REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1738/2024-49

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽHČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvat, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika IMPULS LEASING d.o.o., [adresa], OIB: 65918029671, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Arko, odvjetniku iz [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 01. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Nenada Horvata, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Marijana Perice, odvjetnika, dana 17. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 00057 zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita dana 24.09.2007. :

– točka A. IZNOS KREDITA: 39.218,98 CHF u kunskoj protuvrijednost prema prodajnom tečaju za devize ZAGREBAČKE BANKE D.D na dan odobrenja kredita

– točka D. MJESEČNI OBROK KREDITA/UKUPNI IZNOS SVIH MJESEČNIH OBROKA KREDITA: iznos neto mjesečnog obroka kredita 582,38 CHF, ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 51.054,13 CHF

– točka E. TROŠKOVI ZAKLJUČENJA UGOVORA O KREDITU – 3,50%, 1.326,25 CHF

– točka H. PRVO PLAĆANJE (= troškovi zaključenja Ugovora): 1.326,25 CHF

– točka 2. UGOVORNIH UVJETA u dijelu koji glasi „kao i financiranje troškova zaključenja Ugovora koji su opisani u tč. E Ugovora, osim u slučaju da stranka troškove Ugovora uplati Impuls-Delti d.o.o. prije zaključivanja istog“

– točka 12.2. UGOVORNIH UVJETA koja glasi "Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u tč. 9. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom Ugovora. Za takve prilagdobe ne traži se suglasnost Korisnika kredita."

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 24. rujna 2007., sadržana u čl. 1. koja glasi: "postoji novčana tražbina IDL-a prema Korisnik kredita u kunskoj

protuvrijednosti

iznosa

od

39218,98

CHF

(tridesetdevettisućadvjestoosamnaest švicarskih franaka i devedesetosam centima) uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, poreze i druga davanja, zatezne kamate, kao i druge tražbine iz Ugovora o kreditu, s obvezom vraćanja u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 582,38 CHF neto (slovima: petstoosamdesetdva švicarskih franaka i tridesetosam centima), sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Zagrebačke banke., [adresa].

III Nalaže se tuženiku IMPULS LEASING d.o.o., [adresa], OIB: 65918029671 isplatiti tužiteljici ŽHČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 782,78 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 25.09.2007. godine do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku IMPULS LEASING d.o.o., [adresa], OIB: 65918029671 isplatiti tužiteljici ŽHČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.276,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

- iznos od 3,41 eur s kamatom tekućom od 04.12.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,78 eur s kamatom tekućom od 04.06.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 6,01 eur s kamatom tekućom od 05.08.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 15,51 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 14,47 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 1,85 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,00 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 2,78 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 1,80 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 0,44 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 18,49 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 40,83 eur s kamatom tekućom od 27.01.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,39 eur s kamatom tekućom od 03.03.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 56,64 eur s kamatom tekućom od 02.04.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 56,34 eur s kamatom tekućom od 06.05.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 61,39 eur s kamatom tekućom od 02.06.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,29 eur s kamatom tekućom od 02.07.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,53 eur s kamatom tekućom od 04.08.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 45,22 eur s kamatom tekućom od 02.09.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 46,62 eur s kamatom tekućom od 02.10.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 39,56 eur s kamatom tekućom od 25.11.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 45,45 eur s kamatom tekućom od 05.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 40,32 eur s kamatom tekućom od 05.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 45,56 eur s kamatom tekućom od 05.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 44,09 eur s kamatom tekućom od 17.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,75 eur s kamatom tekućom od 20.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 55,00 eur s kamatom tekućom od 04.05.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 51,85 eur s kamatom tekućom od 01.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 58,14 eur s kamatom tekućom od 03.08.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 69,36 eur s kamatom tekućom od 02.09.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 72,43 eur s kamatom tekućom od 02.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 82,48 eur s kamatom tekućom od 03.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 82,50 eur s kamatom tekućom od 17.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 106,80 eur s kamatom tekućom od 30.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 91,58 eur s kamatom tekućom od 31.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 94,93 eur s kamatom tekućom od 02.02.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 116,41 eur s kamatom tekućom od 02.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 115,15 eur s kamatom tekućom od 02.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 105,15 eur s kamatom tekućom od 02.04.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 113,72 eur s kamatom tekućom od 11.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 110,89 eur s kamatom tekućom od 03.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 121,58 eur s kamatom tekućom od 04.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 132,40 eur s kamatom tekućom od 24.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 165,74 eur s kamatom tekućom od 06.09.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 194,69 eur s kamatom tekućom od 05.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,12 eur s kamatom tekućom od 05.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 137,18 eur s kamatom tekućom od 21.12.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 139,66 eur s kamatom tekućom od 01.02.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 143,88 eur s kamatom tekućom od 28.03.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 157,39 eur s kamatom tekućom od 01.05.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 157,59 eur s kamatom tekućom od 01.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,51 eur s kamatom tekućom od 30.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,26 eur s kamatom tekućom od 01.08.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 155,17 eur s kamatom tekućom od 01.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 154,58 eur s kamatom tekućom od 29.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 151,16 eur s kamatom tekućom od 01.11.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 150,48 eur s kamatom tekućom od 04.12.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 142,59 eur s kamatom tekućom od 01.01.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 149,55 eur s kamatom tekućom od 01.02.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 155,18 eur s kamatom tekućom od 01.03.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,86 eur s kamatom tekućom od 30.03.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 150,20 eur s kamatom tekućom od 01.05.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 146,24 eur s kamatom tekućom od 01.06.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 145,20 eur s kamatom tekućom od 30.06.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 155,51 eur s kamatom tekućom od 01.08.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 143,58 eur s kamatom tekućom od 01.09.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 140,41 eur s kamatom tekućom od 01.10.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 141,07 eur s kamatom tekućom od 01.11.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 140,25 eur s kamatom tekućom od 30.11.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 146,15 eur s kamatom tekućom od 01.01.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 147,52 eur s kamatom tekućom od 01.02.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 149,94 eur s kamatom tekućom od 01.03.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,31 eur s kamatom tekućom od 01.04.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 150,68 eur s kamatom tekućom od 30.04.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 156,17 eur s kamatom tekućom od 31.05.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 156,00 eur s kamatom tekućom od 01.07.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 155,75 eur s kamatom tekućom od 31.07.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 153,55 eur s kamatom tekućom od 20.08.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 153,92 eur s kamatom tekućom od 01.10.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 157,39 eur s kamatom tekućom od 01.11.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 158,43 eur s kamatom tekućom od 30.11.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 158,12 eur s kamatom tekućom od 01.01.2015. godine pa sve do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.597,46 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 17.12.2025. do isplate po godišnjoj stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 12.03.2024. tužiteljica navodi da je dana 24.09.2007. godine između prednika tuženika Impuls-Delta d.o.o. i tužiteljice sklopljen Ugovor kreditu broj 00057 a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren namjenski kredit za financiranje kupnje vozila Citroen C4 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39.218,98 CHF-a prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. važećem na dan odobrenja kredita. Tužiteljica nadalje ističe da je predmetnim Ugovorom određeno kako se kredit otplaćuje u 84 mjesečne rate i to u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 582,38 CHF-a, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize važećem na dan plaćanja kod Zagrebačke banke d.d. U predmetnom Ugovoru ugovorena je valutna klauzula vezana na švicarski franak, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obavješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati sa tuženim, pa je tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužitelja. Tuženik kao trgovac nije informirao tužiteljicu kao potrošača, niti prije sklapanja, niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/17 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. kojom se utvrđuje da su tužene banke kao davatelji kredita u razdoblju od 01.04.2004. god. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Iako ovdje tuženi nije sudjelovao u gore navedenim postupcima kao stranka, utvrđenja iz kolektivnog spora glede valute CHF imaju svoju primjenu i na predmetni Ugovor. U gore navedenom kolektivnom sporu, u bitnome, utvrđeno je da se u slučaju CHF-a radi o specifičnoj valuti, u bankarskom žargonu poznata kao „safe haven“, odnosno valuta utočišta u koju se ulaže kapital u periodima i slučajevima globalnih gospodarskih kriza i recesija. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo rasti. Dakle, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je CHF vrlo rizična valuta ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj. Povrh toga, utvrđeno je da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što štiti u odnosu na valutu Euro, što znači da u slučaju tržišnih fluktuacija tečaja CHF, ne postoji „osigurač“ koji će stabilizirati tečaj u izvanrednim okolnostima i recesijama.

2. Tužiteljica, nadalje, navodi da iako je ugovaranje valutne klauzule bile dopušteno temeljem odredbe čl. 22. ZOO-a, problem ne leži u dopustivosti ugovaranja, već načinu na koji je ista ugovorena u predmetnom Ugovoru. Naime, ideja zaštitne /valutne klauzule je paralizirati štetne posljedice djelovanja nominalizma, u slučaju kada je između dana zaključenja ugovora i isplate kredita te plaćanja mjesečnih rata, došlo do ozbiljnih oscilacija u stvarnoj vrijednosti novca, putem deprecijacije valute plaćanja (u ovom slučaju kune), u kojem slučaju se njezina kunska protuvrijednost veže uz jaču / stabilniju / zaštitnu valutu, tj. valorimetar (u ovom slučaju CHF). Ako padne vrijednost „slabije“ valute zbog inflacije, glavnica će ostati očuvana jer će se vrijednost mjesečne rate izračunati s obzirom na tečaj „slabije“ valute u odnosu na „sigurnu“ valutu. U ovom slučaju bitna pretpostavka očuvanja vrijednosti je stabilnost „sigurne“ valute. No, postavlja se pitanje što ako dođe do narušavanja stabilnosti „sigurne“ valute? Moguća je situacija da je inflacija valute plaćanja umjerena, što bitno ne utječe na vrijednost „slabije“ valute, a da dođe do poremećaja u tečaju „sigurnije“ valute tako da ona snažno aprecira. Upravo se to dogodilo u predmetnom slučaju, kao i svim drugim pravnim poslovima koji su imali ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF. Naime, došlo je do abnormalne aprecijacije tečaja CHF-a, uslijed globalne gospodarske krize 2008. Valutna klauzula poput predmetne, uslijed izostanka pravilnog ugovaranja, nije sadržavala mehanizam koji bi bio osigurač u slučaju nagle aprecijacije CHF-a, poput npr. klauzule garancije tečaja. Pojednostavljeno rečeno, ukoliko bi hipotetski došlo do promjene vrijednosti ugovorenog / početnog tečaja na više za npr. 5% , dakle da je CHF aprecirao u odnosu na HRK za 5%, tada bi se iznos mjesečnog anuiteta izraženog u CHF razmjerno umanjio za navedeni postotak. Time će vrijednost novčane obveze u kunskoj protuvrijednosti za dužnika ostati nepromijenjena te uslijed aprecijacije valorimetra neće stradati i bezrazložno plaćati povišene mjesečne rate. Za istaknuti je da je CHF u spornom razdoblju aprecirao u odnosu na HRK za više od 60%, a da za dužnika nije postojao mehanizam koji bi ograničio i zauzdao takav abnormalan rast tečaja CHF-a, na taj način uzrokujući bezrazložno bogaćenje tuženoga s jedne strane, te osiromašenje tužitelja s druge strane. Stoga, valutna klauzula, da bi ispunila svoju zaštitnu svrhu, mora biti ugovorena za oba slučaja moguće promjene vrijednosti novca, na gore i na dolje, za slučaj aprecijacije CHF-a, kao i slučaj deprecijacije HRK, kako bi se zaštitila i jedna i druga ugovorna strana- vjerovnik od deprecijacije kune, a dužnik od aprecijacije švicarskog franka, te na taj način održala ravnoteža u vrijednosti međusobnih obveza kako one budu dospijevale kroz duži vremenski period. Ako nema tog odlučnog uvjeta, tada se ne radi o zaštitnoj klauzuli za osiguranje vrijednosti novčanih obveza, već o spekulativnoj klauzuli koja sadržajno ne odgovara svrsi / ratio legis valutne klauzule iz odredbe čl.22. Zakona o obveznima odnosima (dalje: ZOO).

3. Tužiteljica navodi da se u predmetnom slučaju radi o formularnom ugovoru koji se još naziva i adhezijski. Takvom ugovoru se pristupa po principu „take it or leave it“, obzirom da isti sadrži opće uvjete koje je unaprijed formulirala jedna ugovorna strana, u ovom slučaju tuženi. U slučaju valutne klauzule ugovorene na gore opisan način, u suprotnosti sa ratio legis odredbe čl. 22. ZOO-a, radi se o ništetnoj odredbi općih uvjeta / klauzuli koja je zbog izostanka zaštitnog mehanizma u slučaju aprecijacije CHF-a, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka putem bezrazložnog bogaćenja tuženoga i osiromašenja tužitelja. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. - 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu. Postupanje koje je suprotnosti sa navedenim načelima, protupravno je. S obzirom na ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, anuliranje izmjena anuiteta po osnovi povećanja tečaja na početno ugovoreni tečaj na dan sklapanja ugovora.

4. Slijedom navedenog, tužiteljica na ime stjecanja bez osnova na ime preplaćenih mjesečnih rata s osnova tečajnih razlika s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja kamata teče od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, potražuje iznos od 7.435,41 EUR. Ukoliko tuženik osporava izračun, predlaže da se u tijeku postupka provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na gore navedene okolnosti, time da pridržava pravo naknadno specificirati, povisiti i urediti tužbeni zahtjev po provedenom vještvu. Slijedom iznijetog, tužiteljica u tužbi predlaže donošenje presude:

-(Ad I.) kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 00057 zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita dana 24.09.2007.

– točka A. IZNOS KREDITA: 39.218,98 CHF u kunskoj protuvrijednost prema prodajnom tečaju za devize ZAGREBAČKE BANKE D.D na dan odobrenja kredita

– točka D. MJESEČNI OBROK KREDITA/UKUPNI IZNOS SVIH MJESEČNIH OBROKA KREDITA: iznos neto mjesečnog obroka kredita 582,38 CHF, ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 51.054,13 CHF

– točka 12.2. UGOVORNIH UVJETA koja glasi "Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u tč. 9. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom Ugovora. Za takve prilagdobe ne traži se suglasnost Korisnika kredita."

-(Ad II.) kojom se utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 24. rujna 2007., sadržana u čl. 1. koja glasi: "postoji novčana tražbina IDL-a prema Korisnik kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39218,98 CHF

(tridesetdevettisućadvjestoosamnaest švicarskih franaka i devedesetosam centima) uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, poreze i druga davanja, zatezne kamate, kao i druge tražbine iz Ugovora o kreditu, s obvezom vraćanja u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 582,38 CHF neto (slovima: petstoosamdesetdva švicarskih franaka i tridesetosam centima), sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Zagrebačke banke., [adresa].

-(Ad III.) kopom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.435,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 01.03.2008. do 01.10.2014.) do isplate,

-(Ad IV) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana objave presude pa sve do isplate.

5. Tužiteljica je podneskom od 08.04.2024., a prije održavanja pripremnog ročišta u ovom predmetu, preinačila tužbeni zahtjev na način da je istakla i novi zahtjev uz onaj postavljen u tužbi, navodeći kako tim podneskom preinačuje tužbu i istu proširuje na utvrđenje ništetnosti odredbe iz Ugovora o kreditu, povezano s odredbom Uvjeta ugovora o kreditu, koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, a koja odredba se odnosi na obvezu tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te isplatu s te osnove. Odredbom točke E. Ugovora o kreditu br. 00057 prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje troškova zaključenja ugovora u visini od 1.326,25 CHF, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, niti zašto je određena naknada baš u navedenom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao JAČE ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

6. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Vrijednost vozila navedena u planu otplate iznosi 37.892,73 CHF, dok je iznos financiranja troškova nabave vozila prikazan kao 39.218,98 CHF, što rezultira razlikom od 1.326,25 CHF. Ta razlika odgovara troškovima zaključenja ugovora navedenim u točki E. Ugovora o kreditu. Drugim riječima, tuženik je odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 39.218,98 CHF za vozilo. Dio tog iznosa (37.892,73 CHF) je isplaćen trgovcu, a dio iznosa koji se odnosi na trošak zaključenja ugovora (1.326,25 CHF) je ostao Davatelju kredita. Dakle, prilikom isplate kredita 24.09.2007., tuženik je naplatio tužitelju trošak obrade kredita, koji je uključen u opis posla kreditnog referenta tuženika. Osim toga, sklopljenim ugovorom o kreditu, tužitelj se obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobrenja kredita, ako postoje, ne bi trebali biti na teret tužitelja. Tuženik, kao financijska institucija, naplaćuje odobrenje kredita kroz ugovorene kamate. S obzirom na nedostatak transparentnosti u vezi s protučinidbom koju je tuženik pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, tužitelj izražava sumnju da mu je tuženik dvostruko naplatio istu uslugu, prvo kroz ulaznu naknadu, a zatim kroz ugovorene kamate. Iznos naplaćenih troškova zaključenja ugovora, koji je uključen u iznos kredita prema točki E. Ugovora, iznosi 5.897,83 kn, što odgovara protuvrijednosti od 1.326,25 CHF po prodajnom tečaju deviza Zagrebačke banke d.d. na dan 24.09.2007., koji iznosi 4,446999 kn za 1 CHF. Prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR, tužitelj traži iznos od 782,78 eura za navedenu naknadu za obradu kredita s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

7. Obzirom da zastara za tužiteljevo potraživanje počinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, a sukladno Pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020. godine gdje se navodi kako zastara počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, tužiteljica postavlja i kondemnatorni zahtjev za isplatom stečenog bez osnove. Slijedom iznijetog, tužiteljica u podnesku od 08.04.2024. predlaže donošenje presude:

-(Ad I.) kojom se utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 00057 zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita dana 24.09.2007.

– točka A. IZNOS KREDITA: 39.218,98 CHF u kunskoj protuvrijednost prema prodajnom tečaju za devize ZAGREBAČKE BANKE D.D na dan odobrenja kredita

– točka D. MJESEČNI OBROK KREDITA/UKUPNI IZNOS SVIH MJESEČNIH OBROKA KREDITA: iznos neto mjesečnog obroka kredita 582,38 CHF, ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 51.054,13 CHF

– točka E. TROŠKOVI ZAKLJUČENJA UGOVORA O KREDITU – 3,50%, 1.326,25

CHF

– točka H. PRVO PLAĆANJE (= troškovi zaključenja Ugovora): 1.326,25 CHF

– točka 2. UGOVORNIH UVJETA u dijelu koji glasi „kao i financiranje troškova zaključenja Ugovora koji su opisani u tč. E Ugovora, osim u slučaju da stranka troškove Ugovora uplati Impuls-Delti d.o.o. prije zaključivanja istog“

– točka 12.2. UGOVORNIH UVJETA koja glasi "Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u tč. 9. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom Ugovora. Za takve prilagdobe ne traži se suglasnost Korisnika kredita."

-(Ad II.) kojom se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 24. rujna 2007., sadržana u čl. 1. koja glasi: "postoji novčana tražbina IDL-a prema Korisnik kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39218,98 CHF (trideset devet tisuća dvjesto osamnaest švicarskih franaka i devedeset osam centima) uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, poreze i druga davanja, zatezne kamate, kao i druge tražbine iz Ugovora o kreditu, s obvezom vraćanja u 84 (osamdeset četiri) mjesečnih obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 582,38 CHF neto (slovima: petsto osamdeset dva švicarskih franaka i trideset osam centima), sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Zagrebačke banke., [adresa].

-(Ad III.) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 782,78 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 25.09.2007. godine do isplate,

-(Ad IV.) kopom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.435,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 01.03.2008. do 01.10.2014.) do isplate,

-(Ad V) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana objave presude pa sve do isplate.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu od 24.04.2024. navodi da prije samog upuštanja u raspravljanje tuženik ukazuje, kako mu je tužba tužiteljice ŽHČ u rubriciranom predmetu dostavljena 27. ožujka 2024. Nakon primitka tužbe od strane tuženika, podneskom od 4. travnja 2024. tužiteljica je preinačila tužbene zahtjeve, kako ih je postavila u svojoj tužbi. Budući da je u smislu odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, tuženik ovime izjavljuje kako se protivi preinačenju tužbe, te predlaže da se odbaci podnesak tužiteljice od 4. travnja 2024. kojim je preinačila svoju tužbu. Povodom tužbe tužiteljice ŽHČ u rubriciranom predmetu, koja je tuženiku dostavljena 27. ožujka 2024., a opreza radi i povodom podneska tužiteljice od 4. travnja 2024. kojim je preinačila svoju tužbu, tuženik daje odgovor na tužbu u kojem se u cijelosti protivi tužbi i svim tužbenim zahtjevima tužiteljice kao neosnovanima, te predlaže da se svi tužbeni zahtjevi tužiteljice u cijelosti odbiju i obveže tužiteljica, da tuženiku nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke o troškovima do isplate u roku od 15 dana.

9. Tuženik priznaje kako je između prednika tuženika - trg. društva IMPULS- DELTA d.o.o., kao davatelja kredita s jedne strane, te tužiteljice, kao korisnika kredita s druge strane, zaključen dana 24. rujna 2007. godine ugovor o kreditu broj 00057, kojim je rečeni davatelj kredita odobrio tužiteljici kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 39.218,98 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d., [adresa], na dan odobrenja kredita, radi kupnje motornog vozila CITROEN, model: C4, tip: GRAND PLCASSO, broja šasiie: VF7UA9HZC45O12133, s obvezom vraćanja u 84 mjesečnih obroka u netto iznosu kunske protuvrijednosti od 582,38 CHF prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d., [adresa], na dan plaćanja, od kojih je prvi mjesečni obrok prema ugovoru dospio 31. listopada 2007., a posljednji 30. rujna 2014., u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o kreditu. Odnosni ugovor je sastavni dio Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, zaključenog sukladno odredbama članka 274. i sl. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96.,29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04.i 88/05.) dana 24. rujna 2007. između trg. društva IMPULS-DELTA d.o.o., kao predlagatelja osiguranja s jedne strane, te tužiteljice, kao protivnika osiguranja s druge strane, solemniziranog (potvrđenog) od strane javnog bilježnika Marije Baković, [adresa], M. Matošeca 3, dana 24. rujna 2007. pod brojem OV-37346/07. Predmetni ugovor o kreditu prestao je istekom i otplatom ugovora u prosincu 2014. godine. Trg. društvo IMPULS-DELTA d.o.o. pripojeno tuženiku, čime je tuženik u smislu odredbe čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 152/11. – pročišćeni tekst, 111/12., 68/13., 110/15., 40/19. i 34/22., 114/22. i 18/23.) postao sveopći je pravni slijednik navedenoga pripojenog društva. Ni predmetni ugovor o kreditu, kao niti sporazum radi osiguranja novčane tražbine nisu sadržavali odredbe koje bi se smatrale nepoštenima u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07. – ispravak), koji je vrijedio u vrijeme njegovog sklapanja, kao niti odredbe koje bi bile ništetne u smislu odredbi čl. 296., odnosno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. i 41/08.).

10. Tuženik ističe kako odredbe o visini odobrenog kredita i načinu njegova vraćanja predstavljaju glavne odredbe ugovora o kreditu, te da u smislu odredbe članka 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07. – ispravak), nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik, nadalje, ukazuje kako su se o visini odobrenog kredita, valuti ugovora, te načinu njegova vraćanja između prednika tuženika trg. društva IMPULS-DELTA d.o.o., kao davatelja kredita s jedne strane, i tužiteljice kao korisnika kredita s druge strane vodili pregovori. Naime, prednik tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nudio je i zaključivao također i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom i valutom ugovora u euru (EUR), a odabir valute ugovora bila je isključivo stvar osobnog izbora tužiteljice, kao i svakog drugog potencijalnog korisnika kredita, za koju od rečenih vrsta ugovora o kreditu će se odlučiti. Činjenicu pojedinačnog pregovaranja o bitnim odredbama ugovora o kreditu potvrđuje i informativna ponuda broj 520 od 20. rujna 2007. koja je tužiteljici dostavljena prije sklapanja predmetnog ugovora. Odnosna informativna ponuda prikazuje vrijednost predmeta čija nabava će biti financirana iz kredita od 37.892,73 CHF, troškove zaključenja i osiguranja kredita od 1.326,25 CHF, broj mjesečnih obroka otplate kredita – 84, visinu mjesečne rate od 277,03 CHF, te minimalna neopterećena mjesečna primanjima korisnika kredita izražena u valuti ugovora od 1.887,36 CHF. K tome je na informativnoj ponudi tužiteljici bilo ukazano, kako u prikazu nisu uključeni troškovi javnog bilježnika, upisnika javnobilježničkog osiguranja od 305,00 kn, tehničkog pregleda, registracije, polica osiguranja od automobilske odgovornosti i kasko osiguranja. Isto tako informativna ponuda sadržavala je podatak, da kamatna stopa na kredit vezan uz CHF iznosi 6,50%, a efektivna kamatna stopa 8,22%. U smislu odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07. – ispravak), odredbe potrošačkih ugovora o kojima su se vodili pojedinačni pregovori ne mogu se smatrati nepoštenima.

11. Tuženik smatra da je pogrešno stajalište tužiteljice, da bi se utvrđenja koja se tiču ništetnosti valutne klauzule, iznesena u odlukama donesenim u predmetu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesene Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem P-1401/12 od strane Udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih kreditnih institucija (banaka) sa sjedištem u [adresa], trebala primjenjivati u ovom predmetu. S tim u vezi valja ukazati kako Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. broj Revd 4667/2022 od 14. prosinca 2022. također zauzeo stajalište o neprimjenjivosti odluke donesene u kolektivnom sporu u odnosu, s obrazloženjem: "5. Naime, tužitelj zahtijeva isplatu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o financijskom leasingu pozivajući se na pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe ugovora o kreditu u CHF u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a ovdje je tuženik OTP Leasing d.d. iz [adresa] koji uopće nije stranka kolektivnog spora. Stoga se tužitelj niti ne može pozivati na odluku u kolektivnom sporu bez obzira na to tretira li se kao trgovac ili potrošač (tako i ovaj sud u odluci Revd- 2379/21-2 od 1. lipnja 2021.).". Stoga se tužiteljica neosnovano poziva na stajališta iznesena u odlukama donesenima u gore navedenom parničnom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora kojim je uglavljena valutna klauzule u švicarskim francima (CHF), tuženik ističe kako slijedi. Valutna klauzula kako je utvrđena predmetnim ugovorom u cijelosti odgovara odredbi članka. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 48/08.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora: "Valuta obveze; Članak 22.; (1) Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.; (2) U tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.; (3) Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.; (4) Odredbe ovoga Zakona o kamatama primjenjuju se na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.".

13. Tuženik ukazuje da odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., nije bio prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe o valutnoj klauzuli iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 48/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), pri čemu je zauzeto sljedeće stajalište: "8.6. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je ZOO-om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je i osporenim člankom 22. ZOO-a (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti). Nadalje, članak 23. ZOO-a dopušta ugovaranje indeksne klauzule, tj. ugovaranje usklađenja svote novčane obveze s promjenama "cijena dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe". Članak 24. ZOO-a dopušta ugovaranje klizne skale tako da se u ugovorima kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene materijale dopušta ugovoriti da će cijena ovisiti o cijeni materijala, rada i drugih čimbenika koji utječu na visinu troškova proizvodnje, u određeno vrijeme na određenom tržištu.; Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno.; Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja.; Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.; 8.7. Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).; 9. Vraćajući se na tvrdnje predlagatelja o nejednakom, odnosno privilegiranom položaju banaka u odnosu na ostale poduzetnike, Ustavni sud ističe da iz naprijed navedenog proizlazi da valuta obveze propisana člankom 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se ona jednako proteže na sve poduzetnike. Osporeni članak također ne utvrđuje monopolski položaj nekog poduzetnika zlouporaba kojeg bi onda bila zabranjena. Valutna klauzula jednako je na raspolaganju svim poduzetnicima, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Hoće li se oni koristiti tom mogućnošću, ovisi isključivo o njihovoj volji odnosno o tome kako su se o tom pitanju dogovorili s drugom ugovornom stranom, dužnikom.; 9.1. Štoviše, mogućnost ugovaranja valutne klauzule postoji jednako za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje zaštitnih monetarnih i zlatnih klauzula. Hoće li ona i biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana.; 9.2. Zaključno, proizlazi da je osporena odredba ZOO-a po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Drugim riječima, članak 22. ZOO-a ne nameće obvezu ugovaranja valutne klauzule niti propisuje da je ona rezervirana samo za određene subjekte ili određene vrste ugovora.".

14. Tijekom postupka u kojem je donesena gore navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, guverner Hrvatske Narodne banke u svom očitovanju tijekom postupka vođenog pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske pod brojem U-I- 392/2011 i dr., radi ocjene suglasnosti odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) u svom je očitovanju naveo sljedeće: "III. Naime, valutna ili devizna klauzula nije, kako se to obrazlaže u prijedlogu za ocjenu ustavnosti, običajno pravo banaka, naslijeđeno iz Jugoslavije, već zakonom Republike Hrvatske dopuštena mogućnost ugovaranja odredbe prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.; Navedena zakonska mogućnost nije pravo koje mogu konzumirati samo banke kroz ugovore o kreditu, već i bilo koji drugi vjerovnik novčane obveze, kako građanin, tako i poduzetnik koji može ugovoriti navedenu klauzulu, npr. u ugovoru o prodaji, kako bi se zaštitio od promjena vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i trenutka njena dospijeća. Valutna je klauzula, stoga zakonom predviđeni instrument zaštite promijene vrijednosti novca bilo kojeg vjerovnika, kako banaka, tako i građana i poduzetnika, odnosno bilo koje fizičke i pravne osobe u Republici Hrvatskoj koji u određenom pravnom poslu, npr. u ugovoru o prodaji, ugovoru o zakupu i sl. imaju zakonom dopuštenu mogućnost ugovaranja iste.". Isto tako valja ukazati kako je Vlada Republike Hrvatske u svom mišljenju klasa: 330-01/12-01/13 urbroj: 50301-05/16-12- 7 od 4. listopada 2012. o primjeni odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima navela: "Vlada Republike Hrvatske napominje da odredba članka 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima pruža ugovornim stranama mogućnost (ali ne i obvezu) da kod nastanka ugovorne obveze slobodno ugovore valutnu klauzulu kao način izračunavanja vrijednosti ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske (koja se izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti). Dakle, i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula novčana obveza ispunjava se u valuti Republike Hrvatske, stoga odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima nije, kako navodi predlagatelj, narušen monetarni suverenitet države.; Valutna klauzula, uređena odredbama članka 22. stavcima 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (kao i druge zaštitne klauzule: indeksna klauzula i klizna skala, uređene odredbama članka 23. i 24. stoga Zakona), sredstvo je koje ugovornim stranama stoji na raspolaganju da se zaštite od rizika promjene vrijednosti novca. Potreba za takvom zaštitom posebno dolazi do izražaja u ugovorima u kojima se novčane obveze ispunjavaju dulje vrijeme nakon sklapanja ugovora. Hoće li ugovorne strane ugovoriti primjenu valutne klauzule ovisi o njihovoj volji i izboru – takva klauzula ne "nameće" im se propisom je nije prisilne, već dispozitivne naravi.". Prema tome, Vlada Republike Hrvatske i Hrvatska narodna banka, kao najodgovorniji subjekti za vođenje gospodarske i monetarne politike Republike Hrvatske, primjenu valutne klauzule u gospodarskom poslovanju ne smatraju ni spornom, niti problematičnom.

15. Isto tako u odnosu na raširenu primjenu valutne klauzule u našem pravnom sustavu, te njene prihvaćenosti od svih subjekata, valja također ukazati kako su i svi ugovori o otkupu društvenih stanova, zaključeni nakon 30. listopada 1992. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 69/1992.) zaključivali sa valutnom klauzulom u DEM. Nadalje, treba podsjetiti kako su i novčane kazne za prekršaje i privredne prijestupa temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prijestupe i prekršaje ("Narodne novine" broj 26/93. i 29/94.) koji je na snagu stupio 08. travnja 1993., tako da su više desetljeća novčane kazne bile propisane u protuvrijednosti njemačke marke (DEM). Kraj takvog stanja stvari ukazuje se kako ugovaranje valutne klauzule uopće, pa tako i denominiranje potrošačkih ugovora u CHF ili njihovo zaključivanje s valutnom klauzulom u CHF nije bilo nepošteno u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ili u suprotnosti s bilo kojim drugim propisom. Sklapanje predmetnog, kao i drugih ugovora o kreditu s valutom ugovora u CHF rezultat je ponajprije činjenice, što je za takvim ugovorima bila velika potražnja na tržištu od strane korisnika kredita. Naime, tijekom 2006. i 2007., dakle dvije uzastopne godine tečaj kune ojačao u odnosu na švicarski franak. Tako se u godišnjem izvješću Hrvatske narodne banke za 2006. navodi: "Uz aprecijaciju tečaja kune prema euru i američkom dolaru kuna je tijekom 2006. ojačala i prema švicarskom franku (za 3,6%) i prema slovenskom tolaru (za 0,5%), a oslabila je za 1,8% prema funti sterlinga, što je rezultiralo aprecijacijom indeksa dnevnoga nominalnoga efektivnog tečaja kune za 3,3% (31. prosinca 2006. u usporedbi s 31. prosinca 2005.).". Isto tako u Godišnjem izvješću HNB-a za 2007. godinu, navodi se: "Osim što je ojačala u odnosu na euro i američki dolar, kuna je tijekom 2007. ojačala i prema švicarskom franku (za 3,5%) i funti sterlinga (za 9,0%), što je rezultiralo aprecijacijom indeksa dnevnoga nominalnoga efektivnog tečaja kune prema košarici valuta za 3,3% (31. prosinca 2007. u usporedbi s 31. prosinca 2006.).". Takav se je trend nastavio sve do pred kraj ljeta 2008., kada su nastupile su okolnosti, koje nisu predvidjeli niti ključni čimbenici međunarodnih tržišta kapitala i vrijednosnica. Stoga ni prednik tuženika društvo IMPULS-DELTA d.o.o. kao društvo s ograničenom odgovornošću u okviru svoje djelatnosti, te u svojstvu malog poduzetnika u smislu tada vrijedećih odredbi Zakona o računovodstvu (Narodne novine br. 109/07.), koje je svoju djelatnost započelo u trećem tromjesečju 2007. godine, nije raspolagao nikakvim znanjem niti je njime mogao, a pogotovo nije morao raspolagati, da bi u relevantnom razdoblju, a to je jedino u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, mogao procijeniti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta u budućnosti. Upravo to svojstvo prednika tuženika, osim činjenice da nije sudjelovao u od strane tužiteljice spomenutom sporu po kolektivnoj tužbi, odnosno da za razliku od tuženika u tim postupcima nije imao svojstvo banke, odnosno kreditne institucije, predstavlja daljnju bitnu okolnost, zbog koje se utvrđenja i navodi u odlukama donesenim u tom sporu ne mogu primjenjivati na konkretni spor niti indirektno. Dapače, upravo uslijed posljedica nastalih u poslovanju zbog naglog porasta tečaja švicarskog franka i stope ugovornih kamata, prednik tuženika je u prvoj polovici 2009. godine obustavio davanje kredita u cijelosti, te ga nikada nije obnovio.

16. Tuženik posebno ukazuje kako se sukladno odredbi članka 296. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05. i 41/08.) prilikom ocjene poštenosti ili nepoštenosti određene ugovorne odredbe ponajprije uzimaju u obzir okolnosti kakve su bile prije i u vrijeme sklapanja ugovora. Također i prema ustaljenoj praksi Europskog suda pravde ocjena poštenosti ili nepoštenosti određene ugovorne odredbe ocjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir stručnost i znanje davatelja kredita kao pružatelja usluga. Tako je u svojoj odluci broj C-86/16 od 20. rujna 2017. Europski sud pravde pod točkom 3. zauzeo sljedeće stajalište: "3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora (pripomena: označio tuženik). Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.".

17. Tuženik, nadalje, ističe kako prilikom ocjene odredaba o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora, treba imati u vidu odredbe materijalnog prava koje su u vrijeme njegova sklapanja uređivale pitanja valutne klauzule i određivanja tečaja strane valute na valutu Republike Hrvatske. Što se tiče formiranja tečaja bilo koje strane valute, valja ukazati kako je to pitanje u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bilo uređeno Zakonom o deviznom poslovanju ("Narodne novine" broj 96/03., 140/05., 132/06.) kojim je bilo propisano sljedeće: " Formiranje tečaja; Članak 44.; Tečaj strane valute prema kuni slobodno se formira na tržištu stranih sredstava plaćanja na temelju ponude i potražnje.; Objavljivanje i primjena srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke; Članak 45.; (1) Hrvatska narodna banka svakoga radnog dana na temelju ostvarenog prometa i tečajeva stranih valuta na tržištu stranih sredstava plaćanja utvrđuje vrijednost kune prema drugim valutama. Tako utvrđeni tečaj Hrvatska narodna banka dužna je javno objaviti.; (2) Hrvatska narodna banka propisuje način i rokove u kojima su banke i ovlašteni mjenjači dužni dostavljati podatke o prometu na tržištu stranih sredstava plaćanja.; (3) Srednji tečaj Hrvatske narodne banke za strana sredstva plaćanja koristi se za iskazivanje potraživanja i obveza prema inozemstvu te za potrebe statistike.". Pri tome treba imati u vidu kako je odredbom članka 8. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine" broj 36/01. i 135/06.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bilo propisano: " Članak 8.; (1) Hrvatska narodna banka utvrđuje i provodi monetarnu i deviznu politiku u Republici Hrvatskoj.; (2) Na temelju ovlasti iz stavka 1. ovoga članka Hrvatska narodna banka može, u cilju ostvarivanja utvrđene monetarne i devizne politike, odrediti mjere i instrumente koji su joj potrebni za reguliranje kreditne aktivnosti i likvidnosti banaka i za reguliranje količine novca u optjecaju te donositi mjere u svezi s kamatnim stopama i tečajem domaće valute.; (3) Hrvatska narodna banka je ovlaštena donositi podzakonske propise i druge akte kojima se regulira devizno poslovanje pravnih i fizičkih osoba.; (4) Hrvatska narodna banka obavlja kontrolu deviznog poslovanja u Republici Hrvatskoj u skladu sa zakonom.; (5) Hrvatska narodna banka je ovlaštena utvrđivati metodu za određivanje vrijednosti kune prema drugim valutama.". K tome valja ukazati kako je odredbom 68. stavak 1. istoga zakona propisano, kako se propisi i drugi akti, koje na temelju tog zakona donosi Hrvatska narodna banka, a koji se primjenjuju na kreditne institucije i druge pravne osobe, objavljuju u "Narodnim novinama". Kraj takvog stanja stvari ukazuje se kako ugovaranje valutne klauzule uopće, pa tako i denominiranje potrošačkih ugovora u CHF ili njihovo zaključivanje s valutnom klauzulom u CHF nije bilo nepošteno u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ili u suprotnosti s bilo kojim drugim propisom.

18. Stoga, za davatelje potrošačkih kredita, tijekom 2008. godine, pa tako u konkretnom slučaju i za prednika tuženika, nije moglo postojati nikakvo saznanje, a pogotovo nije mogla postojati nikakva obveza, da korisnicima kredita objašnjava tečajnu politiku HNB-a, to tim više što su pojedini stručni i politički čimbenici učestalo zagovarali tezu o precijenjenosti tečaja kune i potrebi njezine devalvacije, radi postizanja konkurentnosti hrvatske robe i usluga na međunarodnom tržištu, a što je bilo poznato svakom prosječnom i razboritom potrošaču, pa tako i tužiteljici. U odnosu na pitanje aprecijacije tečaja švicarskog franka (CHF) do koje je došlo nakon sklapanja predmetnog ugovora, tuženik ističe kako je ona bila izravna posljedica globalne ekonomske krize i kao takva bila je nepredvidiva, a što je potvrđeno i odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Antonopoulou protiv Grčke, broj 46505/19 od 19. siječnja 2021., u kojoj sud analizira odluke Europskog suda pravde u odnosu na primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29), ali u odnosu na mogućnost predviđanja aprecijacije tečaja švicarskog franka zauzima sljedeće stajalište: "76. Sud primjećuje da se promjena tečaja između eura i švicarskog franka dogodila u vrijeme financijske krize koja je pogodila cijelu Europu, a posebno Grčku, i koja se nastavila pogoršavati kroz dugo razdoblje. Takva promjena okolnosti nedvojbeno je bila nepredvidiva i za banke i za zajmoprimce (pripomena: označio tuženik), a za potonje je dosegla takav stupanj da je premašila rizik pretpostavljen od strane zajmoprimca kada potonji, u slučaju hipotekarnog zajma u normalnim okolnostima, učini izbor između zajma s fiksnom kamatnom stopom ili zajma s promjenjivom kamatnom stopom. Suočena s financijskom krizom takvih razmjera, država mora poduzeti mjere kako bi spriječila tisuće ljudi koji su ugovorili hipotekarne zajmove da snose, a da za to nisu odgovorni, teret nerazmjeran riziku gubitka svoje imovine.". Također i u daljnjim svojim odlukama Europski sud za ljudska prava ukazao je na gornje stajalište, pa tako primjerice i u presudi Sadlik protiv Poljske, broj 44180/17 od 31. kolovoza 2017. Stoga je razvidno, na što je već ukazano u odgovoru na tužbu, kako su pojavom financijske krize u jesen 2008. nastupile okolnosti, koje nisu predvidjeli niti ključni čimbenici raznih podvrsta međunarodnih financijskih tržišta.

19. Tuženik, nadalje, a što se tiče samog valutnog rizika, odnosno rizika promjene tečaja valute plaćanja u odnosu na tečaj valute ugovora, ističe da je na taj rizik prednik tuženika ukazao u samim svojim ugovornim uvjetima, pa tako toč. 8.1. ugovornih uvjeta predmetnog ugovora o kreditu jasno ukazuje na mogućnost oscilacije tečaja za više od 5% u vrlo kratkom vremenskom razmaku od datuma izdavanja računa za pojedini mjesečni obrok otplate do dana njegova dospijeća. Također je odredbom točkom 9.1. ugovornih uvjeta predmetnog ugovora predviđena mogućnost korisnika kredita koji ima svojstvo potrošača, da zahtijeva raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ako se ukupni troškovi kredita povise za više od 20%. Povrh toga tužiteljica je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bila zaposlena kao agent za rad s klijentima u trg. društvu DHL International d.o.o. koja se bavi međunarodnom dostavom pošiljaka širom svijeta, tako da su joj je priroda i rizici povezani s valutnom klauzulom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bili dobro poznati. K tome, tužiteljica je dvije godine prije sklapanja predmetnog ugovora – 23. kolovoza 2005. zaključila s Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 na iznos od 113.736,09 CHF, s rokom vraćanja od 360 mjeseci, što potvrđuje kako je ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima u predmetnom ugovoru bio upravo njezin izbor, jer je već imala iskustvo kreditnog zaduživanja upravo u toj valuti. Imajući u vidu gore navedeno, ukazuje se kako odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli nisu bile nepoštene.

20. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o troškovima zaključenja ugovora, tuženik ukazuje kako su odnosni troškovi i njihova visina bili predmet ranijih pregovora, te kako su bili jasno navedeni u informativnoj ponudi prednika tuženika br. 520 od 20. rujna 2007. u kojoj su naznačeni kao troškovi zaključenja ugovora i troškovi osiguranja kredita, u iznosu od 1.326,25 CHF, te su tužiteljici bili zaračunati računom prednika tuženika od 24. rujna 2007. broj 000064 u iznosu od 5.909,77 kn. Stoga se odnosni troškovi temeljem odredbe čl. 96. u trenutku sklapanja predmetnog ugovora vrijedećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07. i 125/07.) ne mogu smatrati nepoštenima. Pri tome treba imati u vidu kako je premija osiguranja osiguratelja Euroherc osiguranje d.d. kojom je osigurana tražbina prednika tuženika iz predmetnog ugovora iznosila je 4.643,38 kn, a predniku tuženika je bila zaračunata zbirnim računom osiguratelja broj 05070136889 od 2. studenoga 2007. na ukupni iznos zbrojenih premija od 53.652,20 kn, koji je prednik tuženika platio 7. studenoga 2007. Osim troškova za premiju osiguranja predmetnog ugovora, prednik tuženika također je temeljem upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu, čija se kupnja financirala iz predmetnog ugovora, poput troškova upisa u Upisnik pri Financijskom agenciji, kojeg je prednik tuženika temeljem računa br. 258-000456 od 27. rujna 2007. platio u iznosu od 250,00 kn bez PDV-a, odnosno 305,00 kn s uključenim PDV-om. Nadalje, troškovi zaključenja ugovora bio je uobičajeni i standardni trošak svakog ugovora o kreditu koji se zaračunavao korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Sklapanje ugovora o kreditu za prednika tuženika kao davatelja kredita predstavlja veći broj postupaka i radnji koji zahtijevaju angažiranje njegovih zaposlenika i vanjskih suradnika ponajprije u vidu utroška vremena te materijalnih sredstava i opreme, odnosno nastanak stvarnih izdataka koji nastaju primjerice u vezi sa: zaprimanjem zahtjeva za zaključenje ugovora, obradom zahtjeva za zaključenje ugovora, koji uz ostalo uključuje: provjeru potpunosti dokumentacije, bonitetnu procjenu potencijalnog korisnika kredita, bonitetnu procjenu potencijalnog jamca, analizu i procjenu rizika za davatelja kredita u vezi s potencijalnim zaključenjem predmetnog ugovora o kreditu, procjenu podataka o predmetu financiranja iz kredita, komunikaciju s dobavljačem vozila čija se nabava financira iz kredita, odlučivanjem unutar društva davatelja kredita sukladno stupnju nadležnosti, a ovisno o visini iznosa financiranja, izradom informativne ponude, obavještavanjem o odobrenju zahtjeva, ispisom ugovora o kreditu, ispisom sporazuma radi osiguranja tražbine, potpisivanjem ugovora o kreditu, potpisivanjem i solemnizacijom sporazuma radi osiguranja tražbine, upis sporazuma radi osiguranja tražbine u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranje pri Financijskoj agenciji, određivanjem, izradom i ispisom sredstava osiguranja, troškovima čuvanja u pisanom obliku ugovorne dokumentacije povezane sa zaključenjem odnosnog ugovora o kreditu, naknadom za premiju osiguranja ugovora, troškovima informacijskog sustava za pohranu podataka u vezi s predmetnim ugovorom u istom roku kao i za čuvanje ugovorne dokumentacije u pisanom obliku, što uključuje obnovu računalnog sustava, njegovih komponenti i programa, kako bi se podatci očuvali, također najmanje deset godina od isteka godine u kojoj bi ugovor o kreditu prestao, koji prestanak može nastupiti i u kratkom roku po zaključenju, iz kojega razloga troškovi čuvanja, iako dugoročni, ne mogu biti kalkulirani u okviru ugovorne marže, troškovima telefona, poštarine i drugih sredstava komunikacije. Svi prethodno navedeni troškovi predstavljaju jednokratne ili višekratne ponavljajuće troškove koji nastaju u pripremi zaključenja, pri samom zaključenju te u vezi sa zaključenjem ugovora o kreditu, a koji kao takvi ostaju i u slučaju prijevremenog prestanka ugovora o kreditu, makar on uslijedio i nakon svega nekoliko mjeseci. S tim u vezi valja ukazati kako je odredbom članka 74. stavak 1. podstavak 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07 – ispravak), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo izričito navedeno kako ugovor o potrošačkom zajmu treba sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju.

21. Isto tako i točkom 8. Upute za primjenu Odluke o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite ("Narodne novine" broj 74/2003.), između drugih uplata koje se uzimaju u obzir prilikom izračuna visine efektivne kamatne stope navode se: "8. Druge uplate – u ovaj se stupac unose sve druge uplate koje korisnik kredita plaća banci na temelju sklopljenog ugovora o kreditu. Drugim uplatama, u smislu ove upute, smatraju se sve one eventualne uplate koje su izravno povezane s kreditom, tj. uz uvjete njegova korištenja odnosno odobravanja. U ove uplate ubrajaju se: - naknada za obradu kreditnog zahtjeva; - naknade s osnove odobravanja kredita; - naknada za vođenje kredita, servisiranje kreditne partije te slanje izvoda; - premija osiguranja kredita koju banka plaća osiguravatelju, a prevaljuje je, u obliku naknade ili provizije, na korisnika kredita; - naknada za nepovučeni iznos kredita kod okvirnih ili drugih kredita; - naknada za čuvanje zaloga kao instrumenta osiguranja za otplatu kredita te - ostale slične naknade ili provizije izravno povezane s kreditom.". Prema tome, troškovi zaključenja ugovora predstavljaju uobičajene troškove koje davatelj kredita smije naplatiti od korisnika kredita, pa se stoga odnosna odredba točke E predmetnog ugovora ni na koji način ne može smatrati nepoštenom i ništetnom.

22. Tuženik također ističe i prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa iz toč. II. tužbenog zahtjeva. Prema prevladavajućoj sudskoj praksi, zahtjev za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, a rok zastare potraživanja je pet godina, kako je utvrđeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-x 183/11 od 16. listopada 2013. Takvo stajalište potvrđeno je i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-x 1125/13 od 25. veljače 2014., u kojoj je zauzeto sljedeće shvaćanje: "Obzirom na prigovor zastare istaknut po tuženoj, a glede tužiteljevog zahtjeva, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio takav prigovor pravilno ocijenivši da u konkretnom slučaju obveza vraćanja onog što je primljeno s osnova ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, a što je dakle bilo u trenutku sklapanja tog ništavog ugovora (26. lipnja 1996.), a kada je i izvršena primopredaja novca, što znači da je od tog dana i počeo teći petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 361. ZPP-a, a koji je istekao 27. lipnja 2001., dakle prije nego je tužba podnesena (27. studenoga 2001.).". Pri tome valja ukazati kako je protiv navedene presude bila podnesena ustavna tužba, koja je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5859/2013 od 23. svibnja 2017. odbijena. U obrazloženju svoje odluke Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga je naveo: "Dakle, u konkretnom slučaju, primjena i tumačenje mjerodavnog materijalnog prava provedena je u skladu sa standardom, kojeg je utvrdio Vrhovni sud

– izvršavajući člankom 116. stavkom 1. Ustava propisanu zadaću osiguravanja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga se stajalište Vrhovnog suda ne može ocijeniti samovoljnim i arbitrarnim niti je ono suprotnosti o odredbama Ustava na koje se podnositelj u ustavnoj tužbi poziva.".

23. Isto tako u odnosu na početak tijeka zastare kod ništetnih pravnih poslova, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 141/06 od 22. veljače 2006. zauzeto je stajalište: "U konkretnom slučaju tužitelj je pozajmljivao tuženiku stranu valutu tijekom 1993. i 1994. godine, kada je pozajmljivanje deviza bilo izričito zabranjeno odredbom čl. 10. Uredbe o uvjetima i načinu održavanja likvidnosti u plaćanjima prema inozemstvu ("Narodne novine" broj 61/92 i 79/92), kojom je pozajmljivanje deviza u tuzemstvu bilo izrijekom zabranjeno.; Budući da je navedeni propis kogentne prirode, ugovor o zajmu strane valute sklopljen usprkos takvoj zabrani je ništav, kako propisuje odredba čl. 103. st. 1. ZOO-a.; Budući da su navedeni propisi kogentne naravi, ugovori o zajmu sklopljeni tijekom 1993. i 1994. su ništavi, pa bi primjenom odredbe čl. 104. ZOO tuženik bio dužan vratiti tužitelju sve ono što je primio po osnovi takvih ugovora. Naime, obveza vraćanja onoga što je primljeno po osnovi ništavog ugovora o zajmu dospijeva u trenutku nastupa ništavosti, koja je u konkretnom slučaju nastupila u vrijeme sklapanja ugovora o zajmu, pa kako su predaja i primitak novca izvršeni istog dana kad su ugovori sklopljeni, to su i zastarni rokovi počeli teći prvog dana nakon predaje i primitka novca, kako propisuje odredba čl. 361. st. 1. ZOO-a.; Kako je odredbom čl. 371. ZOO-a propisan petogodišnji rok zastare, to je zastara tužiteljevog potraživanja nastupila za ugovor od 19. siječnja 1994. na iznos od 80.000 DEM dana 20. siječnja 1999., za ugovor od 12. travnja 1994. na iznos od 30.000 DEM dana 13. travnja 1999. i za ugovor od 25. travnja 1994. na iznos od 20.000 DEM dana 26. travnja 1999., budući da do tog datuma tužitelj nije pozvao tuženika ni usmeno ni pismeno na povrat primljenih iznosa.". I ova presuda bila je predmetom ispitivanja od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci U-III- 3256/2006 od 17. siječnja 2008. zauzeo sljedeće stajalište: "Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava.".

24. K tome, u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu razlike između uplata otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan odobrenja kredita i tečaja koji su vrijedili na dan njegove otplate, tuženik ponajprije ističe kako je zahtjev tužiteljice za isplatu novčanog iznosa samostalni zahtjev. Naime, odredbom članka 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07. - ispravak), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, utvrđeno je kako je svaka osoba koja smatra da joj postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama tog zakona prouzročena šteta, ovlaštena sama pred sudom zahtijevati ostvarenje svog prava koja joj pripada na temelju pravila sadržanih u tom ili drugom zakonu. Odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 48/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.), u daljnjem tekstu: ZOO, koje uređuju zastaru kogentne su prirode. Odredbom članka 214. stavak 1. i stavak 2. ZOO-a je utvrđeno, kako zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, te da zastara nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. U smislu odredbe članka 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nadalje, odredbom članka 225. ZOO-a utvrđeno je kako tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Prema tome, sve ako se i zanemari pitanje osnovanosti restitucijskog zahtjeva tužiteljice po osnovi eventualno ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, imajući u vidu kako ništetnost nastupa ex tunc trenutkom sklapanja takvog ugovora, imajući u vidu kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 24. rujna 2007. godine, to bi značilo kako je zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice, nastupila protekom petogodišnjeg općeg roka zastare dana 25. rujna 2012. godine. Međutim, čak i u slučaju kada bi se početak tijeka zastare restitucijskih zahtjeva tužiteljice računao počevši od svake pojedine uplate temeljem ništetnih odredbi ugovora, imajući u vidu kako su, sukladno analitičkoj konto kartici, koju je tužiteljica dostavila uz svoj tužbu, tužiteljici zaračunati troškovi zaključenja i osiguranja ugovora u iznosu od 5.909,77 kn koji su predniku tuženika plaćeni 24. rujna 2007., odnosni troškovi zastarjeli 25. rujna 2012., te da je predmetni ugovor tužiteljica u cijelosti otplatila 31.12.2014., to bi značilo kako je moguća zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi otplate kredita za tu uplatu nastupila 1. siječnja 2020. Budući da je predmetnu tužbu tužiteljica podnijela 12. ožujka 2024., to je i za restitucijske zahtjeve tužiteljice za vraćanje uplata po osnovi razlike obroka otplate kredita, kao i za troškove zaključenja i osiguranja ugovora, svakako nastupila zastara prije podnošenja tužbe.

25. Iz navedenih se razloga svi tužbeni zahtjevi tužiteljice ukazuju neosnovanima, pa tuženik predlaže da se oni u cijelosti odbiju i obveže tužiteljica, da tuženiku nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja odluke o troškovima do isplate u roku od 15 dana.

26. Neosnovano tuženik smatra da je nedopuštena preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 08.04.2024. (a kojim zahtjevom tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i povrat plaćene tzv. ulazne naknade), a jer da tuženik nije pristao na preinaku. Naime, odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), određeno je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je odredbom čl. 190. st. 3. ZPP-a određeno da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Stoga, a primjenom odredbi čl. 190. st. 1. i 3. ZPP- a, i iako se tuženik preinaci usprotivio, sud je prihvatio kao dopuštenu preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice iz njezina podneska od 08.04.2024., a jer je ona tu preinaku zatražila do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu od 12.06.2024. i jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

27. Tužiteljica je u podnesku od 16.05.2025., a nakon proviđenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužiteljica nije imala primjedbi, preinačila (na način da je isti povisila) tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtjev isplatu radi preplaćenog iznosa s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, navodeći da usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, te da tužiteljica na ime stjecanja bez osnove na ime preplaćenih mjesečnih rata s osnova tečajnih razlika s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja kamata teče od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, potražuje iznos od 8.276,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 04.12.2007. do 01.01.2015.) do isplate.

28. Tuženik se u podnesku od 26.06.2025. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 16.05.2025., te je predložio da se svi tužbeni zahtjevi tužiteljice istaknuti u njezinom podnesku od 16.05.2025. odbiju kao neosnovani, a tužbeni zahtjev istaknut u podnesku od 08.04.2024. kojim je proširila tužbene zahtjeve istaknute u tužbi i na utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i u dijelu koji se odnosi na točku E. na troškove zaključenja ugovora o kreditu – 3,50%, 1.326,25 CHF, odbaci kao nedopušten.

29. Nakon što je tužiteljica na ročištu od 11.07.2025. navela da ostaje kod tužbenog zahtjeva od 08.04.2024. u pogledu utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i isplate s naslova tzv. ulazne naknade, te kao u podnesku od 16.05.2025. u pogledu preostalog dijela zahtjeva tužiteljice, te nakon što je tužiteljica predložila da joj sud dopusti preinaku tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužiteljice od 16.05.2025., tuženik je na istom ročištu naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužiteljice od 16.05.2025., te ponavlja da se protivi i preinaci zatraženoj u podnesku tužiteljice od 08.04.2024., a jer je ta preinaka zatražena nakon što je tužba već bila dostavljena tuženiku, tako da je za tu preinaku potrebna suglasnost tuženika koji tu suglasnost nije dao.

30. Sud je na ročištu od 11.07.2025. dopustio tužiteljici preinaku tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužiteljice od 16.05.2025., a primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, a stoga jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i stoga jer tužiteljica, bez svoje krivnje, nije mogla preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a imajući u vidu da je tužbeni zahtjev usklađen s provedenim financijskim vještačenjem u ovom predmetu, a upravo sud temeljem odredbe čl. 259. st. 1. ZPP-a rukovodi vještačenjem, odnosno određuje zadatak vještaku, pa tužiteljica prije povođenja vještačenja u ovom predmetu nije mogla znati kakav će biti nalaz i mišljenje vještaka. Osim toga, tužiteljica zatraženom preinakom nije promijenila identitet svog tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom, već tužiteljica u preinačenom zahtjevu temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, čime ona nije promijenila istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužiteljica ne može s uspjehom pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije.

31. Tužiteljica je, a nakon što joj je sud na ročištu od 11.07.2025. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, u podnesku od 15.07.2025. konačno postavila (precizirala) tužbeni zahtjev navodeći kako je u isto propustila učiniti u podnesku od 16.05.2025., te da ona na ime troškova zaključenja Ugovora o kreditu potražuje iznos od 782,78 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 25.09.2007. do isplate, a da na ime stjecanja bez osnove na ime preplaćenih mjesečnih rata s osnova tečajnih razlika s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koja kamata teče od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, potražuje iznos od 8.276,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 04.12.2007. do 01.01.2015.) do isplate, te da stoga tužiteljica predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 00057 zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita dana 24.09.2007. :

– točka A. IZNOS KREDITA: 39.218,98 CHF u kunskoj protuvrijednost prema prodajnom tečaju za devize ZAGREBAČKE BANKE D.D na dan odobrenja kredita

– točka D. MJESEČNI OBROK KREDITA/UKUPNI IZNOS SVIH MJESEČNIH OBROKA KREDITA: iznos neto mjesečnog obroka kredita 582,38 CHF, ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 51.054,13 CHF

– točka E. TROŠKOVI ZAKLJUČENJA UGOVORA O KREDITU – 3,50%, 1.326,25

CHF

– točka H. PRVO PLAĆANJE (= troškovi zaključenja Ugovora): 1.326,25 CHF

– točka 2. UGOVORNIH UVJETA u dijelu koji glasi „kao i financiranje troškova zaključenja Ugovora koji su opisani u tč. E Ugovora, osim u slučaju da stranka troškove Ugovora uplati Impuls-Delti d.o.o. prije zaključivanja istog“

– točka 12.2. UGOVORNIH UVJETA koja glasi "Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u tč. 9. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom Ugovora. Za takve prilagdobe ne traži se suglasnost Korisnika kredita."

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 24. rujna 2007., sadržana u čl. 1. koja glasi: "postoji novčana tražbina IDL-a prema Korisnik kredita u kunskoj

protuvrijednosti

iznosa

od

39218,98

CHF

(tridesetdevettisućadvjestoosamnaest švicarskih franaka i devedesetosam centima) uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, poreze i druga davanja, zatezne kamate, kao i druge tražbine iz Ugovora o kreditu, s obvezom vraćanja u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 582,38 CHF neto (slovima: petstoosamdesetdva švicarskih franaka i tridesetosam centima), sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Zagrebačke banke., [adresa].

III. Nalaže se tuženiku tuženiku IMPULS-LEASING D.O.O., 10000 [adresa], OIB: 65918029671 tužitelju ŽHČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 782,78 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 25.09.2007. godine do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku IMPULS-LEASING D.O.O., 10000 [adresa], OIB: 65918029671 tužitelju ŽHČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 8.276,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

- iznos od 3,41 eur s kamatom tekućom od 04.12.2007. godine pa sve do isplate,

- iznos od 8,78 eur s kamatom tekućom od 04.06.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 6,01 eur s kamatom tekućom od 05.08.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 15,51 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 14,47 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 1,85 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 7,00 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 2,78 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 1,80 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 0,44 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 18,49 eur s kamatom tekućom od 06.11.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 40,83 eur s kamatom tekućom od 27.01.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,39 eur s kamatom tekućom od 03.03.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 56,64 eur s kamatom tekućom od 02.04.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 56,34 eur s kamatom tekućom od 06.05.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 61,39 eur s kamatom tekućom od 02.06.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,29 eur s kamatom tekućom od 02.07.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,53 eur s kamatom tekućom od 04.08.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 45,22 eur s kamatom tekućom od 02.09.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 46,62 eur s kamatom tekućom od 02.10.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 39,56 eur s kamatom tekućom od 25.11.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 45,45 eur s kamatom tekućom od 05.12.2009. godine pa sve do isplate,

- iznos od 40,32 eur s kamatom tekućom od 05.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 45,56 eur s kamatom tekućom od 05.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 44,09 eur s kamatom tekućom od 17.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 49,75 eur s kamatom tekućom od 20.04.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 55,00 eur s kamatom tekućom od 04.05.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 51,85 eur s kamatom tekućom od 01.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 58,14 eur s kamatom tekućom od 03.08.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 69,36 eur s kamatom tekućom od 02.09.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 72,43 eur s kamatom tekućom od 02.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 82,48 eur s kamatom tekućom od 03.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 82,50 eur s kamatom tekućom od 17.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 106,80 eur s kamatom tekućom od 30.11.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 91,58 eur s kamatom tekućom od 31.12.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 94,93 eur s kamatom tekućom od 02.02.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 116,41 eur s kamatom tekućom od 02.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 115,15 eur s kamatom tekućom od 02.03.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 105,15 eur s kamatom tekućom od 02.04.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 113,72 eur s kamatom tekućom od 11.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 110,89 eur s kamatom tekućom od 03.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 121,58 eur s kamatom tekućom od 04.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 132,40 eur s kamatom tekućom od 24.05.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 165,74 eur s kamatom tekućom od 06.09.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 194,69 eur s kamatom tekućom od 05.10.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,12 eur s kamatom tekućom od 05.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 137,18 eur s kamatom tekućom od 21.12.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 139,66 eur s kamatom tekućom od 01.02.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 143,88 eur s kamatom tekućom od 28.03.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 157,39 eur s kamatom tekućom od 01.05.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 157,59 eur s kamatom tekućom od 01.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,51 eur s kamatom tekućom od 30.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,26 eur s kamatom tekućom od 01.08.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 155,17 eur s kamatom tekućom od 01.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 154,58 eur s kamatom tekućom od 29.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 151,16 eur s kamatom tekućom od 01.11.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 150,48 eur s kamatom tekućom od 04.12.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 142,59 eur s kamatom tekućom od 01.01.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 149,55 eur s kamatom tekućom od 01.02.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 155,18 eur s kamatom tekućom od 01.03.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,86 eur s kamatom tekućom od 30.03.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 150,20 eur s kamatom tekućom od 01.05.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 146,24 eur s kamatom tekućom od 01.06.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 145,20 eur s kamatom tekućom od 30.06.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 155,51 eur s kamatom tekućom od 01.08.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 143,58 eur s kamatom tekućom od 01.09.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 140,41 eur s kamatom tekućom od 01.10.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 141,07 eur s kamatom tekućom od 01.11.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 140,25 eur s kamatom tekućom od 30.11.2013. godine pa sve do isplate,

- iznos od 146,15 eur s kamatom tekućom od 01.01.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 147,52 eur s kamatom tekućom od 01.02.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 149,94 eur s kamatom tekućom od 01.03.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 152,31 eur s kamatom tekućom od 01.04.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 150,68 eur s kamatom tekućom od 30.04.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 156,17 eur s kamatom tekućom od 31.05.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 156,00 eur s kamatom tekućom od 01.07.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 155,75 eur s kamatom tekućom od 31.07.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 153,55 eur s kamatom tekućom od 20.08.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 153,92 eur s kamatom tekućom od 01.10.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 157,39 eur s kamatom tekućom od 01.11.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 158,43 eur s kamatom tekućom od 30.11.2014. godine pa sve do isplate,

- iznos od 158,12 eur s kamatom tekućom od 01.01.2015. godine pa sve do isplate, i to do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31.12.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženome naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana objave presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem stope tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.''

32. Tuženik u podnesku od 26.08.2025., a očitujući se na podnesak tužiteljice od 15.07.2025. kojim je tužiteljica postavila svoje konačne tužbene zahtjeve, ponajprije ističe kako se u odnosu na prethodni podnesak tužiteljice od 16. svibnja 2025. kojim je također postavila svoje tužbene zahtjeve prema tuženiku, razlikuje utoliko što tužiteljica sada u točki I. petita zahtijeva utvrđenje ništetnosti sljedećih odredbi ugovora o kreditu broj 00057:

"– točka E. TROŠKOVI ZAKLJUČENJA UGOVORA O KREDITU – 3,50%, 1.326,25 CHF

– točka H. PRVO PLAĆANJE (= troškovi zaključenja Ugovora): 1.326,25 CHF

– točka 2. UGOVORNIH UVJETA u dijelu koji glasi „kao i financiranje troškova zaključenja Ugovora koji su opisani u toč. E Ugovora, osim u slučaju da stranka troškove Ugovora uplati Impuls-Delti d.o.o. prije zaključivanja istog",

dok je u podnesku od 16. svibnja 2025. tužiteljica u točki I. petita, kao i u samoj tužbi od 12. ožujka 2024., zahtijevala donošenje presude kojom zahtijeva utvrđenje ništetnosti točke A. ugovora, točke D. ugovora i točke 12.2. ugovornih uvjeta. Isto tako, tužiteljica sada u točki III. tužbenog zahtjeva od 15. srpnja 2025. zahtijeva da se donese presuda kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplatiti iznos od 782,78 EUR, a koji zahtjev nije bio naveden ni u tužbi, niti u prethodnom podnesku tužiteljice od 16. svibnja 2025. U smislu odredbe članka 190. stavak 3. ZPP-a, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, a kako se tuženik već u svom odgovoru na tužbu protivio preinačenju tužbe, to ovime predlaže da se odbace gore navedeni tužbeni zahtjevi kojim je tužiteljica preinačila svoju tužbu. Tuženik ističe kako se u cijelosti protivi i osnovu i visini svih tužbenih zahtjeva tužiteljice iz razloga koje je naveo kako u svom odgovoru na tužbu, tako i u svojim prethodnim podnescima. Tuženik dodatno ukazuje, kako iznos kredita od 39.218,98 CHF, uglavljen točkom A. predmetnog ugovora o kreditu broj 00057, u cijelosti obuhvaća troškove zaključenja ugovora o kreditu u iznosu 1.326,25 CHF, što potvrđuje i amortizacijski plan uz ugovor o kreditu br. 00057, koji je sastavni dio ugovora o kreditu, a koji je tužiteljica dostavila uz svoju tužbu kao prilog oznake "Prilog_P_1738_2024_1_1", u kojem je naveden iznos financiranja od 39.218,98 CHF, dok je vrijednost vozila iskazana u iznosu od 37.892,73 CHF, tako da zbroj vrijednosti vozila i troškova zaključenja ugovora, odgovara iznosu glavnice kredita od 39.218,98 CHF. Isto tako i u informativnoj ponudi prednika tuženika za kredit br. 520 od 20. rujna 2007., koju je tuženik dostavio uz svoj odgovor na tužbu kao prilog pod rednim brojem 12., iznos financiranja od 39.218,98 CHF iskazan je kao zbroj vrijednosti vozila od 37.892,73 CHF i troškova zaključenja ugovora od 1.326,25 CHF. Nadalje, iz računa prednika tuženika broj 000063-00 od 24. rujna 2007. za troškove obrade na iznos od 5.909,77 kn, koji je sudu također dostavljen uz odgovor tuženika na tužbu kao privitak pod rednim brojem 22., je razvidno kako je taj račun namiren, te da po njemu tužiteljica nije bila obvezna izvršiti nikakvo posebno plaćanje, upravo iz razloga što je iznos računa uključen u glavnicu kredita. Tužiteljici stoga ne pristoji pravo kumulirati svoje tužbene zahtjeve za isplatu tečajne razlike po osnovi otplate kredita te ujedno zahtijevati isplatu iznosa troškova obrade kredita, jer su troškovi obrade kredita bili uključeni u glavnicu kredita i predniku tuženika bili su plaćeni kroz mjesečne obroke otplate kredita zajedno sa vrijednošću vozila čija se nabava financirala iz predmetnog kredita. Tuženik stoga protiveći se svim tužbenim zahtjevima tužiteljice, ovime predlaže da se svi tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju kao neosnovani i obveže tužiteljica da tuženiku nadoknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke o troškovima do isplate.

33. Tužiteljica u podnesku od 03.09.2025. a očitujući se na podnesak tuženika od 26.08.2025., navodi kako tuženik navodi da je tužiteljica podneskom od 15.07.2025. godine preinačila tužbeni zahtjev, tako što ga proširuje na deklaratorni i kondemnatorni zahtjev vezan za troškove zaključenja ugovora o kreditu. Takvi navodi tuženika, potpuno su pogrešni. Naime, tužiteljica je već podneskom od 08.04.2024. godine proširila tužbeni zahtjev i na troškove zaključenja ugovora o kreditu. Time je tužiteljica preinačila tužbu, a sve u skladu s čl. 190. st. 1. ZPP-a prema kojem tužiteljica može preinačiti tužbu prije zaključenja prethodnog postupka. Prethodni postupak je zaključen 12. lipnja 2024. godine. U podnesku od 16.05.2025. godine, tužitelj je omaškom propustio navesti dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove zaključenja ugovora o kreditu, što je naveo i ispravio na ročištu održanom 11. srpnja 2025. godine i podneskom od 15.07.2025. godine. U odnosu na navode tuženika kako su troškovi obrade kredita naplaćeni iz iznosa kredita, a ne da bi bili naplaćeni extra, kao činjenica uopće nije sporna, već se radi o tome da se o istoj nije pregovaralo, a kako je to navela i tužiteljica u svom iskazu. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže sudu odbaciti sve prigovore i navode tuženika koji su u suprotnosti s tužbom, te svim navodima tužitelja u dosadašnjem tijeku postupka, te po provedenom postupku i izvedenim dokazima usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tuženika na snošenje troškova postupka.

34. Neosnovano tuženik u svom podnesku od 26.08.2025. navodi da je tužiteljica podneskom od 15.07.2025. preinačila tužbeni zahtjev, a jer da u istom podnesku zahtjeva utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i isplatu iznosa od 782,78 EUR, a koji zahtjevi nisu bili navedeni ni u tužbi, niti u prethodnom podnesku tužiteljice od 16.05. 2025. i kojoj preinaci se tuženik usprotivio. Naime, sud je u točci 26. obrazloženja ove presude obrazložio zašto je prihvatio kao dopuštenu preinaku tužbenog zahtjeva tužiteljice iz njezina podneska od 08.04.2024., a kojom preinakom tužiteljica zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i povrat plaćene tzv. ulazne naknade, sve stoga jer je tužiteljica tu preinaku zatražila do zaključenja prethodnog postupka na pripremnom ročištu od 12.06.2024. i jer je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a sve primjenom odredbi čl. 190. st. 1. i 3. ZPP-a, pa sud očitujući se na gore citirane navode tuženika iz podneska od 26.08.2025. o nedopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva upućuje na točku 26. obrazloženja ove presude, te dodaje da činjenice na koje tuženik upire – da je tužiteljica preinačila tužbu nakon dostave tužbe tuženiku i da se tuženik preinaci usprotivio– nisu odlučne za primjenu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a, a jer je tom odredbom dano pravo tužitelju da do zaključenja prethodnog postupka preinači tužbeni zahtjev, pri čemu mu za to nije potreban pristanak tuženika.

35. Zaključno, na ročištu od 01.10.2025. na kojemu je zaključena glavna rasprava, tužiteljica je predložila usvojiti tužbeni zahtjev postavljen u podnesku tužiteljice od 15.07.2025., uz naknadu parničnog troška tužiteljici, a tuženik je predložio tužbeni zahtjev odbiti, uz nakanu parničnog troška tuženiku.

36. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 24.09.2007. s potvrdom o ovjeri javne bilježnice Marije Baković iz [adresa] pod brojem ovjere OV-37346/07 od 24.09.2007. (list 10 – 13 spisa), Ugovor o kreditu broj 00057 od 24.09.2007. (list 14 – 20 spisa), amortizacijski plan kredita broj 00057 (list 21 – 23 spisa), pregled prometa po kreditu (list 24 – 39 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-17/44492-2 od 01.12.2017. (list 40 spisa), sporazume radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini i ugovore o kreditu koje je prednik tuženika zaključio s korisnicima kredita ŽH, ZH, ČH, RH, SH, EH, ĆH, MH, IH i VH (list 74 – 186 spisa), informativnu ponudu društva Impuls Delta d.o.o. izdanu tužiteljici za kredit broj 520 od 20.09.2007. (list 187 spisa), plan amortizacije od 20.09.2007. (list 188 – 190 spisa), mišljenje Vlade RH od 04.12.2012. (list 207 – 209 spisa), izvatke iz godišnjeg izvješća Hrvatske narodne banke za 2006. i 2007. godinu (list 210 – 215 spisa), zahtjev tužiteljice za kredit od 20.09.2007. (list 266 spisa), potvrdu o plaći tužiteljice od 20.09.2007. (list 267 spisa), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102578105 od 23.08.2005. zaključen između Erste&Steiermärkische bank d.d. i HH kao korisnika kredita i tužiteljice kao sudužnika i založnog dužnika (list 268 – 278 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 14.07.2005. (list 279 spisa), Kupoprodajni ugovor zaključen između UH i HH te tužiteljice od 10.08.2005. (list 280 – 282 spisa), uvjerenje o prebivalištu za tužiteljicu (list 283 – 284 spisa), R1 račun društva Impuls-Delta d.o.o. broj 000064-00 od 24.09.2007. o plaćanju troškova obrade kredita (list 285 spisa), račun i predračun Euroherc osiguranja d.d., izvadak iz prometa po računu Impuls-Delta d.o.o. u Zagrebačkoj banci d.d. i račun FINA-e (list 286 – 292 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković od 20.11.2024. (list 422 – 428 spisa). Sud je saslušao svjedoke BH (list 522 – 523 spisa) i FH (list 544 – 545 spisa), te tužiteljicu osobno (list 523 – 525 spisa).

37. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice postavljen u podnesku od 15.07.2025. osnovan.

38. Sud je na pripremnom ročištu od 12.06.2024. primjenom odredbi čl. 220. st. 1. i čl. 292. st. 4. ZPP-a kao nesvrsishodan i nepotreban odbio dokazni prijedlog tužiteljice da se saslušaju pravnik koji je sastavio Opće uvjete tuženika i predsjednik Uprave tuženika koji je potpisao Opće uvjete tuženika, s tim da je tužiteljica predložila da tuženik imenuje ove osobe i dostavi njihove adrese, a sve na okolnosti iz točke II.9.5. odgovora na tužbu, tj. na okolnost da ove osobe objasne što predstavlja ukupne troškove kredita (pri čemu se tuženik usprotivio ovom dokaznom prijedlogu tužiteljice navodeći da je to pojam koji je određen tadašnjim propisom koji je određivao visinu efektivne kamatne stope), a sve stoga što utvrđivanje ove činjenice - što predstavlja ukupne troškove kredita – nije odlučno za odnose stranaka u ovom predmetu, imajući u vidu predmet tužbenog zahtjeva i među strankama nesporne činjenice o tome koliko je iznosila glavnica predmetnog kredita, koliko je tužiteljica tuženiku platila na ime otplate predmetnog kredita, te koliko je i kada tužiteljica tuženiku platila na ime ovdje pobijanih troškova zaključenja ugovora o kreditu (tj. na ime tzv. ulazne naknade).

39. Prije svega, osnovan je prigovor tuženika da se na ovaj spor ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 (a kako to predlaže tužiteljica), a sve stoga jer tuženik nije bio stranka u tom sporu (ovo je notorno), pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 502. c ZPP-a na teret tuženika. Stoga, u ovom konkretnom slučaju valja ispitati jesu li pobijane odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta bila vezana uz CHF, kao i odredba o tzv. ulaznoj naknadi nepoštene, a slijedom toga i ništetne, te ako jesu, ima li tužiteljica pravo na povrat onoga što je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredbi, te da li je zahtjev tužiteljice u zastari.

40. Uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-17/44492-2 od 01.12.2017. (list 40 spisa), a isto među strankama nije sporno, sud je utvrdio da je trgovačko društvo IMPULS-DELTA d.o.o., [adresa] dana 01.12.2017. pripojeno ovdje tuženiku, pa je tuženik u smislu odredbe čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23, 130/23 i 136/24

– dalje: ZTD) tim pripajanjem postao sveopći je pravni slijednik pripojenog društva IMPULS-DELTA d.o.o., [adresa].

