Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1938/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš i Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, posl.br. P-276/2024-20 od 3. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-276/2024-20 od 3. studenog 2025., u točkama I., II., III. i V. izreke.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka VII. Ugovora o kreditu broj 5140030250-6900027405/2007 koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 167,19 eur i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 469,91 eur (točke I. do III. izreke), dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška (točka IV. izreke) i odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka V. izreke).

2.Protiv citirane presude, osim točke IV. izreke, žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 5140030250 69000027405/2007 od 24. siječnja 2007., sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika (Slavonska banka d.d. Osijek), sadržana u članku 7. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje platiti i sve troškove u svezi javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i druge eventualno nastale troškove“. Predmet spora je i restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedene ugovorne odredbe.

6.1.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj i prednik tuženika sklopili 24. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 69000027405/2007 temeljem kojeg je tužitelj koristio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja, te da je točkom 7. Ugovora ugovorena naknada od 1,20 % od iznosa kredita. Tužitelj da je predmetni Ugovor zaključio kao fizička osoba za adaptaciju stana, pa da stoga ima svojstvo potrošača. Ugovor o kreditu da je sastavila banka koja je unijela klauzulu o plaćanju naknade od 1,20% od iznosa kredita, te da tužitelj nije mogao s bankom pregovarati o navedenoj naknadi ili o iznosu naknade.

6.2. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe članka 81. i 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP) i utvrđuje da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, ali da tuženik to nije dokazao, već da iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,20% iznosa kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita da znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, te da govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita jer da su ugovorenom naknadom plaćeni stvarni troškovi, tada da bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita. Budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je predmetni Ugovor o kreditu pripremila banka, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom da je tužitelj na temelju članka 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kredita koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, prvostupanjski sud utvrđuje da je navedena odredba Ugovora nepoštena temeljem odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

6.3. Kako je tužitelj na ime naknade platio iznos od 276,00 CHF, što odgovara protuvrijednosti 1.259,73 kn, odnosno 167,19 eur, prvostupanjski sud prihvatio je i restitucijski zahtjev.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 7. koja se odnosi na spornu ugovorenu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za bankarsku uslugu troškova obrade kredita iznosi 1,2% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je jasno sastavljena, te je omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

8.2. Sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

8.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,2%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.4. Cijeneći sadržaj sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,2% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužitelj je bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužitelju povećan iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a time i njegova obveza, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Također, kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju, kao i da se, po stavu ovog suda, ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Dakle, tuženik je spornom odredbom Ugovora o kreditu očito na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,2% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Štoviše, tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome, a kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

8.5. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, bio teret dokazivanja da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini. Navedenu činjenicu tuženik nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje bilo kakvih dokaza. Stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.

8.6. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“. Dakle, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.7. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tražbine. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, protumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

8.8. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita vodio načelom savjesnosti i poštenja, slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

10. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točki IV. izreke.

U Rijeci, 17. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin