Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-465/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Novoj Gradišci, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 080185577, Zagreb, Samoborska cesta 145, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate , odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-4857/2021-41 od 23. travnja 2025., u sjednici održanoj 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se u pretežitom dijelu odbija kao neosnovana, a u neznatnom dijelu uvažava i u pobijanom dijelu – točkama I., II., V., VI. i VII. izreke presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br.P-4857/2021-41 od 23. travnja 2025. se:

a) preinačuje u dijelu točke II. izreke u kojem je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 30.12.2023. do isplate, na način da se za to razdoblje dosuđuju zakonske zatezne kamate koje se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

b) potvrđuje u točki I., preostalom dijelu točke II., te točkama V., VI. I VII. izreke presude.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu br. [broj police] od dana 11. prosinca 2007. godine, na temelju ponude [broj police], između tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb), Heinzelova 33, OIB 18736141210 i tužitelja ČM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i to:

„Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći Prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.“

II. Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb), Heinzelova 33, OIB 18736141210, da tužitelju ČM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 2.470,82 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31.12. 2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 3,57 € počam od 10.01.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 5,65 € počam od 11.02.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 9,01 € počam od 11.03.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 6,65 € počam od 09.04.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,05 € počam od 12.05.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 4,01 € počam od 10.06.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 3,71 € počam od 09.07.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1,69 € počam od 11.08.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1,97 € počam od 09.09.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 7,34 € počam od 09.10.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 17,43 € počam od 11.11.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 11,92 € počam od 09.12.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,76 € počam od 12.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 23,03 € počam od 10.02.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 28,13 € počam od 10.03.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,63 € počam od 09.04.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,70 € počam od 12.05.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 19,11 € počam od 09.06.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,34 € počam od 09.07.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 18,67 € počam od 11.08.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 21,26 € počam od 09.09.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 19,35 € počam od 09.10.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,24 € počam od 10.11.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 20,10 € počam od 09.12.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 24,74 € počam od 12.01.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 27,00 € počam od 09.02.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 25,92 € počam od 09.03.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 30,16 € počam od 09.04.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 29,08 € počam od 11.05.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 35,22 € počam od 09.06.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 40,43 € počam od 09.07.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 34,63 € počam od 10.08.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 50,56 € počam od 09.09.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 42,36 € počam od 11.10.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 43,68 € počam od 10.11.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 49,71 € počam od 09.12.2010. godine do konačne isplate,

- na iznos od 60,05 € počam od 11.01.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 51,44 € počam od 09.02.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 52,01 € počam od 09.03.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 48,00 € počam od 11.04.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 58,58 € počam od 10.05.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 66,32 € počam od 09.06.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 69,19 € počam od 11.07.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 96,91 € počam od 09.08.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 72,53 € počam od 09.09.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 69,58 € počam od 11.10.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 70,99 € počam od 10.11.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 70,26 € počam od 09.12.2011. godine do konačne isplate,

- na iznos od 75,33 € počam od 10.01.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 77,55 € počam od 09.02.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 78,58 € počam od 09.03.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 77,05 € počam od 10.04.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 77,81 € počam od 10.05.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 79,75 € počam od 11.06.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 78,09 € počam od 10.07.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 78,30 € počam od 09.08.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 76,96 € počam od 11.09.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 73,22 € počam od 09.10.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 73,91 € počam od 12.11.2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 72,62 € počam od 11.12.2012. godine do konačne isplate,

-sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku UniCredit Leasing Croatia d.o.o. Zagreb (Grad Zagreb), Heinzelova 33,OIB 18736141210, da tužitelju ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4,37 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 0,49 € počam od 10.06.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 09.07.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 11.08.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 09.09.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 09.10.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 11.11.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 09.12.2008. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 12.01.2009. godine do konačne isplate,

- na iznos od 0,49 € počam od 10.02.2009. godine do konačne isplate,

-sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 449,08 eura sa pripadajućim zateznim kamatama kako neosnovan.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 891,26 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 16.02.2013. g. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.972,27 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova".

2. Ovu presudu, u dijelu u kojem nije uspio u sporu, točkama I., II., V., VI. i VII. izreke, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog bitnih povreda parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Žalitelj potražuje i troškove žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na navode iste, ali pazeći povodom žalbe na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud osnovanost žalbe nalazi u dijelu u koje je odlučeno o zateznim kamatama na dosuđeni iznos, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate.

5. Predmet spora, u dijelu u kojem se prvostupanjska presuda pobija, zahtjev je za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o operativnom leasingu što su ga zaključile parnične stranke, a kojom je ugovoreno da se novčane obveze iz ugovora, izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate, zahtjev za vraćanjem stečenog bez osnove na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe, te prigovor radi prebijanja s tražbinom za koju tuženik tvrdi da je ima ako se utvrdi da je ništetna predmetna ugovorna odredba,a predstavlja ono što je tužitelj manje platio tuženiku od onog što bi mu bio platio da nije bilo promjena tečaja u odnosu na početni.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio da:

- su tuženik, kao davatelj leasinga, i tužitelj, kao primatelj leasinga, 11. prosinca 2007. sklopile Ugovor o operativnom leasingu, (u daljnjem tekstu: Ugovor)

- da je predmet ugovora vozilo marke [obrt],

- da je tužitelju vozilo služilo za osobne potrebe,

- da ugovor traje 60 mjeseci,

- da nabavna vrijednost vozila iznosi 14.714,44 CHF (bez PDV-a),

- da mjesečni obrok leasinga iznosi 226,20 CHF (bez PDV-a) u kunskoj protuvrijednosti na dan uplate prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. za CHF, s time da ukupne naknade iznose 16.916,71 CHF,

- da je tužitelj dužan platiti jamčevinu u iznosu od 3.679,36 CHF,

- da su sastavni dio ugovora opći uvjeti, otplatni plan i zapisnik o preuzimanju objekta leasinga,

pa je zaključio da se, budući je tužitelj fizička osoba koja je ugovor zaključila za osobne potrebe, dakle potrošač, a tuženik pravna osoba, na odnos parničnih stranaka ima primijeniti Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13 – dalje: ZZP/07) budući je Ugovor sklopljen 11.12. 2007. i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - dalje: ZOO).

6.1. Na temelju iskaza tužitelja prvostupanjski je sud utvrdio da tužitelj nije pregovarao niti mogao pregovarati o pojedinim odredbama Ugovora, jer je riječ o tipskom ugovoru kojeg je sastavio tuženik te da tužitelju nisu objašnjene posljedice sklapanja takvog ugovora niti je u potpunosti obaviješten o ekonomskim posljedicama koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, budući prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga, zaključuje prvostupanjski sud, prosječnom potrošaču nije razumljiva odredba kojom se obrok leasinga veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan.

7. Prvostupanjski sud zaključuje kako priroda i specifičnosti valute CHF nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima, pa je stoga i sama nerazumljivost ugovorne odredbe kojom se glavnica veže za CHF ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

8. Prvostupanjski sud stoga utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i zbog toga ništetna u smislu članka 96. ZZP 07, slijedom čega je i sve ono što je tužitelj tuženiku platio više zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, tuženik stekao bez osnove radi čega mu je naložio vratiti te iznose, koje je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, i to sa zakonskim zateznim kamatama od stjecanja (primljenih uplata) do isplate temeljeći tu svoju odluku na odredbama članaka 1111. i 1115. ZOO-a, odbijajući pri tom tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da je zastara zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove (restitucijskog zahtjeva) počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, što je u ovom slučaju donošenjem te presude, te da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO-a).

9. Prvostupanjski je sud zaključio i da nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja jer ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je ovaj prigovor postavljen, budući za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, tužitelj ništa nije stekao, a s obzirom da tuženik nije potrošač, to nema niti pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima leasinga (potrošačima) primjenjuje i na tuženika.

10. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

10.1. Nije počinjena niti bitna povreda članka 354. stavak 1. u vezi članka 221.a ZPP na koju žalitelj ukazuje tvrdeći da je prvostupanjski sud trebao temeljem pravila o teretu dokazivanja utvrditi da tužitelj nije dokazao da je vozilo koristio za osobne potrebe, dakle da bi imao status potrošača. Iz činjenica da je tužitelj fizička osoba, da iz njegovog iskaza proizlazi da je automobil uzeo za osobne potrebe budući su mu članovi obitelji bili bolesni a i da je sam invalid, da tuženik o ovim okolnostima nije tvrdio ništa suprotno, niti suprotno dokazivao, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj potrošač upravo u skladu s odredbom članka 3. stavak 1. alineja 1. ZZP/07 koju žalitelj citira, a kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Slijedom navedenog neosnovana je i žalbena tvrdnja da nije bilo mjesta primjeni ZZP/07.

11. U prvom redu valja reći da je neosnovana žalbena tvrdnja kako bi predmetna sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila isključena od ispitivanja nepoštenosti, pri čemu se žalitelj poziva na odluke Suda EU u predmetima C-81/19, C-243/20 i C- 593/22 budući pobijana odluka ne odstupa od sudske prakse, pa ni odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revt-249/14, Rev-2245/17, Rev-3142/2018), o čemu se i VSRH izjasnio i u svojoj odluci Revd-2045/2024. od 27. kolovoza 2024.

11.1. S obzirom na navedeno dalje valja reći da je člankom 96. ZZP/07 propisano:

"(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati."

11.2. Kako je prvostupanjski sud utvrdio da je Ugovor, pa time i sporna odredba kojom je ugovoreno da su novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan isplate, unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika kao trgovca, to u smislu članka 96. stavka 2. tada važećeg ZZP/07, vrijedi zakonska presumpcija da je riječ o ugovoru/odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je, sukladno stavku 4. istog članka, bio na tuženiku pa kako iz raspravne građe ne proizlazi da bi se o tome pojedinačno pregovaralo, a tužitelj je u iskazu tvrdio da nije, zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/07, nije oborena a niti dovedena u pitanje.

11.3. U odnosu na žalbene navode kojima se preispituje pravilnost prvostupanjskog suda o tome što je to "prosječan potrošač" s obzirom da je tužitelj sam iskazao da predmetni Ugovor nije niti pročitao, valja reći da ta činjenica ne utječe na pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o statusu tužitelja, posebno pored činjenice da je riječ o tipskom ugovoru o kojem pojedinačnog pregovaranja, po prirodi stvari, načelno ni nema. Neosnovano žalitelj upire na to da je predmetna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, jer nije dovoljno da ona to bude na gramatičkoj razini, kao što je ovdje slučaj, već na toj razini da potrošač bude informiran o svemu što je potrebno da bi shvatio rizike odnosno ekonomske posljedice takve odredbe, o čemu tužitelj nije informiran, radi čega je ona nerazumljiva i radi čega stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

11.4. Slijedom navedenog pravilna je odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe budući je odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Prvostupanjski je sud, na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pravilno utvrdio svote koje je tužitelj tuženiku platio više nego bi bio dužan platiti da promjene tečaja nije bilo, u vezi čega žalitelj ponavlja da je od toga trebalo odbiti PDV jer to tuženik nije zadržao za sebe već uplatio u državni proračun. Ta žalbena tvrdnja nije osnovana, jer je upravo ta svota, kako prvostupanjski sud i obrazlaže, prešla iz imovine tužitelja u imovinu tuženika i to zbog ništetne ugovorne odredbe koju je pripremio i za koju je odgovoran tuženik, pa nema osnove da eventualne štetne posljedice takve odredbe za tuženika (svota PDV-a koju je tuženik platio i koja nije ostala u njegovoj imovini) budu prebačene na tužitelja.

13. Neosnovano žalitelj pobija pravilnost stava prvostupanjskog suda po pitanju zastare i pri tom se poziva na pravnu teoriju. Stav prvostupanjskog suda je u skladu sa sada već ustaljenom sudskom praksom u situacijama kao što je ova te se argumentima prvostupanjskog suda o tom pitanju nema što dodati.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi o pogrešnoj odluci u pogledu tijeka zateznih kamata na dosuđene iznose, jer je o tome odlučeno u skladu s odredbom članka 1115. ZOO- a, na način da tuženik kamatu duguje od dana kad je svote primao od tužitelja, budući je bio nepošten.

14.1. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o zateznim kamatama za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, budući je za to razdoblje propisana drugačija zakonska zatezna kamata zbog Zakona o izmjenama i dopunama ZOO ("Narodne novine" 155/23).

15. U odnosu na žalbenu tvrdnju kako ZZP/07 nigdje ne navodi da je ništetnost ugovorne odredbe ograničena samo u korist potrošača, a koja se tiče odluke o njegovom prigovoru radi prebijanja, valja reći da je prvostupanjski sud obrazložio da tužitelj ništa nije primio od tuženika na temelju navedene ništetne odredbe, a ne samo da se tuženiku ne može pružiti ona zaštita koju ima tužitelj kao potrošač sukladno ZZP/07. Slijedom navedenog neosnovano je žaliteljevo pozivanje na odluku VSRH Rev-549/2023 u odnosu na koju prvostupanjski sud nije izrazio nikakav suprotan stav. Ništetnost ugovora dovodi do prava stranaka na restitucijski zahtjev, dakle vraćanje onog što je dano, a prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije tužitelju ništa dao pa mu nema što ni vratiti.

16. Odluku o troškovima tuženik pobija samo posljedično, zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari. Kako je prvostupanjski sud pravilno odlučio o glavnoj stvari, točnije onom što je bilo predmetom žalbe (jer u odnosu na nepobijani dio ovaj drugostupanjski sud nije ovlašten ispitivati prvostupanjsku presudu, članak 365. stavka 1. ZPP-a), to je je i u tom dijelu žalba neosnovana. Naime pravilno je prvostupanjski sud, s obzirom na uspjeh stranaka, tuženiku naložio plaćanje troškova na temelju članka 154. stavak 2. ZPP-a. No ovdje se smatra potrebnim ukazati kako sud, kada o troškovima odlučuje, u izreci treba donijeti samo (jednu) odluku o tome koja je stranka kojoj dužna naknaditi troškove i u kojem iznosu, a obrazloženje mora sadržavati razloge zašto je i kako taj trošak dosuđen i obračunat (tako Revd-1518/2025).

17. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I.a) izreke na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a, a kao u točki I.b) izreke na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a.

18. Kako žalitelj sa žalbom nije uspio budući se uspjeh mjeri samo u odnosu na glavnu stvar a ne i sporednu tražbinu, u što spada kamata, to je o njegovom zahtjevu za naknadom troškova žalbe odlučeno kao pod točom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.)

U Dubrovniku, 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić