P-2104/2019-47

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB:02535697732, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Matulić i Bilić iz Splita, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 10. studenog 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno uz zam. pun. TG, odvjetničku vježbenicu kod odvjetnika Bože Vrkića i zam. pun. Bojana Bogdan, odvjetnica u OD Matulić i Bilić iz Splita, po objavi dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

1. O d b i j a s e glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 9012692670, zaključen između tužitelja i tuženika 29. lipnja 2007.godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 28.470,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 253,00 EUR sa kamatom od 19.7.2007 godine

- iznos od 265,18 EUR sa kamatom od 14.8.2007 godine

- iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 12.9.2007 godine

- iznos od 259,87 EUR sa kamatom od 12.10.2007 godine

- iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 15.11.2007 godine

- iznos od 261,73 EUR sa kamatom od 12.12.2007 godine

- iznos od 268,76 EUR sa kamatom od 15.1.2008 godine

- iznos od 278,98 EUR sa kamatom od 14.2.2008 godine

- iznos od 284,03 EUR sa kamatom od 13.3.2008 godine

- iznos od 283,63 EUR sa kamatom od 14.4.2008 godine

- iznos od 275,13 EUR sa kamatom od 15.5.2008 godine

- iznos od 278,05 EUR sa kamatom od 16.6.2008 godine

- iznos od 275,00 EUR sa kamatom od 22.7.2008 godine

- iznos od 275,80 EUR sa kamatom od 20.8.2008 godine

- iznos od 278,59 EUR sa kamatom od 17.9.2008 godine

- iznos od 287,34 EUR sa kamatom od 14.10.2008 godine

- iznos od 296,37 EUR sa kamatom od 14.11.2008 godine

- iznos od 282,17 EUR sa kamatom od 15.12.2008 godine

- iznos od 306,99 EUR sa kamatom od 15.1.2009 godine

- iznos od 306,72 EUR sa kamatom od 13.2.2009 godine

- iznos od 310,57 EUR sa kamatom od 13.3.2009 godine

- iznos od 300,22 EUR sa kamatom od 14.4.2009 godine

- iznos od 301,81 EUR sa kamatom od 13.5.2009 godine

- iznos od 296,37 EUR sa kamatom od 16.6.2009 godine

- iznos od 298,36 EUR sa kamatom od 16.7.2009 godine

- iznos od 296,37 EUR sa kamatom od 13.8.2009 godine

- iznos od 299,56 EUR sa kamatom od 15.9.2009 godine

- iznos od 295,97 EUR sa kamatom od 15.10.2009 godine

- iznos od 298,89 EUR sa kamatom od 16.11.2009 godine

- iznos od 297,96 EUR sa kamatom od 15.12.2009 godine

- iznos od 304,60 EUR sa kamatom od 15.1.2010 godine

- iznos od 308,58 EUR sa kamatom od 13.2.2010 godine

- iznos od 307,65 EUR sa kamatom od 15.3.2010 godine

- iznos od 312,69 EUR sa kamatom od 15.4.2010 godine

- iznos od 320,26 EUR sa kamatom od 18.5.2010 godine

- iznos od 318,93 EUR sa kamatom od 16.6.2010 godine

- iznos od 331,14 EUR sa kamatom od 15.7.2010 godine

- iznos od 325,70 EUR sa kamatom od 12.8.2010 godine

- iznos od 349,59 EUR sa kamatom od 15.9.2010 godine

- iznos od 337,38 EUR sa kamatom od 11.10.2010 godine

- iznos od 339,50 EUR sa kamatom od 11.11.2010 godine

- iznos od 364,19 EUR sa kamatom od 29.12.2010 godine

- iznos od 354,50 EUR sa kamatom od 15.1.2011 godine

- iznos od 349,06 EUR sa kamatom od 16.2.2011 godine

- iznos od 361,14 EUR sa kamatom od 18.3.2011 godine

- iznos od 351,98 EUR sa kamatom od 18.4.2011 godine

- iznos od 369,63 EUR sa kamatom od 25.5.2011 godine

- iznos od 380,91 EUR sa kamatom od 17.6.2011 godine

- iznos od 391,32 EUR sa kamatom od 23.7.2011 godine

- iznos od 407,35 EUR sa kamatom od 23.8.2011 godine

- iznos od 384,10 EUR sa kamatom od 16.9.2011 godine

- iznos od 376,93 EUR sa kamatom od 25.10.2011 godine

- iznos od 374,28 EUR sa kamatom od 18.11.2011 godine

- iznos od 381,05 EUR sa kamatom od 22.12.2011 godine

- iznos od 386,22 EUR sa kamatom od 19.1.2012 godine

- iznos od 388,21 EUR sa kamatom od 17.2.2012 godine

- iznos od 384,23 EUR sa kamatom od 16.3.2012 godine

- iznos od 384,90 EUR sa kamatom od 16.4.2012 godine

- iznos od 388,88 EUR sa kamatom od 23.5.2012 godine

- iznos od 387,02 EUR sa kamatom od 27.6.2012 godine

- iznos od 386,89 EUR sa kamatom od 30.7.2012 godine

- iznos od 385,29 EUR sa kamatom od 28.8.2012 godine

- iznos od 376,27 EUR sa kamatom od 18.9.2012 godine

- iznos od 376,93 EUR sa kamatom od 16.10.2012 godine

- iznos od 386,89 EUR sa kamatom od 20.11.2012 godine

- iznos od 390,21 EUR sa kamatom od 27.12.2012 godine

- iznos od 375,97 EUR sa kamatom od 18.1.2013 godine

- iznos od 376,00 EUR sa kamatom od 25.2.2013 godine

- iznos od 376,00 EUR sa kamatom od 27.3.2013 godine

- iznos od 387,25 EUR sa kamatom od 17.4.2013 godine

- iznos od 373,75 EUR sa kamatom od 16.5.2013 godine

- iznos od 374,94 EUR sa kamatom od 19.6.2013 godine

- iznos od 375,46 EUR sa kamatom od 17.7.2013 godine

- iznos od 375,61 EUR sa kamatom od 16.8.2013 godine

- iznos od 379,85 EUR sa kamatom od 19.9.2013 godine

- iznos od 381,58 EUR sa kamatom od 22.10.2013 godine

- iznos od 383,57 EUR sa kamatom od 21.11.2013 godine

- iznos od 383,57 EUR sa kamatom od 28.12.2013 godine

- iznos od 383,57 EUR sa kamatom od 21.1.2014 godine

- iznos od 387,41 EUR sa kamatom od 18.2.2014 godine

- iznos od 387,83 EUR sa kamatom od 25.3.2014 godine

- iznos od 387,21 EUR sa kamatom od 16.4.2014 godine

- iznos od 384,55 EUR sa kamatom od 21.5.2014 godine

- iznos od 427,27 EUR sa kamatom od 17.6.2014 godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od

15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. P r i h v a ć a s e podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. Ugovora o kreditu broj 9012692670, zaključen između tužitelja i tuženika 29.lipnja 2007.godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je i ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 29.lipnja 2007.godine, kao i promjenjivom tečaju CHF od 29.lipnja 2007.godine pa nadalje.

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 1.926,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

- iznos od 8,51 EUR sa kamatom od 14.8.2007 godine

- iznos od 8,52 EUR sa kamatom od 12.9.2007 godine

- iznos od 8,33 EUR sa kamatom od 12.10.2007 godine

- iznos od 8,52 EUR sa kamatom od 15.11.2007 godine

- iznos od 8,40 EUR sa kamatom od 12.12.2007 godine

- iznos od 8,62 EUR sa kamatom od 15.1.2008 godine

- iznos od 19,67 EUR sa kamatom od 14.2.2008 godine

- iznos od 20,02 EUR sa kamatom od 13.3.2008 godine

- iznos od 20,00 EUR sa kamatom od 14.4.2008 godine

- iznos od 19,40 EUR sa kamatom od 15.5.2008 godine

- iznos od 19,61 EUR sa kamatom od 16.6.2008 godine

- iznos od 19,40 EUR sa kamatom od 22.7.2008 godine

- iznos od 19,44 EUR sa kamatom od 20.8.2008 godine

- iznos od 19,65 EUR sa kamatom od 17.9.2008 godine

- iznos od 20,27 EUR sa kamatom od 14.10.2008 godine

- iznos od 20,90 EUR sa kamatom od 14.11.2008 godine

- iznos od 19,90 EUR sa kamatom od 15.12.2008 godine

- iznos od 21,65 EUR sa kamatom od 15.1.2009 godine

- iznos od 21,63 EUR sa kamatom od 13.2.2009 godine

- iznos od 21,90 EUR sa kamatom od 13.3.2009 godine

- iznos od 21,17 EUR sa kamatom od 14.4.2009 godine

- iznos od 21,28 EUR sa kamatom od 13.5.2009 godine

- iznos od 20,90 EUR sa kamatom od 16.6.2009 godine

- iznos od 21,03 EUR sa kamatom od 16.7.2009 godine

- iznos od 20,90 EUR sa kamatom od 13.8.2009 godine

- iznos od 21,14 EUR sa kamatom od 15.9.2009 godine

- iznos od 20,87 EUR sa kamatom od 15.10.2009 godine

- iznos od 21,08 EUR sa kamatom od 16.11.2009 godine

- iznos od 21,00 EUR sa kamatom od 15.12.2009 godine

- iznos od 21,48 EUR sa kamatom od 15.1.2010 godine

- iznos od 21,77 EUR sa kamatom od 13.2.2010 godine

- iznos od 21,70 EUR sa kamatom od 15.3.2010 godine

- iznos od 22,05 EUR sa kamatom od 15.4.2010 godine

- iznos od 22,58 EUR sa kamatom od 18.5.2010 godine

- iznos od 22,49 EUR sa kamatom od 16.6.2010 godine

- iznos od 23,38 EUR sa kamatom od 15.7.2010 godine

- iznos od 22,97 EUR sa kamatom od 12.8.2010 godine

- iznos od 24,66 EUR sa kamatom od 15.9.2010 godine

- iznos od 23,79 EUR sa kamatom od 11.10.2010 godine

- iznos od 23,94 EUR sa kamatom od 11.11.2010 godine

- iznos od 25,68 EUR sa kamatom od 29.12.2010 godine

- iznos od 25,00 EUR sa kamatom od 15.1.2011 godine

- iznos od 24,63 EUR sa kamatom od 16.2.2011 godine

- iznos od 25,46 EUR sa kamatom od 18.3.2011 godine

- iznos od 24,82 EUR sa kamatom od 18.4.2011 godine

- iznos od 25,90 EUR sa kamatom od 25.5.2011 godine

- iznos od 26,94 EUR sa kamatom od 17.6.2011 godine

- iznos od 27,60 EUR sa kamatom od 23.7.2011 godine

- iznos od 28,73 EUR sa kamatom od 23.8.2011 godine

- iznos od 27,08 EUR sa kamatom od 16.9.2011 godine

- iznos od 26,57 EUR sa kamatom od 25.10.2011 godine

- iznos od 26,33 EUR sa kamatom od 18.11.2011 godine

- iznos od 26,87 EUR sa kamatom od 22.12.2011 godine

- iznos od 27,22 EUR sa kamatom od 19.1.2012 godine

- iznos od 27,38 EUR sa kamatom od 17.2.2012 godine

- iznos od 27,08 EUR sa kamatom od 16.3.2012 godine

- iznos od 27,12 EUR sa kamatom od 16.4.2012 godine

- iznos od 27,42 EUR sa kamatom od 23.5.2012 godine

- iznos od 27,30 EUR sa kamatom od 27.6.2012 godine

- iznos od 27,29 EUR sa kamatom od 30.7.2012 godine

- iznos od 27,17 EUR sa kamatom od 28.8.2012 godine

- iznos od 26,54 EUR sa kamatom od 18.9.2012 godine

- iznos od 27,06 EUR sa kamatom od 16.10.2012 godine

- iznos od 27,28 EUR sa kamatom od 20.11.2012 godine

- iznos od 27,23 EUR sa kamatom od 27.12.2012 godine

- iznos od 26,52 EUR sa kamatom od 18.1.2013 godine

- iznos od 26,97 EUR sa kamatom od 25.2.2013 godine

- iznos od 27,13 EUR sa kamatom od 27.3.2013 godine

- iznos od 27,31 EUR sa kamatom od 17.4.2013 godine

- iznos od 26,35 EUR sa kamatom od 16.5.2013 godine

- iznos od 26,48 EUR sa kamatom od 19.6.2013 godine

- iznos od 26,52 EUR sa kamatom od 17.7.2013 godine

- iznos od 26,48 EUR sa kamatom od 16.8.2013 godine

- iznos od 26,78 EUR sa kamatom od 19.9.2013 godine

- iznos od 26,89 EUR sa kamatom od 22.10.2013 godine

- iznos od 27,05 EUR sa kamatom od 21.11.2013 godine

- iznos od 27,22 EUR sa kamatom od 28.12.2013 godine

- iznos od 26,98 EUR sa kamatom od 21.1.2014 godine

- iznos od 27,32 EUR sa kamatom od 18.2.2014 godine

- iznos od 27,40 EUR sa kamatom od 25.3.2014 godine

- iznos od 27,34 EUR sa kamatom od 16.4.2014 godine

- iznos od 27,16 EUR sa kamatom od 21.5.2014 godine

- iznos od 26,26 EUR sa kamatom od 17.6.2014 godine

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 5.168,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

- iznos od 2,50 EUR sa kamatom od 14.8.2007 godine

- iznos od 2,73 EUR sa kamatom od 12.9.2007 godine

- iznos od 2,85 EUR sa kamatom od 15.11.2007 godine

- iznos od 5,98 EUR sa kamatom od 15.1.2008 godine

- iznos od 5,11 EUR sa kamatom od 14.2.2008 godine

- iznos od 9,74 EUR sa kamatom od 13.3.2008 godine

- iznos od 9,42 EUR sa kamatom od 14.4.2008 godine

- iznos od 1,48 EUR sa kamatom od 15.5.2008 godine

- iznos od 4,27 EUR sa kamatom od 16.6.2008 godine

- iznos od 1,48 EUR sa kamatom od 22.7.2008 godine

- iznos od 2,10 EUR sa kamatom od 20.8.2008 godine

- iznos od 4,78 EUR sa kamatom od 17.9.2008 godine

- iznos od 13,03 EUR sa kamatom od 14.10.2008 godine

- iznos od 21,25 EUR sa kamatom od 14.11.2008 godine

- iznos od 8,08 EUR sa kamatom od 15.12.2008 godine

- iznos od 31,19 EUR sa kamatom od 15.1.2009 godine

- iznos od 30,94 EUR sa kamatom od 13.2.2009 godine

- iznos od 34,54 EUR sa kamatom od 13.3.2009 godine

- iznos od 24,89 EUR sa kamatom od 14.4.2009 godine

- iznos od 26,29 EUR sa kamatom od 13.5.2009 godine

- iznos od 21,24 EUR sa kamatom od 16.6.2009 godine

- iznos od 23,06 EUR sa kamatom od 16.7.2009 godine

- iznos od 21,28 EUR sa kamatom od 13.8.2009 godine

- iznos od 24,41 EUR sa kamatom od 15.9.2009 godine

- iznos od 20,85 EUR sa kamatom od 15.10.2009 godine

- iznos od 23,66 EUR sa kamatom od 16.11.2009 godine

- iznos od 22,66 EUR sa kamatom od 15.12.2009 godine

- iznos od 28,97 EUR sa kamatom od 15.1.2010 godine

- iznos od 32,70 EUR sa kamatom od 13.2.2010 godine

- iznos od 31,79 EUR sa kamatom od 15.3.2010 godine

- iznos od 36,51 EUR sa kamatom od 15.4.2010 godine

- iznos od 43,46 EUR sa kamatom od 18.5.2010 godine

- iznos od 42,29 EUR sa kamatom od 16.6.2010 godine

- iznos od 53,91 EUR sa kamatom od 15.7.2010 godine

- iznos od 48,53 EUR sa kamatom od 12.8.2010 godine

- iznos od 70,80 EUR sa kamatom od 15.9.2010 godine

- iznos od 59,38 EUR sa kamatom od 11.10.2010 godine

- iznos od 61,41 EUR sa kamatom od 11.11.2010 godine

- iznos od 84,27 EUR sa kamatom od 29.12.2010 godine

- iznos od 75,35 EUR sa kamatom od 15.1.2011 godine

- iznos od 70,43 EUR sa kamatom od 16.2.2011 godine

- iznos od 81,44 EUR sa kamatom od 18.3.2011 godine

- iznos od 73,02 EUR sa kamatom od 18.4.2011 godine

- iznos od 87,18 EUR sa kamatom od 25.5.2011 godine

- iznos od 100,92 EUR sa kamatom od 17.6.2011 godine

- iznos od 109,59 EUR sa kamatom od 23.7.2011 godine

- iznos od 124,49 EUR sa kamatom od 23.8.2011 godine

- iznos od 102,80 EUR sa kamatom od 16.9.2011 godine

- iznos od 96,04 EUR sa kamatom od 25.10.2011 godine

- iznos od 92,88 EUR sa kamatom od 18.11.2011 godine

- iznos od 99,93 EUR sa kamatom od 22.12.2011 godine

- iznos od 104,65 EUR sa kamatom od 19.1.2012 godine

- iznos od 106,70 EUR sa kamatom od 17.2.2012 godine

- iznos od 102,73 EUR sa kamatom od 16.3.2012 godine

- iznos od 103,29 EUR sa kamatom od 16.4.2012 godine

- iznos od 107,16 EUR sa kamatom od 23.5.2012 godine

- iznos od 105,60 EUR sa kamatom od 27.6.2012 godine

- iznos od 105,45 EUR sa kamatom od 30.7.2012 godine

- iznos od 103,92 EUR sa kamatom od 28.8.2012 godine

- iznos od 95,61 EUR sa kamatom od 18.9.2012 godine

- iznos od 102,41 EUR sa kamatom od 16.10.2012 godine

- iznos od 105,38 EUR sa kamatom od 20.11.2012 godine

- iznos od 104,77 EUR sa kamatom od 27.12.2012 godine

- iznos od 95,33 EUR sa kamatom od 18.1.2013 godine

- iznos od 101,34 EUR sa kamatom od 25.2.2013 godine

- iznos od 103,42 EUR sa kamatom od 27.3.2013 godine

- iznos od 105,81 EUR sa kamatom od 17.4.2013 godine

- iznos od 93,14 EUR sa kamatom od 16.5.2013 godine

- iznos od 94,85 EUR sa kamatom od 19.6.2013 godine

- iznos od 95,42 EUR sa kamatom od 17.7.2013 godine

- iznos od 94,78 EUR sa kamatom od 16.8.2013 godine

- iznos od 98,85 EUR sa kamatom od 19.9.2013 godine

- iznos od 100,31 EUR sa kamatom od 22.10.2013 godine

- iznos od 102,29 EUR sa kamatom od 21.11.2013 godine

- iznos od 104,63 EUR sa kamatom od 28.12.2013 godine

- iznos od 101,48 EUR sa kamatom od 21.1.2014 godine

- iznos od 105,96 EUR sa kamatom od 18.2.2014 godine

- iznos od 106,91 EUR sa kamatom od 25.3.2014 godine

- iznos od 106,15 EUR sa kamatom od 16.4.2014 godine

- iznos od 103,83 EUR sa kamatom od 21.5.2014 godine

- iznos od 103,52 EUR sa kamatom od 17.6.2014 godine

po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05 % polugodišnje za razdoblje od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine, pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 1.429,09 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on i tuženik dana 29. lipnja 2007. godine zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženik člankom 1. istog odobrio tužitelju kreditni iznos od 30.545,66 švicarskih Franaka( dalje: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja, i to za kupnju vozila. Predmetnim Ugovorom u članku 4. (Kamata na kredit) ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u visini od 5,10% godišnje, a koja kamata se obračunava u CHF (mjesečnо, dekurzivnom proporcionalnom metodom ) i koja je sadržana u anuitetima te koja dospijeva na naplatu zajedno s njima. Rok otplate kredita predviđen je u 84 mjeseca računajući od dana prijenosa kredita u otplatu, u 84 mjesečna anuiteta te dospijećem prvog anuiteta istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita na otplatu. Predmetni kredit tužitelj je tuženici u cijelosti otplatio 2014. godine. DOKAZ: - preslika ugovora o kreditu, aktivni izvadak iz Trgovačkog registra za tuženicu, saslušanje tužitelja II. Prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije pružio tužitelju dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na koji načinje postupio prvotno odredbama članaka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN br.96/03, u daljnjem tekstu ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelj smatra kako se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim odredbama Ugovora, a koje shvaćanje je uostalom zauzeo i VTS u svojoj odluci Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. Uvidom u odredbe predmetnog Ugovora, razvidna je da se tuženik koristio odredbama čl. 4. istog Ugovora kojima je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tuženika bez ikakvih konkretnih parametara. Ništetnost istaknute odredbe ugovora o kreditu utvrđena je kao prethodno pitanje važno za odlučivanje o rubriciranom tužbenom zahtjevu presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013.g., Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. te revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g. Uslijed navedenog utvrđenja, odredba članaka 2. ugovora o kreditu, sukladno pravilima o učinku djelomične ništetnosti prema članku 324. Zakona o obveznim odnosima (NN. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) (u daljnjem tekstu: ZOO), nema učinka u dijelu kojim je određena promjenjivost kamatne stope, obzirom da promjenjivost kamatne stope, kako se navodi u odredbi čl. 2. ugovora o kreditu, ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika, a koja odredba je ništetna. Obzirom tužitelja u odnosu na tuženika, glede uvjeta i visine plaćanja obveze na ime dugovanih kamata, obvezuje isključivo ono što je ugovorena u ugovoru o kreditu, a što proizvodi pravni učinak te ono što je određeno zakonskim odredbama, to, uslijed utvrđenja ništetnosti spomenute odredbe, za predmetni ugovor o kreditu od početka njegove primjene do dana kada je kredit otplaćen u cijelosti, ima glede utvrđenja visine dugovanih kamata vrijediti kamatna stopa iz samog ugovora (5,10 %). Temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, tuženik je tijekom godina u nekoliko navrata svojim odlukama mijenjao kamatnu stopu, a samim time i visinu obveze tužitelja s osnova dužnih anuiteta po ugovoru o kreditu bez da je o tomu na bilo koji način izvijestio tužitelja kao ugovornu stranu, radi čega tužitelj nije imao mogućnosti izjaviti prigovor na takvo nezakonito postupanje tuženika. Radi toga, tužitelj je zbog promjena kamatnih stopa tuženiku platio u pojedinim mjesecima više iznose anuiteta od onih utvrđenim ugovorom o kreditu. Dakle, budući da kasnije nije vrijedila prvotna ugovorena kamatna stopa, koja je trebala vrijediti tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, ovime se ukazuje- kako je tužitelj pretplatio novčani iznos razlike između anuiteta koje je nakon prvog povišenja kamatne stope od tužitelja tuženik naplaćivao putem svakog pojedinog obroka i anuiteta koje je tužitelj doista bio dužan platiti po kamatnoj stopi 5,10% ugovorenoj ugovorom o kreditu. Kamatna stopa se, dakle, tijekom otplate kredita više puta mijenjala na štetu tužitelja i to jednostranim odlukama tuženika o čemu tužitelj kako je ranije rečeno nije bio obaviješten, niti se prilikom sklapanja Ugovora s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a niti je tužitelju uručena kakva daljnja dokumentacija o načinu obračuna kamatne stope ili slično. Dakle, tužitelj se sa niti jednom promjenom kamatne stope nije usuglasio. Odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane tužitelja na cijenu (kamate), obzirom je ista bila ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti.

Navedene odredbe su na taj način nesporna uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer je bio u situaciji da mu je vjerovnik jednostrano određivao obvezu, koju promjenu nije mogao predvidjeti, a pravilnost promjene niti provjeriti, jer nije bilo nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelj stoga smatra kako se u konkretnom slučaju radi o nepoštenim, odnosno ništetnim odredbama Ugovora, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora (5,10% godišnje), imajući u vidu odredbe članka 87. i 102. ZZP-a koji je u vrijeme sklapanja Ugovora bio na snazi, odnosno odredbe članka 47. i 50. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), koji je također bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Udruga „Potrošač" - hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijelo je tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, između ostalog i radi utvrđenja da su iste banke, među kojima je i tuženica, korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima o kreditu, u kojima je ugovarana promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita.

Presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13.06.2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

U navedenom dijelu, predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 09.04.2015.g. Rubriciranim presudama sudovi su utvrdili da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Dodatna okolnost koja je presudna za ocjenu da navedene ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu na štetu potrošača, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jest činjenica da su iste odredbe u ugovor unijete na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke, na koju potrošači, kao i ovdje tužitelj, nisu mogli nikako utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima poslovanja banaka nisu utvrđeni parametri pod kojima će banke mijenjati promjenjivu kamatnu stopu niti metoda izračuna tih parametara. Na temelju takvih utvrđenja, rubriciranim presudama, sudovi su utvrdili da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne. Sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/15, dalje: ZZP), kao i članka 502. c Zakona o parničnom postupku (N.N. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženice, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke. Svako povećanje anuiteta do kojeg je došlo temeljem naprijed navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi prouzročilo je stjecanje bez osnove na strani tuženika slijedom čega tužitelj, pozivom na odredbe članka 210. i 214. ZOO-a, potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećanog tečaja i povećane kamatne stope, odnosno razliku između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršenih od strane tuženika u odnosu na terećenja kakva su trebala biti bez promjene tečaja i bez mijenjanja kamatne stope (po početnoj kamatnoj stopi - 5,10% godišnje). No tužitelj nije u mogućnosti izračunati iznose koje je preplatio, a samim time i ukupan iznos svojeg potraživanja prema tuženiku, obzirom, osim Ugovora o kreditu čiji primjerak dostavlja uz tužbu, ne posjeduje knjigovodstvenu i ostalu dokumentaciju temeljem koje bi se mogli izračunati iznosi i razdoblja povećanja kamatnih stopa, iznosi povećanih anuiteta, kao i tečajne razlike po mjesecima. Tužitelj je, naravno, u svrhu pokretanja ovog postupka, a obzirom se radi o zajedničkoj dokumentaciji stranaka koja se tiče njihovog zajedničkog ugovornog odnosa, od tuženika zatražio da mu dostavi dokumentaciju temeljem koje bi mogao izračunati svoje potraživanje i to:

- knjigovodstvenu karticu prometa po predmetnom kreditu

- početni i naknadni otplatni plan

- pregled promjena kamatnih stopa

no, tuženik do današnjeg dana nije postupio po traženju tužitelja i nije mu dostavio navedenu dokumentaciju.

Tužitelj dakle, kao korisnik kredita, ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tuženik. Radi se o podacima koje je tuženik prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužan dati tužitelju, ali mu ih ne želi dati, a navedeni dokumenti predstavljaju interne dokumente tuženika te ih tužitelj ne može pribaviti sam. Stoga tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom, a sve u skladu s odredbama članka 186. b stavak 2, 3 i 4 ZPP-a. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa, počevši od dana 29.06.2007. godine pa do isplate, a koje kamate će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 11.000,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora. Po dostavi dokumentacije od tuženika, a kako bi se svi činjenični navodi tužitelja nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju utvrdili na potpuno relevantan način, tužitelj predlaže knjigovodstveno - financijsko vještačenje na okolnosti:

- kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana otplate u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,10% .

- kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana otplate u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita, kada se ujedno uvaži preplata zbog povećanja kamatne stope .

Slijedom navedenog, sukladno odredbama članka 186. b stavak 3. ZPP-a i čl. 118 ZZP/14, odnosno čl. 138.a ZZP/07, tužitelj predlaže Naslovnom sudu donijeti rješenje kojim se nalaže tuženiku i to: Privredna banka Zagreb d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, MBS: [matični broj subjekta] sudu i tužitelju DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], predati knjigovodstvenu karticu prometa po tužiteljevoj kreditnoj partiji, prvi i kasniji otplatni plan i obavijesti o promjeni kamatnih stopa i to sve za predmetni ugovor o kreditu u roku od 15 dana. Po primitku tražene dokumentacije, određuje se provođenje vještačenja po vještaku knjigovodstveno-financijske struke, a nakon provedenog postupka predlaže donijeti presudu na način kako glasi u izreci, a koji tužbeni zahtjev je konačno preciziran podneskom tužitelja od 29. listopada 2025. godine (l.s. 218- 227), nakon provedenog financijskog vještačenja, u skladu s odredbom čl. 186. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22-dalje u tekstu: ZPP), zbog čega ovaj podnesak tužitelja po provedenom financijskom vještačenju predstavlja uređenje tužbe, na način da tužbeni zahtjevi glase kao u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (l.s. 22-39) ističe da se protivi tužbi i tužbenim zahtjevima tužitelja kao neosnovanim u cijelosti, predlaže stoga iste odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka, ističe i prigovor zastare. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta podnošenju stupnjevite tužbe, jer za isto nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 186. b ZPP-a, niti je tužbeni zahtjev istaknut u skladu s prednje citiranom zakonskom odredbom pa budući da činjenični navodi nemaju uporišta u dostavljenoj dokumentaciji, to tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu tužitelja, odnosno podredno odbiti istaknuti zahtjev tužitelja kao neosnovan, sve to uz osudu tužitelja da tuženiku naknadi troškove ovog postupka. Istaknutim tužbenim zahtjevom, a pozivom na ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012692670 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 29.06.2007.godine kojima se ugovara promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, tužitelj zahtijeva isplatu iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti tek nakon što tuženik dostavi traženu dokumentaciju i nakon što se provede odgovarajuće vještačenje i to zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

Svoje traženje tužitelj temelji na tvrdnjama da banka nije mogla jednostrano mijenjati ugovorenu kamatnu stopu a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod P-1401/2012, presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod Pž-7129/13-4, presudom VSRH pod Revt-249/14 i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o parničnom postupku, te Zakona o obveznim odnosima. Tužbeni zahtjevi tužitelja, a kako je to uvodno istaknuto, nisu osnovani i to iz sljedećih, niže navedenih razloga: Tužitelj i tuženik su zaista zaključili Ugovor o kreditu broj 9012692670 dana 29.06.2007.godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 30.545,66 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 5,10 % godišnje. Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa, i to od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 2014.godine, a koja činjenica isplate kredita je nesporna među strankama. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na prekluziju iz čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom članka 326.stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je: Na ništetnost ugovora ne može se pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen a zabrana je bila manjeg značaja. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.c Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije! Naime, odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je sljedeće:

Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih odredbi iz Ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovarajući je, može iskoristiti i benefite fluktuirajućeg financijskog tržišta. Nadalje, tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. No međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. U navedenom se smislu citira presuda Vrhovnog suda Revt 249/14: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihova poslovanja nužnost (posebno kad se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje) a sve obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“

Ne samo sud, već i HNB u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke, a građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje svjesno i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Pri tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. godine koji je na snazi od 01.01.2014. godine, pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. S druge pak strane stupanje na snagu izmjena i dopuna ZPK-a (N.N. 143/2013) uvedena je parametrizacija kamatne stope koju je banka bila dužna primijeniti i na ranije sklopljene kredite, pa u konkretnom slučaju, a za period od 01.01.2014.godine pa do dana isplate, definitivno nema mjesta primjeni inicijalno ugovorene kamatne stope. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2007. godine u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 01.11.2004. godine do 14.07.2009. godine, koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom čl. 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke. Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. U tom smislu i Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, a koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenim. Tako se pod 1./točka j. Priloga navodi: „Nepoštenim odredbama smatraju se odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom… ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi …o proizvodima li uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom.“ Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima i to baš člankom 22. izričito je dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tako odredba članak 22. ZOO-a propisuje: (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Vs Rev-1990/91 kada navodi: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima valjan je ugovor valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale sa protuvrijednost strane valute.“ I Ustavni sud u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17.06.2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. Stavak 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sudstava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978.godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. ZOO-a), indeksnu klauzulu (članaka 23. ZOO-a) ili kliznu skalu (članaka 24. ZOO-a).“

Niti Vlada Republike Hrvatske, niti HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Važno je istaknuti i to kako je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. U navedenom je pravcu ustanovljena i praksa Vrhovnog suda RH iskazana u presudi Rev 895/2003 prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o. već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje hipoteke.„ Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Štoviše, solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena je neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama koje svoj temelj imaju u zakonu, koje stoga nisu ništetne, neodređene i/ili neodredive, niti su ugovaranjem tih odredbi narušena načela obveznih odnosa. Tako se u presudi Županijskog suda u Puli, Gž-265/12 navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora. U odnosu na prigovor zastare: Kako tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč stajalištu Vrhovnog suda RH, drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO- a propisano je da: Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2007. godine – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud RH zauzima stajalište da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a unatoč: a) nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, b) bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te c) bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07. – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim se zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO-a). Zbog čega sud nije primijenio odredbu čl. 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev 1666/11.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x 808/11-2 od 12. rujna 2012. Prema čl. 117. st. 3. Ustava RH “sudovi sude na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe čl. 241. ZOO-a (odnosno čl. 388. ZOO/91) nije nejasan i Vrhovni sud RH tu je odredbu primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao odredaba čl. 502. a – 502.h ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo, posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti čl. 241. ZOO-a. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva. Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare (nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva, doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem spomenuo, a nije! Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012.godine, to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009. godine. Naime, sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a propisano je: 1) Tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. 2) Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne opće propisani petogodišnji rok, pa tuženik podredno ističe i prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine, dakle, prije isteka roka od tri godine do dana 04. travnja 2012.godine, a sve pozivom na naprijed citiranu odredbu čl. 226. i u vezi s čl. 245. ZOO-a. Slijedom naprijed navedenog, tuženik predlaže kao uvodno, odbaciti tužbu jer nije podnesena u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a, odnosno odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: ovjereni Ugovor o kreditu od 29. lipnja 2007. (l.s. 5-9), izvršeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Martina Maté iz [adresa], te je izvršen uvid u pisani nalaz i mišljenje ovog vještaka, dostavljen sudu 17. listopada 2025. (l.s. 200-214), a na ročištu 10. studenog 2025. saslušan je tužitelj (l.s. 228-230).

