Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-630/2025-5
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednika vijeća, te Svjetlane Pražić suca izvjestitelja i Kristine Vukelić Aničić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelj 1. ABC, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. ĐS iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz OD Penezić i Partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, 3. TS iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Grubišić & Lalić d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, 4. FS iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Mostara, Mostar, Hrvatskih branitelja br. 2., BiH, OIB: 44158312076, zastupan po punomoćnici Ivani Knezović odvjetnici iz Makarske, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P 575/2022 od 2. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 17. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba tuženika Grada Mostara, ukida se presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P 575/2022 od 2. prosinca 2024., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno postupanje.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, proglašena je nedopuštenom ovrha u predmetu poslovni broj Ovr 312/2019, točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da 2. tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.221,45 eur, 3. tužitelju iznos od 3.096,45 eur, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.
2.Presudu suda prvog stupnja, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).
3.Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba tuženika je osnovana.
5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a.
6.Međutim, u pravu je tuženik kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, iz razloga koji će se nastavno pojasniti.
7.Iz stanja u spisu za sada u bitnome proizlazi:
-da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj protiv ovdje 1. -4. tužitelja kao ovršenika, pokrenuo ovrhu pod poslovnim brojem Ovr 312/2019, temeljem ovršne isprave – pravomoćne i ovršne presude poslovni broj P 1273/2015 od 30. listopada 2017., potvrđene presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž 202/2018 od 25. siječnja 2018.,
-da je citiranom presudom naloženo ovdje 1. -4. tužiteljima da u roku od 15 dana predaju u posjed ovdje tuženiku dio kč. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te da u istom roku uspostave ranije prijašnje stanje o vlastitom trošku na dijelu navedene čestice, pobliže utvrđenom u nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke na način da uklone zid sa jugoistočne strane visine 1 m na koji je postavljena željezna ograda, željeznu ogradu, klizna željezna vrata i jednokrilna željezna vrata, armirano betonsku ploču sa sjeverozapadne strane zemljanog platoa koja predstavlja ravni krov prostorije, prostoriju površine oko 18 m2, kao i betonsko stubište koje vodi do objekta ovdje tuženika,
-da su protiv tog rješenja ovdje 1. -4. tužitelji kao ovršenici izjavili žalbu, navodeći kao žalbeni razlog čl. 50. st.1. t.5. u svezi s čl. 4. st.4., te st. 7. Ovršnog zakona, tvrdeći u toj žalbi da ovrhovoditelj temeljem ove ovršne isprave nije ovlašten tražiti ovrhu jer da se radi o imovini koja je obuhvaćena zabranom raspolaganja kojom upravljaju Ministarstvo državne imovine i Centar za restruktuiranje i prodaju, slijedom čega da ne mogu, a i da ne žele prijepornu nekretninu predati u posjed ovdje tuženiku, čiji su suposjednici već više desetljeća, bez sklapanja bilateralnog
Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa,
-da je predmetno rješenje o ovrsi potvrđeno po Županijskom sudu u Puli-Pola poslovni broj Gž Ovr 115/2022 od 22. ožujka 2022. izuzev u odnosu na razlog iz čl. 50. st.1. t.7. Ovršnog zakona, te su ovdje tužitelji kao ovršenici Zaključkom ovršnog suda od 26. travnja 2022. upućeni u parnicu iz ranije navedenog žalbenog razlogam
-da iz dopisa Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske od 21. ožujka 2019. proizlazi da imovina koja je u zemljišnim knjigama upisana na NO grada [adresa], a nalazi se na području RH, općine [adresa] predstavlja sukcesijsku imovinu, te da se na istu primjenjuje zabrana temeljem Uredbe o zabrani raspolaganja nekretnina na teritoriju RH („Narodne novine“ broj 36/1991, dalje: Uredba/91), Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava pravnih osoba na teritoriju RH („Narodne novine“ broj 40/1992, dalje: Uredba/92) odnosno Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava pravnih osoba na teritoriju RH („Narodne novine“ broj 35/1994).
8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja kao spornu okolnost smatra pitanje da li su tužitelji još uvijek u posjedu predmetne nekretnine, te nastavno tome, analizira sadržaj ranije spomenute dokumentacije (presude poslovni broj P 1273/2015, dopisa Ministarstva državne imovine Republike Hrvatske od 21. ožujka 2019., Ugovora o zakupu nekretnine u [adresa], bivše odmaralište „[adresa] od 20. veljače 2019., iskaza 2., 3. i 4. tužitelja, saslušanih svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka geodetske i građevinske struke).
Shodno tome, uz uvažavanje sadržaja čl. 50. st.1. t.7. , čl. 52., te čl. 55. OZ-a, a, zaključuje da tužitelji najkasnije od 26. veljače 2019. nisu u posjedu prijepornih nekretnina, zbog čega da nisu bili u mogućnosti postupiti po predmetnoj presudi.
8.2.To iz razloga jer da je RH temeljem Anexa G Ugovora o pitanjima sukcesije sklopila 20. veljače 2019. Ugovor o zakupu s Europuls d.o.o., pri čemu je Europuls d.o.o. 26. veljače 2019. stupio u isključivi posjed tih nekretnina. Shodno tome stajalište je prvostupanjskog suda da kako dakle tužitelji nemaju posjed prijepornih nekretnina, da tuženik nije od istih ovlašten tražiti predaju u posjed. Pored toga prvostupanjski sud vodi računa i o tome da je tuženik podnio ovršni prijedlog 30. listopada 2018., da je rješenje o ovrsi doneseno 22. siječnja 2019., ali da je dostavljeno ovdje tužiteljima kao ovršenicima u vrijeme isti nisu više nisu bili u faktičnom posjedu spornih nekretnina, odnosno kada više nisu bili u mogućnosti postupiti po pravomoćnoj presudi, pa slijedom toga drži sud osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.
Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.
9.1.U kontekstu do sada iznesenog, nisu ovome sudu u potpunosti prihvatljivi razlozi kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je zaključio da su ispunjene pretpostavke u smislu čl. 50. st.1. t.7. OZ-a, za udovoljenje tužbenom zahtjevu tužitelja.
9.2.Vezano za prednje, ponajprije treba skrenuti pažnju sudu prvog stupnja, na to da se prema prosudbi ovog suda, u situaciji kada je ovršenik upućen u parnicu, u parnici za proglašenje ovrhe nedopuštenom može raspravljati samo o konkretnom žalbenom razlogu zbog kojeg je upućen ovršenik u parnici. Nadalje da se tužba kojom se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, činjenično može temeljiti samo na činjenicama koje je ovršenik iznio u žalbi protiv rješenja o ovrsi, pa shodno tome da sud u parnici za proglašenje ovrhe nedopuštenom može raspravljati i odlučivati samo o žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik upućen u parnicu.
Primijenjeno na konkretan slučaj to znači:
-da je prvostupanjski sud u ovoj parnici mogao raspravljati samo o osnovanosti žalbenog razloga iz čl. 50. st.1. t.7. OZ-a, dakle da li je ovdje tuženik bio ovlašten tražiti ovrhu odnosno da li je imao ovlaštenje da na temelju ovršne isprave traži ovrhu upravo protiv ovdje tužitelja,
-da ovdje tuženik temeljem uvodno citirane ovršne isprave nije ovlašten tražiti ovrhu jer se radi o imovini koja je obuhvaćena zabranom raspolaganja kojom upravljaju Ministarstvo državne imovine i Centar za restruktuiranje i prodaju, zbog čega da nije moguća predaja nekretnine bez sklapanja bilateralnog Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa.
10.Međutim, kao što se to vidi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski se sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva 1. -4. tužitelja, bavio pitanjem posjedovanja predmetnog prostora od strane ovdje tužitelja u kontekstu postojanja Ugovor o zakupu od 26. veljače 2019., kojeg je RH temeljem Anexa G Ugovora o pitanjima sukcesije sklopila 20. veljače 2019. sklopila s tvrtkom Europuls d.o.o.
Takvim postupanjem je sud prvog stupnja, prema ocjeni ovog suda u potpunosti zanemario činjenične tvrdnje sadržane u žalbi protiv rješenja o ovrsi, odnosno ni na koji način nije ispitao osnovanost tih tvrdnji, koje su u konkretnim okolnostima, jedine pravno relevantne za ishod ove parnice.
Posljedično tome, počinio je prema prosudbi ovog suda, bitnu povredu odredaba parničnog postupka, na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer nema razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se ista ne može ni ispitati.
11.Obzirom na prednje, valjalo je ukinuti i odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke.
12.Slijedom prednje iznesenog, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, sukladno primjedbama iznesenim od strane ovog suda, otkloniti ukazanu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, nakon čega će ovisno o dispozicijama parničnih stranaka, o osnovanosti zahtjeva tužitelja, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, uz pravilnu primjenu mjerodavnog materijalnog prava.
13.Zbog svih rečenih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak primjenom čl. 370. ZPP-a.
U Rijeci, 17. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Filka Pejković
