Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-367/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoć. Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. OIB: 90275854576, [adresa], zastupan po punomoć. odvj. iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 19.studenog 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, uz punomoćnika tužitelja Martinu Alagić, odvjetnicu u Vukovaru, i zamjenika punomoćnika tuženika Nikolu Božić, odvjetnika u Zagrebu, a potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 17.prosinca 2025. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 17.prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan članak 21.1. Općih uvjeta uz Ugovor o financijskom leasingu broj: 31354., od dana 14.07.2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik leasinga i tuženik Porsche Leasing d.o.o. u [adresa], OIB: 90275854576., kao davatelj leasinga, u dijelu kojem je određeno da je visina obroka leasinga promjenjiva „zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji“, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o financijskom leasingu broj: 31354., od dana 14.07.2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj UĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik leasinga i tuženik Porsche Leasing d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 90275854576., kao davatelj leasinga, u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasinga uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke

III. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. u [adresa], OIB: 90275854576, da tužitelju UĐV iz Vere, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 5.575,28 eura (slovima: pettisućapetstosedamdesetpet eura i dvadesetosam centi) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 42,83 eura / od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- 45,70 eura / od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- 30,09 eura / od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- 34,56 eura / od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- 36,01 eura / od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- 28,93 eura / od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- 31,55 eura / od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- 26,70 eura / od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- 27,61 eura / od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- 23,91 eura / od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- 31,35 eura / od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- 28,20 eura / od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- 38,73 eura / od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- 41,82 eura / od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- 44,31 eura / od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- 49,20 eura / od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- 58,26 eura / od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- 64,42 eura / od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- 74,13 eura / od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- 79,67 eura / od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- 87,31 eura / od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- 84,48 eura / od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- 88,70 eura / od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- 109,30 eura / od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- 108,40 eura / od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- 107,25 eura / od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- 117,53 eura / od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- 104,95 eura / od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- 117,07 eura / od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- 137,06 eura / od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- 166,40 eura / od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- 186,07 eura / od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- 149,51 eura / od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- 136,30 eura / od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- 136,46 eura / od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- 146,29 eura / od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- 155,16 eura / od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- 156,98 eura / od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 153,11 eura / od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- 152,67 eura / od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- 156,68 eura / od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- 157,11 eura / od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- 153,21 eura / od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- 150,76 eura / od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- 142,96 eura / od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- 152,87 eura / od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- 154,48 eura / od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- 153,07 eura / od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- 137,78 eura / od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- 144,84 eura / od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- 151,52 eura / od 31.03.2013. godine pa do isplate,

- 154,24 eura / od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- 136,87 eura / od 31.05.2013. godine pa do isplate,

- 138,06 eura / od 30.06.2013. godine pa do isplate,

- 51,85 eura / od 31.07.2013. godine pa do isplate,

do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o. u [adresa], OIB: 90275854576, da tužitelju UĐV iz Vere, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.205,43 eura (slovima: dvijetisućedvjestopet eura i četrdesetitri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.prosinca 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima za postupanje u ovom predmetu.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 29. lipnja 2023. g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14.07.2008. godine Ugovor o financijskom leasingu broj: 31354., prema kojem je tuženik kao davatelj leasing, tužitelju kao primatelju leasinga, odobrio leasing osobnog vozila u vrijednosti 52.962,76 CHF uz mjesečnu naknadu od 640,90 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Predmetnim ugovorom, ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva prema odluci tuženika a koja se tokom otplate leasinga u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Nadalje, tuženik prilikom zaključenja ugovora o leasingu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o leasingu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

1.1. Tuženik je tako u ugovor o leasingu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se plaćanje mjesečnih naknada veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

1.2. Tužitelj ističe da je čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Ĉl. 296. ZOO određeno je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Nadalje, prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. S obzirom da se o odredbama o načinu promjene kamatnih stopa prije sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tužitelj nije mogao utjecati na njihov sadržaj, da su iste nerazumne, jasno je da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika kao i odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna. S obzirom da se radi o ugovornim odredbama koje su tipski i unaprijed priređene od strane tuženika, te o kojim odredbama se nije pregovaralo, iste su protivne kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštene odredbe, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a sve preplate koje proizlaze iz ništetnosti predmetnih odredbi mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.3. Iako Sud nije vezan pravnim shvaćanjem iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača „Potrošač“ (predmet „Franak“) meritum je isti kao i u ovom postupku. Naime, o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude.

1.4. Stoga tužitelj postavlja tužbeni (deklaratorni) zahtjev za poništenjem nepoštenih ugovornih odredbi u dijelu kojim je određeno da je visina obroka leasinga promjenjiva „zbog promjena ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjena uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji“ i o valutnoj klauzuli CHF, te (kondemnatorni) zahtjev za vraćanjem onoga što je tuženik kao nepošteni stjecatelj primio na osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj traži povrat svih neosnovano naplaćenih iznosa po predmetnome kreditu, uz primjenu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO. Uz to, tužitelj zahtijeva i zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. ZOO, i to od dana stjecanja, jer je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja, odnosno od dana svake uplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, pozivom na odredbe čl. 46. Zakona o parničnom postupku, temeljem koje je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika, a sve to iz razloga jer je Ugovorom o financijskom leasingu u točki 28. Općih uvjeta ugovorena nadležnost suda u Zagrebu. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev ističući između ostalog da je potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik ističe prigovor promašene aktivne legitimacije budući osporava primjenu Zakona o zaštiti potrošača na konkretan slučaj. Tuženik u cijelosti osporava tvrdnje tužitelja da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Tuženik ističe kako sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navodi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Navodi kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba i da nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ističe da kamatna stopa jasno je regulirana u odnosu na promjenjivosti visine kamatne stope, a koja se može promijeniti ako dođe do promjena na koje niti jedna strana ne utječe samostalno, odnosno u skladu s određenim zakonskim izmjenama koje predstavljaju prisilne propise na koje tuženik ne utječe i mora ih poštivati, kako tuženik, tako i tužitelj. Slijedom navedenog pogrešna je tvrdnja tužitelja da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika, budući ugovor sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te točno definirane parametre na temelju kojih dolazi do promjena kamatne stope time da samo kretanje PDV-a i LIBOR-a tuženik nije mogao predvidjeti ni na koji način te je kamatna stopa ovisila o vanjskim čimbenicima na koje tuženik nije imao utjecaja. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je tuženik poslovao sukladno svim pravilima i u dobroj vjeri, te nije poslovao na štetu potrošača, ako i da se utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na pravni odnos stranaka.

3. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti. Tužitelj se protivio i svim ostalim navodima iz odgovora na tužbu, kao i istaknutom prigovoru zastare.

4. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, tuženik se poziva na odredbe čl. 70. ZPP-a prema kojoj odredbi se stranke mogu u pisanom obliku sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određen isključiva mjesna nadležnost određenog suda, a stranke su, što je i vidljivo iz čl. 28. Općih uvjeta uz predmetni Ugovor o kreditu izričito ugovorile da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, zbog čega je tuženik predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu.

4.1. Tužitelj se u cijelosti protivio svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika i to prije svega istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti navodeći kako odredbe ugovora o kreditu o ugovaranju mjesne nadležnosti nisu bile posebno ispregovarane i da tuženik nije mogao utjecati na njihov sadržaj i da takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tuženika kao potrošača.

4.2. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan.

4.3. Nesporno je da je 28. Općih uvjeta uz predmetni Ugovor o kreditu određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a. Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

4.4. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

4.5. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi 28. Općih uvjeta uz predmetni Ugovor o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa] (tako proizlazi i iz Zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske usvojenog na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenog 2020., poslovni broj Su IV- 308/20).

5. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u zahtjev (list 6 spisa), ugovor o kreditu (list 7-9 spisa), otplatnu tablicu (list 10-11 spisa), dokumentaciju (list 12-19 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 13.prosinca 2024. (list 87-93 spisa), rješenje (list 111-116 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta održanog dana 19.studenog 2025. (list 130-1314 spisa).

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je prednik tužitelja kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio, dana 14.07.2008. godine, Ugovor o financijskom leasingu broj: 31354., temeljem kojega je tuženik, tužitelju odobrio leasing osobnog vozila u vrijednosti 52.962,76 CHF uz mjesečnu naknadu od 640,90 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Ugovor je zaključen s trajanjem od 60 mjeseci i to za financiranje troškova kupnje vozila VW 3C2192 Passat 2,0 TDI, a prednik tužitelja je kredit otplatio.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, aktivna legitimacija, te da li je u ovom postupku nužno provoditi "test poštenja" odnosno utvrđivati da li je konkretna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da li se o istim odredbama prethodno pregovaralo, odnosno pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.1. Sud je ocijenio prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja kao neosnovan, te iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da tužitelj nema svojstvo potrošača, za navedene tvrdnje ne prilaže nikakve dokaze.

7.2. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je njezin prednik (pok. otac UĐ) sporni Ugovor sklopio 2008. godine, u srpnju, a ovo joj je poznato budući je s ocem išla da on kupi auto. Kredit je bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe. Naime kada je otac išao kupovati auto u Auto kući Šimun u Vinkovcima, su mu ponudili da sklopi ugovor sa tuženikom. Kredit u CHF prednik tužiteljice je podigao iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije, odnosno tako mu je rečeno u Auto kući. Koliko se sjeća ugovor o kreditu zapravo je sklopljen u Auto kući. Nitko im nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora agent u Auto kući im je u kratkim crtama objasnio neke odredbe ugovora, sjeća se da je otac razumio termin valutne klauzule, kao i promjenjive kamatne stope, u smislu da bi rate mogle malo varirati međutim nisu znali da bi mogle toliko narasti koliko su narasle, niti im je itko objašnjavao pojedine odredbe ugovora. Naime, sjeća se da je otac ugovor pročitao, a ovaj kredit mu je ponuđen kao kredit s najpovoljnijim uvjetima i najpovoljnijom kamatom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, nisu pregovarali o pojedinim odredbama ugovora, niti na njih imali utjecaj, koliko se sjeća to nije bilo niti moguće. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu otac bio zaposlen u svom OPG-u. Navodi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu otac nije bio član trg.društva. Nadalje navodi da su početne rate kredita bile oko 3500 kn, a kasnije rate su rasle do duplo, anuitete je otac plaćao redovno, osobno, a kredit je otplaćen. Ističe da se ne sjeća dali su bili kod javnog bilježnika.

7.3. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

7.4. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju, poslovni broj O-1467/2024, od 14. siječnja 2025., javnog bilježnika Nikole Perković iz Otoka, utvrđeno je da je korisnik kredita UĐ preminuo, a da je za njegovog nasljednika proglašena njegova kći a ovdje tužiteljica UĐV, iz kojeg razloga je ista aktivno legitimiran u ovom postupku.

8. U odnosu na valutnu klauzulu koja je sadržana u Ugovoru o kreditu sud ističe kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj 1994. odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 33/94) te do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni, pa se kod sklapanja pravnih poslova ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za potrošača, ovdje tužitelja, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Pri tome sud ističe kako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-392-2011 navodi da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).….mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Valutna klauzula, dakle, dopuštena je prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, 28/18, 126/21, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

8.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz švicarski franak sud je utvrdio da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.

9. Sud je u konkretnom slučaju ispitivao jesu li konkretne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

9.1. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim.

9.2. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

9.3. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

9.4. Tužitelj je ugovoreni iznos prema Ugovoru o kreditu otplatio. Ugovoreni iznos koji je tužitelj bio u obvezi platiti bio je vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a platio znatno više iznose odnosno preplatio je ugovoreni iznos ukupne vrijednosti vozila i naknada po Ugovoru po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati. Da je riječ o špekulativnoj valuti proizlazi i iz činjenice da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na valutu EUR, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Rast tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i skorog uvođenja Euro zone bio je gotovo potpuno izvjestan. CHF je valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

9.5. Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.

9.6. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i valutna klauzula vezana uz švicarski franak odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

9.7. Odredbe ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

9.8. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti kreditoru, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice iz ugovora, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni kreditori ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci kreditora, dakle vjerovnika.

9.9. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Nadalje iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, jer tužitelj prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju niti to dokazuje. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

10.1. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužitelju se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga. Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja, iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava i iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba te iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), odnosno čl. 96. ZPP/07 a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

11. Druga nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao. Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

12. Nesporno je da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

13. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari Ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu čl. 295. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja koji navodi da je djelatnik banke nudio samo ugovor koji je predmet ovog spora, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora.

13.1. Da je takvo postupanje kreditora nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 U i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

13.2. Sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji je sklopio s tuženikom u valuti švicarski franak, da kao potrošač nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe čime je povrijeđeno pravo tužitelja kao potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz glavnicu u švicarskom franku i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.3.Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) u tijeku postupka nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica

– švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorne odredbe tužitelju kao potrošaču bila razumljive i jasne.

13.4. U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ČĐ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

13.5. U pravu je tuženik da nije bio stranka kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, slijedom čega presude donesene u tom kolektivnom sporu nemaju direktni obvezujući učinak u ovom postupku, a u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 41/14 i 110/15; dalje ZZP/14), no pravna shvaćanja zauzeta u presudama donesenima u tom kolektivnom sporu primjenjiva su i na prava i interese ovdje tužitelja kao potrošača, a budući su navedena pravna shvaćanja utemeljena na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ, te odredbama ZZP/03 i ZZP/07.

13.6. Također je točno kako to ističe tuženik, da isti u formalno pravnom smislu nije banka, no nedvojbeno je da je tuženik kao pravna osoba registrirana u [adresa], i obavlja djelatnost potrošačkog kreditiranja.

13.7. Iz pravnih utvrđenja presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i ovom postupku, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj kao korisnik kredita imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time, suprotno načelima obveznoga prava tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ekonomskih posljedica ugovaranja zaštitne klauzule u CHF. Naime, o odredbama ugovora o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tuženika kao korisnika kredita, u odnosu na davatelja kredita. Dakle ovdje se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu, tuženik je sastavljao standardni obrazac i popunjavao ga u skladu s pribavljenom dokumentacijom. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. je propisano, kako se smatra da ako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ i odredbi unaprijed formiranog standardnog ugovora trgovaca.

14. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene valjalo je utvrditi ništetnost kao u izreci ove presude.

15. U odnosu na istaknuti prigovor zastare sud je isti ocijenio kao neosnovan iz razloga što je sud u utvrdio ništetnost odredbe o kreditu u pogledu valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope, pa slijedom toga na ovaj slučaj se i primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom na izneseni prigovor zastare u ovoj konkretnoj pravnoj stvari zastara nije nastupila jer uz primjenu zastarnog roka od pet godina, ista bi nastupila dana 29. lipnja 2028. godine (tužba podnesena dana 29. lipnja 2023. godine).

16. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa s osnova valutne klauzule koji je tužitelj trebao platiti i iznosa koje pretplatio imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5.575,28 eura te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

17. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su korisnik kredita, a prednik tužiteljice, i tuženik, odnosno davatelj kredita ugovorili iznos financiranja 31.777,66 CHF, sa kamatnom stopom od 12,18 % i obvezom vraćanja u 60 mjesečnih obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 640,90 CHF prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. Kamatna stopa se nije mijenjala za vrijeme otplate kredita, te stoga niti nema razlika koje su nastale zbog promjene kamatnih stopa. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

18. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta (glavnice i kamate) u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. na dan početka ugovora, odnosno početni tečaj CHF-a i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početnog tečaja i to od dana 1. siječnja 2009. godine pa do konačne otplate kredita iznosi 5.575,28 EUR. U razdoblju od dana 1. siječnja 2009. godine pa do konačne otplate kredita nije bilo tzv. negativnih razlika.

18.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 20. prosinca 2024. uskladio sa nalazom vještaka.

18.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović od 19. siječnja 2024. g. cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 5.575,28 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenoga iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno.

18.3. Podneskom od 23. siječnja 2025.g. tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, odnosno smanjenju istog.

19. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženik, dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

20. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/22 i 126/22; dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, te su mu zbog toga na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na sveukupno 3 ročišta prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 300 bodova, trošak zastupanja na 1 ročištu prema Tbr. 9. toč. 2. OT po 25 bodova, trošak sastava 2 obrazložena podneska prema Tbr. 8. toč. 1. OT u iznosu od 100 bodova svaki, trošak sastava 1 podneska prema Tbr. 8. toč. 4. OT u iznosu od 25 bodova, za pristup na ročište za objavu presude priznato je 50 bodova sukladno tbr.9. toč.3., odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 700 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, iznosi 1.400,00 eura, što zajedno sa PDV-om u iznosu od 350,00 eura, iznosi 1.750,00 eura.

20.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 155,43 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 2.205,43 eura.

20.2. Tužitelju nije priznat trošak podnesaka od 05.12.2024 kojim tužitelj dostavlja obavijest o plaćenom trošku predujma za vještačenje, jer navedeni trošak sud ne cijeni opravdanim.

20.3. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 17.prosinca 2025.godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja Martina Alagić, odvjetnica iz Vukovara

2. Punomoćnik tuženika odvj. iz OD Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa, iz Zagreba