Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1029/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Vitomiru Boiću, u pravnoj stvari tužitelja Vodovod d.o.o., OIB: 06527308831, Makarska, Vrgorska 7A, zastupanog po punomoćniku Anti Buriću, odvjetniku u Burić & Kudela Odvjetničkom društvu d.o.o. u Šibeniku, protiv tuženika FM, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Pl-273/2025-4 od 4. rujna 2025., 17. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja Vodovod d.o.o., ukida rješenje Općinskog suda u Makarskoj poslovni broj Pl-273/2025-4 od 4. rujna 2025. i predmet se vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba s prijedlogom za izdavanje platnog naloga.

2. Protiv navedene prvostupanjske odluke žalbu je izjavio tužitelj osporavajući predmetno rješenje iz svih žalbenih razloga predviđenih Zakonom o parničnom postupku. Rješenje o odbačaju je u cijelosti nezakonito. Relevantne odredbe ZPP-a propisuju isključivu stvarnu i isključivu mjesnu nadležnost sudova u Republici Hrvatskoj. Sukladno čl. 34. st. 1. t. 9. ZPP-a, općinski sudovi u parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima radi naplate naknada za opskrbu pitkom vodom, plinom, toplinskom i električnom energijom. U čl. 63. ZPP-a utvrđuje da je za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i u povodu sudskog ovršnog postupka mjesno isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni postupak. Nesporno je da je u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj prvo podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave te da je pokrenut ovršni postupak pred naslovnim sudom. Takvo zakonsko uređenje ima smisla, budući da je riječ o pružanju vodnih usluga u Republici Hrvatskoj. Nije životno ni logično rješenje da se u sporovima koji se tiču naplate neisplaćene naknade vodne usluge postupak vodi pred sudovima druge države i to u ovom slučaju Bosne i Hercegovine, koja nije država članica Europske Unije. Nesporno je stvarno i mjesno nadležan sud u Republici Hrvatskoj i to naslovni sud pred kojim se i vodio ovršni postupak. Predlaže se rješenje ukinuti kao nezakonito, te da se nastavi s predmetnim postupkom.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53//91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U obrazloženju pobijanog rješenja je između ostalog navedeno:

- da je na sudu 26. lipnja 2025. zaprimljen prijedlog za ovrhu, sada tužba s prijedlogom za izdavanje platnog naloga tužitelja Vodovod d.o.o. protiv tuženika FM

- da je pregledom podataka MUP RH o prebivalištu / boravištu građana, utvrđeno da prema zadanom OIB-u nije pronađena osoba

- da tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj

- da je čl. 16. st. 1. ZPP-a propisano da sud do pravomoćnosti odluke, po službenoj dužnosti, pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost

- da u konkretnom slučaju tuženik je potrošač, sukladno odredbi čl. 4. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača

- da prema čl. 18. st. 1. i 2. Uredbe broj 1215/2012 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, koju je donio Europski parlament i Vijeće Europske unije 12. prosinca 2012. i koja se primjenjuje od 10. siječnja 2015. (dalje: Uredba), potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil ili pred sudom gdje potrošač ima domicil, dok prema st. 2. istog članka, druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil

- da u konkretnom slučaju tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj te sukladno Uredbi, tužitelj je radi naplate svoje tražbine postupak mogao pokrenuti samo pred nadležnim tijelom države u kojoj tuženik ima domicil

- da u ovom slučaju potrošačkog ugovora, na ugovorni odnos stranaka treba primijeniti Uredbu po kojoj sudovi u Republici Hrvatskoj nisu nadležni za postupanje u ovakvoj vrsti postupka

- da odlučivanje u ovoj vrsti spora ne ulazi u nadležnost suda u Republici Hrvatskoj

- da je primjenom čl. 16. st. 3. ZPP-a trebalo se proglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje, te odbaciti tužbu sa prijedlogom za izdavanje platnog naloga.

6. Prema odredbi čl. 27. ZPP, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj za određenu vrstu sporova, sud u Republici Hrvatskoj nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizlazi iz odredaba ZPP o mjesnoj nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj.

7. Odredbom čl. 47. ZPP propisano je da je za suđenje opće mjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište. Ako tuženik nema prebivalište u [adresa], opće mjesno nadležan je sud na čijem području tuženik ima boravište. Ako tuženik pored prebivališta ima i boravište u kojem drugom mjestu, a prema okolnostima može se pretpostaviti da će tu dulje vrijeme boraviti, opće mjesno je nadležan i sud boravišta tuženika.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik u konkretnom slučaju nema domicil u Republici Hrvatskoj pa da tužitelj prema Uredbi i čl. 46. st. 1. ZMPP te čl. 27. i 47. ZPP radi naplate svoje tražbine, nije mogao pokrenuti postupak pred sudom Republike Hrvatske, već u onoj državi u kojoj tuženik ima domicil, a to očito nije Republika Hrvatska. S obzirom da tužitelj utužuje nepodmirene račune za pružanje vodnih usluga u Republici Hrvatskoj i da se stoga radi o potrošačkom ugovoru, a da sud tijekom cijelog postupka u smislu odredbe čl. 16. st. 1. ZPP pazi ide li rješavanje spora u sudsku nadležnost, prvostupanjski sud je odbacio predmetnu tužbu.

9. U konkretnom slučaju valja poći od činjenice da tuženik nema domicil u Republici Hrvatskoj, što temeljem odredbe čl. 46. ZMPP implicira primjenu Uredbe te da tužitelj traži naplatu novčane tražbine koja se odnosi na dospjele, a nepodmirene račune za pružanje vodnih usluga u Republici Hrvatskoj.

10. Prema odredbi čl. 46. st. 2. ZMPP nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredbe i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.

11. Odredba čl. 7. st. 1. (sadržana u poglavlju II odjeljku 2.) Uredbe propisuje posebnu nadležnost za osobe s domicilom u državi članici koja može biti tužena u drugoj državi članici i to prema točci 1.a) u stvarima povezanim s ugovorom, pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze i određuje da se za potrebe te odredbe te ako nije drukčije dogovoreno, mjestom izvršenja konkretne obveze smatra 1. b) - u slučaju prodaje robe, mjesto u državi članici u kojoj je roba dostavljena ili trebala biti dostavljena sukladno ugovoru, a u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru. Nadalje u točci 1.c) propisuje da ako se ne primjenjuje točka 1. b) da se primjenjuje točka 1. a).

12. Tome valja nadodati da odredba članka 17. stavka 1. Uredbe određuje nadležnost za taksativno nabrojene potrošačke ugovore (ne dovodeći pri tom u pitanje članak 6. i članak 7. točka 5. iste) i to:

(a) ugovor o kupoprodaji robe s obročnom otplatom cijene;

(b) ugovor o zajmu s obročnom otplatom ili ugovor o bilo kakvom drugom obliku kredita, sklopljenim za financiranje prodaje robe; ili

(c) u drugim slučajevima, ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvire te djelatnosti.

13. Stoga bi u konkretnom slučaju svoju primjenu nalazila odredba čl. 7. st. 1. Uredbe i njime propisana nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za odlučivanje o tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave koju je podnio tužitelj kao domaća pravna osoba, a istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1101/2022-2 od 27. lipnja 2023.

14. Imajući u vidu sve navedeno, valjalo je žalbu tužitelja uvažiti i pozivom na odredbu čl. 380. t. 3. ZPP ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U Velikoj Gorici 17. prosinca 2025.

Sudac

Vitomir Boić