REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2
52000 Pazin
P 2179/2019-63
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužiteljice IBB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Matea Knežević, odvjetnica u Poreču, Nikole Tesle 5, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 22, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 7. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika, 17. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 4.012,98 eura (četiri tisuće dvanaest eura i devedeset osam centi) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 344,60 eura od 3. prosinca 2004. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. veljače 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. travnja 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. lipnja 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. srpnja 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. studenog 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. travnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. prosinca 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. ožujka 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. srpnja 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. listopada 2007. do isplate,
– na iznos 1,55 eura od 1. veljače 2008. do isplate,
– na iznos 1,55 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 1,54 eura od 1. travnja 2008. do isplate,
– na iznos 1,55 eura od 1. svibnja 2008. do isplate,
– na iznos 1,54 eura od 1. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,
– na iznos 1,54 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. rujna 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 1,52 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 3,20 eura od 1. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 3,52 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 1,51 eura od 1. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,12 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,11 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,09 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,07 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 10,06 eura od 1. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 10,04 eura od 1. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 10,02 eura od 1. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 10,00 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 9,98 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 12,26 eura od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 15,47 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 17,46 eura od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 16,12 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 17,55 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 33,69 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,10 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 38,98 eura od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 34,17 eura od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 24,94 eura od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 37,90 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 48,99 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 41,89 eura od 1. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 45,08 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 40,26 eura od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 45,88 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 56,33 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 52,26 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 74,24 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 71,59 eura od 1. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 56,83 eura od 1. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 51,92 eura od 1. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 54,65 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 58,06 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 62,24 eura od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 62,34 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 59,24 eura od 1. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 60,56 eura od 1. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 63,11 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 60,68 eura od 1. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 60,78 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 57,42 eura od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 57,04 eura od 1. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 60,11 eura od 1. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 59,39 eura od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 60,85 eura od 1. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 56,37 eura od 1. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 59,05 eura od 1. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 60,30 eura od 1. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 55,69 eura od 1. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 51,95 eura od 1. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 52,22 eura od 1. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 51,93 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 55,06 eura od 1. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 59,13 eura od 1. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 57,87 eura od 1. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 58,22 eura od 1. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 57,57 eura od 1. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 55,73 eura od 1. veljače 2014. do isplate,
– na iznos 56,88 eura od 1. ožujka 2014. do isplate,
– na iznos 55,95 eura od 1. travnja 2014. do isplate,
– na iznos 54,80 eura od 1. svibnja 2014. do isplate,
– na iznos 53,70 eura od 1. lipnja 2014. do isplate,
– na iznos 54,73 eura od 1. srpnja 2014. do isplate,
– na iznos 56,36 eura od 1. kolovoza 2014. do isplate,
– na iznos 57,52 eura od 1. rujna 2014. do isplate,
– na iznos 58,64 eura od 1. listopada 2014. do isplate,
– na iznos 59,52 eura od 1. studenog 2014. do isplate,
– na iznos 60,52 eura od 1. prosinca 2014. do isplate,
– na iznos 60,44 eura od 1. siječnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. veljače 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. ožujka 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. travnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. svibnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. lipnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. srpnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. kolovoza 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. rujna 2015. do isplate,
koje zatezne kamate teku do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala da joj tuženik isplati 1.839,77 eura (tisuću osamsto trideset devet eura i sedamdeset sedam eura) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije nastao Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102131382, sklopljen 13. siječnja 2016. između tužiteljice i tuženika.
IV. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika.
i
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužiteljica od tuženika zahtijevala isplatu 1.659,17 eura (tisuću šesto pedeset devet eura i sedamnaest centi) s pripadajućim zateznim kamatama.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.724,86 eura (tisuću sedamsto dvadeset četiri eura i osamdeset šest centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena u roku 15 dana.
III. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate 7.169,80 eura (54.020,87 kuna) sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak.
1.1. U tužbi je navela da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 2402006–1031262160/51400607- 5102131382 dana 27. studenog 2004. (dalje: ugovor o kreditu), kojim joj je odobren stambeni kredit za kupovinu nekretnine u iznosu 52.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta iznosio je 357,41 švicarskih franaka uz valutnu klauzulu na način da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati prema srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan odobrenja. Ugovorena je i promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49 % godišnje. Za vrijeme otplate tuženik je u više navrata jednostrano, bez obrazloženja, povećao kamatnu stopu. Predmetni kredit je ishodila u privatne svrhe kao potrošač. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.) koje odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu. U skladu s čl. 87. ZZP/03. nepoštene ugovorne odredbe su ništetne. Tuženik ju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene kamatne stope i tečaja valute švicarski franak, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sporne odredbe bile su unaprijed formulirane od strane tuženika, pa prilikom njihova ugovaranja nije imala nikakvu mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Pojedina ugovorna odredba je ništetna i ako je činidba neodređena ii neodrediva. Činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, što znači da je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija je propisana ništetnost takve odredbe. U kolektivnom sporu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskom franku. U skladu s čl. 502.c (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) navedena utvrđenja se imaju primijeniti i u ovom postupku. S tuženikom je 13. siječnja 2016. sklopila aneks broj 1 ugovora o kreditu (dalje: aneks) na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita u švicarskim francima u kredit u eurima. Aneksom su utvrđene promjene o načinu ispunjenja obveza iz ugovora o kreditu isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza tuženika propisanih Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., dalje: ZID ZPK/15.). Do dana konverzije izvršila je pretplatu anuiteta (na ime povećanja tečaja i kamate), a što nije uzeto u obzir prilikom konverzije. Također joj konverzijom nije priznata razlika između nedospjele glavnice iz kredita s valutnom klauzulom u eurima obračunate na dan 30. rujna 2015. i nedospjele glavnice obračunate prema početnom otplatnom planu, pa je oštećena za ukupan iznos 7.169,80 eura, koji je tuženica neosnovana stekla. Zakonodavac nije uzeo u obzir da je i ugovorima o kreditima denominiranim u eurima određena istovjetna nepoštena, a time i ništetna odredba kojom su banke jednostrano povećavale promjenjivu kamatnu stopu bez unaprijed točno određenih kriterija. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Banke, a koji uzroci ništetnosti nisu otklonjeni konverzijom, to joj je tuženik dužan naknaditi preplaćene iznose i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.
1. 2. U podnesku od 6. studenog 2023. tužiteljica je detaljno obrazložila i ponovila pravne stavove iznijete u tužbi. Uz to je navela i da ugovor o kreditu sadrži u čl. 10. nepoštenu ugovornu odredbu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1 % iznosa odobrenog kredita, koja naplaćena jednokratno, prije isplate kredita. Radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati. Sporna odredba je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu, pa je zbog toga ništetna. Spomenuta odredba ne sadrži nikakvo objašnjenje o kakvim se troškovima radilo, ne odgovara stvarno nastalim troškovima i pruženim uslugama, netransparentna je i ničim opravdana što je u svojim odlukama utvrdio i Sud Europske unije (br. C 224/2019 i C 84/2019). Prilikom isplate kredita tuženik je naplatio s osnove naknade za obradu kredita 520,00 švicarski franaka, odnosno 342,06 eura. U skladu s time izvršila je preinaku tužbe na način od tuženika potražuje isplatu i navedene naknade, odnosno sada ukupno 7.511,92 eura.
1. 3. Na pripremnom ročištu 15. studenog 2023. tužiteljica je izvršila daljnju preinaku tužbe na način da je dodala novu točku zahtjeva koja glasi: „Utvrđuje se da nije nastao aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102131382 kojeg su sklopili tužitelj i tuženik 13. siječnja 2016.“. U podnesku od 6. studenog 2023. obrazložila je da predmetni aneks nije nastao iz razloga što prilikom konverzije nova ugovorena kamatna stopa predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu u vezi koje su ugovorne strane vjerovale da postoji suglasnost tj. smatrali su da upravo novo utvrđena visina kamatne stope dovodi do izjednačavanja položaja stranaka. S obzirom na to da su ugovorne strane vjerovale da su suglasne glede pitanja visine kamatne stope, a u stvarnosti je među njima postojala nesuglasnost, to je u konkretnom slučaju riječ o nesporazumu između ugovornih strana zbog čega se ima smatrati da Aneks uz ugovor od 13. siječnja 2016. nije ni nastao, u skladu s čl. 282. ZOO-a. Pogrešno je smatrala da će konverzijom biti izjednačena s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u valuti euro, odnosno u poziciji u kakvoj bi bila da nije bilo ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, i kod ugovora koji su sklapani u valuti euro, redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze bila je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka bez pojedinačnog pregovaranja i utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara te je u tim ugovorima također bila ugovorena valutna klauzula kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz eure bez da su korisnici kredita bili upoznati s rizicima vezivanja njihove kreditne obveze s eurima.
1. 4. Tuženik se u podnesku od 10. studenog 2023. usprotivio preinaci tužbe kao nedopuštenoj, podredno je osporio navode da bi odredba kojom su stranke ugovorile naplatu naknade za obradu kredita (čl. 10. ugovora) bila nepoštena i ništetna. Sporna ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva te ona ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Tužiteljica je prilikom pregovora bila informirana o obvezi plaćanja navedene naknade, a koja se odnosi na troškove obrade kredita poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova poštarine, regulatornih troškova. Nesporno je i logično da mu, kao pružatelju usluge, nastaju određeni troškovi koji se podmiruju iz naknade za obradu kredita. Prigovorio je i zastari potraživanja po toj osnovi jer je naknada naplaćena još 6. prosinca 2004. Ujedno se na pripremnom ročištu usprotivio daljnjoj preinaci tužbe kojom tužiteljica zahtjeva da se utvrdi da nije nastao aneks broj 1 ugovora o kreditu.
1. 5. U skladu s čl. 190. st. 1. i 3. ZPP-a sud je rješenjem na pripremnom ročištu posl. br. P 2179/2019–34 od 15. studenog 2023. dopustio preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 6. studenog 2023. te s pripremnog ročišta od 15. studenog 2023., unatoč tuženikovu protivljenju, jer je to svrsishodno za konačne rješenje odnosa između stranaka.
1. 6. Po provedenom financijskom vještačenju tužiteljica je u podnesku od 23. lipnja 2025. uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu u kojem zahtjeva isplatu na način da od tuženika potražuje isplatu 5.852,75 eura. Time je tužiteljica djelomično povukla tužbu. Tuženik se u tom dijelu nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Slijedom navedenog na temelju čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u t. I. izreke rješenja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda. Osporio je osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. S tužiteljicom je 13. siječnja 2016. sklopio aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz švicarskog franka u euro u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je predmetni kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, odnosno položaj tužiteljice izjednačio je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Njegova je zakonska obveza bila da tužiteljici ponudi sklapanje aneksa, a tužiteljica je ta koja je imala mogućnost odlučiti da li želi ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos. U postupku konverzije sve uplate po predmetnom kreditu su uzete u obzir. S obzirom na provedenu konverziju tužiteljici ne pripada nikakvo potraživanje kako se to navodi u tužbi. Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Namjena kredita bila je kupnja nekretnine na adresi [adresa] i to u svrhu turističkog iznajmljivanja. Dakle, tužiteljica je ugovorila kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti što je vidljivo i iz činjenice da se na navedenoj adresi sada nalazi objekt „Bed & Breakfast Antico“. Član uprave i osoba ovlaštena za zastupanje trgovačkog društva Antico j. d. o. o.. čije se sjedište također nalazi na adresi [adresa], je upravo tužiteljica. U konkretnom slučaju vidljivo je da je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice, točnije kupnji apartmana za iznajmljivanje. U smislu i odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-630/2017 tužiteljica se ima smatrati gospodarskim objektom. Osporio je utvrđenja iznijeta u kolektivnom sporu „Potrošač“ (presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 6632/2017) u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak. Tužiteljici su prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bile dostupne sve informacije tako da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i to putem brošura, reklamnih materijala te od strane djelatnika banke. Ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na švicarski franak podložan promjenama. Sve promjene kamatne stope su također izvršene u skladu s važećim pozitivnim propisima. Tužiteljica je prije donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju bila uredno obaviještena o promjeni kamatne stope prije početka njene primjene, uz dostavu novog otplatnog plana. Tijekom otplate tužiteljica je podmirivala manju kamatnu stopu od početno ugovorene (5,49 %); tako je ona od 1. svibnja 2011. iznosila 5,35 %, a od 1. listopada 2011. 5,00 % i takva je vrijedila sve do zakonskog fiksiranja kamatne stope na visinu 3,23 % u skladu s izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. (Narodne novine br. 143/2013.). Iz navedenog slijedi da navedena ugovorna odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer je tužiteljici kamatna stopa već od 1. svibnja 2011. bila snižena ispod početno ugovorene. U slučaju da sud utvrdi ništetnom pobijane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, istaknuo je prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja 6.094,79 kuna (808,92 eura), te kada je kamatna stopa bila niža od početne u iznosu 1.703,41 švicarskih franaka, sve uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate.
2. 1. U daljnjim podnescima od 2. listopada 2020., 25. srpnja 2022. i 14. travnja 2025., tuženik se pozvao na sudsku praksu te je u bitnome ponovio da tužiteljica nema status potrošača te da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti i s obzirom provedenu konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
3. Rješenjem ovog suda posl. br. P 2179/2019-13 od 30. rujna 2020. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Županijski sud u Dubrovniku je rješenjem posl. br. Gž 1029/2020-2 od 2. prosinca 2020. potvrdio prvostupanjsku odluku.
4. U dokaznom postupku pročitani su ugovor o kreditu (str. 13-16), sporazum od 30. studenog 2004. (str. 17-20), aneks broj 1 sporazuma od 13. siječnja 2016. (str. 21-25), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planovima (str. 26-50, 62-96, 460-487, 500-524), pregled prometa po kreditu (str. 50-61, 97-100, 488-499, 525-528), aneks broj 1 ugovora o kreditu od 13. siječnja 2016. s otplatnim planom (str. 102-108), obrazac za prihvat izračuna konverzije (str. 126), izvadak iz sudskog registra (str. 144- 145), promidžbeni materijali tuženika (str. 169-181), dopis (str. 182-184), dopis HNB od 7. lipnja 2013. (str. 185-186), priopćenje HNB-a od 21. siječnja 2015. (str. 187-193), metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa (str. 193 – 197), priopćenje HNB-a od 16. ožujka 2015. (str. 198), priopćenje Ministarstva financija (str. 199), pisani iskaz IB (str. 369-270), vodič kroz konverziju (str. 307-335), izvadak iz sudskog registra (str. 387 – 456), otplatni plan (str. 529-534), dokumentacija vezana za konverziju kredita (str. 538 – 561, 744-767), proces obrade kredita (str. 688-689), obračun naknade za bankarske usluge (str. 768-769), elaborat procjene tržne vrijednosti stambeno poslovne zgrade u nizu (str. 773 – 787), izvodi iz web preglednika za objekt Bed & breakfast Antico s fotografijama (str. 788 – 801), povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 802-804), izvadak iz obrtnog registra (str. 805-808), povijesni izvadak iz zemljišne knjige (str. 809 ), ortofoto (str. 810), izvod iz Google Maps (str. 811), rješenje od 24. travnja 2014. (820-821) te nalaz i mišljenje financijskog vještaka, (str. 879- 912). Pored toga saslušana je svjedokinja ZB (str. 833-835) te tužiteljica (str. 836-838). Ostali dokazni prijedlozi su odbijeni jer su na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Pritom, je za napomenuti da je tuženik u tijeku postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka IB.
5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Prigovor radi prebijanja nije osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak te naknada za obradu kredita, uvećano za zatezne kamate od dospijeća do isplate. Zahtjev se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je sklopljen aneks broj 1 ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15. Ujedno je predmet postupka zahtjev za isplatu razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju te isplatu s osnova manjka kojeg je tuženik utvrdio u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015.
7. Nije sporno da su tuženik, kao kreditor, i tužiteljica, kao korisnica kredita 27. studenog 2004. sklopili ugovor o kreditu broj 2402006–1031262160/51400607- 5102131382, kao i sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) 30. studenog 2004. Tužiteljici je odobren kredit u iznosu 52.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za švicarski franak banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena sredstava bila je stambeni kredit za kupovinu nekretnine. Tužiteljica se obvezala vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 240 mjesečnih anuiteta sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Banke za švicarski franak na dan plaćanja. Mjesečni anuitet ugovoren je u visini 357,41 švicarskih franaka s ugovorenim dospijećem svakog prvog dana u mjesecu. Također su ugovorili da je redovna kamata promjenjiva i da na dan sklapanja ugovora iznosi 5,49 % godišnje. Kamata se obračunava u švicarskim francima te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Tužiteljica je snosila trošak naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita u visini 1 % na iznos kredita obračunate s datumom ugovora. Navedeno je utvrđeno i iz čl. 1., ,2., 3., 6., 7., 8. i 10. ugovora o kreditu. Tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala se od početno ugovorene od 5,49 % u nekoliko navrata. Također tijekom otplate mijenjao se tečaj švicarskog franka.
7. 1. Stranke su 13. siječnja 2016. sklopile aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102131382 u skladu ZID ZPK/15. kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije kredita iznos nedospjele glavnice osnovnog ugovora po realiziranoj otplati bio je 30.506,43 švicarskih franaka, što je u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan 30. rujna 2015. iznosilo 212.958,43 kuna, dok je iznos nedospjele glavnice u usporednom kreditu u valuti euro po realiziranoj otplati bio 21.439,41 eura što je u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan 30. rujna 2015. iznosilo 163.627,25 kuna. Tužiteljici je takvim izračunom utvrđeno da njezine realizirane uplate po kreditu nisu bile dostatne za namirenje obaveza po provedenoj konverziji, odnosno utvrđen je manjak u iznosu 116,68 eura. Taj iznos je tužiteljica namirila nakon sklapanja aneksa ugovora kojim je regulirana konverzija uvećanjem nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima. Na dan 30. rujna 2015. tužiteljici je preostalo za otplatu 113 anuiteta, odnosno krajnji rok dospijeća kredita je 1. prosinca 2024.
8. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika. Pritom je odlučno za predmet spora da li tužiteljica može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak nakon što je sklopila aneks osnovnom ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15., te slijedom toga ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak. Također je sporno da li tužiteljica u konkretnom slučaju ima status potrošača.
9. Prema čl. 3. ZZP/03. potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
9. 1. Prema čl. 3. ugovora o kreditu stranke su ugovorile da je namjena sredstava stambeni kredit za kupovinu nekretnine.
9. 2. Na okolnosti namjene kredita saslušana je tužiteljica koja je navela da je sredstva ostvarena kreditom utrošila za kupnju stambenog prostora na adresi [adresa], u [adresa]. Sva sredstva utrošila je za kupnju nekretnine, a kasnije kako je bila pri novcu je tu nekretninu uređivala. U trenutku kupnje predmetna nekretnina nije predstavljala poslovnu stambenu zgradu, to je bila ruševina – manja kućica, odnosno postojali su samo zidovi. Prošlo je nekoliko godina dok se to uredilo. 2014. se počela baviti iznajmljivanjem soba u domaćinstvu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila vlasnica obrta ni trgovačkog društva. Tada je bila zaposlena u Osnovnoj školi u Buzetu, gdje i danas radi, te je živjela kao podstanar u [adresa]. Vlasnik obrta [obrt] bio je AB, od kojeg je i kupila predmetnu nekretninu. U vrijeme kupnje predmetne nekretnine nije bila u nikakvoj vezi s AB, bili su poznanici. S njim je tek kasnije stupila u vezu i za njega se udala 24. rujna 2005. Kredit nije bio podignut za potrebe obrta [obrt]. Nikada nije bila članica tog obrta. Kredit niti jednim dijelom nije utrošen za poslovanje obrta. Samo formalno je bila upisana kao direktorica Antico j. d. o. o., niti je radila kakve poslove za to trgovačko društvo niti je dobivala bilo kakva primanja. Kredit nije utrošen za poslovanje Antico j.d.o.o. Nije članica društva [obrt], niti ima bilo kakve pravne veze s tim obrtom. Kredit nije podignut za potrebe tog obrta niti je utrošen za poslovanje obrta. Po njezinom sjećanju nekretnina koju je kupila ne odgovara opisu nekretnine iz elaborata procjene priloženom u spisu (str. 773-787). U vrijeme sklapanja ugovora na toj nekretnini je krov bio urušen, bila je neka stara stolarija, kuća nije bila useljiva. Ne sjeća se da bi u vrijeme kupnje bio u prizemlju ugostiteljski objekt. Ne sjeća se da bi bio kakav namještaj u toj kući. Ne sjeća se da bi u ugovoru o kupoprodaji bilo navedeno da se radi o prostoru stambene namjene. Nije znala da je na adresi KB od 20. kolovoza 2004. bilo prijavljeno sjedište obrta [obrt]. Kućica koju je kupila bila na adresi [adresa] i to je objedinjeno s objektom na adresi [adresa], tako da je to sada sve na adresi [adresa]. Koliko se sjeća neko vrijeme je stanovala na adresi [adresa], odnosno nekretnini koju je kupila sredstvima kredita.
9. 2. 1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je iskazivala o namjeni sredstava ostvarenih kreditom kao vjerodostojan, izuzev u dijelu u kojem je navodila da je predmetna nekretnina u trenutku kupovine bila u ruševnom stanju. Naime, tuženik je u spis dostavio elaborat procjene tržne vrijednosti stambeno-poslovne zgrade u nizu [adresa], od 20. listopada 2004. u kojem se navodi da se u prizemlju zgrade nalazi poslovni prostor, a na katu stambeni prostor. Na fotografijama priloženim u elaboratu razaznaje se da je poslovni prostor bio namješten. Stoga, stanju nekretnine utvrđenom u navedenom elaboratu, a koji je sačinjen mjesec dana prije sklapanja ugovora o kreditu, proturječni su navodi tužiteljice da bi se radilo o ruševini, koja se u trenutku kupnje nije mogla koristiti na nikoji način. Međutim, neovisno o tome, valja istaknuti da sama činjenica da je tužiteljica kupila zgradu u nizu koja je u vrijeme kupnje okarakterizirana kao stambeno-poslovna zgrada ne dovodi do zaključka da ju je tužiteljica kupila s namjenom korištenja u gospodarske svrhe. Sud je u tom dijelu cijenio kao vjerodostojan iskaz tužiteljice da u vrijeme kupnje, kada je bila i podstanar, nije namjena nekretnine bila korištenje u gospodarske svrhe, odnosno u svrhu turističkog iznajmljivanja kako se ona danas koristi. Iz rješenja Ureda državne uprava u Istarskoj županiji od 24. travnja 2014. vidljivo da se tužiteljica počela bavit turističkim iznajmljivanjem predmetne nekretnine gotovo deset godina nakon sklapanja ugovora o kreditu. Ujedno su i prihvaćeni navodi tužiteljice da sredstava ostvarena kreditom nije utrošila na obavljanje djelatnosti nekog trgovačkog društva ili obrta. Tim više što je društvo Antico j. d. o. o., čiji je tužiteljica član uprave osnovano 1. ožujka 2013. s adresom [adresa], da je vlasnik obrta [obrt] prijavljenog na adresi [adresa] nekretnine bio ĐB s kojim je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila poznanica, a da je obrt [obrt] u vlasništvu treće osobe imao izdvojen pogon na adresi [adresa] (predmetna nekretnina na kućnom broju 2 prema elaboratu).
9. 3. Pritom valja naglasiti da tuženik u ovom postupku osporava tužiteljici status potrošača, iako je ranije, prilikom sklapanja ugovora o kreditu te tijekom otplate kredita tužiteljici sam priznavao status potrošača. Naime, iz iskaza svjedokinje ZB, direktorice savjetodavnog centra tuženika u Pazinu od 1. kolovoza 2003., utvrđeno je da imenovana radi u Odjelu za građanstvo – potrošače, a upravo je na predmetnom ugovoru o kreditu njezin supotpis u ime tuženika. Tuženik i kasnije, tijekom otplate kredita tužiteljici nije sporio status potrošača, što je vidljivo iz činjenica da je na ovaj ugovorni odnos primijenio kamatnu stopu u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2013. te da je i s tužiteljicom pristupio sklapanju aneksa broj 1 ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK/15. Tuženik je poduzeo sve te radnje, pritom ne dovodeći u pitanje da bi se radilo o potrošačkom kreditiranju, iako je raspolagao svim ispravama na kojima sada temelji svoj prigovor da tužiteljica ne bi ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača.
9. 4. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/ pružatelja usluga.
9. 5. U konkretnom slučaju tužiteljica je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupovine nekretnine, pa ona ima svojstvo potrošača. Na tuženiku je bio teret dokaza da je kredit u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u smislu čl. 2. st. 1. t. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009. i dr.) bio transakcija tužiteljice unutar njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a on to u postupku nije dokazao.
10. Kako tužiteljica potražuje isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u skladu s pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“), to je valjalo kao prethodno pitanje utvrditi da li se i u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama.
10. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.
10. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014– 2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi.
10. 3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužiteljica u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njezini interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršila isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
10. 4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
10. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.
10. 6. Tuženik je osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu, u bitnome, naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je tužiteljica kao potrošač u postupnosti bila upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogla donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani. Okolnost da je tuženik u tom razdoblju oglašavao reklamne materijal za stambene kredite, kako je to isticao u tijeku ovog postupka, samo po sebi ne dokazuje da je tužiteljica bila u dovoljnoj mjeri informirana o uvjetima i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu. Valja istaknuti da su i takvi materijali bili jednostrano sastavljeni od strane tuženika.
10. 6. 1. Iz iskaza svjedokinje ZB, djelatnice tuženika, koji je u tom dijelu cijenjen kao vjerodostojan, utvrđeno je da je u vrijeme kada su bili aktualni krediti u švicarskim francima banka imala letke u kojima su bile označene ponude kredita i to u valuti dolar, euro i švicarskim francima. U tim lecima bio je označeno kretanje tečaja u usporedbi s valutom euro odnosno ranije njemačkom markom u obliku grafa. Na grafikonu bilo prikazano kretanje tečaja švicarskog franka bez većih oscilacija. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita se nije nešto posebno pojašnjavalo glede valutne klauzula, čije je ugovaranje tada bilo uobičajeno, nije se nešto posebno objašnjavalo za sam tečaj švicarskog franka, kao ni parametri promjene kamatne stope.
10. 6. 2. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužiteljice, koji je u tom dijelu pozitivno cijenjen, da od strane tuženika nije bila obaviještena o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, nije joj bilo ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu u drugoj valuti, te joj nisu bile posebno pojašnjene ugovorne odredbe.
10. 6. 3. Očitovanje IB, djelatnice tuženika, koje je dostavio tuženik, nije relevantno za utvrđivanje okolnosti pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu jer imenovana u konkretnom slučaju nije na nikoji način u tome sudjelovala.
10. 7. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužiteljica bila upoznata sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogla donijeti informiranu odluku i pravnim i ekonomskim posljedicama koje za nju proizlaze iz predmetnog pravnog posla, što on također nije dokazao u ovom postupku.
10. 8. Na njemu je bio i teret dokaza da je tužiteljica kao potrošač faktički mogla utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Na temelju iskaza svjedokinje ZB, čiji je iskaz u tom dijelu cijenjen pozitivno, utvrđeno je da su svi ugovori o kreditu i dodaci (aneksi) bili sastavljeni od pravne službe banke. Radilo se o tipskim ugovorima koji izađu iz sistema takvi kakvi jesu. U praksi nisu imali slučaj da bi se pregovaralo o sadržaju ugovora o kreditu. Prema tome, predmetni ugovor o kreditu je tipski unaprijed formulirani ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati.
10. 9. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.), jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.
10. 10. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.
11. Nisu osnovani navodi tuženika da tužiteljica ne može osnovano tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u švicarskim francima nakon što je sklopila Ankes broj 1. ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15.
11. 1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi u skladu s čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora u skladu s čl. 103. i 107. ZOO/91. utvrđuje ex tunc odnosno od sklapanja ugovora. U čl. 107. ZOO/91. je određeno da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.
11. 2. Vrhovni suda Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev– 2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.
12. Slijedom navedenog, kao prethodno pitanje, utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke (čl. 8. t. 2). ugovora) i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak (čl. 7. t. 3. ugovora).
13. Zahtjev tužiteljice za utvrđenje da ne postoji sporazum o konverziji (ankes broj 1. ugovora o kreditu) nije osnovan.
13. 1. Tužiteljica navedeni zahtjev temelji na tvrdnji da su ugovorne strane prilikom konverzije vjerovale da glede novo ugovorene visine kamatne stope, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu, postoji suglasnost tj. smatrale su da novo utvrđena visina kamatne stope dovodi do izjednačavanja položaja stranaka. S obzirom na to, u konkretnom slučaju riječ je o nesporazumu između ugovornih strana zbog čega se ima smatrati da Aneks uz ugovor od 13. siječnja 2016. nije ni nastao.
13. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020., iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ujedno u obrazloženju te odluke Vrhovni sud Republike Hrvatske iznosi da se kod sporazuma o konverziji ne može govoriti o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1049/06 od 8. studenoga 2006.).
13. 3. U konkretnom slučaju je utvrđeno na temelju iskaza tužiteljice i svjedokinje ZB, koji su u tom dijelu cijenjeni pozitivno, da između stranaka nije bilo pregovora o sadržaju aneksa broj 1 ugovora o kreditu (sporazuma o konverziji). Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom sporazumu sastavljenom od strane tuženika u skladu s odredbama ZID ZPK/15., na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati. Tužiteljica je jedino imala izbor da li će takav aneks prihvatiti ili ne.
13. 4. Stoga je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno je kao u t. III. izreke presude.
14. Suprotno navodima tuženika, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužiteljice da potražuje povrat preplaćenog, odnosno onog što je kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak, ako glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije.
14. 1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15. kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro. Odredbama ZID ZPK/15., a niti u sporazumima sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanu uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15., odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
14. 2. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – NB protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15. predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, a s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije.
14. 3. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. – XZ protiv Ibercaja Banco SA nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
14. 4. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i odlukama Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž–3773/2020–5 od 26. lipnja 2024. i Gž 2356/2021–7 od 24. travnja 2025., kao i Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž–498/2024–2 od 2. rujna 2024. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1096/2022–2.
14. 5. Slijedom navedenog tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj švicarski franaka na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91. u vezi s čl. 210. st. 1. ZOO/91. Tuženik je dužan vratiti tužiteljici utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka i to prema početno kamatnoj stopi i srednjem tečaju tuženika na dan isplate ugovora o kreditu.
15. Tužiteljica je u postupku zatražila i isplatu preplaćenog iznosa na temelju ugovorne odredbe čl. 10. ugovora o kreditu po osnovi koje je podmirila tuženiku naknadu za obradu kredita. Tvrdi da se radi o nepoštenoj time i ništetnoj ugovornoj odredbi.
15. 1. Prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Na temelju iskaza svjedokinje ZB i tužiteljice, koji su i u tom dijelu cijenjeni pozitivno, utvrđeno je da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika prema kojim se tužiteljica obvezala prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 1 % iznosa kredita. Tužiteljici kao potrošaču nije bilo jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Iz sadržaja navedene odredbe nije moguće utvrditi na što se ta naknada točno odnosi. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Time on nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.
15. 2. U odnosu na navode tuženika da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 1 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03. podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).
15. 3. Nije osnovano pozivanje tuženika na odluku Suda Europske unije broj C 621/2017 jer se ne radi o predmetu s istovjetnim činjeničnim stanjem. U tom postupku je utvrđeno da je banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada za obradu kredita (iako ne sve) pa je Sud Europske unije ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti.
15. 4. Točno je da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja utužene naknade, kako je to tuženik navodio u postupku, međutim, ta činjenica ne čini predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita valjanom budući da je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno da tuženik nije postupao u dobroj vjeri.
15. 5. Slijedom svega navedenog, sporna odredba ugovora očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03. te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.
16. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te naknadi za obradu kredita utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš od 26. travnja 2025. Tužiteljica je više uplatila na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu u razdoblju do 30. rujna 2015. ukupno 230,49 eura (tzv. pozitivna pretplata), dok je po osnovi višeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita više uplatila na ime tečajne razlike, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, 3.437,89 eura (tzv. pozitivna pretplata. U odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30. rujna 2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju iznosi 1.721,58 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Tuženik je tužiteljici u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio manjak u iznosu od 118,19 eura kojeg je tužiteljica namirila uvećanjem nedospjele glavnice kredita nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija. U odnosu na izvršene izračune preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti, te tužiteljica nije konverzijom stavljena u položaj u kojem bi bila da je kredit obračunat od isplate kredita do konverzije po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju. Tužiteljica je tuženiku podmirila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 3. prosinca 2024. u iznosu 344,60 eura.
16. 1. Tužiteljica je u cijelosti prihvatila nalaz i mišljenje vještaka, dok ga je tuženik u podnesku od 5. lipnja 2025. osporio u dijelu matematičkog izračuna i metode izračuna razlike preostale glavnice na dan konverzije. Po tuženiku, vještak prilikom izračuna razlike glavnice nakon konverzije ne uzima u obzir glavnicu kakva bi bila prema inicijalnom planu otplate, već samo uspoređuje stanje glavnica na dan 30. rujna 2015., uz primjenu važećih tečaja švicarskog franka i eura. Vještak uzima u obzir samo početni tečaj, ne i parametar fiksne kamatne stope. Na ročištu glavne rasprave 7. studenog 2025. ponovio je da osporava samo dio izračuna koji se odnosi na prikaz razlike glavnice (tabela br. 8. nalaza i mišljenja).
16. 2. Na ročištu glavne rasprave 7. studenog 2025. izveden je dokaz usmenim pojašnjenjem nalaza i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš, koja je ostala u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja. Otklonila je kao neosnovanu primjedbu tuženika da je u izračunu razlika nedospjelih glavnica kredita na dan obračuna konverzije 30. rujna 2015. pogrešno primijenila metodologiju kako je to prikazano u tabeli br. 8 nalaza i mišljenja. Tuženik pogrešno primjenjuje metodologiju utvrđenja razlike glavnice. Razliku konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu nije ispravno utvrđivati iz razloga što je izračunom preplaćenih iznosa iz prve i druge alineje zadaće vještačenja odnosno utvrđenjem razlika u kamati i razlika u tečaju tužiteljičina obveza svedena na početni otplatni plan, a samim time obveza se tada ima promatrati u trenutku promatranja, a to je 30. rujna 2015. Utvrđenjem preplate po kamati i po tečaju preostala obveza ponaša se kao da je svedena na početni otplatni plan, pa kada bi promatrali nedospjelu glavnicu prema početnom otplatnom planu tada bi se radilo o svojevrsnom dvostrukom obračunu.
16. 3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu usmeno očitovanje, kao argumentirane, jasne i objektivne. Vještak je u cijelosti odgovorio na određenu zadaću vještačenja, kao i na iznijete primjedbe tuženika.
17. U konkretnom slučaju glavnica tužiteljičinog kredita nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužiteljice, već manjak, pa tužiteljica sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećena za iznose koje je platila uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka do provedene konverzije. Stoga sklapanjem aneksa broj 1 (sporazuma o konverziji) nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
17. 1. Kako u konverziji nije utvrđena pretplata u korist tužiteljice, već manjak, pripada joj pravo na restituciju svih iznosa isplaćenih na temelju ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi do dana 30. rujna 2015. i to u ukupnom iznosu 230,49 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i 3.437,89 eura po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Ujedno joj pripada i iznos 344,60 eura koji je tuženik naplatio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Osim toga, pripadaju joj i zatezne kamate na iznose preplate od dana plaćanja, odnosno od kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 210. u vezi s čl. 214. ZOO/91.). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada. Iz pregleda uplata iz prometa po kreditu te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužiteljica vršila uplate mjesečnih anuiteta u ugovorenom roku dospijeća (prvog dana u mjesecu).
17. 2. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/2022.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/2022.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.
18. Prigovor zastare tuženika je neosnovan.
18. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.
18. 2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. lipnja 2019. (dan predaje preporučene poštanske pošiljke) nije protekao opći zastarni rok od pet godina.
18. 3. S obzirom na to da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijski zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći.
18. 4. Prema tome, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita.
19. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 4.012,98 eura sa zateznim kamatama kako je to specificirano u t. I. izreke presude po osnovi preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci Banke, valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak te naknade za obradu kredita (t. I. izreke presude).
20. Prigovor radi prebijanja tuženika nije osnovan.
20. 1. Tuženik je u odgovoru na tužbu izjavio prigovor radi prebijanja tražbine koje ima prema tužiteljici u iznosu 6.094,79 kuna s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja te 1.703,41 švicarskih franaka s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je kamata bila niža od početno ugovorene, uvećano za zatezne kamate.
20. 2. Tužiteljica je osporila osnovanost prigovora radi prebijanja.
20. 3. Tuženik neosnovano ukazuje na negativne tečajne razlike i razlike po osnovi kamatne stope jer tužiteljica uplatama manjih mjesečnih anuiteta zbog niže kamatne stope i nižeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početne nije stekla ništa bez osnove, pa ne može ni postojati njezina obveza na vraćanje bilo kakvog iznosa prema općem pravilu o stjecanju bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Kako je u postupku utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici po navedenoj osnovi, to nije prihvaćen prijedlog tuženika da se u postupku odredi financijsko vještačenje na okolnosti visine potraživanja za koje je tuženik izjavio prigovor radi prebijanja.
