prosinca 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika