Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1517/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RL iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb Jurišićeva ulica 4 (OIB: 87939104217), kojega zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-6595/2024-9 od 3. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6595/2024-9 od 3. srpnja 2025.

II.Prihvaća se žalba tužiteljice i citirana presuda preinačuje u dijelu točke III. izreke kojim je očito odbijen njezin zahtjev za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 eur, u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od iznosu od 78,13 eur, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu br. 600049, od 28.3.2006. zaključenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, koja glasi:„ Jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“, te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 130,76 eur i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 276,54 eur.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva. Tužiteljica je podnijela žalbu protiv dijela presude kojim je očito odbijen njezin zahtjev za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu predlažući da joj se dosudi parnični trošak u preostalom iznosu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužiteljice osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba 6.1. Ugovora o kreditu br. 600049 od 28.3.2006. zaključenog između pravnog prednika tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, koja glasi:„ Jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“ Predmet spora je i restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

6.1.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik trgovac i da se tužiteljica obvezala prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja joj je naplaćena 29.3.2006. u iznosu od 985,22 kn (sada 130,76 eur). O predmetnoj ugovornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo jer da ju je unaprijed formulirao tuženik, zbog čega tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaja na njezin sadržaj, uz napomenu da tužiteljica nije bila informirana o vrsti i strukturi troškova koje je obvezna platiti. Iz provedenih dokaza (iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe koja je standardna) da proizlazi da se o sadržaju predmetne odredbe nije pojedinačno pregovaralo. Kako je predmetni Ugovor prethodno pripremio tuženik (riječ je o tipskom ugovoru), a o spornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da se nije pregovaralo, da je predmetna odredba ništetna.

6.2. Tužiteljici da je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva, da je riječ o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena i omogućavala je tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pa da je riječ o odredbi koja je transparentna. Međutim, činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi da ne znači ujedno da je odredba poštena. Imajući na umu da predmetna odredba ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, da se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Znatnija neravnoteža da se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača jer da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita da je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Predmetni Ugovor da ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju. Kako nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 6. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna da utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa prvostupanjski sud utvrđuje da je navedena odredba Ugovora nepoštena i time ništetna.

6.3. Kako je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita platila iznos od 130,76 eur, prvostupanjski sud je prihvatio i restitucijski zahtjev.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tužiteljica nije dokazala da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Naime, riječ je o negativnoj činjenici (da se nije pregovaralo) koju može dokazati samo onaj tko tvrdi suprotno tj. tuženik, a tuženik nije dokazao da se o spornoj odredbi pregovaralo.

8.2.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za bankarsku uslugu troškova obrade kredita iznosi 1,0% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je jasno sastavljena i time transparenta.

8.2.2. Međutim, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

8.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,0%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.4. Cijeneći sadržaj sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,0% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužiteljici kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle, tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njezina obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Također, kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, kao i da se, i po stavu ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Dakle, tuženik je spornom odredbom Ugovora o kreditu očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,0% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Štoviše, tuženik nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

8.5. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

8.6.Osnovani su žalbeni navodi tužiteljice koji se tiču odluke o parničnom trošku. Naime, prvostupanjski sud je pogrešno dosudio tužiteljici parnični trošak (samo) prema vrijednosti kondemnatronog tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je podnijela dva tužbena zahtjeva; deklaratorni (radi utvrđenja) i kondemnatorni (radi isplate) i kao vrijednost predmeta spora označila je iznos od 1.457,99 eur, a tuženik nije prigovorio označenoj vrijednosti predmeta spora. Stoga je parnični trošak bilo potrebno obračunati i dosuditi prema vrijednosti predmeta spora od 1.457,99 eur, što znači da za svaku radnju tužiteljici pripada naknada u iznosu od po 200,00 eura (a ne od po 50,00 eur, kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud), tako da nagrada za rad odvjetnika iznosi 800,00 eur, uvećana za PDV (200,00 eur) ukupno 1.000,00 eur, uvećana za sudske pristojbe na tužbu i presudu, ukupno 1.026,54 eur. Kako je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici parnični trošak u iznosu od 276,54 eur, valjalo joj je dosuditi razliku u iznosu od 750,00 eur.

8.7. Kako je tužiteljica uspjela u žalbenom postupku, valjalo je odlučiti o troškovima žalbenog postupka uz primjenu čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici pripada naknada za sastav žalbe u zatraženom iznosu od 62,50 eur, uvećana za PDV od 15,63 eur, ukupno 78,13 eur, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka jer ona nije dokazala da je snosila trošak sudske pristojbe.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. i 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

U Rijeci, 17. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin