R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Poslovni broj: P-394/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Željku Mendešu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 10. studenog 2025. provedene u prisutnosti tužiteljice VP, osobno, punomoćnika tužiteljice Željka Mendeša, odvjetnika, i zamjenice punomoćnika tužene ŽP, odvjetnice, nakon javne objave presude, 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredba članka 1. i članka 10. Ugovora o kreditu broj: 51741/06 od dana 20. 09. 2006. godine sklopljenog između tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika OTP BANKA d. d. Split, Domovinskog rata br. 61, Split, OIB: 52508873833 (kao pravnog sljednika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d. d. Split, Ulica Ruđera Boškovića br. 16, Split), kao kreditora, i to u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, odnosno švicarskog franka.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d. d. Split, Domovinskog rata br. 61, Split, OIB: 52508873833 (kao pravnom sljedniku SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d. d. Split, Ulica Ruđera Boškovića br. 16, Split), da tužitelju VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.554,31 eura (slovima: tri tisuće petsto pedeset četiri eura i trideset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom od dana 01. 01. 2008. godine pa do dana 31. 07. 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. 08. 2015. godine pa do dana 31. 12. 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. 01. 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,99 eura od dana 13. 01. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 23,76 eura od dana 11. 02. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 29,35 eura od dana 11. 03. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 19,53 eura od dana 11. 04. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 17,78 eura od dana 12. 05. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 16,79 eura od dana 11. 06. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 18,77 eura od dana 11. 07. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 14,82 eura od dana 11. 08. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 16,62 eura od dana 11. 09. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 13,53 eura od dana 13. 10. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 16,27 eura od dana 11. 11. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 14,70 eura od dana 11. 12. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 21,66 eura od dana 12. 01. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 25,96 eura od dana 11. 02. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 25,05 eura od dana 11. 03. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 28,71 eura od dana 13. 04. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 33,97 eura od dana 11. 05. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 38,67 eura od dana 11. 06. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 47,66 eura od dana 13. 07. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 38,87 eura od dana 11. 08. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 61,21 eura od dana 11. 09. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 49,49 eura od dana 12. 10. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 51,76 eura od dana 11. 11. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 61,48 eura od dana 11. 12. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 74,33 eura od dana 11. 01. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 59,88 eura od dana 11. 02. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 64,37 eura od dana 11. 03. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 58,02 eura od dana 12. 04. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 72,38 eura od dana 11. 05. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 82,23 eura od dana 11. 06. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 86,69 eura od dana 12. 07. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 136,34 eura od dana 11. 08. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 89,25 eura od dana 13. 09. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 82,23 eura od dana 11. 10. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 83,96 eura od dana 11. 11. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 83,32 eura od dana 13. 12. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 89,45 eura od dana 11. 01. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 93,73 eura od dana 11. 02. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 95,05 eura od dana 13. 03. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 91,94 eura od dana 11. 04. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 93,60 eura od dana 11. 05. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 95,31 eura od dana 12. 06. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 92,74 eura od dana 11. 07. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 92,50 eura od dana 11. 08. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 87,66 eura od dana 11. 09. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 89,32 eura od dana 11. 10. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 92,91 eura od dana 13. 11. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 91,77 eura od dana 11. 12. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 93,42 eura od dana 11. 01. 2013. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 88,73 eura od dana 12. 02. 2013. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 86,91 eura od dana 12. 03. 2013. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 92,09 eura od dana 11. 04. 2013. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 87,02 eura od dana 11. 05. 2013. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 84,36 eura od dana 11. 06. 2013. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 81,35 eura od dana 11. 07. 2013. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 85,03 eura od dana 13. 08. 2013. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 89,02 eura od dana 01. 10. 2013. godine pa do dana isplate,

a sve u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d. d. Split, Domovinskog rata br. 61, Split, OIB: 52508873833 (kao pravnom sljedniku SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d. d. Split, Ulica Ruđera Boškovića br. 16, Split), da tužitelju VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.886,30 eura (slovima: dvije tisuće osamsto osamdeset šest eura i trideset centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče od dana presuđenja pa do dana isplate i to u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik trgovačkog društva SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d. d. Split, Ulica Ruđera Boškovića br. 16, Split. Tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili su Ugovor o kreditu broj: 51741/06 (dalje u tekstu: Ugovor) dana 20. 09. 2006. godine. Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 24.449,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za CHF tečajne liste kreditora, odnosno tuženika, važećem na dan korištenja kredita s valutnom klauzulom. Na dan sklapanja Ugovora kamata je iznosila 6,88 %. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 84 mjeseca. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit u mjesecu rujnu 2013. godine. Između tužitelja i tuženika ugovoreno je vraćanje kredita, odnosno mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule vezanu uz tečaj CHF. Tuženik prilikom ugovaranja nije tužitelja upoznao sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima. Tužitelj je, kao potrošač, u vrijeme sklapanja Ugovora od strane zaposlenika tuženika aktivno savjetovan da ugovori kredit, odnosno mjesečne anuitete, vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF kao povoljnijim uvjetom za tužitelja uz usmeno obećanje zaposlenika tuženika da promjena mjesečnih anuiteta nije moguća. U vrijeme sklapanja Ugovora tuženik nije, kao što je to ranije i navedeno, upoznao tužitelja sa rizikom vezanim uz valutnu klauzulu niti s činjenicom da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema tečaju CHF. Zbog toga je tužitelj došao u situaciju da se mjesečni anuiteti kredita koje je plaćao povećavaju na mjesečnoj razini s time da je prilikom plaćanja najveći dio mjesečnog anuiteta odlazio na valutnu klauzulu a glavnica kredita se umanjivala u minimalnim iznosima. Time je tuženik neosnovano stekao ukupan iznos od 3.314,05 eura / 24.969,72 kuna. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, od dana 04. 07. 2013. godine, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4, od dana 13. 06. 2014. godine, donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/2014-2, od dana 09. 04. 2015. godine, odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/2013-4, od dana 13. 06. 2014. godine, u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača. Odredbom članka 131. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Ranije pomenute presude javno su objavljene na stranicama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog sud Republike Hrvatske a sadrže više od 100 stranica. Stoga tužitelj predlaže da sud izvrši uvid u ranije pomenute presude na stranicama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Također se predlaže izvršiti uvid i u presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od dana 14. 06. 2018. godine i presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/2017-2, od dana 20. 03. 2018. godine. Tužitelj tužbom traži da se utvrdi ništetnim dio odredbi Ugovora u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te da se obveže tuženik da po osnovi razlike mjesečnih anuiteta zbog primjene valutne klauzule isplati tužitelju ukupan iznos od 3.314,05 eura / 24.969,72 kuna s zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli mjesečni iznos od dana njegova dospijeća pa do dana isplate, a što se predlaže utvrditi vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na okolnosti razlike mjesečnih novčanih iznosa zbog primjene valutne klauzule a u odnosu na početno stanje. Tužitelj pridržava pravo da po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju uredi tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke. Slijedom svega navedenoga, a temeljem izloženoga činjeničnog stanja, predloženih dokaza i relevantnih odredaba zakona tužitelj predlaže naslovnom sudu da donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž- 6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 20.09.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (21.09.2006.g.), a tužba je podnesena tek 31.05.2023.g. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano pod točkom IV. ovog podneska, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 24.449,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 51741/06 od 20. rujna 2006., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužiteljica je podneskom od 2. lipnja 2025. konačno precizirala tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva na ročištu 10. studenog 2025. iz podneska tužiteljice od 2. lipnja 2025. obzirom da je ista učinjena nakon Nalaza financijskog vještaka te je ista dozvoljena radi cjelovitog rješenja spora među strankama.

4.2. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 51741/06 od 20. rujna 2006. na iznos od CHF 24.449,00 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke za devize važeće na dan isplate. Također, nesporno je da je način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke vezano za CHF.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 20. rujna 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne.

6.1. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja.

8. Iz Nalaza i mišljenja financijskog vještaka Mirjane Radman-Funarić utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 3.554,31 eur (3.614,77 eur - 60,46 eur, od čega je ukupno manje plaćeno tzv. negativne tečajne razlike 60,46 eur) glede promjene tečaja CHF.

8.1. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan, sukladan pravilima znanosti i vještine, te sud cijeni da je vještak odgovorio na sva bitna postavljena pitanja.

9. Iz iskaza tužiteljice kao bitno je utvrđeno da je Ugovor o kreditu zaključila u Splitskoj banci 2006. godine. Uz Ugovor nije dobila otplatni plan i nije dobila nikakve informacije u banci, a kredit joj je bio hitno potreban. Novac od kredita koristila je za sanaciju kuće jer je došlo do urušavanja iste. Prilikom zaključenja Ugovora, Ugovor je zaključen s promjenjivom kamatnom stopom. U banci joj nitko nije rekao što znači promjenjiva kamatna stopa, zdravstveni je radnik i ne zna ništa o pravnim i ekonomskim terminima. U banci su tužiteljicu uvjeravali da je ovaj kredit u francima za nju najpovoljniji jer je tečaj CHF-a bio stabilan i rekli su da neće doći do promjene tečaja. U banci joj nisu rekli da je za nju rizično što se ugovara promjenjiva kamatna stopa s jedne strane, a s druge strane što se otplata veže za tečaj CHF-a. U banci joj nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj CHF-a. U banci su tužiteljici rekli da je Ugovor koji zaključuje tipski ugovor, po principu "uzmi ili ostavi".U vrijeme zaključenja Ugovora nije bila vlasnica obrta niti sudjelovala u trgovačkim društvima. Javni bilježnik nije tumačio odredbe iz Ugovora. U banci su rekli da je ugovor koji je vezan za tečaj CHF- a najpovoljniji za nju jer je vezan za sigurnost tečaja CHF-a. Tužiteljica je pročitala Ugovor, ali radilo se o žurnom postupku te nije mnoge stvari iz Ugovora razumjela, ali vjerovala je onome što joj je u banci rečeno. U banci nije prošla odredbe Ugovora s djelatnikom banke prije potpisa. Tijekom otplate rate kredita koje je plaćala su se povećale mnogo. Nekoliko dana tužiteljica je analizirala uvjete za zaključenje ugovora u mnogim bankama, i zaključila je da je ovaj koji je zaključila za nju najpovoljniji. Raspitivala se o uvjetima kredita i kod drugih banaka, ne samo kod tuženika. Kasnije je tek vidjela da ne razumije odredbe iz Ugovora o kreditu.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljicom, tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 1. lipnja 2023., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.-7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

11.1. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.2. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

11.3. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

11.4. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.5. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11.6. Sukladno članu 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO), kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.7. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u izreci, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

12. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Mirjani Radman-Funarić.

12.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su SOCIETE GENERALE

– SPLITSKA BANKA d.d. Split kao Kreditor (tuženik) i VP, iz [adresa], kao Korisnik kredita (tužitelj), dana 20. rujna 2006. godine zaključili Ugovor o kreditu, broj 51741/06, (dalje: Ugovor o kreditu), na iznos od 24.449,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa rokom vraćanja 7 godina. Odredbe Ugovora o kreditu: Iznos:

24.449,00 CHF, Kamatna stopa u trenutku ugovaranja: 6,88% godišnja, promjenjiva, Rok otplate: 7 godina (84 mjeseca), Namjena: nenamjenski, Način otplate: Kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima po 367,91 CHF, u kunama obračunanim po prodajnom tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a kod zakašnjelih uplata po tečaju na dan kada je Kreditoru omogućeno raspolaganje sredstvima. Kod prijevremenih uplata obračunava se po prodajnom tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća. Prvi anuitet dospijeva na naplatu 10.10.2006. godine, a zadnji 10.9.2013. godine.

12.2. Nadalje, kao bitno iz Dopune nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da tečajne razlike (valutna klauzula) iznose 3.554,31 EUR (3.614,77 EUR – 60,46 EUR), nastale iz razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a po zaključenom Ugovoru o kreditu broj 51741/06 od 20. rujna 2006.

13. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

14. Sukladno članku 29. ZOO-a tuženik je dužan platiti tužitelju zakonske zatezne kamate pobliže opisane u izreci, a koje teku od dana preplate pojedinih anuiteta.

15. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.886,30 EUR koji troškovi su osnovani i sukladni odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od konferencije sa strankom prema Tbr.35.točka OT 100,00 eur, sastav tužbe prema Tbr.7točka 1.OT 200,00 eur, sastav podnesaka 27. listopada 2023., 20. rujna 2024., 5. svibnja 2025. i 29. svibnja 2025. 4x200,00 eur sve prema Tbr.8.točka 1.OT, sastav podneska 23. listopada 2024. 50,00 eur prema Tbr.8.točka 4.OT, zastupanje na ročištima 11. rujna 2024., 30. rujna 2024. i 10. studenog 2025. 3x200,00 eur sve prema Tbr.9.točka 1.OT, pristup ročištu za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3.OT, sastav prigovora 14. kolovoza 2023. 100,00 eur prema Tbr.10. točka 4.OT, troškovi financijsko-knjigovodstvenog vještačenja 448,80 eur. PDV iznosi 487,50 eur.

16. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 11. studenog 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda na Županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.