REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-64/2025-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja UŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Petar Petrović, odvjetnik u Sesvetama, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnik Damir Metelko i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 11. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 17. prosinca 2025. objavio je i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sesvetama.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava i bez učinka odredba članka 10. st. 1 Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita] / 51402607-5102081073 kojeg su 12. listopada 2004. sklopili tužitelj UŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita je suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju UŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 234,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. listopada 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 234,26 eura za dan 12. listopada 2004.

IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužitelju UŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. prosinca 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 17. veljače 2025. podnio tužbu u kojoj navodi da je 12. listopada 2004. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita] / 51402607-5102081073 kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 11.750,00 eura. Prema čl. 10 tog ugovora korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 2 % i tužitelju je ta naknada naplaćena 12. listopada 2004. u iznos u od 1.769,55 kn odnosno 234,26 eura. Tužitelj smatra da je ta odredba nepoštena i ništetna jer je nejasna, općenita i nije poznato koji bi točno troškovi bili plaćeni tim iznosom jer je tužitelj snosio sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove. Ističe i da je ta odredba ništetna i nepoštena prema čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) te da je Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-673/2023 zauzeo isti stav. Dodaje da kreditor svoje troškove namiruje kroz ugovorne kamate koje su jedina realna cijena, a troškovi obrade kredita predstavljaju samo dodatni namet tužitelju kao potrošaču o kojem on nije mogao pregovarati i na koji nije mogao utjecati. Navodi i da je u presudama Suda Europske Unije broj C-84/19 i C-224/19 potvrđeno da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade bez obrazloženja na temelju čega su nastali i koji su netransparentni i neproporcionalni. Tužitelj tvrdi da je tuženik ugovaranjem odredbe o predmetnoj naknadi postupao nepošteno i time njega doveo u neravnopravni položaj i dužan mu je vratiti ono što je stekao bez osnove na temelju takve odredbe. Tužitelj stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je ništetna i bez učinka odredba čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i potražuje isplatu iznosa od 234,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 12. listopada 2004. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Sesvetama jer je u čl. 14 predmetnog ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika pa je nadležan Općinski sud u Rijeci. Osporava i vrijednost predmeta spora koju je tužitelj odredio u iznosu od 1.561,48 eura. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne spori njegovu visinu te navodi da tužitelj nije dokazao status potrošača. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna jer je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a za takve odredbe o predmetu ugovora i cijeni nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Ističe da je tuženik tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i o iznosu te naknade. Pojašnjava da su se predmetnom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova te da različite vrste kredita zahtijevaju različiti utrošak ljudskog rada i da je to u korelaciji s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. Dodaje i da prema odluci Suda EU broj C-621/17 u odredbi potrošačkog ugovora o zajmu o iznosu troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Ističe i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 12. listopada 2004., a zastarni rok je 5 godina. Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužitelj eventualno ima pravo na te kamate tek od pravomoćnosti odluke u ovom predmetu odnosno podredno od podnošenja tužbe. Tuženik navodi i da se odluke Suda EU u predmetima C-224/19 i C-84/19 ne mogu primijeniti na ovaj spor te da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

3. U podnesku od 24. travnja 2025. tužitelj navodi da prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan jer se odredba o ugovornoj nadležnosti smatra nepoštenom zato što se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi o kojoj potrošač nije mogao pregovarati, a stavlja ga u nepovoljniji položaj te da je tužitelj spor pokrenuo pred sudom svog prebivališta. U odnosu na vrijednost predmeta spora navodi da je postavio dva zahtjeva, jedan deklaratorni i jedan na isplatu. Ponavlja da je tužitelj potrošač, da je neosnovan prigovor zastare i osporava tuženikove navode o tome što se podmiruje naknadom za obradu kredita jer su ti troškovi već uključeni u redovno poslovanje banke i nisu nastali isključivo radi predmetnog ugovora.

4. Tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Sesvetama nije osnovan. Točno je da je u čl. 14 predmetnog ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, a to je Općinski sud u Rijeci. Međutim, kao što će biti obrazloženo u nastavku presude, u konkretnom slučaju radi se o ugovoru o kreditu kojeg je unaprijed formulirao tuženik pa se prema čl. 81 ZZP-a smatra da se o odredbi kojom je predviđena nadležnosti suda u mjestu sjedišta kreditora nije pojedinačno pregovaralo. Ona uz to stavlja tužitelja kao fizičku osobu u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika pravnu osobu i treba je smatrati nepoštenom odredbom jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita koji bi u ostvarivanju eventualnih prava morao iz [adresa] putovati u Rijeku, a to bi dovelo do povišenih troškova i protivno je načelu ekonomičnosti. Sud je stoga utvrdio da klauzula o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti u predmetnom ugovoru o kreditu nije valjano sklopljena u smislu čl. 70 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

5. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.561,48 eura što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,22 eura ) i kondemnatornog zahtjeva (234,26 eura). Prema čl. 37 st. 1 ZPP-a kad tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnog i pravnoj osnovi vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva pa je sud kao vrijednost predmeta spora utvrdio zbroj vrijednosti ta dva zahtjeva tj. iznos od 1.561,48 eura.

6. Sud je pročitao dopis tuženika (str. 5), ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51402607-5102081073 (str. 15-18) i saslušao je tužitelja. Financijsko vještačenje nije provedeno jer nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan osim u dijelu zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata o čemu je odlučeno u točki III izreke.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu, da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i nije sporna visina tužbenog zahtjeva od 234,26 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica potrošač, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

9. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51402607-5102081073 (str. 15- 18) sklopili su 12. listopada 2004. tuženik kao kreditor, tužitelj kao korisnik kredita te ĆŽ kao sudužnik i ŠŽ kao jamac-platac. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 11.750,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj i ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika s tim da je početna kamatna stopa iznosila 9,00 % godišnje. Sporna odredba sadržana je u čl. 10 ugovora i glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,000 % (dva posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“

10. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu ishodio za kupnju osobnog automobila VW Passat kojeg je koristio u osobne svrhe. Iskazao je da su mu u banci, kad im se obratio za kredit, rekli koju dokumentaciju treba pribaviti i kad ju je pribavio, ponovno je došao u banku gdje ga je dočekao pripremljeni tekst ugovora u kreditu. Naveo je da je nešto malo pročitao taj ugovor i da ga je potpisao te da tada nije dobio nikakve posebne informacije o tome da mora platiti naknadu za obradu kredita od službenika banke. Dodao je i da ništa posebno nije dogovarao s bankom o mjesnoj nadležnosti i da je i to već bilo napisano u ugovoru.

11. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelji je predmetnim kreditom ishodio sredstva za kupnju osobnog automobila kojeg je koristio u osobne svrhe pa je tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač stoga neosnovan.

12. Prema čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1069 ZOO/91-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

14. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

15. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva koju on potražuje u iznosu od 234,26 eura. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora navedeno da ona iznosi 2 % od iznosa kredita pa kako je tužitelju kredit odobren u iznosu od 11.750,00 eura tada bi ta naknada iznosila 235,00 eura. Tuženik u odgovoru na tužbu nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi iznosili baš 2 % od ukupnog iznosa kredita pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u iznosu od 2 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužitelj mogao znati iznos te naknade, nije jasno.

16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u visini od 2 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Štoviše, budući da je naknada za obradu i odobravanja kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, tuženik je sigurno imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

19. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništava jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 103 st. 1 ZOO/91-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništava.

20. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništava odredba predmetnog ugovora iz čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora o obvezi plaćanja naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tužitelj doduše traži da se utvrdi da je sporna odredba ništetna, no kako je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme kad su na snazi bile odredbe ZOO/91 koje su koristile izraz ništavost za isti pojam za koji se u odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) koristi izraz ništetnost, time što je sud utvrdio da je sporna odredba ništava u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

21. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva ništava, tuženik je prema čl. 104 st. 1 ZOO/91-a dužan vratiti tužitelju iznos koji mu je naplaćen na temelju te odredbe. Prema tuženikovom dopisu (str. 5) tužitelju je za obradu ovog kredita 12. listopada 2004. naplaćena naknada u iznosu od 1.769,55 kn odnosno 234,86 eura[1] s tim da tužitelj potražuje nešto niži iznos od 234,26 eura. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 214 ZOO/91-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava.

22. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti (ništavosti) sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371 ZOO/91-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

23. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati zatraženi iznos od 234,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 13. listopada 2004. kao dana nakon dana u kojem je ta naknada plaćena do isplate u skladu s čl. 214 ZOO/91-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 12. listopada 2004.

24. Tužitelj je potraživao zakonske zatezne kamate na iznos od 234,26 eura od 12. listopada 2004. pa je u točki III izreke odbijen kao neosnovan zahtjev za isplatu tih kamata za dan 12. listopada 2004.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 5 i čl. 155 ZPP-a. Tužiteljev trošak u skladu s troškovnikom koji je predan na ročištu 11. studenog 2025. obuhvaća nagrade za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 24. travnja 2025. 200,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 3. lipnja 2025. i 11. studenog 2025. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 800,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 200,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.000,00 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

24. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podneska od 17. veljače 2025. kojim dostavlja dokaz o uplati pristojbe na tužbu jer za to nije bilo potrebno sastavljanje podneska. Nagrada za sastav podneska od 1. rujna 2025. kojim moli odgodu ročišta zbog spriječenosti tužitelja nije priznata jer se ne radi o trošku kojeg bi tužitelju trebao podmiriti tuženik. Nije mu priznata ni nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa ovaj trošak nije potreban u smislu čl. 155 ZPP-a. Trošak sudskih pristojbi na tužbu i na presudu nije priznat jer nije naveo iznose pristojbi pa njegov zahtjev u tom dijelu nije određen u smislu čl. 164 st. 2 ZPP-a.

U Sesvetama 17. prosinca 2025.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Petar Petrović

2. odvjetnik Damir Metelko na EP 4458