20. 4. Stoga je u cijelosti odbijen prigovor radi prebijanja (t. IV. izreke).
21. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli do dana konverzije te naknadi za obradu kredita, tužiteljica potražuje isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, kao i iznos u kojem je utvrđen manjak uplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita.
21. 1. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15. u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u švicarskim francima pretvori u kunsku po početnom tečaju, a manjak je nastao kao posljedica različitih uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u švicarskim francima od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u eurima, a uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila do 30. rujna 2015.
21. 2. Vještak Goranka Šmer Maraš je u nalazu i mišljenju, koji nalaz je u tom dijelu prihvaćen kao objektivan, utvrdila da je predmetni sporazum o konverziji sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15.
21. 3. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravni učinak, te da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice i tzv. manjka utvrđen konverzijom.
21. 4. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala da joj tuženik isplati 1.839,77 eura (1.721,58 eura po osnovi razlike glavnica te 118,19 eura po osnovi manjka) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate (t. II. izreke presude).
22. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.
22. 1. Prema čl. 154. st. 2. ZPP–a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
22. 2. Tužiteljica je po ovom sudu u sporu uspjela u pogledu osnove i visine s 80 % (prilikom ocjene njezina uspjeha uzet je u obzir i uspjeh u odnosu na prigovor radi prebijanja). To znači da uspjeh tuženika u postupku u odnosu na osnovu i visinu iznosi 20 %. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženika dobije se 60 %, pa tuženik treba tužiteljici naknaditi 60 % opravdanog i potrebnog troška.
22. 3. Tužiteljici je zatražila naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe od 9. lipnja 2019. 200,00 eura, sastava podnesaka od 26. lipnja 2019., 29. srpnja 2019., 29. rujna 2020., 2. studenog 2023., 6. studenog 2023., 29. studenog 2023., 2. listopada 2024. i 23. lipnja 2025. po 200,00 eura, te kod pristupa ročištima 30. rujna 2020., 15. studenog 2023., 14. veljače 2024., 25. travnja 2024., 18. rujna 2024. i 7. studenog 2024. po 200,00 eura, troškove financijskog vještačenja 700,00 eura te pristojbe na tužbu i presudu po 118,12 eura.
22. 4. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP–a tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 9. lipnja 2019. u iznosu 200,00 eura (tbr. 7. t. 1. u vezi tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT), kod pristupa ročištima 30. rujna 2020., 15. studenog 2023., 14. veljače 2024., 18. rujna 2024. i 7. studenog 2025. po 200,00 eura (tbr. 9. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1., tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT–e), dok joj je kod pristupa ročištu 25. travnja 2024. priznato 100,00 eura s obzirom na to da je to ročište bilo procesne naravi, na njemu se nisu izvodili dokazi jer na njega nije pristupila uredno pozvana svjedokinja (tar. br. 9. t. 2. u vezi s tar. br. 7. t. 1. i tar. br. 54. OT–e), kod sastava podneska od 6. studenog 2023. (obrazloženi podnesak kojim je ujedno izvršena preinaka tužbe), podneska od 29. studenog 2023. (očitovanje na prigovore i dokaze iznijete po tuženiku na drugom pripremnom ročištu) te podneska od 23. lipnja 2025. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) po 200,00 eura (tbr. 8. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1., tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT–e), dok joj je kod sastava podneska od 29. srpnja 2019. (dostava dokaza o plaćenoj sudskoj pristojbi), 2. studenog 2023. (dostava punomoći) te 2. listopada 2024. (dostava dokaza o uplati predujma za troškove vještačenja) priznata naknada u iznosu po 50,00 eura (tbr. 8. t. 4. u vezi s tbr. 7. t. 1., tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT–e). Pored toga priznati su joj troškovi financijskog vještačenja u iznosu 700,00 eura te sudska pristojba na tužbu u podmirenom iznosu 118,12 eura u skladu s tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/2019.) te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 6,64 eura (u dijelu u kojem je presuđeno u odnosu na isplatu 344,60 eura po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita) po tar. br. 2. t. 1. u vezi s tar. br. 1. t. 1. Uredbe u vezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018. i 51/2023.), dok je u preostalom dijelu kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođena plaćanja sudskih pristojbi. Time opravdani troškovi postupka tužiteljice iznose 2.874,76 eura, od čega 60 % iznosi: 1.724,86 eura.
22. 5. Tužiteljici nisu kao opravdani priznati troškovi sastava podneska od 26. lipnja 2019. u iznosu 200,00 eura koji je tužiteljica dostavila nekoliko dana nakon dostave tužbe i u kojem se navodi da se njime dostavljaju isprave koje omaškom nisu dostavljene uz tužbu, prema tome trošak sastava tog podneska ne može pasti na teret tuženika, nije joj priznat ni trošak sastava podneska od 29. rujna 2020. u iznosu 200,00 eura koji je dostavila na ročištu 30. rujna 2020., a za pristup na koje ročište joj je priznata naknada u cijelosti, kao ni trošak sastava podneska od 23. lipnja 2025. u iznosu 200,00 eura kojim je dostavila dokaz o nadoplati predujma za troškove vještačenje jer tog dana dostavila i podnesak kojim se očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, koji trošak joj je priznat, pa je sve navode mogla iznijeti u jednom podnesku.
22. 6. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP–a tužiteljici na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.
22. 7. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.724,86 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. prosinca 2025. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti.
U Pazinu 17. prosinca 2025.
Sutkinja
Kristijana Matejčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave odluke.
DNA:
1. tužiteljica p. p.,
2. tuženik p. p.
