Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1348/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ABC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, zastupan po Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinovć iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-5510/2023 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-5510/2023 od 29. svibnja 2025. u toč. IV) izreke.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-5510/2023 od 29. svibnja 2025. u toč. I), II), III) i V) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđene su ništetnom odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika, dana 02.10.2007. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, kao i odredbe o naknadi troškova za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: ”Iznos, namjena i korištenje kredita: Banka odobrava Korisniku kredita devizni kredit u iznosu od 226.000,00 CHF …”, u čl. 4. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: ”... Anuiteti se podmiruju u CHF ili u kunama po prodajnom tečaju tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF važeći na dan plaćanja i u čl. 5. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: “Troškovi:

.. Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita… ”. Također u toč. II) izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 46.690,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je toč. III) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade za obradu kredita iznos od 1.971,10 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.10.2007. do isplate, a toč. IV) izreke odbijen je zahtjev tužitelja kao neosnovan u preostalom dijelu u iznosu od 9.036,98 eura sa zateznom kamatom. Isto tako je toč. V) izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 14.563,93 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv toč. IV) izreke citirane presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 9.036,98 eura sa zateznom kamatom, žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže u tom dijelu preinačiti pobijanu odluku.

3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da za odluku o odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva sud nema razloga o odlučnim činjenicama čime da je počinjena bitna povreda odredbi čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pa da se odluka u tom dijelu ne može ispitati. Navodi da nije jasno zbog čega je sud prihvatio dopunski nalaz vještaka koji je sačinjen po prigovoru tuženika i po parametrima postavljenim od strane tuženika, a koji da su protivni izreci pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-5438/14.

4. Protiv toč. I), II), III) i V) izreke citirane presude žalbu podnosi i tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP-a, te predlaže preinačenje prvostupanjske odluke na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

5. U žalbi tuženik u bitnom navodi da se u konkretnom slučaju radi o trgovačkom, a ne o potrošačkom ugovoru jer da je istog tužitelj sklopio kao trgovac tj. odvjetnik radi kupnje poslovnog prostora. Navodi da prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnoj činjenici zašto bi u trgovačkom ugovoru bilo zabranjeno ugovaranje valutne klauzule u CHF i ugovaranje naknade za obradu kredita. Navodi da je tužitelj ( nepotrošač ) koji je ujedno i odvjetnik bio dužan postupati pažnjom dobrog gospodarstvenika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te da je morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule i naknade za obradu kredita, te uobičajnog rizika kod ugovaranja takvog pravnog posla jer da se od njega kao poslovnog subjekta očekuje razuma mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza. Navodi da kod trgovačkog ugovora nema primjene standarda pojašnjenja ugovornih odredbi, već da takva obveza proizlazi iz Zakona o zaštiti potrošača, a koji da u konkretnom slučaju nije primjenjiv. Navodi da je odredba o primjeni valutne klauzule u CHF bila odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), pa da činjenica plaćanja anuiteta po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća, ne predstavlja mijenjanje visine anuiteta jednostrano, već čini dozvoljenim i temeljenim na objektivnim kriterijima situacije na tržištu. Stoga da navedena ugovorna odredba nije protivna prisilnim propisima, a niti je ništetna. Navodi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara jer da je od plaćanja utuženih iznosa do utuženja protekao rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a. Navodi da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužitelju zakonske zatezne kamate od dana stjecanja. Navodi da je tužitelj bio točno upoznat sa iznosom naknade za obradu kredita koju je dužan platiti, pa da se također radilo o odredbi čija je činidba bila određena ili odrediva. Navodi da je prvostupanjski sud donošenjem pobijane odluke počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kao i relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. st. 2. ZPP-a kada je bez obrazloženja dopustio preinaku tužbe u fazi glavne rasprave. Navodi i da bi na temelju pravilne i zakonite odluke i odluka o trošku bila drugačija.

6. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika istakao da osporava sve žalbene navode, te je predložio odbijanje žalbe tuženika kao neosnovane.

7. Žalbe su neosnovane.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 2., čl. 4. i čl. 5. Ugovora o [broj kredita] od 02.10.2007. zaključenog sa pravnim prednikom tuženika, a koje odredbe se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i ugovorene jednokratne troškove obrade kredita, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom tih odredbi.

9. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženik kao kreditor zaključili 02.10.2007. Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 226.0000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, na rok otplate do 01.11.2014.,

- da nije sporno da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da je tijekom otplate kredita, tuženik mijenjao tj. povisivao kamatnu stopu iznad one koja je bila na dan sklapanja ugovora, odnosno iznad početno ugovorene stope,

- da nije sporno da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF, te da su obje spomenute promjene dovele do povećanja anuiteta koje je tužitelj otplaćivao,

- da nije sporno niti da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita od 1,5 % od iznosa kredita.

- da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje stana u kojem je namjeravao voditi poslovne sastanke i obavljati odvjetničku djelatnosti, odnosno radi obavljanja profesionalne djelatnosti, pa da se ne smatra potrošačem u smislu Zakona o zaštiti potrošača,

- da stoga tužitelj ima pravo dokazivati da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne, temeljem odredbi ZOO-a,

- da iz iskaza tužitelja, a kojeg sud prihvaća vjerodostojnim i u skladu sa priloženom dokumentacijom, proizlazi da se u vrijeme sklapanja ugovora, odvijala velika promidžba kredita u valuti CHF, da mu je predmetni kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji zbog najmanjih kamata, a time i najnižih anuitete, da mu nitko od zaposlenika banke nije rekao da postoji rizik uzimanja kredita u valuti CHF, niti su ga upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, da je pročitao ugovor, da se radilo o tipiziranom ugovoru sastavljenom prema špranci tuženika, pa da ga je mogao prihvatiti ili ostaviti, da je smatrao da ništa nije spono, da je po struci odvjetnik i da mu je poznato značenje pojma valutne klauzule, ali da mu nije bila poznata mogućnost eskalacije tečaja CHF u odnosu na kunu, a koja pojava se dogodila tijekom otplate kredita na način da su anuiteti porasli za 40 - 50 %, naročito tijekom drugog dijela otplate kredita, da je platio i naknadu za obradu kredita, te da mu zaposlenici tuženika nisu objasnili niti konkretizirali na što se odnosi spomenuta naknada,

- da sud prihvaća izjavu tužitelja da je kao odvjetnik bio upoznat sa značenjem valutne klauzule, ali da nije mogao očekivati eskalaciju tečaja CHF koja se dogodila tijekom otplate kredita, što je posljedično dovelo do toga da su anuiteti koje je otplaćivao porasli za 40 - 50 %, od anuiteta koji je plaćao u samom početku otplate kredita,

- da zaposlenici tuženika nisu upozorili tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu, na rizik sklapanja ugovora o kreditu u toj valuti, odnosno da ga nisu upozorili da je CHF "valuta utočišta" i da se sav rizik prilikom kreditiranja prebacuje na korisnika kredita, kao niti da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu kunu, kao što je bio slučaj u odnosu na valutu eura,

- da je utvrđeno da se nije pojedinačno pregovaralo o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu ( kao niti o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita), već da je ugovor u valuti CHF prezentiran tužitelju kao najpovoljniji, a kako se radi o tipskom, unaprijed sastavljenom ugovoru od strane banke, u kojem korisnik kredita nije mogao utjecati na pojedine odredbe, niti ih mijenjati, to da je značajno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu korisnika kredita, kao ekonomski slabije strane,

- da neravnopravnost stranaka u njihovim pravima i obvezama proizlazi i iz činjenice da konačna cijena usluge koju pruža kreditor, kao činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a to tužitelju u trenutku sklapanja ugovora nije bilo poznato, niti su mu bili prezentirani bilo kakvi ekonomski parametri o kojima ovisi buduće kretanje tečaja CHF, temeljem kojih parametara i kriterija je mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na spoznaji svih pravnih i ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora,

- da je tuženik prikrivajući rizike ugovaranja kredita u valuti CHF, a kojih rizika je kao financijska institucija bio svjestan, te prezentirajući takav ugovor kao najpovoljniji za korisnika kredita, postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- da tužitelj, iako po struci diplomirani pravnik i odvjetnik i uz primjenu dužne pažnje, nije imao saznanja o riziku valute CHF, niti je o tome dobio potrebne informacije od strane tuženika, a nije imao razloga ne vjerovati tuženiku kao bankarskoj instituciji, koja je u obvezi djelovati u interesu svojih klijenata,

- slijedom navedenog da su predmetne ugovorne odredbe čl. 2. i čl. 4. predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF, ništetne sukladno čl. 269. st. 1. i čl. 322. i 324. ZOO-a, pa da je svaka strana dužna vratiti drugoj sve što je primila temeljem takvih odredbe ( čl. 323. ZOO-a) prema pravilima stjecanja bez osnove,

- da je provedenim financijskim vještačenjem, a kojeg sud prihvaća u cijelosti kao objektivnog, obrazloženog i sačinjenom po pravilima struke, utvrđeno da pretplata između anuiteta s osnove valutne klauzule iznosi 351.787,14 kn, odnosno 46.690,18 eura, pri čemu da je vještak umanjio izračunate iznose preplate, za već dosuđenu svotu po osnovi preplate jednostrano promjenjive kamatne stopu u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-5438/14,

- da je ništetna i odredba čl. 5. predmetnog ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, jer da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj nije imao saznanja na što se odnosi i koje troškove obuhvaća spomenuta naknada koju je bio obvezan platiti, da je osim toga, visina naknade od 1,5 % od iznosa kredita, predstavljala za tužitelja veliku svotu koju je morao platiti, a što da je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao ekonomski slabije ugovorne strane,

- da plaćena naknada za obradu kredita iznosi 1.971,10 eura,

- da je sud temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe na ročištu održanom 04.12.2024. koju je tužitelj učinio nakon provođenja financijskog vještačenja jer da prije vještačenja tužitelj nije mogao sa sigurnošću i u potpuno točnom iznosu postaviti tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu preplaćenih iznosa,

- da prigovor zastare nije osnovan jer da petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva i čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, pa da zastarni rok nije još ni počeo teći, već će početi teći tek od pravomoćnosti ove presude,

- da je u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva, zastara prekinuta podnošenjem tužbe, pa da za zastarni rok nije odlučno kada je došlo do preinake tužbe,

10. Slijedom navedenog prvostupanjski sud primjenom naprijed citiranih zakonskih odredbi utvrđuje ništetnim odredbe čl. 2., čl. 4. i čl. 5, te dosuđuje tužitelju s osnova pretplate primjenom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 46.690,18 eura i s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita iznos od 1.971,10 eura zajedno sa zateznim kamatama, dok odbija tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u iznosu od 9.036,98 eura. Odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

11. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju žalitelji jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

12. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. st. 2. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik. Naime, pravilno je prvostupanjski sud dopustio objektivnu preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja, a koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, pa se radi o okolnostima koje su nastale kao rezultat provođenja dokaza tj. financijskog vještačenja, odnosno o iznimci iz čl. 190. st. 2. ZPP-a.

13. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

14. U odnosu na žalbu tužitelja ističe se slijedeće.

15. Iz stanja u spisu proizlazi da je vještak financijske struke povodom prigovora tuženika na sačinjeni Nalaz i mišljenje korigirao svoj prvotni izračun, te je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tako ispravljeni obračun kojim je pretplata po osnovi tečajne razlike utvrđena prema tečaju na dan plaćanja ( a ne dospijeća ) jer je na taj način utvrđen iznos stvarno nastale pretplate.

16. Pri tom navedeno nije utjecalo na obračun ukupno dosuđenog iznosa koji je tužitelju dosuđen pravomoćnom presudom pod posl. br. P-5438/14 jer taj iznos ( 68.261,18 kn ) vještak u korigiranom obračunu nije mijenjao. Stoga su žalbeni navodi tužitelja u tom smislu neosnovani. Također su neosnovani i žalbeni navodi tužitelja o prekludiranosti tuženika na iznošenje prigovora na sačinjeni Nalaz i mišljenje jer je tuženik primjedbe iznio po pozivu suda i to nakon što je vještačenje sačinjeno, a što prije toga i nije mogao učiniti.

17. Stoga je pravilno prvostupanjski sud pobijanom odlukom odbio tužitelja sa iznosom od 9.036,98 eura zajedno sa zateznom kamatom, pa je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točci I) izreke ove presude.

18. U odnosu na žalbu tuženika ističe se slijedeće.

19. U konkretnom slučaju je nesporno utvrđeno da tužitelj nema status potrošača, pa je pravilno prvostupanjski sud donoseći pobijanu odluku primijenio odredbe ZOO-a kao općeg propisa koji regulira zaštitu od ništetnih ugovornih odredbi. Nadalje je utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe bile sadržane u formularnom ( tipskom ) ugovoru sastavljenom po tuženiku u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a iz čega proizlazi da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora, slijedom čega je za ocjenu ništetnosti mjerodavna odredba čl. 296. ZOO-a.

20. Navedenom odredbom čl. 296. ZOO-a propisano je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela ( st. 1. ). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana ( st. 2.). Odredba st. 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive ( st. 3. )

21. Iz navedene odredbe proizlazi da je prilikom ocjene ništetnosti u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da je li riječ o odredbama suprotnima načelu savjesnosti i poštenja i jesu li te odredbe prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora.

22. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za obradu kredita ništetne jer ne predstavljaju dopuštene i odredive odredbe sukladno odredbama čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a, a

23. Naime, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed citirane odredbe čl. 296. ZOO-a, odnosno da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora, da je tužitelju predmetni ugovor prezentiran kao najpovoljniji, da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF tužitelju kao financijsko slabijoj ugovornoj strani nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora jer mu od strane tuženika kao banke tj. financijske institucije u smislu odredbe čl. 10. ZOO-a ( pažnjom dobrog stručnjaka ) nisu prezentirani ekonomski parametri o kojima ovisi buduće kretanje tečaja CHF, a temeljem kojih parametara i kriterija je mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na spoznaji svih pravnih i ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, posljedično čemu je sav rizik povećanja tečaja prebačen na tužitelja kao financijski slabiju ugovornu stranu što je nedvojbeno otežalo ispunjenje njegove ugovorne obveze jer su mu anuiteti tijekom otplate kredita porasli za čak 40 - 50 % od onih koje je plaćao na početku otplate kredita, da je i ugovaranjem jednokratne naknade za obradu kredita tužitelju nametnuta obveza koja je povećala ukupnu cijenu kredita, a koja obveza nije bila predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima iz čl. 1021. do 1024. ZOO-a, niti iz ugovora proizlazi opravdanost ( stvarni troškovi i usluge ) te naknade i to baš u visini od 1,50% od iznosa kredita, štoviše upravo činjenica da je sporna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, proizlazi da je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te pažnji dobrog stručnjaka, tužitelju spornim ugovornim odredbama nametnuo obvezu koju on cjelovito nije mogao sagledati ( neizvjesna ukupna obveza zbog promjene tečaja ), te koja nije utemeljena na stvarnim troškovima ( jednokratna naknada ), a kojima mu je povećao cijenu kredita i time ga dodatno financijski opteretio, odnosno otežao ispunjenje obveze što je u suprotnosti sa odredbom čl. 10. st. 3. ZOO-a, te što je posljedično prouzročilo očiglednu neravnopravnost ( neravnotežu ) u pravima i obvezama strana, na štetu tužitelja kao financijske slabije ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, načelu jednake vrijednosti činidbe, te načelu zabrane zlouporabe prava. Stoga su sporne odredbe ništetne temeljem čl. 322. st. 1. ZOO.

24. Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno na način da je kompletan rizik ugovaranja takve klauzule prebacio na tužitelja. Naime, valutna klauzula je jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja, odnosno činidbe i smisao je valutne klauzule očuvati realnu vrijednost ispunjenja vjerovnikove činidbe kako bi dužnikova protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost kao i vjerovnikova činidba u vrijeme njezina ispunjenja. Dakle, ugovaranjem valutne klauzule stranke moraju biti svjesne da preuzimaju na sebe valutni rizik, međutim ostvarenje valutnog rizika ne smije rezultirati znatnim narušavanjem načela jednake vrijednosti ugovorenih činidbi, kao što se desilo u konkretnom slučaju.

25. Također u odnosu na žalbene navode valja istaknuti, da činjenica da se u konkretnom slučaju nesporno ne radi o potrošačkom ugovoru, ne znači da tužitelju kao sudioniku u obveznom odnosu ne pripada zaštita o ništetnih ugovornih odredba sukladno odredbama ZOO-a, a koje je na konkretan pravni odnos prvostupanjski sud i primijenio.

26. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik u konkretnom slučaju kao banka, prilikom ugovaranja spornih odredbi sadržanih u ugovoru u kreditu, a koji posao predstavlja obavljanje njegove profesionalne djelatnosti, nije postupao kao savjestan i stručan gospodarstvenik, niti se vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

27. Također je pravilno prvostupanjski sud odlučio o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ( u pobijanoj odluci očitom omaškom navedeno st. 3. ZPP ) i čl. 155. ZPP-a jer tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe tuženika ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

28. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u toč. II) izreke ove presude.

U Rijeci, 17. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec