REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] I 5

Poslovni broj: Us I-1549/2024-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja IU (OIB: [osobni identifikacijski broj]), vlasnika obrta [obrt]", iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Snježana Maroševac-Čapko (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Rijeci, Slaviše Vajnera Čiče 4, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva (OIB: 19370100881), Uprave za trgovinu i politiku javne nabave, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, kojeg zastupa službena osoba EU, radi ispunjavanja minimalnih tehničkih i drugih uvjeta, 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva gospodarstva, Uprave za trgovinu i politiku javne nabave, KLASA: UP/II-330-01/24- 01/2, URBROJ: 526-08-01-01-01-24-2 od 21. lipnja 2024. godine.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu gospodarstva da tužitelju IU nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 1.250,00 (tisuću dvjesto pedeset) eura, PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 7.500,00 (sedam tisuća pet stotina) eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za turizam, poduzetništvo i ruralni razvoj, KLASA: UP/I-330-04/24-01/19, URBROJ: 2170-08-02/5-24-5 od 15. travnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđivanje minimalnih tehničkih, općih, sanitarnih, zdravstvenih i drugih propisanih uvjeta za obavljanje djelatnosti trgovine na malo u specijaliziranim prodavaonicama za prodajni objekt na adresi [adresa]. Prvostupanjsko tijelo svoju je odluku utemeljilo na utvrđenju da specijalizirana prodavaonica neprehrambenih proizvoda Butik bižuterije "Stefani" u [adresa], nema propisanu površinu prodajnog objekta pa da ne ispunjava minimalne tehničke uvjete kojima moraju udovoljavati prodajni objekti, oprema i sredstva, te opće sanitarne i zdravstvene uvjete u skladu s člankom 7. stavkom 1. točkom 8. Pravilnika o minimalnim tehničkim i drugim uvjetima koji se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica ("Narodne novine" broj 66/09, 108/09, 8/10 i 108/14, u nastavku teksta: Pravilnik).

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-330-01/24-01/2, URBROJ: 526-08-01- 01-01-24-2 od 21. lipnja 2024. odbijena kao neosnovana.

3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke te u tužbi i poslije u sporu u bitnome navodi sljedeće. U upravnom postupku činjenično je stanje pogrešno utvrđeno, počinjene su povrede postupovnih odredbi i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Upravno tijelo prilikom odlučivanja nije uzelo u obzir zakupljeni prostor ovdje tužitelja na prvom katu dotičnog prostora, koji predstavlja cjelinu prostora ovdje tužitelja. Navodi da zakupljeni prostor na prvom katu pripada prostoru u prizemlju, međukatnoj konstrukciji, zbog čega površina iznosi 14,95 m[2] . Prostor u prizemlju, u kojem je proveden očevid, u naravi predstavlja samo izložbeni prostor obrta tužitelja, a sam izložbeni prostor nije u obvezi udovoljavati minimalnim tehničkim uvjetima. Nadalje navodi da se nad njime vrši permanentni mobing i nadzor, te se pritom ignorira činjenica da samo nekoliko metara dalje drugi obrtnik obavlja istu djelatnost u neadekvatnim prostorijama i uvjetima. Smatra da nije ravnopravan u odnosu na druge gospodarske subjekte koji obavljaju istu ili sličnu djelatnost. Pojašnjava da mjenjačnice, slastičarnice, istovjetni gospodarski subjekti za prodaju bižuterije, u istoj zoni i ulici, nemaju adekvatne prostore koji udovoljavaju minimalnim tehničkim uvjetima, ali nisu obuhvaćeni rigidnim nadzorima nadležnih tijela. Smatra da tužitelju nije dana mogućnost sudjelovanja u prvostupanjskom postupku, dok je nadležno tijelo nakon pokretanja postupka po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke obvezno provesti odgovarajući dokazni (ispitni) postupak, te nakon toga temeljem utvrđenih činjenica donijeti rješenje (upravni akt). U postupku moraju doći do izražaja temeljna načela Zakona o općem upravnom postupku i to načelo utvrđivanja materijalne istine, načelo saslušanja stranke, kao i načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa. U postupku je počinjena povreda načela utvrđivanja materijalne istine, zbog čega zahtjev smatra neupitnim, nespornim i nedvojbenim, dok osporavana odluka nije obrazložena. Nadalje, iznosi kronologiju u vezi stjecanja uvjeta za otvaranje obrta i obavljanja djelatnosti i kronologiju s time povezanih propisa, navodeći da je u vrijeme kada je tužitelj počeo koristiti predmetni prostor bio na snazi Pravilnik o minimalnim tehničkim uvjetima za poslovne prostorije u kojima se obavlja promet robe i usluge u prometu robe ("Narodne novine" broj 38/85 i 30/91), da je 8. lipnja 2009. donesen Pravilnik o minimalnim tehničkim i drugim uvjetima koje se odnose na prodajne objekte, opremu i sredstva u prodajnim objektima i uvjetima za prodaju robe izvan prodavaonica. Poziva se na prijelazne i završne odrede Pravilnika iz 2009. godine, navodeći da tužitelj nije ni bio u obvezi ishoditi minimalne tehničke uvjete sukladno prijelaznim i završnim odredbama. Ističe da su ispunjeni uvjeti za usvajanje predmetnog zahtjeva, jer je u tehničkom opisu poslovnih prostorija izrađenom po geodetu TU navedeno da prijeporni prostor ima spremište 2,

od 4,95 m[2] , poslovni prostor od 4,24 m i degažman od 2,22 m odnosno da taj prostor ima više od propisane najmanje površine od 6 m[2] , pa nije jasno na koji je način utvrđena visina prostora. Tužitelj je posve suvišno podnio zahtjev za donošenje rješenja o udovoljavanju minimalnim uvjetima, budući da to, prema Pravilniku i ranije važećim pravilnicima, nije bio dužan učiniti. Prema rješenju Grada Rijeke iz 2019., tužitelj je bio dužan plaćati komunalnu naknadu za površinu od 6,00 m[2] . Tužitelj nije mogao započeti s radom na dotičnoj adresi prije ishođenja minimalnih uvjeta. To što prvostupanjsko tijelo više raspolaže s time povezanim rješenjem ne može ići na štetu tužitelja. Nakon 1995. tužitelj nije imao promjena u prostoru, te prema mjerodavnim pravilnicima nije bio dužan usklađivati promjene. Tužitelj predlaže poništenje osporene odluke tuženika, uz obvezivanje tuženika na naknadu troškova spora tužitelju u ukupnom iznosu od 8.750,00 eura (PDV uključen).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporenog rješenja te dodatno navodi da je prvostupanjsko rješenje pravilno budući da je u postupku utvrđeno da nije ispunjen uvjet temeljem članka 7. stavka 8. Pravilnika. Ističe da dopuna i izmjena zahtjeva tužitelja nije ni na koji način riješila i učinila nedvosmislenim pitanje nedostatka prostora, posebno iz razloga jer je za isti prostor iz predmetne dopune izvršen očevid, te je izdano rješenje o odbijanju zahtjeva. Vezano uz istaknuti prigovor tužitelja o njegovu (ne)sudjelovanja u postupku tuženik navodi da je iz čitave dokumentacije razvidno da je tužitelj aktivno sudjelovao u postupku. Tuženik je u međuvremenu tužitelju predlagao više opcija putem kojih bi mogao riješiti svoj problem, ali za sada ni jedna od njih nije realizirana. Jedna od njih tiče se instituta nastavka obavljanja djelatnosti iz članka 13. stavaka 9. i 10. Zakona o trgovini. U vrijeme kada je tužitelj počeo koristiti predmetni prostor nije bila propisana najmanja površina trgovine, niti je ona bila propisana u Pravilniku iz 1998., već je taj uvjet uveden Pravilnikom iz 2009. godine, dok je minimalna visina prostora bila propisana i u vrijeme početka obavljanja djelatnosti. Ovdje je odlučan stavak 2. članka 43. važećeg Pravilnika, kojim je propisana potreba usklađenja uvjeta. U dijelu tužiteljeva izlaganja pogrešno se poistovjećuje nadležnost Državnog inspektorata s nadležnošću tuženika i prvostupanjskog tijela u ovoj upravnoj stvari. Tužitelj je prvostupanjskom tijelu podnio više zahtjeva, pri čemu je tužitelju naglašavano da prostor treba prilagoditi svrsi. Rješenje od 11. rujna 1995. doneseno je pozivom na članak 18. Zakona o obrtu, koji se tiče promjene sjedišta obrta. Rješenje o minimalnim tehničkim uvjetima iz 1995. nije izdano jer nije bilo ni postupka u kojem bi ono bilo izdano, a ne da je eventualno zagubljeno kao što sugerira tužitelj. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio. Na prijedlog tužitelja, od strane tuženika i prvostupanjskog tijela pribavljena je dodatna dokumentacija iz prijašnjeg razdoblja korištenja predmetnog poslovnog prostora. Nisu prihvaćeni daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u raspravnom rješenju od 19. svibnja 2025. i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

6. Na temelju razmatranja svih spornih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 12. stavkom 1. Zakona o trgovini ("Narodne novine" broj: 87/08, 116/08, 76/09, 114/11, 68/13, 30/14, 32/19, 98/19, 32/20 i 33/23, dalje: ZOT) propisano je da za obavljanje trgovine moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:

- minimalni tehnički uvjeti kojima moraju udovoljavati prodajni objekti, oprema i sredstva pomoću kojih se obavlja trgovina te drugi uvjeti propisani posebnim propisom s obzirom na oblik i način obavljanja trgovine,

- opći sanitarni i zdravstveni uvjeti i uvjeti sukladni propisima o hrani kojima moraju udovoljavati prodajni objekti, oprema, sredstva i osobe koje neposredno posluju s robom, koja može utjecati na zdravlje ljudi, sukladno posebnim propisima.

8. Prema članku 12. stavku 3. ZOT-a, pravilnikom iz stavka 2. toga članka određuju se minimalni uvjeti koje moraju ispunjavati prodajni objekti, oprema i sredstva u prodajnim objektima trgovine na veliko i trgovine na malo, uvjeti koji se odnose na vanjske površine prodajnog objekta, uvjeti za prodaju robe izvan prodavaonica, postupak utvrđivanja uvjeta, kao i vrsta robe koja se ne može prodavati izvan prodavaonica.

9. Sukladno članku 13. stavku 1. ZOT-a, zahtjev za izdavanje rješenja o ispunjavanju uvjeta za obavljanje djelatnosti trgovine iz članka 12. stavka 1. toga Zakona podnosi se nadležnom upravnom tijelu županije, odnosno Grada Zagreba, u čijem je djelokrugu obavljanje povjerenih poslova državne uprave koji se odnose na gospodarstvo prema mjestu gdje se nalazi prodajni objekt i mora sadržavati sljedeće podatke i dokaze:

- o pravu korištenja poslovnog prostora,

- da prodajni objekt ispunjava uvjete propisane tim Zakonom i propisima donesenim na temelju toga Zakona te druge uvjete propisane posebnim propisima.

10. Prema članku 7. stavku 1. točki 5. Pravilnika, prostori (prodajni prostori, pomoćni prostori) moraju biti na odgovarajući način osvijetljeni (uz prirodno osvjetljenje kroz prozor i vrata i napravama za umjetno osvjetljenje), prozračivani (prirodno prozračivanje pomoću prozora i vrata i naprava za umjetno prozračivanje) i s obzirom na robu koja se skladišti, i grijani. Najmanja svijetla visina (od završne obrade poda do završne obrade stropa) iznosi 2,8 metara. Iznimno, svijetla visina prodavaonice može biti manja od 2,8 metara, ali ne manja od 2,2 metra, uz uvjet da je ta iznimka u skladu s posebnim propisima.

11. Sukladno članku 7. stavku 1. točki 8. Pravilnika, površina ne smije biti manja od 6 m[2] , osim prodajne površine kioska u kojem se ne priprema hrana, a ona ne smije biti manja od 3,5 m[2] .

12. Prijelazne odredbe članka 43. Pravilnika glase:

„(1) Prodajni objekt, oprema i sredstva koji na dan stupanja na snagu ovog Pravilnika za obavljanje trgovačke djelatnosti ispunjavaju uvjete propisane Pravilnikom o minimalnim tehničkim uvjetima za poslovne prostorije u kojima se obavlja trgovina i uvjetima za prodaju robe izvan prostorija (»Narodne novine«, broj 37/98., 73/02., 153/02. i 12/06), nastavljaju s radom prema uvjetima iz toga Pravilnika. (2) Iznimno od stavka 1. ovog članka ako su se stekli uvjeti koji utječu na prodajni objekt, opremu i sredstva potrebno je uskladiti uvjete za obavljanje trgovine prema odredbama ovog Pravilnika i Pravilnika o klasifikaciji prodavaonica i drugih oblika trgovine na malo u roku od šest (6) mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Pravilnika.

(3) Danom stupanja na snagu ovog Pravilnika u skladu sa odredbom stavka 2. ovog članka, Rješenja o udovoljavanju minimalnih tehničkih, općih sanitarnih, zdravstvenih i drugih uvjeta sadržavat će podatke iz članka 42. ovog Pravilnika u svrhu statističkog praćenja i izrade podataka u trgovini na malo.“

13. Tužitelj u prvom redu smatra da s obzirom na prijelazne i završne odredbe Pravilnika iz 2009. nije u obvezi ishoditi minimalne tehničke uvjete iz predmeta ovoga spora, odnosno da je podneseni zahtjev suvišan. Međutim, iz stanja spisa slijedi da je tužitelj predmetnu djelatnost na adresi [adresa] u konkretnom prostoru počeo obavljati 1996., kada je na snazi bio Zakon o trgovini ("Narodne novine" broj 11/96), koji je također propisivao obvezu ishođenja minimalnih tehničkih uvjeta i obvezu donošenja rješenja po podnesenom zahtjevu (članak 17.), ali uz djelomice različite uvjete u odnosu na one propisane važećim Pravilnikom. Stoga Sud zaključuje da je odredba članka 43. stavka 1. Pravilnika primjenjiva samo kada stranka ima već ishođeno rješenje o minimalnim uvjetima i kada nije potrebno uskladiti uvjete s trenutno važećim Pravilnikom. Nasuprot tome, stavkom 2. navedenoga članka propisano je da je u svim situacijama kada su se stekli uvjeti koji utječu na prodajni objekt, opremu i sredstva potrebno uskladiti uvjete za obavljanje trgovine prema odredbama Pravilnika i Pravilnika o klasifikaciji prodavaonica i drugih oblika trgovine na malo u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Pravilnika, neovisno o činjenici je li ishođeno rješenje na temelju ranije važećih pravilnika. Potrebno je, stoga, razmotriti ispunjava li konkretni prostor tehničke uvjete propisane Pravilnikom.

14. Tužitelj tvrdi da prostor u prizemlju zgrade, u kojem je i proveden očevid, predstavlja samo izložbeni prostor za koji da nije dužan ishoditi minimalne tehničke i druge uvjete. Međutim, navedena tvrdnja tužitelja nije osnovana, budući da iz spisa predmeta upravnog postupka, u kojem se nalaze fotografije prostora, proizlazi da je predmetni prostor u prizemlju zgrade poslovni prostor, odnosno prodajni objekt. Potonje proizlazi i iz tehničkog opisa zgrade sačinjenog po geodetu TU u siječnju 2024., u kojem je u grafičkom prikazu prizemlja zgrade označen poslovni prostor površine 4,24 m[2] .

15. S time u vezi valja reći da se ne može prihvatiti osnovanom ni argumentacija tužitelja da predmetni poslovni prostor i prostor smješten na prvom katu, za kojeg tužitelj tvrdi da je skladište, čine jedinstvenu cjelinu, budući da činjenična osnova stanja spisa predmeta upravnog postupka ne daje podlogu za navedeno utvrđenje.

16. Naime, tužitelj je prvotno podnio zahtjev za utvrđivanje minimalnih tehničkih i drugih uvjeta za poslovni prostor u prizemlju zgrade, te je naknadno u tijeku postupka, nakon provedenog očevida, dostavio ugovor o zakupu prostora na prvom katu. Navedeni ugovor se, i prema ocjeni ovog Suda, ne odnosni na poslovni prostor iz predmeta ovoga spora, budući da je za prostor na prvom katu proveden zaseban očevid i doneseno je zasebno prvostupanjsko rješenje, KLASA: UP/I- 330-04/23- 01/141, URBROJ: 21700-08-02/5-23-4 od 21. prosinca 2023., kojim je odbijen zahtjev tužitelja te je u tom postupku utvrđeno da prostor - kancelarija na prvom katu u uredskim prostorijama tvrtke Amadea d.o.o. (prva prostorija desno) ne predstavlja prodajni prostor trgovine i nema natpis u kojem se navodi tvrtka i radno vrijeme trgovine.

17. Nadalje, u zapisniku o očevidu od 8. travnja 2024. službena osoba prvostupanjskog tijela detaljno je i jasno opisala prostor u kojem je proveden očevid. Tako je konstatirala da prostor u naravi predstavlja vežu zgrade (ulazni hol), koja predstavlja zajednički ulaz u zgradu za sve stambene i poslovne prostore zgrade na 6 etaža, da se u nastavku opisanog ulaznog hola nalazi ograđeni dio u koji se ulazi vratima dimenzija 0,63 x 2 m, koji prostor je ograđen s dvije strane djelomično drvenim i staklenim stijenama od poda do stropa. Taj prostor trebao bi predstavljati prodavaonicu u koju je predviđen ulaz kupaca, te je dalje konstatirano da se izložbene vitrine tužitelja nalaze na ulaznim vratima zgrade i na bočnim zidovima. Iz navedenog Sud zaključuje da ni predmetni prostor degažmana u površini od 2,22 m[2] ne čini prodajni objekt tužitelja, čime otpada ispunjenje površinskog kriterija iz članka 7. stavka 1. točke 8. Pravilnika. Očevidom je utvrđeno da je dužina prostora 3,20 m, a širina 1,32 m, što čini površinu od 4,22 m[2] , dok je najveća visina prostora 2,10 m (u padu, kosi krov).

18. Vezano uz spremište površine 4,95 m[2] valja naglasiti da dostavljenom spisu predmeta upravnog postupka nije priložen dokaz o pravu korištenja tog prostora. Spisu predmeta upravnog postupka priložena su dva ugovora o zakupu poslovnog prostora, uvidom u koje je utvrđeno da je površina navedena u tim ugovorima (6 m[2] i 70,14 m ) različita od površine spremišta navedene u tehničkom opisu zgrade sačinjenom po geodetu TU. Stoga Sud zaključuje da nije ispunjen zakonom propisani uvjet iz članka 13. stavka 1. ZOT-a.

19. Dalje, visina spornog poslovnog prostora utvrđena je na provedenom očevidu 8. travnja 2024., na kojem su bili prisutni i tužitelj i geodet te tužitelj nije na zapisnik prigovorio utvrđenoj visini prostora. K tomu, tužitelj u tijeku ovoga spora nije predlagao izvođenje dokaza na navedenu okolnost, niti je u tom smislu dostavio dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je visina predmetnog prostora pogrešno utvrđena. Stoga nije ispunjen ni kriterij minimalne visine propisan člankom 7. stavkom 1. točkom 5. Pravilnika.

20. Minimalni tehnički uvjeti iz članka 7. stavka 1. Pravilnika propisani su kumulativno. Za odbijanje tužiteljeva zahtjeva bilo bi, stoga, dovoljno da konkretni prostor ne udovoljava bilo uvjetu iz točke 5., bilo uvjetu iz točke 8. toga stavka.

21. U odnosu na navode tužitelja u vezi maltretiranja tužitelja i stalnog nadzora kojem je podvrgnut, iz dokumentacije spisa predmeta slijedi da je tužitelj prvostupanjskom tijelu podnio više zahtjeva, po kojim zahtjevima su i provedeni očevidi te donesena rješenja. Stoga Sud zaključuje da prvostupanjsko tijelo ni tuženik ne postupaju po službenoj dužnosti u odnosu na tužitelja, već u pravilu po zahtjevu tužitelja kao stranke.

22. Sud je uvidom u spis predmeta upravnog postupka, odnosno u zapisnik o provedenom očevidu, KLASA: UP/I-330-04/24-01/19, URBROJ: 2170-08-02/5-24-3 od 8. travnja 2024. utvrdio da je na očevidu, koji je proveden u prodajnom objektu tužitelja, bio prisutan i tužitelj, da je zapisnik pročitan i na njega nije stavljena primjedba te da je tužitelj zapisnik potpisao. Utvrđeno je i da je tužitelj 10. travnja 2024. dostavio prvostupanjskom tijelu ugovor o zakupu poslovnog prostora za prostor na katu zgrade.

23. Iz navedenog slijedi, a suprotno tužbenim navodima, da je u postupku koji je prethodio ovom sporu tužitelj aktivno sudjelovao, odnosno da je tužitelju omogućeno sudjelovanje u postupku, čime nije počinjena povreda odredaba članaka 30. i 52. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) u vezi sudjelovanja i izjašnjava stranke.

24. Usto, zapisnik o očevidu ima dokaznu snagu javne isprave (članak 76. stavak 5., vezano uz čl. 60. st. 2. ZUP-a). Pri utvrđivanju činjenice površine prostora očevidom, ta činjenica ne može biti valjano osporena podatkom o površini za koju je tužitelj plaćao komunalnu naknadu u ranijem razdoblju (2019.).

25. Suprotno tužbenim navodima, u postupku koji je prethodio ovom sporu utvrđeno je pravo stanje stvari i u tu su svrhu utvrđene sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Stoga nije povrijeđeno ni načelo utvrđivanja materijalne istine propisano člankom 8. ZUP-a.

26. Naposljetku, nisu utvrđene ni druge povrede odredaba upravnog postupka na koje upire tužitelj, budući da je provedenim ispitnim postupkom utvrđeno potpuno i pravilno činjenično stanje, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo koje jasno propisuje ispunjenjem kojih uvjeta se može udovoljiti zahtjevu stranke. Tuženik je za svoju odluku iznio valjane, jasne, relevantne i dostatne razloge, dok tužitelj tužbenim navodima nije osnovano osporio zakonitost rješenja tuženika, niti je doveo u sumnju činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio ovom sporu.

27. Slijedom svega navedenog, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, stoga je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24, u nastavku teksta: ZUS) tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

28. Tužitelj je u cijelosti izgubio upravni spor, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova spora prema općem kriteriju uspjeha u sporu (članak 147. stavak 1. ZUS-a). Međutim, člankom 147. stavkom 4. ZUS-a propisano je da je stranka neovisno o ishodu spora dužna nadoknaditi protivnoj stranci troškove koje je uzrokovala svojom krivnjom ili slučajem koji se njoj dogodio. U ovome je sporu tužitelju krivnjom tuženika nastao trošak pristupa još na jedno ročište za raspravu. Naime, Sud je uvažio prijedlog tuženika za odgodu ročišta zakazanog za 29. listopada 2025. zbog spriječenosti službene osobe tuženika (premda je riječ o javnopravnom tijelu s većim brojem službenika), a tuženik se potom nije ni odazvao na završno ročište za raspravu održano 26. studenoga 2025. godine. Na temelju Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25), u okviru troškovnika tužitelja podnesenog do zaključenja rasprave, tužitelju je stoga na teret tuženika dosuđena naknada troška zastupanja na jednom ročištu za raspravu (1.000,00 eura), što uvećano za PDV iznosi ukupno 1.250,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a. Zbog toga je odlučeno kao u točkama II. i III.iIzreke presude.

U Rijeci 17. prosinca 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnici Snježani Maroševac-Čapko, Rijeka, Slaviše Vajnera Čiče 4

- Ministarstvu gospodarstva, Upravi za trgovinu i politiku javne nabave, Zagreb,

Ulica grada Vukovara 78