Zakon.hr

Posl. br. P-649/2024-45

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu, u građanskoj pravnoj stvari tužitelja JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću odvjetniku iz Pule, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 16. prosinca 2025. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te nenazočnosti uredno pozvane tužene, na temelju čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 17. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217 da tužitelju JD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 19.952,71 eura (slovima: devetnaest tisuća devetsto pedeset dva eura i sedamdeset jedan cent) po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 199,38 kuna/ 26,46 eura počev od 10.11.2008. godine do isplate; na iznos od 85,60 kuna/ 11,36 eura počev od 10.12.2008. godine do isplate; na iznos od 320,32 kuna/ 42,51 eura počev od 10.1.2009. godine do isplate; na iznos od 268,43 kuna/ 35,63 eura počev od 10.2.2009. godine do isplate; na iznos od 317,60 kuna/ 42,15 eura počev od 10.3.2009. godine do isplate; na iznos od 229,94 kuna/ 30,52 eura počev od 10.4.2009. godine do isplate; na iznos od 208,97 kuna/ 27,74 eura počev od 10.5.2009. godine do isplate; na iznos od 188,82 kuna/ 25,06 eura počev od 10.6.2009. godine do isplate; na iznos od 197,51 kuna/ 26,21 eura počev od 10.7.2009. godine do isplate; na iznos od 168,96 kuna/ 22,42 eura počev od 11.8.2009. godine do isplate; na iznos od 203,09 kuna/ 26,95 eura počev od 10.9.2009. godine do isplate; na iznos od 168,89 kuna/ 22,42 eura počev od 10.10.2009. godine do isplate; na iznos od 165,71 kuna/ 21,99 eura počev od 10.11.2009. godine do isplate; na iznos od 175,01 kuna/ 23,23 eura počev od 10.12.2009. godine do isplate; na iznos od 231,46 kuna/ 30,72 eura počev od 10.1.2010. godine do isplate; na iznos od 263,12 kuna/ 34,92 eura počev od 10.2.2010. godine do isplate; na iznos od 245,72 kuna/ 32,61 eura počev od 10.3.2010. godine do isplate; na iznos od 305,50 kuna/ 40,55 eura počev od 14.4.2010. godine do isplate; na iznos od 329,91 kuna/ 43,79 eura počev od 14.5.2010. godine do isplate; na iznos od 405,11 kuna/ 53,77 eura počev od 15.6.2010. godine do isplate; na iznos od 463,08 kuna/ 61,46 eura počev od 14.7.2010. godine do isplate; na iznos od 369,04 kuna/ 48,98 eura počev od 14.8.2010. godine do isplate; na iznos od 576,90 kuna/ 76,57 eura počev od 14.9.2010. godine do isplate; na iznos od 473,74 kuna/ 62,88 eura počev od 14.10.2010. godine do isplate; na iznos od 471,15 kuna/ 62,53 eura počev od 13.11.2010. godine do isplate; na iznos od 573,09 kuna/ 76,06 eura počev od 6.1.2011. godine do isplate; na iznos od 695,74 kuna/ 92,34 eura počev od 15.2.2011. godine do isplate; na iznos od 623,27 kuna/ 82,72 eura počev od 9.3.2011. godine do isplate; na iznos od 596,98 kuna/ 79,23 eura počev od 18.3.2011. godine do isplate; na iznos od 370,27 kuna/ 49,14 eura počev od 14.4.2011. godine do isplate; na iznos od 416,62 kuna/ 55,29 eura počev od 14.5.2011. godine do isplate; na iznos od 480,23 kuna/ 63,74 eura počev od 14.6.2011. godine do isplate; na iznos od 527,13 kuna/ 69,96 eura počev od 14.7.2011. godine do isplate; na iznos od 720,12 kuna/ 95,58 eura počev od 13.8.2011. godine do isplate; na iznos od 527,27 kuna/ 69,98 eura počev od 14.9.2011. godine do isplate; na iznos od 792,57 kuna/ 105,19 eura počev od 15.11.2011. godine do isplate; na iznos od 753,52 kuna/ 100,01 eura počev od 14.12.2011. godine do isplate; na iznos od 776,52 kuna/ 103,06 eura počev od 5.1.2012. godine do isplate; na iznos od 812,58 kuna/ 107,85 eura počev od 14.1.2012. godine do isplate; na iznos od 868,03 kuna/ 115,21 eura počev od 14.2.2012. godine do isplate; na iznos od 871,05 kuna/ 115,61 eura počev od 14.3.2012. godine do isplate; na iznos od 846,16 kuna/ 112,30 eura počev od 14.4.2012. godine do isplate; na iznos od 938,39 kuna/ 124,55 eura počev od 3.6.2012. godine do isplate; na iznos od 912,73 kuna/ 121,14 eura počev od 6.7.2012. godine do isplate; na iznos od 899,92 kuna/ 119,44 eura počev od 14.7.2012. godine do isplate; na iznos od 885,33 kuna/ 117,50 eura počev od 14.8.2012. godine do isplate; na iznos od 816,28 kuna/ 108,34 eura počev od 14.9.2012. godine do isplate; na iznos od 891,93 kuna/ 118,38 eura počev od 13.10.2012. godine do isplate; na iznos od 842,30 kuna/ 111,79 eura počev od 14.11.2012. godine do isplate; na iznos od 849,44 kuna/ 112,74 eura počev od 11.1.2013. godine do isplate; na iznos od 918,41 kuna/ 121,89 eura počev od 23.1.2013. godine do isplate; na iznos od 849,30 kuna/ 112,72 eura počev od 26.2.2013. godine do isplate; na iznos od 820,81 kuna/ 108,94 eura počev od 7.4.2013. godine do isplate; na iznos od 892,70 kuna/ 118,48 eura počev od 14.5.2013. godine do isplate; na iznos od 839,79 kuna/ 111,46 eura počev od 12.6.2013. godine do isplate; na iznos od 782,86 kuna/ 103,90 eura počev od 14.6.2013. godine do isplate; na iznos od 825,26 kuna/ 109,53 eura počev od 7.8.2013. godine do isplate; na iznos od 805,81 kuna/ 106,95 eura počev od 14.8.2013. godine do isplate; na iznos od 829,04 kuna/ 110,03 eura počev od 11.10.2013. godine do isplate; na iznos od 878,26 kuna/ 116,57 eura počev od 6.11.2013. godine do isplate; na iznos od 823,05 kuna/ 109,24 eura počev od 30.11.2013. godine do isplate; na iznos od 889,32 kuna/ 118,03 eura počev od 14.1.2014. godine do isplate; na iznos od 705,77 kuna/ 93,67 eura počev od 14.2.2014. godine do isplate; na iznos od 1.010,75 kuna/ 134,15 eura počev od 14.2.2014. godine do isplate; na iznos od 1.030,38 kuna/ 136,75 eura počev od 16.3.2014. godine do isplate; na iznos od 1.054,95 kuna/ 140,02 eura počev od 15.4.2014. godine do isplate; na iznos od 1.016,71 kuna/ 134,94 eura počev od 15.5.2014. godine do isplate; na iznos od 996,24 kuna/ 132,22 eura počev od 15.6.2014. godine do isplate; na iznos od 1.025,52 kuna/ 136,11 eura počev od 16.7.2014. godine do isplate; na iznos od 1.041,34 kuna/ 138,21 eura počev od 17.8.2014. godine do isplate; na iznos od 1.068,94 kuna/ 141,87 eura počev od 14.9.2014. godine do isplate; na iznos od 1.062,18 kuna/ 140,98 eura počev od 16.10.2014. godine do isplate; na iznos od 1.037,68 kuna/ 137,72 eura počev od 16.11.2014. godine do isplate; na iznos od 1.124,32 kuna/ 149,22 eura počev od 18.12.2014. godine do isplate; na iznos od 1.089,49 kuna/ 144,60 eura počev od 15.1.2015. godine do isplate; na iznos od 984,40 kuna/ 130,65 eura počev od 18.2.2015. godine do isplate; na iznos od 969,81 kuna/ 128,72 eura počev od 17.3.2015. godine do isplate; na iznos od 984,88 kuna/ 130,72 eura počev od 15.4.2015. godine do isplate; na iznos od 846,65 kuna/ 112,37 eura počev od 16.5.2015. godine do isplate; na iznos od 836,90 kuna/ 111,08 eura počev od 16.6.2015. godine do isplate; na iznos od 847,68 kuna/ 112,51 eura počev od 15.7.2015. godine do isplate; na iznos od 822,62 kuna/ 109,18 eura počev od 15.8.2015. godine do isplate; na iznos od 872,96 kuna/ 115,86 eura počev od 16.9.2015. godine do isplate; na iznos od 853,79 kuna/ 113,32 eura počev od 17.10.2015. godine do isplate; na iznos od 832,67 kuna/ 110,51 eura počev od 17.11.2015. godine do isplate; na iznos od 864,90 kuna/ 114,79 eura počev od 16.12.2015. godine do isplate; na iznos od 854,87 kuna/ 113,46 eura počev od 16.1.2016. godine do isplate; na iznos od 861,76 kuna/ 114,38 eura počev od 14.2.2016. godine do isplate; na iznos od 851,93 kuna/ 113,07 eura počev od 14.4.2016. godine do isplate; na iznos od 1.211,73 kuna/ 160,82 eura počev od 14.4.2016. godine do isplate; na iznos od 1.170,47 kuna/ 155,35 eura počev od 17.5.2016. godine do isplate; na iznos od 1.186,57 kuna/ 157,48 eura počev od 17.6.2016. godine do isplate; na iznos od 1.222,17 kuna/ 162,21 eura počev od 17.7.2016. godine do isplate; na iznos od 1.178,89 kuna/ 156,47 eura počev od 17.8.2016. godine do isplate; na iznos od 1.188,94 kuna/ 157,80 eura počev od 16.9.2016. godine do isplate; na iznos od 1.170,69 kuna/ 155,38 eura počev od 15.11.2016. godine do isplate; na iznos od 1.233,54 kuna/ 163,72 eura počev od 15.11.2016. godine do isplate; na iznos od 1.243,01 kuna/ 164,98 eura počev od 16.12.2016. godine do isplate; na iznos od 1.284,45 kuna/ 170,48 eura počev od 14.2.2017. godine do isplate; na iznos od 1.274,16 kuna/ 169,11 eura počev od 15.3.2017. godine do isplate; na iznos od 1.224,65 kuna/ 162,54 eura počev od 4.5.2017. godine do isplate; na iznos od 1.236,53 kuna/ 164,12 eura počev od 18.5.2017. godine do isplate; na iznos od 1.221,58 kuna/ 162,13 eura počev od 18.5.2017. godine do isplate; na iznos od 1.172,91 kuna/ 155,67 eura počev od 20.6.2017. godine do isplate; na iznos od 1.128,13 kuna/ 149,73 eura počev od 12.8.2017. godine do isplate; na iznos od 1.012,74 kuna/ 134,41 eura počev od 17.8.2017. godine do isplate; na iznos od 1.036,77 kuna/ 137,60 eura počev od 13.9.2017. godine do isplate; na iznos od 1.056,69 kuna/ 140,25 eura počev od 12.10.2017. godine do isplate; na iznos od 1.005,01 kuna/ 133,39 eura počev od 12.12.2017. godine do isplate; na iznos od 1.008,87 kuna/ 133,90 eura počev od 11.1.2018. godine do isplate; na iznos od 949,26 kuna/ 125,99 eura počev od 11.1.2018. godine do isplate; na iznos od 999,08 kuna/ 132,60 eura počev od 11.2.2018. godine do isplate; na iznos od 949,04 kuna/ 125,96 eura počev od 11.3.2018. godine do isplate; na iznos od 940,57 kuna/ 124,84 eura počev od 11.4.2018. godine do isplate; na iznos od 896,64 kuna/ 119,00 eura počev od 17.5.2018. godine do isplate; na iznos od 972,89 kuna/ 129,12 eura počev od 13.6.2018. godine do isplate; na iznos od 972,17 kuna/ 129,03 eura počev od 12.7.2018. godine do isplate; na iznos od 991,81 kuna/ 131,64 eura počev od 14.8.2018. godine do isplate; na iznos od 1.075,94 kuna/ 142,80 eura počev od 19.9.2018. godine do isplate; na iznos od 1.062,42 kuna/ 141,01 eura počev od 11.10.2018. godine do isplate; na iznos od 1.017,99 kuna/ 135,11 eura počev od 13.11.2018. godine do isplate; na iznos od 1.043,42 kuna/ 138,49 eura počev od 11.12.2018. godine do isplate; na iznos od 1.113,03 kuna/ 147,72 eura počev od 12.1.2019. godine do isplate; na iznos od 1.062,21 kuna/ 140,98 eura počev od 13.2.2019. godine do isplate; na iznos od 1.064,16 kuna/ 141,24 eura počev od 12.3.2019. godine do isplate; na iznos od 1.105,20 kuna/ 146,69 eura počev od 11.5.2019. godine do isplate; na iznos od 1.054,05 kuna/ 139,90 eura počev od 11.5.2019. godine do isplate; na iznos od 1.079,57 kuna/ 143,28 eura počev od 4.7.2019. godine do isplate; na iznos od 1.146,96 kuna/ 152,23 eura počev od 10.8.2019. godine do isplate; na iznos od 1.161,87 kuna/ 154,21 eura počev od 11.9.2019. godine do isplate; na iznos od 1.189,91 kuna/ 157,93 eura počev od 11.9.2019. godine do isplate; na iznos od 1.200,47 kuna/ 159,33 eura počev od 13.11.2019. godine do isplate; na iznos od 1.138,83 kuna/ 151,15 eura počev od 13.11.2019. godine do isplate; na iznos od 1.186,41 kuna/ 157,46 eura počev od 11.1.2020. godine do isplate; na iznos od 1.223,16 kuna/ 162,34 eura počev od 11.1.2020. godine do isplate; na iznos od 1.275,15 kuna/ 169,24 eura počev od 11.3.2020. godine do isplate; na iznos od 1.357,25 kuna/ 180,14 eura počev od 11.3.2020. godine do isplate; na iznos od 1.429,03 kuna/ 189,66 eura počev od 9.5.2020. godine do isplate; na iznos od 1.417,81 kuna/ 188,18 eura počev od 13.6.2020. godine do isplate; na iznos od 1.291,34 kuna/ 171,39 eura počev od 13.6.2020. godine do isplate; na iznos od 1.380,12 kuna/ 183,17 eura počev od 11.7.2020. godine do isplate; na iznos od 1.239,82 kuna/ 164,55 eura počev od 12.8.2020. godine do isplate; na iznos od 1.320,63 kuna/ 175,28 eura počev od 12.9.2020. godine do isplate; na iznos od 1.327,27 kuna/ 176,16 eura počev od 13.10.2020. godine do isplate; na iznos od 1.291,78 kuna/ 171,45 eura počev od 12.11.2020. godine do isplate; na iznos od 1.296,85 kuna/ 172,12 eura počev od 12.12.2020. godine do isplate; na iznos od 1.276,08 kuna/ 169,36 eura počev od 12.1.2021. godine do isplate; na iznos od 1.297,44 kuna/ 172,20 eura počev od 12.2.2021. godine do isplate; na iznos od 1.212,01 kuna/ 160,86 eura počev od 13.4.2021. godine do isplate; na iznos od 1.341,70 kuna/ 178,07 eura počev od 13.4.2021. godine do isplate; na iznos od 1.318,27 kuna/ 174,96 eura počev od 11.5.2021. godine do isplate; na iznos od 1.353,74 kuna/ 179,67 eura počev od 10.6.2021. godine do isplate; na iznos od 1.357,39 kuna/ 180,16 eura počev od 11.8.2021. godine do isplate; na iznos od 1.393,90 kuna/ 185,00 eura počev od 11.8.2021. godine do isplate; na iznos od 1.349,56 kuna/ 179,12 eura počev od 9.9.2021. godine do isplate; na iznos od 1.412,02 kuna/ 187,41 eura počev od 12.10.2021. godine do isplate; na iznos od 1.427,07 kuna/ 189,40 eura počev od 11.11.2021. godine do isplate; na iznos od 1.528,36 kuna/ 202,85 eura počev od 9.12.2021. godine do isplate; na iznos od 1.391,58 kuna/ 184,69 eura počev od 11.1.2022. godine do isplate; na iznos od 1.413,52 kuna/ 187,61 eura počev od 11.2.2022. godine do isplate; na iznos od 1.554,18 kuna/ 206,28 eura počev od 11.3.2022 godine do isplate; na iznos od 1.537,25 kuna/ 204,03 eura počev od 9.4.2022. godine do isplate; na iznos od 1.451,91 kuna/ 192,70 eura počev od 12.5.2022. godine do isplate;

na način da za razdoblje od dospijeća pa do 31.07.2015.god. tužitelju pripada opisana kamata po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana

II Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 11.663,85 Eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st. 2 ZOO-a u po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na navedeni iznos teče počev od 17.12.2025.godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana

III Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične stranke dana 24.09.2008. godine sklopile Ugovor o kreditu, broj: 312957 i osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, a kojeg je dana 01.10.2008. godine solemnizirao po javnom bilježniku Nansi Kopić iz [adresa] u predmetu OV-16875/08. Navedenim je ugovorom tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 134.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (čl. 10.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku, iz samog ugovora je razvidno da je ugovor solemniziran u [adresa]. Nadalje prema odredbi čl. 19. st. 1. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, stoga tužitelj podnosi tužbu pred ovim sudom. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl. br. Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž- 2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž- 429/2018. U odnosu na promjenjivu kamatu stopu tužiteljica navodi da Odredbom članka 4. Ugovora o kreditu, ugovorena je kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,50% te da je ugovoreno da je promjenjiva kamatna stopa vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Zatim je ugovoreno da se usklađivanje kamatne stope obavlja na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora i nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 4.1. i 4.4. ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065 ZOO/čl. 1021 ZOO 05). Zbog navedenog, odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46 i čl. 50 ZOO (čl. 269.st.2. i 272 ZOO 05). Odredbom čl. 46. (čl. 270. ZOO 05) propisano je da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. 1. (čl. 272.st.1. ZOO 05), daje se definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g., iznosi i obrazlaže pravno stajalište o odredivosti ugovorne kamate (str.33 obrazloženja): „Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odrediva, sve u smislu odredbe čl. 46. st. 2. i čl. 50 ZOO (NN 53/91..88/01) odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272 ZOO (NN 35/05, 41/08).“ Te u nastavku: (str 34. obrazloženja Presude VS RH Revt-249/14): „Izvjesno je da unošenje u ugovoru o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, a kako su to činile banke u spornom razdoblju je bilo suprotno načelima obveznog prava (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava), jer je time od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali koja je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle, na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena niti odrediva, ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv.“ U nastavku VS RH zaključuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita –potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca, kao drugu ugovornu stranu, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi članka 26 ZOO-a 91 odnosno članka 247. ZOO-a 05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci ugovora o kreditu su svakako predmet i cijena, a kamate su cijena. Dodatna okolnost koja je presudna uzrokuje li odredba iz ugovora znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sadržana u čl.2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu broj: 215978 sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. U odnosu na valutnu klauzulu tužiteljica navodi Odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno je da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 22.747,93 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Odredbom članka 8. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita odnosno tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća te u članku 4. da se kredit ugovara u valuti a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužiteljica nije bila upozorena od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom, CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti, MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetni visokim iznosima anuiteta. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (03.04.2008.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB- a iznosio je 4,5 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 215978 utvrdi ništetnom dio odredbe čl.1. koja glasi „ CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate“, odredbu čl.4. koje glase: “ Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“ dio odredbe čl.8. koja glasi:„...CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća“. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa –5,50% te tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (01.10.2008. godine) bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a – 4,4436 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 121.126,92 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom izračunu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 20.09.2022. godine sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Slijedom svega navedenog tužitelj je predložio sudu donijeti odluku u kojoj će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev. Tužena je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti suda kao i prigovor zastare. Tužena je nadalje navela da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nadalje navodi da je nesporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 360 mjeseci u iznosu od 134.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,50% godišnje, , kao i to da je člankom 7. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Nadalje navodi da je tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje ništetnosti i isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje u tekstu kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje u tekstu kao: „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje u tekstu kao: „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Nadalje navodi da Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 7. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora za devize na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i pod zakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava slijedom čega je dostavio obračun tužene. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kako je predloženo od strane tužitelja. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem: dokumentacije na listovima 19-104 spisa, 129-172 spisa, 306-336 spisa, nalaza vještaka na listovima 337-357 spisa te 359-365 spisa te iskaza tužitelja, 460-469 spisa, 624-633 spisa- drugo- stupanjske odluke te iskaza vještaka s ročišta od 16.12.2025. godine.

4. Preostali tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena prvostupanjska presuda od 2.3.2023. godine pod poslovnim brojem P-37/2020. U navedenom kontekstu potrebito je ukazati da je viši sud sukladno članku 366 a ZPP-a st. 1 vezan zabranom dvostrukog ukidanja sukladno i jasno izraženom pravnom stajalištu Su IV-308/2020. od 5.11.2020.godine. Tom presudom je u stavku I odbijen u cijelosti primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku iz podneska od 20.9.2022. godine kojim je tužitelj u stavku I tražio utvrđenje da je ništetan u cijelosti Ugovor o kreditu broj 312957 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava a kako se to navodi u cijelosti u tekstu na str. 376 spisa, kao i u stavku II izreke glede isplate iznosa od 673.451, 12 kn (89.382,32 Eura) zajedno sa zakonskim, zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao se to navodi na str. 376 do 379 spisa, kao neosnovan. Istom prvostupanjskom presudom u stavku II prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku iz podneska od 20.9.2022.godine koji je glasio citira se:

"Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.4.1. i 4.3. Ugovora o kreditu br. 312957 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, a kojeg su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor zaključili dana 24. rujna 2008. godine te solemnizirali dana 1. listopada 2008. godine kod Javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa], broj ovjere OV-16875/08, u dijelu koji glasi:

« 4.1. …po kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora. …vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora….

…promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora . »

zatim sadržane u odredbi čl.4.3. koja glasi:

«4.3. promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana kao i za sudužnika i založnog dužnika", te je prihvaćen u stavku III tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 312957 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama kojeg su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor zaključili dana 24. rujna 2008.godine te solemnizirali dana 1. listopada 2008. godine kod Javnog bilježnika Nansi Kopić iz [adresa], broj ovjere OV-16875/08, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

«1. CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan korištenja kredita. »,

zatim sadržane u odredbi čl.4.1. koja glasi:

«4.1. Kamata se obračunava u CHF mjesečno… …uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća.»

zatim sadržane u odredbi čl.7.1. koja glasi:

«7.1. CHF u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na nad dospijeća.»

zatim sadržane u odredbi čl.7.3. koja glasi:

«Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju

Kreditora važećem na dan dospijeća. »

zatim sadržane u odredbi čl.9.7. koja glasi:

«Svi potpisnici ovog Ugovora potvrđuju da su upoznati sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, da im je Banka objasnila taj rizik i da su upoznati i svjesni činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta. » zatim sadržane u odredbi čl.9.16. koja glasi:

«Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana kao ni za sudužnika i založnog dužnika" završen citat.

Nadalje u stavku IV prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je bilo naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 172.781,23 kuna po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku na pojedinačne iznose kako je to navedeno da se sve ne ponavlja. U navedenom dijelovima prvostupanjska presuda je postala pravomoćna budući je odlukom Županijskog suda u Zgrebu ista u tom dijelu postala pravomoćna s time da je stavak IV izreke iste glede isplate iznosa od 172.781,23 kn odbijen zajedno sa zateznim kamatama, list 624 spisa.

6. U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je ukinuta navedenom drugostupanjskom odlukom u stavcima V do VII izreke iste uz obrazloženje u bitnom glede točke V izreke prvostupanjske presude vezano za prigovore tužene na nalaz vještaka u tom dijelu da i točke nalaza i mišljenja proizlazi da je za izračun preplate po osnovi ništetnih odredbi o valuti obveze vještak koristio i izračun vezan uz preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope (točka 2.4.1. nalaza i mišljenja), a u kojem dijelu je vještak izračun sačinio na temelju odredbe koje je sud utvrdio ništetnim (točka II.4.1.) da je tuženik u tom dijelu nalaza stavio i prigovor ukazujući na nepravilnost izračuna nakon čega je sud pozvao vještaka da usmeno iznese svoj nalaz , da je vještak to učinio na ročištu od 10.11.2022.godine a da sud ništa o tome nije naveo u obrazloženju odluke , što je sud u tom dijelu podveo pod članak 354 st. 2 točka 11 ZPP-a, list 10 drugostupanjske odluke.

7. Navodi više suda po ocjeni ovog suda nisu ispravni niti utemeljeni na zakonu, a niti na utvrđenim činjenicama, o čemu će se obrazlagati u nastavku postupka. U odnosu na osnovanost osnove ovaj sud će, budući je pravomoćno presuđeno glede tužbenog zahtjeva iz stavaka I do IV izreke iste samo radi razumijevanja cjelokupnog konteksta ponoviti bitne činjenice. Naime u ovoj pravnoj stvari kako je to već i utvrđeno temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke točnije pravni prednik tužene (što također nije sporno – list 396 ročište od 18.1.2023.godine) dana 24.9.2008. godine zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 312957koji prileži na listovima 19 do 28 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor. Nije također sporna činjenica da je tužena pravna slijednica ranije Volksbanke, odnosno kasnije Sberbanke d.d. . Nije sporna činjenica da je predmetnim ugovorom pravna prednica tužene kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 134.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita, kao i da rok otplate kredita iznosi 30 godina članak 3 predmetnog ugovora, dok iz članka 2 isto proizlazi da je namjena kredita kupnja stana. Člankom 4.1. predmetnog ugovora kontrahenti su ugovorili promjenjivu kamatnu stopu od 5,50% godišnje , da su člankom 4.3 kontrahenti ugovorili promjenjivu stopu u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, kao i da su ugovorile valutnu klauzulu kojom se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka. Nije nadalje sporna činjenica da predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran, te da isti još nije otplaćen u cijelosti što proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.Nije sporna činjenica da na listovima 33 do 38 spisa prileži tzv. plan otplate za predmetni ugovor o kreditu.Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 46 do 78 spisa prileži pregled prometna kartica po predmetnom kreditu vezano za izvršene uplate.Nije sporna činjenica da se tužitelj obratio predniku tužene sa dopisom od 11.10.2018.godine, list 81 spisa opomenom pred tužbu. Ono što je bilo sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove kao i visine tužbenog zahtjeva. Zatim je bilo sporno je nadalje pitanje da li tužitelj traži kroz ovu parnicu da mu se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa, da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora i to dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke, kao i odredba o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima s glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka. U svezi s tim bilo je sporno pitanje da li se Odluka iz predmeta Pž-7129/13 (odnosno Pž-6632/17) može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je bio i prigovor zastare. Sporno je nadalje bilo i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporan je bio i istaknut prigovor zastare kao i prigovor mjesne nenadležnosti.

8. Prvostupanjskom odlukom je pravomoćno utvrđeno vezano za od strane tužene istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti koji je istaknut u odgovoru na tužbu da je isti bio neosnovan. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženo je vrlo jasno stajalište (primjerice Gž-2099/15-2 od 3.6.2016. odluka Općinskog suda u Puli) da odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svoj sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno smanji troškove, a uzimajući u obzir udaljenost od mjesta prebivalište tužitelja do suda čija je nadležnost ugovorena za tužiteljicu bi to izazivalo visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka zbog čega viši suda zaključuje da u tom smislu nije zaključena valjana prorogacijska klauzula upućujući da se radi o ništetnoj odredbi, zbog čega je viši sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti, a opisano pravno stajalište prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Na tom stajalištu je i recentna sudska praksa ostalih sudova. Putovanje tužitelja u Zagreb izazvalo bi uzimajući u obzir prebivalište tužitelja u [adresa] nepotrebno visoke troškove dolaska na sud, a time znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka. Stoga je i bio odbijen tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

9. Isto tako je bio odbijen i istaknuti prigovor zastare. Opisano je obrazloženo time da vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( u odnosu na određene tuženike u tom sporu), a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013., da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u jednom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Isto tako valja primijeniti odredbe čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok a ne trogodišnji) budući se radi o kondikcijskoj tužbi s time što u odnosu na tuženu valja uzeti datum 14.lipnja 2018.godine iz razloga o čemu će se obrazlagati u nastavku. Isto tako vezano za valutnu klauzulu vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno s time što valja vezano za prekid zastare uzimati datum 14.06.2018. godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017., a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda RH Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine. Naime pravni prednik ovdje tužene u opisanom kolektivnom sporu za razliku od ostalih banaka obvezan je tek kasnije. Konkretno, ranijom odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. preinačena je predmetna prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev u odnosu na pravnog prednika tužene prvotno bio odbijen i u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli. Ta je odluka potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH Revt 249/14 od 09.04.2015. godine. Međutim, Ustavni sud RH je u svojoj odluci broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U- III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13.12.2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja u kolektivnom postupka te je ukinuo odluku Vrhovnog suda RH Revt 249/14-2 od 09.04.2015. u točki 1 izreke presude i rješenja u dijelu kojim je bila odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine u točki I točki 1 izreke i u točki 1 točka 1. izreke kojim je bio odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH. Vrhovni sud RH je potom ispitao pobijanu odluku te je rješenjem Revt-575/16-5 od 03.10.2017. tužiteljevu reviziju prihvatio i ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. u točki 1 točka 1 i 2. te u točki V izreke i u tom dijelu vratio na ponovno suđenje. Nakon toga donijeta je već spomenuta presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine i u odnosu na pravnog prednika ovdje tužene. Stoga, sukladno ranije obrazloženom vezano za prekid zastare, od tog datuma treba računati opći zastarni rok cijeneći prirodu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa do podnošenja tužbe koja je o ovom predmetu zaprimljena dana 16.1.2020.godine, odnosno konačno preinačena tužba sukladno izračunu financijskog vještaka dana 29.9.2022.godine to po ocjeni ovog suda nije protekao opći petogodišnji zastarni rok pa je iz tih razloga bio odbijen tuženičin istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Isto tako i u opisnoj revizijskog odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi (list 7 i 8 obrazloženja) da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.Stoga budući je došlo prekida zastare zastarni rok je ponovno počeo teći 14. lipnja 2018.godine (Pž-6632/17) to nije istekao petogodišnji zastarni rok sukladno prethodno već obrazloženom pa je zbog navedeno odbijen tuženičin istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. U odnosu na pravni interes bilo je navedeno da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187. ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326. st. 1. ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.02.2019. godine.

10. U odnosu na meritum spora bilo je također navedeno da je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev u podnesku koji je zaprimljen na sudu dana 29.09.2022. godine listovi 375 do 378 spisa. Isto tako u prvotnoj prvostupanjskoj odluci bilo je navedeno da sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

11. Vezano za navode tužene u prethodno vođenom postupku potvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu sastavila banka što je vidljivo i iz samog ugovora, a isto je potvrđeno i iskazom tužitelja, a banka nije dokazala da bi tužitelj koristio kredit za nešto drugo osim za kupnju stana (članak 3 Zakona o zaštiti potrošača ZZP NN 79/07) što proizlazi i iz iskaza tužitelja. Utvrđeno je bilo nadalje da je na temelju analize postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena ovog suda bila da su ispunjene pretpostavke iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 24.9.2008. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 102 st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Utvrđeno je nadalje da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je i bio predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka (pravni prednik tužene što i nije sporno op.a.) njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke te o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelji stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke ( pravne prednice op.a.) dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno je da postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje, o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke do jednostranih i netransparentnih izmjena kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužitelja što je razvidno i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke list 337-357 spisa vezano za taj osnov. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama o kamatnim stopama banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se nije suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između tužitelja i tužene (pravnog prednika), kao ugovornih strana, ali isključivo na štetu tužitelja kao potrošača na koju je u biti prevaljen sav teret utvrđene razlike, zbog čega su te odredbe nepoštene.

12. Stoga su po ocjeni ovog suda bile utvrđene kao ništetne odredbe i to u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope a da pri tom, što proizlazi i iz iskaza tužitelja nisu predočeni nikakvi jasno vidljivi i konkretni elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope. Na isti način vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF obrazloženo je da je sud utvrdio da je ovdje bilo odlučno ponašanje tužene (pravne prednice ) kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Obrazloženo je da je tužena kao financijska institucija takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazano je da se prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj (što više po iskazu tužitelja takav mu je ugovor i "ponuđen" od strane tužene što dodatno ima svoju težinu), te da je bilo potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Stoga je utvrđeno da u pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak. Obrazloženo je da u tom smislu ide i presuda Europskog suda za ljudska prava JDT i ĆDT protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi, kao i da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO-a (NN 35/05). Stoga je utvrđeno da je bio osnovan eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Vezano za primarno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim cijelost ugovora uz traženje povrata iznosa od 673.451,12 kn utvrđeno je da isti nije bio osnovan zbog čega je i "otpao" prigovor tužene glede prijeboja u parnici istaknut na str. 126 i 127 spis jer je bio vezan isključivo za primarno postavljeni tužbeni zahtjev. Obrazloženo je da predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora kao i da tužitelj ne može postavljati tužbeni zahtjev na isplatu iznosa glavnice od 673.451,12 kn sa kamatom na pojedinačne iznose jer u slučaju ništetnosti cijelost ugovora upravo bi za njega, a ne za tuženu nastale pravne posljedice iz članka 323 st. 1 ZOO-a, zbog čega je tužena s pravom istaknula (samo) u slučaju prihvaćanja od strane suda primarno postavljenog tužbenog zahtjeva prigovor prijeboja u parnici, listovi 126 i 127 spisa, o kojem nije bilo nužno odlučivati budući je primarno postavljeni tužbeni zahtjev bio neosnovan u cijelosti (stav I izreke ranije presude).

13. Sve prethodno navedeno naglašava se ponovljeno je samo radi razumijevanja činjeničnog osnova te osnovanosti osnove glede prihvaćanja u navedenim dijelovima tužbenog zahtjeva iz ranije prvostupanjske presude koja je kako je već navedeno u tom dijelu postala pravomoćna glede stavaka I do IV izreke iste (iako je tužitelj podnio prijedlog za dopuštenje revizije vezano za odbijeni dio tužbenog zahtjeva iz stavka IV izreke ranije presude).

14. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću u pisanom nalazu i mišljenju na listovima 337 do 357 spisa a koji nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i ovaj sud budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještak je naveo da je tuženik zaprimio od tužitelja na ime uplata po partiji kredita u periodu od početka otplate pa do 21.05.2022. godine iznos od 673.451,12 HRK, da pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do 21.05.2022. tuženik primjenjivao ugovornu odredbu o kamati, odnosno da je primjenjivao fiksni dio kamate uvećan za tromjesečni LIBOR za CHF (prema čl.4.st.1.) Ugovora o kreditu., tužitelj je preplatio na ime kamate iznos od 172.781,23 HRK. te pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do 21.05.2022., tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 150.333,72 HRK list 357 spisa.Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu koji nalaz je vještak izložio na ročištu od 10.11.2022.godine, list 393 spisa. Naime na tom ročištu sudjelovao je i punomoćnik tuženika odvjetnik profesionalac, list 393 spisa te na istom ročištu imenovani, nakon što je vještak u cijelosti izložio svoj nalaz i mišljenje te u cijelosti ustrajao u istom nije imao doslovce nikakva pitanja za vještaka vezano za svoj podnesak od 4.8.2022.godine, list 371 do 372 spisa. Čak niti na ročištu od 18.1.2023.godine na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja tužena nije predlagala dopunsko saslušavanje vještaka radi bilo kakvog razjašnjenja njezinih primjedbi. Unatoč navedenom cijeneći pasivnost tužene te činjenicu da je ovaj sud također prihvatio nalaza vještaka što znači da se pozvao upravo na zaključke iz istog (sudska praksa vezano za obrazlaganje) viši sud ukida u tom dijelu odluku podvodeći to pod članak 354 st. 2 točka 11 ZPP-a, što je bilo zakonski neosnovano i iz slijedećih razloga. Naime sukladno naputku višeg suda (članak 377 st. 2 ZPP-a) proveden je dokaz ponovnim saslušavanjem vještaka financijske struke Tomislava Prpića na ročištu od 16.12.2025.godine, listovi 770 do 771 spisa na kojem je vještak u cijelosti ponovio svoj nalaz i mišljenje a glede utvrđenja višeg suda iz ukidbene odluke je jasno naveo citira se:

"Što se tiče podneska tuženika od 4.8.2022. ističem da su u njemu navedeni prigovori prije svega na izračun preplate po osnovi promjenjive kamatne stope a budući da je ista izračunata kao fiksni dio kamate uvećan za tromjesečni LIBOR CHF. Napominjem da je upravo tako i glasila zadaća suda te je stoga takav prigovor je prigovor pravne prirode te u njega ne mogu ulaziti. Što se tiče navoda višeg suda o prigovoru tuženika na izračun valute nisam utvrdio da je isti prileži spisu niti je tuženik isti izrekao na ročištu. Što se tiče takvog eventualnog prigovora isti također ne bi stajao budući da je od valute oduzet pripadajući iznos tečajnih razlika utvrđena kamatama te ni u tom slučaju ne dolazi do udvostručenja potraživanja, niti preklapanja po dvije različite osnove" završen citat.

15. Dakle prigovori tuženika iz podneska od 4.8.2022.godine sukladno iskazu vještaka odnosili su se isključivo na preplatu s osnova promjenjive kamatne stope dakle ne i preplatu s osnova preplate po valutnoj klauzuli. Tražbina tužitelja s osnova promjenjive kamatne stope na koju se samo odnosio prigovor tužene je spomenutom odlukom višeg suda odbijena u stavku III presude Gž-3173/2023. od 1.10.2024.godine a viši sud prigovor tužene koji se odnosio samo na promjenjivu kamatnu stopu neosnovano pripisuje kao da je tužena dala prigovor i na preplatu s osnova valutne klauzule za koji prigovor vještak jasno navodi da ga nema u spisu niti postoji te stoga i ukida raniju prvostupanjsku odluku u tom dijelu. Dakle prigovor tužene glede preplate za valutnu klauzulu nije niti postojao. No čak i da jest (a nije op.a.) vještak je decidirano objasnio što ovaj sud prihvaća da što se tiče takvog eventualnog (nepostojećeg op.a.) prigovora isti također ne bi stajao budući da je od valute oduzet pripadajući iznos tečajnih razlika utvrđena kamatama te ni u tom slučaju ne dolazi do udvostručenja potraživanja, niti preklapanja po dvije različite osnove, što kao logično prihvaća i ovaj sud u cijelosti. Stoga u tom dijelu ukidbena odluka nije bila zakonita, no u sustavu RH ne postoji nikakva kontrola ukidbenih odluka. Isto tako nezakonita je bila odluka višeg suda u dijelu u kojem je isti preinačio presudu ovoga suda od 2.3.2023.godine glede preplate s osnova ništetne odredbe glede promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženu prihvaćajući prigovor zastare (obrazloženje točke 41 do 15) pozivajući se na datum 13.6.2014. i podnošenje tužbe 16.1.2020.godine. Naime sukladno recentnoj sudskoj praksi u odnosu na ovdje tuženu vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( u odnosu na određene tuženike u tom sporu), a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013., da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u jednom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Isto tako valja primijeniti odredbe čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok a ne trogodišnji) budući se radi o kondikcijskoj tužbi s time što u odnosu na tuženu valja uzeti datum 14.lipnja 2018.godine iz razloga o čemu će se obrazlagati u nastavku. Naime vezano za valutnu klauzulu vrijedi analogno sve ono što je prethodno navedeno s time što valja vezano za prekid zastare uzimati datum 14.6.2018.godine sukladno odluci Visokog trgovačkog suda Pž-6632 /2017.,a što je potvrđeno kroz odluku Vrhovnog suda Rh rev 2221/2018-11 od 3.9.2019.godine. Naime pravni prednik ovdje tužene u opisanom kolektivnom sporu za razliku od ostalih banaka obvezan je tek kasnije. Konkretno, ranijom odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014. preinačena je predmetna prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev u odnosu na pravnog prednika tužene prvotno bio odbijen i u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i u odnosu na odredbe o valutnoj klauzuli. Ta je odluka potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH Revt 249/14 od 09.04.2015. godine. Međutim, Ustavni sud RH je u svojoj odluci broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13.12.2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja u kolektivnom postupka te je ukinuo odluku Vrhovnog suda RH Revt 249/14-2 od 09.04.2015. u točki 1 izreke presude i rješenja u dijelu kojim je bila odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine u točki I točki 1 izreke i u točki 1 točka 1. izreke kojim je bio odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na Sberbank d.d. te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH. Vrhovni sud RH je potom ispitao pobijanu odluku te je rješenjem Revt-575/16-5 od 03.10.2017. tužiteljevu reviziju prihvatio i ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. u točki 1 točka 1 i 2. te u točki V izreke i u tom dijelu vratio na ponovno suđenje. Nakon toga donijeta je već spomenuta presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine i u odnosu na pravnog prednika ovdje tužene. Stoga, sukladno ranije obrazloženom vezano za prekid zastare, upravo od tog datuma treba računati opći zastarni rok cijeneći prirodu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa do podnošenja tužbe koja je o ovom predmetu zaprimljena dana 16.1.2020.godine nije protekao opći zastarni rok niti za preplatu s osnova ništetnih odredbi glede promjenjive kamatne stope.

16. Sukladno svemu prethodno obrazloženom podneskom tužitelja koji je zaprimljen dana 29.9.2022. godine, tužitelj je po punomoćniku postavio u konačnici svoj eventualno kumulirani i u Eurima kondemnatoran tužbeni zahtjev na isplatu i sada preostalog iznosa od 150.333,72 kn odnosno što je vrlo bitno naglasiti prema pojedinačno zbrojenim iznosima 19.952,71 eura s osnova ništetnih odredbi glede valutne klauzule tj. preplaćenim iznosima po toj osnovi list 385 do 388 spisa. Naime radi razumijevanja tužitelj je izvršio pretvaranje svakog pojedinog iznos utvrđenog od strane vještaka financijske struke (zadnja kolona listovi 359 do 362 spisa) u kunama primjenom fiksnog tečaja 1 eura =7.53450 u pojedinačne iznose u eurima i to sve zbrojio pa tužitelju pripada upravo zbroj svih tih pojedinačnih iznosa u eurima. Stoga je budući je u tom dijelu preostalo za suditi valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj s osnova preplaćenog iznosa uslijed rasta tečaja iznos od 150.333,72 kn (19.952,71 Eur) sve sukladno tabeli iz nalaza vještaka listovi 359 do 362 spisa, stav I izreke ove presude uzimajući u obzir samo tzv. pozitivne razlike (s osnova tečajne razlike) iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku.

17. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata teče od dospijeća tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku I izreke ove presude a kako je to utvrđeno nalazom vještaka financijske struke sukladno članku 29. st. 2. ZOO-a pa do isplate da se sve ne ponavlja, sukladno specifikaciji vještaka listovi 359 do 362 spisa.

18. Ovaj sud smatra da je za valjani izračun valjalo uzeti u obzir samo pozitivne razlike bez odbijanja iznosa negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužiteljica plaćala manje anuitete. Naime, vezano za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi potpuno drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim time što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio, a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021- 3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine. Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz ESLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Opisana pravna stajalište u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Osim toga u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužena i nije istaknula prigovor prijeboja u parnici list 126 spisa već samo za primarno postavljeni tužbeni zahtjev , pa sukladno odluci Vrhovnog suda Rh rev-549/23 od 18.12.2023.godine sud i nije ovlašten umanjivati tražbinu po tom osnovu.

19. U odnosu na postupovni dio ove parnice, na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja još i na ročištu od 18.1.2023. godine punomoćnici stranaka su se izričito suglasili da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu list 3 istog zapisnika. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 27.2.2023.., ali je isto rješenjem odgođeno za dan 2.03.2023. godine. Isto tako i na ročištu od 16.12.2025.godine unatoč urednom primitku poziva nije pristupila tužena niti je izostanak opravdala. Na tom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 26.01.2026. godine ali je isto zbog spriječenosti prezakazano rješenjem ranije tj. za dan 17.12.2025. godine.

20. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a budući sud ne prihvaća zauzeto pravno stajalište višeg suda glede osnovanosti prigovora zastare za iznos od 172.781,23 kn (o čemu će se rješavati u eventualnom revizijskom postupku) pa je tužitelju valjalo priznati troškove u cijelosti. Prilikom odlučivanja o uspjehu stranaka u sporu primijenjen je stavka 2 istog članka prema kojem je propisano da se omjer uspjeha stranaka u sporu ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Iako je tužitelj odbijen u cijelosti sa primarno postavljenim tužbenim zahtjevom isti je uspio u cijelosti sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom a u odnosu na primarno postavljeni tužbeni zahtjev po ocjeni ovog suda nisu nastali posebni troškovi koji ne bi nastali u okviru odlučivanja o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu.

21. Tužitelj je u ovoj pravnoj stari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku sa list 400 spisa i tadašnjom vrijednosti predmeta spora valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 500 bodova (vrijednost predmeta spora je iznosila 487.783,00 kn) Tbr. 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 25.02.2021., 09.03.2022., 28.10.2022. godine po 500 bodova za svaki taj podnesak po Tbr. 8/1, a za podnesak od 20.09.2022. 50 bodova po Tbr. 8/3 jer je u njemu samo specificiran tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka, zatim nagradu za zastupanje na ročištima od 03.03.2021. 25% ili 125 bodova Tbr. 9/5, za zastupanje na ročištima od 03.02.2022., 10.11.2022., 18.01.2023. po 500 bodova za svako to ročište ili ukupno 3500 bodova što pomnoženo sa 15,00 kuna po bodu Tbr. 50 u svezi s Tbr. 48/3 iznosi 53.250,00 kuna uz pdv od daljnji 25% ili 13.312,50 kuna zbrojeno 66.562,50 kuna ili 8.834,36 eura. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe za tužbu po Tr. br. 1. st. 1. od 5.000,00 kuna ili 663,61 eur (koju nije platio uz podnesenu tužbu) te daljnji iznos sudske pristojbe na presudu 50% od iznosa od 663,61 eur ili 331,81 eur (budući tužitelj može koristi povlasticu od 50% glede plaćanja sudske pristojbe u roku od 3 dana po pozivu suda) što na ime iznosa sudskih pristojbi iznosi 995,42 eura. Tužitelju pripada i trošak stvarno trošenog predujma za vještačenja po računu na listu 365 spisa 2.500,00 kuna te daljnjih 393,75 kune po računu na listu 395 spisa ili ukupno 2.893,75 kune ili 384,07 eura što s iznosom sudskih 995,42 eura i iznosom odvjetničke nagrade od 8.834,36 eura daje po tom prvom troškovniku svotu od 10.413,85 eura, list 400 spisa. Tužitelju nadalje pripada i trošak sukladno manjoj vrijednosti predmeta spora od 150.333,72 kn ili 19.952,71 eura za sastav podneska od 8.12.2025. 250 bodova tbr. 8/1 i za ročište od 16.12.2025.godine daljnjih 250 bodova po tbr. 9/1 ili zbrojeno 500 bodova ili 1.250,00 eura (tbr. 48 st. 3 u svezi s tbr. 50 Tarife) što sa iznosom od 10.413,85 eura daje ukupno 11.663,85 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju stav II izreke presude zajedno sa propisanom zakon zakonskom zateznom kamatom i članka 29 st. 2 ZOO-a od dana objave presude tj. od 17.12.2025.godine pa do isplate stav II izreke.

22.Povratno, tužitelja je valjalo odbiti za iznos parničnog troška sa kamatom na isti preko iznosa priznatog parničnog troška u stavku II izreke kao neosnovan sukladno već obrazloženim razlozima. Isto tako u smislu članka 155 ZPP-a tužitelju ne pripada trošak za sastav opomene pred tužbu jer ista nije bila neophodna za ovaj postupak. Isto tako tužitelju ne pripada niti trošak nazočnosti na ročištu za objavu presude jer je isto bilo odgođeno pa ni tužitelj nije pristupio. Isto tako tužitelju ne pripada iznos od 66,36 eura vezano za materijali trošak dokumentacije koji trošak nije dokazan, stav III izreke presude. Isto tako o trošku glede prijedloga za dopuštenje revizije odlučivat će se u tom postupku.

23. Tužena je po ocjeni ovog suda u cijelosti izgubila ovu parnicu ju je je valjalo u cijelosti odbiti s zahtjevom za naknadu parničnog troška prema tužitelju, kao neosnovan, stav III izreke ove presude.

U Puli, 17. prosinca 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

l. tužitelju po punomoćniku

2. tuženoj

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte