Poslovni broj P-84/2025
Republika Hrvatska
Općinski sud u Metkoviću
Stalna služba u Pločama
Vladimira Nazora 14
20340 Ploče
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, u pravnoj stvari tužitelja EI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koga zastupaju punomoćnici Nedjeljko Tutavac i Luka Šiljeg, odvjetnici u Pločama, Vukovarska 6, protiv tuženice LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica RI, odvjetnica u [adresa], radi utvrđenja i uknjižbe, nakon glavne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, prema članku 335. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP), 17. prosinca 2025.
presudio je
I.Utvrđuje se da je EI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], suvlasnik, za ½ dijela stana u [adresa], a koji stan je izgrađen u zgradi u [adresa], sagrađenoj na dijelu kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], broj poduloška:899, ranije upisane kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koji stan je u naravi dvosoban, nalazi se na trećem katu opisane zgrade i sastoji se od: dvije sobe, kuhinje, nužnika, kupaonice, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 62,08m2, te je ovlašten, temeljem ove presude, zatražiti i postići uknjižbu brisanja prava vlasništva na opisanom stanu sa imena tuženice, LI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], za ½ dijela stana, uz istodobnu uknjižbu prava suvlasništva na tom stanu, na svoje ime, za ½ dijela.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.356,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, koje kamate teku od presuđenja do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u ostalom dijelu u iznosu od 250,00 eura tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je bio u braku sa UI koja je umrla. Taj brak je sklopljen dana 20.ožujka 1971.godine. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću broj: P Ob-249/15 od 6.travnja 2016.godine, opisani brak je razveden. Ta presuda je indikativna i dokazuje da je tužitelj, sa svojom bivšom suprugom, stanovao u stanu u [adresa], a koji stan se nalazi na adresi: [adresa]., i u zgradi položenoj u k. o. [katastarska općina], sagrađenoj na dijelu kat. čest. [katastarska čestica], ranije upisana kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Radi se o stanu koji je u naravi dvosobni stan, nalazi se na trećem katu opisane zgrade i sastoji se od: dvije sobe, kuhinje, nužnika, kupaonice, hodnika, balkona i drvarnice, u ukupnoj površini od 62,08 m2. Donošenjem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94,44/94, 58/95 i dr.) tužitelj i njegova supruga stekli su pravo kupnje stana, s obzirom da su bili nositelji stanarskog prava, i to temeljem članka 59.i 64.stavak 2.tada važećeg Zakona o stambenim odnosima, jer su ispunjeni svi zakonski uvjeti, počevši od zajedničkog stanovanja u tom stanu, do ispunjavanja svih obveza glede zajedničkog korištenja predmetnog stana. Slijedom navedenog, razvidno je da su, tužitelj i njegova pok.supruga, u braku, koji je trajao do 6.travnja 2016.godine, od useljenja u stan, zajednički stanovali, kao bračni drugovi, te kao takvi, bili sunositelji stanarskog prava. Stekavši pravo na otkup stana, suglasno i dogovorno kao kupac toga stana određena je sada pok.UI, koja je dana 8.siječnja 1996.godine, sa Republikom Hrvatskom-Ministarstvo obrane, sklopila ugovor o kupoprodaji stana. Predmetni stan je, sada pok. UI je dana 28.rujna 2005.godine, darovala svom sinu HI, a temeljem ugovora o darovanju, a koji ugovor je ništetan pravni posao, pa je ipak činjenica sklapanja ugovora je upisana u zemljišnoj knjizi ZK odjela Ploče. Ugovorom o darovanju, sklopljenom dana 16.prosinca 2024.godine, između HI i tuženice, predmetni stan je darovan tuženici, koja se je, temeljem toga ugovora, upisala kao jedina vlasnica stana u zemljišnoj knjizi Zemljišnoknjižnog odjela u Pločama. Tužitelj smatra da je suvlasnik predmetnog stana za ½ dijela, jer je neprijeporna činjenica da je, zajedno sa svojom bivšom suprugom, bio nositelj stanarskog prava, kako u vrijeme sklapanja ugovora, useljenja u stan i zajedničkog stanovanja u tom stanu, a tu svoju tvrdnju temelji na naprijed citiranim odredbama, tada važećeg Zakona o stambenim odnosima.
Tužitelj neprekidno, i sve do danas, stanuje u predmetnom stanu, dok tuženica nikada nije stupila u posjed toga stana, pa je i njezin ugovor o darovanju ništetan pravni posao. Ugovorom o darovanju, sklopljenom dana 16.prosinca 2024.godine, između HI i tuženice, predmetni stan je darovan tuženici, koja se je, temeljem toga ugovora, upisala kao jedina vlasnica stana u zemljišnoj knjizi Zemljišnoknjižnog odjela u Pločama. Tuženica osporava tužitelju pravo suvlasništva predmetnog stana, pa njemu ne preostaje ništa drugo nego podnijeti ovu tužbu i predložiti sudu da donese sljedeću
P R E S U D U
1.Utvrđuje se da je EI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], suvlasnik, za ½ dijela stana u [adresa]., a koji stan je izgrađen u zgradi u [adresa]., sagrađenoj na dijelu kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], broj poduloška:899, ranije upisane kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koji stan je u naravi dvosoban, nalazi se na trećem katu opisane zgrade i sastoji se od: dvije sobe, kuhinje, nužnika, kupaonice, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 62,08m2, te je ovlašten, temeljem ove presude, zatražiti i postići uknjižbu brisanja prava vlasništva na opisanom stanu sa imena tuženice, LI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], za ½ dijela stana, uz istodobnu uknjižbu prava suvlasništva na tom stanu, na svoje ime, za ½ dijela.
2.Dužna je tuženica nadoknaditi tužitelju troškove ovog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje,za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena,pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja,a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine,koje kamate teku od presuđenja do isplate,sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te sve navode iznesene od strane tužitelja koji su u suprotnosti s navodima koje će u nastavku iznijeti tužena, uz napomenu da iz činjeničnih navoda tužbe I predloženih dokaza ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva postavljenog od strane tužitelja. Naime, tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da sud utvrdi da je tužitelj suvlasnik za ½ dijela stana opisanog u tužbi te da je ovlašten, temeljem presude zatražiti I postići uknjižbu brisanja prava vlasništva na opisanom stanu sa imena tuženice na ½ dijela stana, uz istodobnu uknjižbu prava vlasništva na tom stanu, na svoje ime, za ½ dijela. Uzgred, tužitelj ističe da je ugovor o darovanju na temelju kojeg je tuženica stekla pravo vlasništva ništetan pravni posao. Tužbeni zahtjev je neosnovan jer tužitelj nikada nije bio upisan kao vlasnik niti suvlasnik predmetne nekretnine, niti ima pravnu osnovu na temelju koje bi mogao steći pravo suvlasništva. Stan koji je predmet tužbe stečen je otkupom temeljem stanarskog prava koje je bilo isključivo osobno pravo pokojne supruge tužitelja, što proizlazi iz činjenice da je samo ona sklopila ugovor o otkupu stana s nadležnim Ministarstvom te da je ona bila uknjižena kao vlasnica stana. To između pok. UI I tužitelja nikada nije bilo sporno, kako tijekom trajanja njihove bračne zajednice, tako I po proestanku iste. Naime, čl. 6. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano je da kad stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. U konkretnom slučaju stan je kupila samo pokojna supruga tužitelja te je ona isključiva vlasnica predmetnog stana. Stan kupljen iz stanarskog prava ne predstavlja bračnu stečevinu, već osobnu imovinu nositelja stanarskog prava, bez obzira što je otkup izvršen za vrijeme trajanja braka. Kupoprodajna cijena za predmetni stan isplaćena je isključivo iz vlastitih sredstava pokojne supruge tužitelja, a jedan značajan dio dao je I sin pokojne UI – HI. Pokojna supruga tužitelja je kao isključiva vlasnica darovala predmetni stan sinu, a sin potom svojoj kćeri. Tužena je pri tom obavještena da djed nema nikakvo pravo na predmetni stan jer nije bio stranka ugovora o otkupu, da isti ne predstavlja bračnu stečevinu te konačno da je stan plaćen iz vlastitih sredstava njene bake I oca, te je postupala i s povjerenjem u zemljišne knjige. Dakle, svi pravni poslovi provedeni su zakonito, a darovni ugovori nisu ništetni budući je u konkretnom slučaju došlo do prave predaje stvari. Tužena je u trenutku sklapanja ugovora o darovanju raspolagala, pa i danas raspolaže ključevima predmetne nekretnine, istu je obilazila, čistila, te je u istoj boravila, a svome ocu, HI dozvolila je da u istoj bude posredan posjednik. Sve to navedeno jasno proizlazi I iz samog ugovora o darovanju nekretnine, a o tome će svjedočiti I svjedoci. Tužena napominje da do primitka tužbe nije osporavala posjed niti tužitelju, iako isti uopće nije vlasnik predmetne nekretnine, te ga je naprotiv još I dvorila, kuhala mu I čistila predmetnu nekretninu kako bi I tužitelj mogao uživati u istoj. Naime, tužitelj je djed tužene, pa je tužena smatrala svojom naturalnom obavezom da istome pomogne u svakodnevici. Tužena podmiruje troškove struje i vode za predmetnu nekretninu, a tužitelj doprinosi podmirenjem dijela režijskih troškova. Slijedom svega navedenoga, tužena predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti te da se tužitelja obveže na naknadu troškova postupka.
3. Tužitelj na navode toga odgovora na tužbu poriče navode odgovora na tužbu, i to u dijelu koji je suprotan navodima iz tužbe i tužbenom zahtjevu. Glede navoda iz odgovora na tužbu, tužitelj smatra da tuženica sasvim pogrešno tumači pojedine zakonske odredbe, te da njezina tvrdnja kako je ona jedina vlasnica spornoga stana, nema uporišta u zakonskim propisima. Naime, a što tuženica uopće niti osporava, činjenica je da se radi o stanu koji je, prednica tuženice, sada pok. UI, kao radnica, dobila od bivše firme „Interšped“ Ploče, i to temeljem rješenja o dodjeli stana na korištenje, a koje rješenje je doneseno 1989.godine, dakle u vrijeme kada su, tužitelj i sada pok. UI bili u braku, a što je razvidno i iz samoga privitka ugovora o kupoprodaji stana, u dijelu koji nosi naziv „izračun cijene stana obročnom otplatom“. U toj ispravi, navodi se da u stanu stanuju dvije osobe, i to upravo pok. UI, te tužitelj kao njezin bračni drug. Tuženica gubi iz vida odredbe Zakona o stambenim odnosima, koji zakon je stupio na snagu 29. studenog 1985.godine, a prestao važiti 1996.godine. Naime, prema odredbi članka 64. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo na jedan stan može imati samo jedna osoba(stavak 1.), dok po stavku 2.istoga članka, kada je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova, koji zajedno stanuju, stanarsko pravo ima i drugi bračni drug, dok po stavku 3.istoga članka kada jedan od bračnih drugova-stanara umre, drugi bračni drug zadržava stanarsko pravo. Dakle, ne bi trebala biti prijeporna činjenica da se radi o stanu koji je stečen za trajanja bračne zajednice, da je u pitanju stan na kojemu su stanarsko pravo, i to potpuno ravnopravno, nakon donošenja rješenja o dodjeli stana na korištenje, imali tužitelj i njegova tadašnja supruga, sada pok. UI. To je krucijalna činjenica, a sve ostalo što se navodi u odgovoru na tužbu, potpuno je nevažno za ovaj parnični postupak i nije ni u kakvoj svezi sa meritumom ovoga spora. Potpuno su netočni navodi iz odgovora na tužbu da bi jedan od nositelja stanarskog prava, i to baš sada pok.UI, stan isplatila vlastitim sredstvima, te da je čak i u tom plaćanju sudjelovao i njezin sin. Naime, činjenica je, a što je razvidno i iz ugovora o kupoprodaji stana, da je ugovoreno, i to u članku 4. toga ugovora, da će se otplata kupoprodajne cijene obavljati obročno, pri čemu je naveden i broj mjesečnih obroka. Postupajući po navedenoj ugovornoj odredbi, tužitelj i njegova supruga su uredno, i to svaki mjesec, plaćali utvrđeni mjesečni obrok, posao uplate obavljao je isključivo tužitelj, i to, predajom novaca u FINI-Financijskoj agenciji, Poslovnica [adresa], djelatniku te Poslovnice ZI, koji i danas obavlja poslove blagajnika u toj FINI. Dakle, potpuno je netočna tvrdnja da bi se ugovorena kupoprodajna cijena isplatila odjednom, a u dokazne svrhe tužitelj je pribavio sve uplatnice, obročne uplate. Tek nakon što su obavljene sve dužne uplate, a na temelju brisovnog očitovanja od 16.siječnja 2019.godine, brisano je založno pravo na stanu, osnovano u korist prodavatelja-Ministarstva obrane RH. Bitna je činjenica, a koje jasno pokazuje i dokazuje da ovdje nije u pitanju ugovor o kupoprodaji klasičnog oblika, dakle ugovor koji se tržišno prodaje, radi se o posebnoj vrsti ugovora, utemeljenoj na stanarskom pravu, i primjenom posebnog zakona(lex specialis), dakako radi se o Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Tužitelj je, već u tužbi predložio izvođenje dokaza pribavkom spisa Ministarstva obrane RH Klasa:371-07/95-04/06654, ur.broj:15-95-01, koji ugovor je potvrđen od strane tadašnjeg Državnog pravobraniteljstva Republike Hrvatske, što predstavlja dodatni dokaz da se bez te suglasnosti, ovakav ugovor nije mogao sklopiti. To što je jedan od bračnih drugova upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog stana, ne znači u pravnom smislu baš ništa, poglavito glede prava tužitelja, kao nositelja stanarskog prava, prema odredbi članka 64.stavak 2.Zakona o stambenim odnosima (NN broj:51 i dr.), a to iz razloga što je odredbom članka 6.stavak 2.Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, određeno da, kada stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog, što, primjenjivo na ovaj predmet jasno pokazuje da će se, nakon pribavljanja spisa od Ministarstva obrane RH, te spisa tadašnjeg državnog pravobraniteljstva, lako utvrditi da je upravo tužitelj dao suglasnost svojoj tadašnjoj supruzi da on bude ta koja će kupiti stan. Tako i smatra Vrhovni sud RH, u svojoj odluci broj: Rev 577/08-2 od 1.travnja 2009.godine, prema kojoj odluci: „Ukoliko se radi o imovini koju su stranke kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, tada činjenica da se na imovinu uknjižio tuženik kao vlasnik u 1/1 dijela, ne dovodi u pitanje pravno svojstvo ove imovine niti dovodi u pitanje suvlasnički udjel tužiteljice na toj imovini, ako stranke nisu drugačije ugovorile“. Uzgred rečeno, a prema odluci Županijskog suda u Splitu broj: Gž Ob-448/16 od 8.prosinca 2016.godine „Kod vrednovanja stanarskog prava kao imovinskog prava na kojem se stjecalo pravo vlasništva, nema osnova utvrđivati doprinos svakog bračnog druga u stjecanju prava, jer bračni drugovi zajedno stječu stanarsko pravo, a suglasnost jednog od njih drugome za otkup stana na njegovo ime ne znači da taj bračni drug stekne vlasništvo toga stana u cijelosti.“ završen citat. Otplata pojedinih mjesečnih obroka obavljana je novčanim sredstvima supružnika, a ne nikakvim davanjima novaca, kako se to, potpuno promašeno navodi u odgovoru na tužbu. Iz povijesnog zk izvatka jasno je da je HI, svojedobno opteretio stan hipotekom u korist određene banke, pa je jasno da nije imao novčanih sredstava o kojima se govori u odgovoru na tužbu. Puka tvrdnja tuženice da „stan kupljen iz stanarskog prava ne predstavlja bračnu stečevinu, već osobnu imovinu nositelja stanarskog prava“ je samo djelomično točna. Naime, doista ovakav stan predstavlja imovinu nositelja stanarskog prava, kako je naprijed detaljno obrazloženo, nositelj stanarskog prava bio je i tužitelj, koji je dao suglasnost svojoj bivšoj supruzi da ona bude ta koje će sklopiti ugovor o kupoprodaji, pri čemu na nju nije prenio nikakva posebna prava, koja bi ju legitimirala kao jedinu vlasnicu predmetnog stana. Stoga tvrdnja da bi „pok.supruga tužitelja“ bila isključiva vlasnica predmetnog stana, i kao takva mogla stan darovati, predstavlja puku tvrdnju bez uporišta u zakonu i sudskoj praksi. Tvrdnja tuženice da bi ona, i to baš time da ima ključeve od stana, stanovala u stanu, te da se radi o ugovoru o darovanju s pravom predajom stvari, je u cijelosti neosnovana. Predaje stvari, a posebno prave predaje stvari u smislu zakona, između darovatelja i obdarenice-tuženice, nikada nije bilo, ona u tom stanu nikada nije boravila a kamoli stanovala a tužitelj je začuđen tvrdnjom tuženice kako ga ona „dvori“ kuha mu i čisti stan, koje tvrdnje su potpuno netočne, suviše, tužitelju se prijeti „izbacivanjem“ iz stana, a u stan povremeno navrati i u njemu boravi otac tuženice. Slijedom svega navedenog, tužitelj ustraje u tužbi i tužbenom zahtjevu, smatra da je suvlasnik predmetnog stana, predlaže sudu izvesti dokaze, predložene u tužbi i u ovom podnesku, te u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev, a tuženici naložiti parničnih troškova.
4. Tuženica u podnesku od 14.05.2025. nasuprot tužiteljevom osporavanju da eventualna ništetnost Ugovora o darovanju sklopljenog između HI i ovdje tuženice, LI, kao i onog sklopljenog između pok. NI i HI, ne bi bila od velike važnosti za meritorno rješavanje ovog spora, jer da se tužbeni zahtjev temelji na potpuno drugoj pravnoj osnovi, tuženica ističe da ukoliko nema ništetnosti niti jednog od dva sklopljena Ugovora o darovanju, u to je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Tužitelj smatra da ga pripada ½ vlasništva predmetnog stana jer je isti stečen braku, a on je bio sunositelj stanarskog prava. Tuženica ne spori da bi tužitelj bio nositelj stanarskog prava, a uz svoju suprugu, pok. MI, no ono što je prema stavu tuženice relevantno za rješavanje predmetnog spora je činjenica da je pok. AI predmetnu nekretninu-stan, darovala HI, sinu tužitelja, još 2005.g., odnosno prije 20 godina. Tužitelj je znao za takvo darovanje, odnosno na njega je, u najmanju ruku, ako već ne i usmeno, konkludentno pristao. Samim time, neovisno o činjenici da je na Ugovoru o darovanju kao darovatelj navedena isključivo pok. UI, ne isključuje, a što će se dokazati tijekom postupka te svakako saslušanjem predloženih svjedoka, tužiteljevo pristajanje, odnosno suglasnost na takvo darovanje. Ne može se smatrati uvjerljivim da bi tužitelj 20 godina bio neupoznat sa činjenicom da je stan darovan, da mu bivša supruga (11 godina prije razvoda braka) nije spomenula da je stan darovala njihovom sinu i jedinom djetetu, u ovom postupku predloženom kao svjedoku, HI. Ovdje tuženica je stekla svoje pravo vlasništva također ugovorom o darovanju, no s potpunim povjerenjem u stanje zemljišnih knjiga na dan sklapanja tog ugovora, tim više što je bilo upoznata sa odnosima u obitelji, koji su uistinu zadnjih godina narušeni samostalnim djelovanjem tužitelja, ali to svakako ne može opozvati pristanak na darovanje (presumirano suvlasničke nekretnine) od prije 20 godina. Obzirom da se tuženica ovdje poziva na načelo povjerenja u zemljišne knjige, a vjerujući nespornim da će tužitelj osporavati da se na nju takvo što može primijeniti, svakako valja odmah istaknuti da je postupanje u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige određeno na način da je u slučaju kad stjecatelj u trenutku sklapanja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis knjižnog prava, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano u zemljišne knjige nije potpuno.LI, ovdje tuženica, nije imala nikakvog razloga za sumnju da njen otac, darovatelj, nije stvarni vlasnik za cijelo predmetne nekretnine, niti je o tome ikada bilo spomena unutar obitelji, a niti se tužitelj tako nečemu ikada protivio. Ne ulijeva povjerenje da tužitelj, kako je to već spomenuto, 20 godina ne poduzima nikakve radnje, niti osporava vlasništvo da bi potom ustao tužbom radi utvrđenja. Navedeno će, vjeruje se, potvrditi i sam tužitelj, a kao i ostali predloženi svjedoci, a sve na okolnost njegovog pristanka na darovanje ili makar znanja da se isto obavilo. Tuženica smatra da je navedeno od prvenstvene važnosti za predmetni spor.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je tužitelj suvlasnik ½ dijela stana u zgradi u [adresa]., sagrađenoj na dijelu kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], broj poduloška:899, ranije upisane kao kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koji stan je u naravi dvosoban, nalazi se na trećem katu opisane zgrade i sastoji se od: dvije sobe, kuhinje, nužnika, kupaonice, hodnika, balkona i drvarnice u ukupnoj površini od 62,08m2.
6. Nije sporno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Metkoviću broj: P Ob-249/15 od 6.travnja 2016.godine, brak između tužitelja i UI razveden.
7. Iz priložene preslike spisa Ministarstva obrane, Uprave za infrastrukturu i potporu klasa: 371-07/95-02/6654, urbroj: 512M5-02-01-25-3, za kupnju predmetnog stana utvrđeno je slijedeće:
- UI je podnijela zahtjev za kupnju predmetnog stana u kojem navodi da ima dva člana obiteljsko domaćinstava.
- iz zapisnika o pregledu stana proizlazi da su njegovi korisnici UI i njen suprug EI te da je datum useljenja u stan 4.ožujka 1989.
- Ugovor o korištenju stana od 4.3.1989. broj 10-273 navedena je UI kojoj se predmetni stan daje na korištenje, dok su kao nositelji stanarskog prava navedeni muž EI i sin HI.
-Iz priloženog vjenčanog lista proizlazi da su EI i UI zaključili brak 20.ožujka 1971.
-Iz ugovora o kupoprodaji stana sklopljenog 8.1.1996. proizlazi da je Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane prodalo Batinović Đurđevki predmetni stan na temelju čl.50b. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ( " NN" 43/92.-pročišćeni tekst 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 44/94. i 58/95.)
-iz rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, stalne službe u [adresa] ZS- 116/2015 od 20.studenog 2015. proizlazi da je temeljem ugovora o darovanju stana sklopljenog u [adresa] dana 28.9.2005. kao vlasnik stana upisan HI umjesto do tada upisane UI.
8. Tuženica ne spori da bi tužitelj bio nositelj stanarskog prava, a uz svoju suprugu, pok. MI.
9. Sporno je da li je stan otplaćivan za trajanja bračne zajednice parničnih stranaka s tim da je tuženica u zemljišnim knjigama upisana kao jedina vlasnica toga stana na temelju ugovora o darovanju priloženog spisu koji je zaključila sa svojim ocem HI **.**.2024.
10. Saslušani svjedoci: FI, II, HI su iskazali da je otplatu stana vršila UI uz pomoć sina HI, pa tako II navodi da je UI podmirivala rate za stan odlaskom na Tiskov kiosk ili Poštansku banku, " a na finu nije odlazila". Sjeća se da joj je HI dao dio novaca za otplatu stana i da joj je rekao da se radi o nekih 10.000,00 kuna. Svjedok HI, tužiteljev sin također tvrdi da je rate za otkup stana plaćala pok. UI s tim da joj je on dao preostali dio novca za otplatu novca u cijelosti a riječ je o iznosu od 10.000,00 do 15.000,00 kuna. Ovaj svjedok navodi " da se razumijemo otac je sve plaćao za predmetni stan ali isključivo mojim i majčinim novcem…putem FINE, a novac su mu davali on i majka. Otac je imao prihode ali je vrlo mali dio ona plaćao." Svjedokinja FI je iskazala da je UI otplatila stan od svoje plaće, jer je i ona tako kupila svoj stan mjesečnim ratama koje su otplaćivali 26 godina. Tužitelj je bio zaposlen u vrijeme dok je bio u braku s UI. Svjedok JI o otkupu stana odnosno tko ga je vršio nema nikakvih saznanja. Tužena LI je iskazala da su njen otac i baka zajedno otplaćivali stan i pomagali se međusobno. Otac je jedan dio iz kredita darovao njenoj baki, ali ne zna o kojem se iznosu radi.
11. Tužitelj EI je iskazao da je sve do zadnjeg dana vršio otplatu za predmetni stan-dalje: prijepor. Stan je otkupljen otprilike 1995. i od tada vršim plaćanje za stan. Svaki mjesec plaćao ove obroke u Fini u [adresa] i supruga je bila sa mnom nekoliko puta. Bio je zaposlen u Brodometalu u [adresa] od 1974.do 1999. kada otišao mirovinu. Uz to je radio privatno kao strojobravar i imao je dobar prihod od toga privatnog posla. Plaćao obroke za prijepor iz primanja koja je naveo i to plaće, mirovine i privatnog obrta. Misli da je njegova bivša supruga plaćala obroke za prijepor 2-3 puta. Supruga je radila u Interšpedu od 1978.do 1995/1996 kada je otišla u mirovinu. Svoju plaću je supruga davala svojim roditeljima koji su živjeli u [adresa] a drugi dio plaće je davala sinu HI. Supruga je mirovinu davala 1/2 sinu HI a drugu polovinu trošila za sebe( lijekove i neke tablete) i nije ništa davala za kuću. Saznao da je njegova bivša supruga darovala stan sinu HI tek kada je njegov sin HI darovao stan tuženoj, točnije saznao je da je supruga darovala stan sinu 2023.kada je imala drugi moždani udar. Živio je sa svojom suprugom do njene smrti. I izričito tvrdi i ponavlja da sam ja svakog 15. u mjesecu vršio uplate za prijepor u Fini u [adresa]. Sudjelovao je u otkupu prijepora i odobrio bivšoj supruzi da otkupi stan.
12. Svjedok ZI je iskazao da mu je kao djelatniku Fine u [adresa] poznato da je tužitelj EI vršio uplate u poslovnici FINA-e u [adresa] što on čini preko 20 godina, pa mu je isti kao takav poznat. Uplate je vršio za kućne režije, komunalna davanja. Misli da je vršio uplate za stan, što ne može potvrditi sa sigurnošću jer je bilo više uplatnica. U zadnje vrijeme tužitelj ove uplate vrši sam, a prije je znao dolaziti sa svojom pokojnom suprugom, možda prije 2-3 godine. Rekao bih da je znao češće dolaziti sa suprugom u poslovnicu FINA-e radi plaćanja računa.
13. Pregledom priložene presude o razvodu braka Općinskog suda u Dubrovniku, stalna služba u [adresa] Posl.br.P Ob-249/15 od 6.travnja 2016 između tužiteljice UI i EI utvrđeno je da je tužiteljica izjavila da trenutno otplaćuju kredit nekad on a nekada ona iz čega se jedino može izvesti zaključak da su UI i EI zajedno otplaćivali prijepor za vrijeme trajanja bračne zajednice. Pored toga tužiteljica UI da se ona i tuženik ne dogovaraju glede podmirenja troškova za stan, tuženik sam odredi koje će on platiti a oni koji ostanu a koji su po iznosu veći plati ona iz čega se također može izvesti zaključak da je stan otplaćivan zajedno za trajanja bračne zajednice tužitelja s UI. U prilog ovakvom zaključku suda ide iskaz svjedoka ZI, službenika Fine koji je izjavio da je tužitelj mjesečno plaćao račune za stan u poslovnici Fine u [adresa] ("mislim da je vršio….lako je provjeriti među uplatama za režije, komunalije i telefon, uplata za stan") te uplatnice za otplatu stana od 1996. do 2016. koje je tužitelj priložio u spis (l.37-85 spisa).
14. Sud ne prihvaća iskaze svjedoka: FI, II, HI i tužene LI da bi otplatu stana isključivo vršila UI LI uz pomoć sina HI, jer su iskazi svjedoka protivni iskazima tužitelja i UI, kako je obrazloženo u prethodnoj točki ovog obrazloženja, a iz priloženih uplatnica za otplatu stana koje je priložio tužitelj i iskaza svjedoka ZI proizlazi da je tužitelj zajedno sa bivšom suprugom za vrijeme trajanja braka otplaćivao stan.
15. Kako je bračna zajednica postojala od zaključenja braka 20.ožujka 1971. između tužitelja EI i njegove supruge UI do razvoda braka 6.travnja 2016., dakle u vrijeme kada je stečen predmetni stan 1996., onda predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu.
16. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo je odredbom čl.6.st.1. propisano da stan ima kupiti stanar (nositelj stanarskog prava) pod uvjetima istog zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, da je st.2.propisano da kada stanarsko pravo imaju supružnici, stan mogu kupiti zajednički a jedan od njih samo uz suglasnost drugog. Odredbom čl.64.st.1. točkom 2. zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 12/90, 22/90, 51/90, 22/92, 58/93, 70/93, 91/96 i 99/96) koji je bio mjerodavan u pogledu propisanom stanovanja u vrijeme stjecanja stanarskog prav izričito je bilo propisano da stanarsko pravo stječe bračni drug osobe kojoj se stana daje na korištenje ukoliko zajednički stanuju. Ukoliko je pravo na otkup stana proisteklo iz stanarskog prava koje je stečeno za vrijeme trajanja bračne zajednice, onda ovo imovinsko pravo predstavlja bračnu stečevinu, kao i vlasništvo stana koje je jedan od bračnih drugova otplatio na svoje ime a na temelju takvog imovinskog prava pravo na otkup stana kao imovinsko pravo je bračna stečevina tužitelja i njegove supruge i to svakog u jednakom omjeru jer su oboje bili sunositelji stanarskog prava, a pravo na otkup samo jednog od njih bilo bi uvjetovano suglasnošću drugog bračnog druga također nositelja stanarskog prava. U konkretnom slučaju tužitelj je zajedno sa svojom pok. suprugom kao sunositeljem stanarskog prava otkupom stana postao suvlasnikom tog stana za 1/2 dijela, jer suvlasništvo tužitelja i njegove pok. supruge u jednakim omjerima proizlazi upravo iz činjenice što su oboje bili sunositelji stanarskog prava.
17. Tužena nije dokazala da bi tužitelj znao za darovanje stana odnosno da bi konkludentno pristao za darovanje jer za to nije dao nikakvu suglasnost, niti je sudjelovao u postupku darovanja koje se odnosi na HI kao obdarenika, niti onoga koji se odnosi na tuženicu kao obdarenicu.
18. Nije osnovano niti pozivanje tužene na povjerenje u zemljišne knjige s tvrdnjom na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer je tužena s obzirom na okolnost da joj je poznato da su tužitelj i pok. UI, živjeli u prijeporu dulje vremensko razdoblje u bračnoj zajednici u stanu na kojem je tužitelj imao stanarsko pravo.
19. Zbog svega izloženog presuđeno je kao pod I. izreke.
20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje: OT).
21. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. toč.1. OT), zastupanja na ročištima: 5.6.2025., 23.6.2025., 3.9.2025., 7.10.2025. i 10.11.2025. za svako ročište 100 bodova ili ukupno 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podnesaka od 16.4.2025., 6.5.2025.,, 16.5.2025., za svaki podnesak 100 bodova ili ukupno 300 bodova ili ukupno 900 bodova te uzimajući vrijednost boda 2,00 eura (Tbr.54.OT) daje trošak od 1.800,00,00 eura i uvećano za PDV od 25% što iznosi 450,00 eura i sudske pristojbe z tužbu 53,09 eura i presudu 53,09 eura daje parnični trošak u iznosu od 2.356,18 eura (čl. 155. st.1. ZPP-a). Trošak za sastav podneska od 23.7.2025 nije bio nužan pa ga sud nije odredio kao trošak. U ostalom iznosu od 250,00 eura tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova se odbija kao neosnovan.
U Pločama, 17. prosinca 2025.
S u d a c:
Darko Jelčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu u roku 15 dana od dana kada je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.
Dna:
1. Punomoćnik tužitelja Luka Šiljeg, odvjetnik u Pločama, Vukovarska 6
2. Punomoćnica tužene RI, odvjetnica u [adresa]