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan kako je navedeno u toč. 1. – I. i II. izreke ove presude, dok je našao eventualni tužbeni zahtjev tužitelja naveden u toč. 2. – I. i III. izreke presude osnovanim.

5. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i marketing Martine Maté od 17. listopada 2025. (l.s. 200-214) proizlazi i to:

- u odnosu na osnovni tužbeni zahtjev da ukupne uplate anuiteta, izvršenih od strane tužitelja prema tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, u razdoblju od 29. lipnja 2007.g., pa do zatvaranja kredita, 17. lipnja 2014.g., iznose 28.470,15 EUR (kolona B) u tablici br. 1 (l.s. 205).

- u odnosu na podredni tužbeni zahtjev da preplata nastala uslijed promjene kamatne stope, izračunata kao razlika između plaćenih i početno ugovorenih anuiteta, za razdoblje od početka otplate kredita do zatvaranja kredita, 17. lipnja 2014 g. iznosi 1.926,41 EUR, a pojedinačni mjesečni iznosi razlike prikazani su u Tablici 2, kolona E1 (l.s. 210) i da preplata nastala uslijed promjene tečaja CHF za kn tijekom otplate kredita, u odnosu na tečaj koji je vrijedio na datum isplate kredita, za razdoblje od početka otplate kredita do zatvaranja kredita, 17. lipnja 2014 g., iznosi ukupno 5.168,92 EUR, a pojedinačni mjesečni iznosi preplate prikazani su u tablici 3, kolona F (l.s. 213).

5.1. Tužitelj nije imao prigovora na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tuženik na ročištu 10. studenog 2025. (l.s. 228) ističe kako nema prigovora u računskom dijelu na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka, međutim da osporava u cijelosti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev naročito iz razloga nastupanja zastare.

6. Tužitelj je upravo uredio tužbeni zahtjev i to podneskom od 29. listopada 2025. godine (l.s 218-227), sukladno naprijed citiranom pisanom nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji nalaz i mišljenje ovaj sud u cijelosti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke.

7. Tužitelj DG, na ročištu održanom 10. studenog 2025. (l.s- 228-230) iskazuje da je kredit podigao u salonu Suzuki u [adresa], a u tom salonu je bio djelatnik PBZ banke, ponudio mu je kredit u CHF kao novi proizvod sa stabilnom valutom i taj kredit je bio otplativ u 7 godina. Djelatnik banke mu je rekao je da su i kamata i kredit povoljni i da je rata kredita 1906,00 KN. riječ je o osobnom automobilu kojeg je kupio za osobne potrebe. S tim automobilom nije obavljao poslovnu djelatnost. Solidarni dužnik je bio tužiteljev sin. Riječ je o skroz novom automobilu. Pristao je na kredit u CHF zato što mu se učinio povoljan, a rata kredita u to vrijeme je bila podnošljiva s obzirom na njegova primanja u to vrijeme. Isplata anuiteta bila je direktnom uplatnicom na šalteru banke. Nedugo nakon toga rata kredita je počela rasti, tako da negdje prije sredine otplate kredita rata kredita je došla na preko 3000,00 KN. Navodi da je stisnuo zube i nastavio dalje plaćati jer je mislio da će ona dogovorena u iznosu od 1906,00 KN biti stalna za sve vrijeme otplate kredita. Taj kredit je otplatio u cijelosti u 10. mjesecu 2014. Nisam radio konverziju jer kako mu je objašnjeno, a i on sam je tako shvatio, to bi bilo još gore. Kad je bio kod JB s ugovorom isti mu nije pojašnjavao odredbe Ugovora o kreditu već mu je u još u salonu Suzuki djelatnik banke prezentirao ugovor u CHF kao povoljan njihov novi proizvod. Nije mu objašnjavao termine kao što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, već mu je samo rekao da je kamata povoljna i niska. To je bio njegov prvi kredit u životu i o kreditima nisam znao ništa. Na poseban upit zam. pun. tužitelja odgovorio je kako nije imao mogućnosti pregovarati o odredbama ugovora o kreditu. Na poseban upit zam. pun. tuženika odgovorio kako je nakon razgovora s djelatnikom banke u autosalonu Suzuki otišao u poslovnicu PBZ-a u kojoj su mu ispisali ugovor i poslali kod JB na ovjeru potpisa. Cijena vozila u poslovnici je bila iskazana u kunama. Cijena vozila je, čini mu se, bila 129.500,00 KN, a njegova plaća je tada bila oko 5.500,00 KN. dalje navodi da je pročitao ugovor kod JB. Redovno je otplaćivao kredit i u cijelosti ga otplatio. Nije bilo lako, ali da je izdržao.

7.1. Stranački iskaz tužitelja sud prihvaća u cijelosti kao životan, logičan i poklanja mu vjeru u ovom postupku, a iz istog iskaza slijedi da je tužitelj podigao predmetni kredit kod tuženika radi kupnje automobila Suzuki i to radi svojih osobnih potreba, jer s tim automobilom nije obavljao poslovnu djelatnost, slijedom čega tužitelj u ovom postupku ima status potrošača, a iz njegova stranačkog iskaza slijedi da isti doista od strane tuženika nije bio upoznat s promjenama kamatne stope i valutne klauzule.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 901269267 dana 29. lipnja 2007.godine,, kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.545,66 CHF. Spomenutim ugovorom i to čl. 4 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,10% te je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana, a koja kamata se obračunava u CHF mjesečnom, dekurzivnom proporcionalnom metodom i koja je sadržana u anuitetima te koja dospijeva na naplatu zajedno s njima.

9. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

10. Treba navesti da se nedvojbeno radi o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, a da se nije pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

11. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan. Prema odredbi članka 295. ZOO-a, opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Nesporno je da predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

14. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača i ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

15. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

16. Na temelju utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da je odredba Ugovora kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena i prema tome ništetna. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita, nepoštene su te stoga ništetne, a kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 5,10% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

17. Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u visini od 5,10%, a to i s obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci, te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

18. Odredbom članka 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine" broj 75/08) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti. Suprotno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kažnjivo djelo. Članak 22. ZOO-a po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog člankom 21. ZOO-a. Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze. Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Članak 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se on jednako odnosi na sve poduzetnike, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

19. Iz predmetnog Ugovora je vidljivo da su stranke glavnicu kredita vezali za valutu švicarski franak. Dakle, jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu iznijeto, kao i činjenicu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, tužitelj neosnovano smatra da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nejasne. One su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima“. Iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni kao detaljan i vjerodostojan te mu u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je nisu u banci upozoravali na rizik podizanja kredita u švicarskim francima. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znala niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebala biti o tome obaviještena. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

20. U članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da korisnik kredita dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da korisnik kredita putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Poslovna aktivnost banke je sklapati ugovore o kreditu sa korisnicima radi ostvarenja profita, te ima financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Korisnik kredita nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da korisnik kredita dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema korisniku i njegovom interesu i u razumnoj mjeri informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 360 mjeseci, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi korisnicima kredita bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate korisniku nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke.

21. Kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da korisnik kredita to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, ovaj sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

22. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Visoki trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

23. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

24. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05, Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

25. Predmet glavnog tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je cijelog ugovora. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

25.1. Stoga je zahtjev tužitelja usmjeren na ništetnost cijelog ugovora te zahtjevom za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa odbijen kao neosnovan.

26. U odnosu na prigovor zastare navodi se kako ovaj prigovor nije osnovan. Odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari ovaj sud je utvrdio da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku.

26.1. Dakle, nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g.

26.2. Kako je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, dok zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

27. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva ističe se da je na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova održanom 26.11.2021. pod točkom 4. zauzeto pravno shvaćanje pod posl. br. Su IV – 162/2021 koje glasi:„u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“, i da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio pravno shvaćanje pod posl. brojem: Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ S obzirom da je odredba čl. 190. ZPP-a bila iznimno restriktivna, uočeno je da u praksi to predstavlja problem, stoga da je zakonodavac dodao st. 2. koji glasi: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.,“ a temeljem čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a 2019., izmjena se primjenjuje i na postupke u tijeku. Iz obrazloženja promjena koje se želi postići ovim pravilom proizlazi da se ovim novim pravilom predlaže mogućnost da tužitelj iznimno može preinačiti tužbu bez pristanka tuženika do trenutka zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Dakle riječ je o iznimci, a ne o pravilu da se tužba može preinačiti.

28. Slijedom iznijetog, glavni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, kako je i navedeno pod toč. 1. – I. i II., dok je ovaj sud našao osnovanim eventualni tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno pod toč. 2. – I, II. i III. izreke ove presude.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023), a prema popisu tužitelja (l.s. 232) te su tužitelju priznati troškovi za: sastav tužbe – 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 19. prosinca 2019. – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak od 16. ožujka 2023. – 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4.), podnesak od 21. kolovoza 2023. – 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 14. studenog 2023. – 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4.), podnesak od 18. prosinca 2023. - 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4.), podnesak od 12. ožujka 2024. - 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4.), podnesak od 28. svibnja 2024. – 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 4. prosinca 2024. - 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4.), podnesak od 19. ožujka 2025. - 25 bodova (Tbr. 8. toč. 4.) i podnesak od 29. listopada 2025. – 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te zastupanje na ročištu 4. lipnja 2024. – 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 3. srpnja 2024. – 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ročište 10. studenog 2025. – 250 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), a za sastav zahtjeva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku priznato je 100 bodova - Tbr.8. toč.3., što ukupno čini 2.100 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54) daje 4.200,00 EUR, a uz PDV od 25% – koji iznosi 1.050,00 EUR čini iznos od 5.250,00 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje koji je uplatio tužitelj u iznosu od 400,00 EUR, (l.s.177) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR( l.s. 12), što čini ukupni iznos od 5.716,36 EUR-a.

29.1. Kako je tužitelj djelomično uspio u sporu jer je glavnim tužbenim zahtjevom potraživao 28.470,15 EUR, a dosuđeno mu je ukupno 7.095,33 EUR dakle uspio je u postotku od 25%, slijedom čega mu pripada pravo na ukupan trošak postupka u iznosu od 1.429,09 EUR dok je za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog, zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer je isti neosnovan.

U Zadru 17. prosinca 2025.

S u t k i n j a

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu putem ovog suda na nadležni županijski sud, u tri primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Nakon pravomoćnosti: Ministarstvo financija - Porezna uprava, Područni ured Zadar