41. Uvidom u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini od 24.09.2007. s potvrdom o ovjeri javne bilježnice Marije Baković iz [adresa] pod brojem ovjere OV-37346/07 od 24.09.2007. (list 10 – 13 spisa), u Ugovor o kreditu broj 00057 od 24.09.2007. (list 14 – 20 spisa), amortizacijski plan kredita broj 00057 (list 21 – 23 spisa) i plan amortizacije od 20.09.2007. (list 188 – 190 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 24.09.2007. pravni prednik tuženika trgovačko društvo IMPULS-DELTA d.o.o., Zagreb, kao kreditor, te tužiteljica, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 00057 (list 14 – 20 spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) uz Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (list 10 – 13 spisa, dalje u tekstu: Sporazum), a kojim Ugovorom o kreditu i Sporazumom je ugovoren kredit za kupnju automobila Citroen C4 Grand Picasso od trgovca CIB Commerce d.o.o., [adresa], uz iznos kredita od 39.218,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Zagrebačke banke d.d. važećem na dan odobrenja kredita, kamatnom stopom od 8,22 % godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci pravnog prednika tuženika Impuls- Delta d.o.o. (toč. 9.1., poglavlje OČUVANJE VRIJEDNOSTI Ugovornih uvjeta Ugovora o kreditu) i s rokom otplate od 84 mjeseca. Citirani Ugovor o kreditu i Sporazum sadrže sve odredbe o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak i odredbe o plaćanju troškova zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazne naknade), a za koje odredbe tužiteljica u tužbi tvrdi da su ništetne i to:

- odredbe Ugovoru o kreditu o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak iz točke A/IZNOS KREDITA u dijelu koji glasi: ''39.218,98 CHF u kunskoj protuvrijednost prema prodajnom tečaju za devize ZAGREBAČKE BANKE D.D. na dan odobrenja kredita'', iz točke D/MJESEČNI OBROK KREDITA/UKUPNI IZNOS SVIH MJESEČNIH OBROKA KREDITA u dijelu koji glasi: ''iznos neto mjesečnog obroka kredita 582,38 CHF; ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 51.054,13 CHF'' i iz točke 12.2. UGOVORNIH UVJETA u dijelu koji glasi: ''Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u tč. 9. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom Ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost Korisnika kredita.",

- odredbe Ugovoru o kreditu o plaćanju troškova zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazne naknade) iz točke E/TROŠKOVI ZAKLJUČENJA UGOVORA O KREDITU u dijelu koji glasi: ''– 3,50%, 1.326,25 CHF'', iz točke H/PRVO PLAĆANJE (= troškovi zaključenja Ugovora) u dijelu koji glasi: ''1.326,25 CHF'' i iz točke 2. UGOVORNIH UVJETA u dijelu koji glasi: ''kao i financiranje troškova zaključenja Ugovora koji su opisani u tč. E Ugovora, osim u slučaju da stranka troškove Ugovora uplati Impuls- Delti d.o.o. prije zaključivanja istog'', kao i

- odredbu u članku 1. Sporazuma o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: ''postoji novčana tražbina IDL-a prema Korisnik kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39218,98 CHF

(tridesetdevettisućadvjestoosamnaest švicarskih franaka i devedesetosam centima) uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, poreze i druga davanja, zatezne kamate, kao i druge tražbine iz Ugovora o kreditu, s obvezom vraćanja u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 582,38 CHF neto (slovima: petstoosamdesetdva švicarskih franaka i tridesetosam centima), sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Zagrebačke banke., [adresa]'.

42. Uvidom u amortizacijski plan kredita broj 00057 (list 21 – 23 spisa), pregled prometa po kreditu (list 24 – 39 spisa), plan amortizacije od 20.09.2007. (list 188 – 190 spisa) i u R1 račun društva Impuls-Delta d.o.o. broj 000064-00 od 24.09.2007. o plaćanju troškova obrade kredita (list 285 spisa), a s tim da niti ovo među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da je kredit tužiteljici isplaćen 24.09.2007., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužiteljica otplatila svaki obrok gore opisanog kredita iz Ugovora o kreditu, kao i da je tužiteljica predniku tuženiku na ime troškova obrade kredita isplatila dana 24.09.2007. iznos od ukupno 5.909,77 kn (osnovica 4.844,07 kn i PDV od 1.065.70 kn), odnosno sada 784,36 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn). Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Uvidom u pregled prometa po kreditu (list 24 – 39 spisa) sud je utvrdio da je prednik tuženika knjižio i u svojoj poslovnoj dokumentaciji iskazivao obveze tužiteljice iz Ugovora o kreditu i Sporazuma i uplate tužiteljice u valuti hrvatska kuna.

43. Uvidom u zahtjev tužiteljice za kredit od 20.09.2007. (list 266 spisa) i u potvrdu o plaći tužiteljice od 20.09.2007. (list 267 spisa) sud je utvrdio da je tužiteljica dana 20.09.2007. od prednika tuženika zatražila kredit, a iz informativne ponude društva Impuls Delta d.o.o. izdane tužiteljici za kredit broj 520 od 20.09.2007. (list 187 spisa) sud je utvrdio da je prednik tuženika tužiteljici prije sklapanja Ugovora o kreditu ponudio kredit za kupnju automobila uz valutnu klauzulu u švicarskom franku i uz plaćanje troškova zaključenja ugovora o kreditu u iznosu od 1.326,25 CHF.

44. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102578105 od 23.08.2005. zaključen između Erste&Steiermärkische bank d.d. i HH kao korisnika kredita i tužiteljice kao sudužnika i založnog dužnika (list 268 – 278 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u k. o. [katastarska općina] sa stanjem na dan 14.07.2005. (list 279 spisa), Kupoprodajni ugovor zaključen između UH i HH te tužiteljice od 10.08.2005. (list 280 – 282 spisa) i u uvjerenje o prebivalištu za tužiteljicu (list 283 – 284 spisa) utvrdio da je tužiteljica, u svojstvu sudužnika dvije godine prije sklapanja ovdje predmetnog Ugovora o kreditu sklopila ugovor o kreditu s Erste&Steiermärkische bank d.d. kao kreditorom za kupnju stana, a koji kredit je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF.

45. Uvidom u mišljenje Vlade RH od 04.12.2012. (list 207 – 209 spisa) sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, a jer je ovo mišljenje nastalo pet godina nakon sklapanja ovdje predmetnog Ugovora o kreditu, pa je jasno da stranke Ugovora o kreditu nisu mogle biti upoznate s istim mišljenjem prije ili prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, a sud temeljem odredbe čl. 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'' broj 8/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 21/22, 16/23, 155/23, 36/24 i 136/25) i nije vezan istim mišljenjem.

46. Uvidom u izvatke iz godišnjeg izvješća Hrvatske narodne banke za 2006. i 2007. godinu (list 210 – 215 spisa), sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, a jer tuženik, koji je dostavio ova izvješća, primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a nije dokazao da je sa sadržajem istih izvješća upoznao tužiteljicu prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao niti da je tužiteljici objasnio kako će kretanje tečaja CHF prema HRK u 2006. i 2007. godini (prikazano u ovim izvješćima) utjecati na kretanje tečaja CHF prema KN tijekom otplate kredita.

47. Uvidom u račun i predračun Euroherc osiguranja d.d., izvadak iz prometa po računu Impuls-Delta d.o.o. u Zagrebačkoj banci d.d. i račun FINA-e (list 286 – 292 spisa) sud je utvrdio da je prednik tuženika Euroherc osiguranju d.d. platio dana 07.11.2007. ukupno 53.625,20 kn na ime osiguranja kredita, no iz ove dokumentacije nije vidljivo (jer se u istoj izrijekom ne navodi niti ime korisnika kredita niti broj kredita) da li je tom uplatom plaćeno osiguranje ovdje predmetnog kredita po Ugovoru o kreditu. Također, iz iste dokumentacije je vidljivo da je prednik tuženika 27.09.2007. platio FINA-i 305,00 kn (uključujući i PDV) na ime upisa založnog prava na pokretnini tužiteljice.

48. Uvidom u sporazume radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini i ugovore o kreditu koje je prednik tuženika zaključio s korisnicima kredita ŽH, ZH, ČH, RH, SH, EH, ĆH, MH, IH i VH (list 74 – 186 spisa) sud je utvrdio da je prednik tuženika Impuls-Delta d.o.o. tijekom 2007. i 2008. zaključivao sa drugim korisnicima kredita ugovore o kreditu radi kupnje automobila s valutnom klauzulom u valuti EUR. No, ova činjenica i nije odlučna za odnose stranaka u ovom predmetu, a jer tuženik primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a nije dokazao da bi tužiteljici odobrio kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR da je isti zatražila, s tim da iz ponude društva Impuls Delta d.o.o. izdane tužiteljici za kredit broj 520 od 20.09.2007. (list 187 spisa) proizlazi da je prednik tuženika tužiteljici ponudio kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Osim toga, iz svih ovih sporazuma i ugovora o kreditu (list 74 – 186 spisa) proizlazi da je u svim tim ugovorima o kreditu ugovoreno obvezno plaćanje troškova zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazne naknade), a što sud upućuje na zaključak da korisnici kredita nisu mogli pregovarati s prednikom tuženika Impuls-Delta d.o.o. o odredbi o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazne naknade).

49. Sud je na prijedlog tužiteljice proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković od 20.11.2024. (list 422 – 428 spisa), sa zadatkom vještaku da se očituje o pozitivnoj razlici između iznosa koji je tužiteljica predniku tuženika uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica predniku tuženika uplatila da je tečaj CHF prema HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo i eurima i kunama, po mjesecima i ukupno, te vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak je mišljenja kako slijedi: pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj: 1.) ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 62.362,00 kn (Tabela 1, stupac '16'), što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 8.276,87 EUR; 2.) ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 58,06 kn (Tabela 1 stupac '17'), što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 7,71 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 62.303,94 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '15'), a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 8.269,16 EUR.

50. Tužiteljica nije imala primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je sukladno istome konačno postavila svoj tužbeni zahtjev, dok je tuženik u podnesku od 09.04.2025.naveo da u računskom smislu nema primjedbe na navedeni nalaz i mišljenje, te na u nalazu prikazane izračune razlike između tužiteljici obračunatih rata otplate kredita za vrijeme trajanja ugovora s jedne strane i visina rata otplate kredita po tečaju švicarskog franka (CHF) koji je vrijedio na dan isplate kredita dana 24. rujna 2007., pa stoga tuženik smatra kako nije potrebno vještaka pozvati na ročište zbog usmenog obrazloženja svog nalaza i mišljenja. Kako stranke nisu imale primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, odnosno na matematički izračun vještaka, te kako je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

51. Sud je saslušao svjedoke, zaposlenik tuženika BH (list 522 – 523 spisa) i FH (list 544 – 545 spisa), te tužiteljicu osobno (list 523 – 525 spisa)., te je sud njihove iskaze analizirao, usporedio međusobno, kao i sa sadržajem pregledane dokumentacije, osobito sadržajem informativne ponude društva Impuls Delta d.o.o. izdane tužiteljici za kredit broj 520 od 20.09.2007. (list 187 spisa), R1 računa društva Impuls-Delta d.o.o. broj 000064-00 od 24.09.2007. o plaćanju troškova obrade kredita (list 285 spisa), Ugovora o kreditu i Sporazuma. Na temelju ovakve analize kaza svjedoka i tužiteljica sud nalazi da su svi saslušani iskazivali jasno, logično, međusobno suglasno i suglasno sadržaju dokumentacije koju je sud pregledao, pa je sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio vjeru. Prije svega, sud ističe da svjedoci BH i FH nikada nisu bili zaposlenici pravnog prednika tuženika društva Impuls – Delta d.o.o. s kojim je tužiteljica zaključila predmetni Ugovor o kreditu i Sporazum, pa njima i nisu poznate okolnosti zaključenja ovdje spornog Ugovora o kreditu i Sporazuma, a niti im je poznata tužiteljica.

52. Iz iskaza svjedoka BH sud je utvrdio da je ovaj svjedok zaposlenik tuženika od rujna 2008. na radnom mjestu referenta prodaje, s tim da je za tuženika radio na poslovima predstavljanja uvjeta kreditiranja zainteresiranim klijentima i na poslovima prikupljanja potrebne dokumentacije za kredite, da mu je poznato poslovanje tvrtke Impuls-Delta d.o.o., jer su tuženik i Impuls-Delta d.o.o. imali istog vlasnika, djelovali su u istom poslovnom prostoru, te su nudili iste financijske proizvode i djelovali su na isti način, da tuženik Impuls – Leasing d.o.o. od rujna 2008. (tj. od kada ovaj svjedok radi kod tuženika ) nije klijente upozoravao na posljedice i eventualne rizike ugovaranja kredita u valuti CHF, jer djelatnici tuženika nisu imali nikakvu službenu ili kakvu drugu uputu o tome, te da su djelatnici tuženika tijekom u istom razdoblju stranke, a u vezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, upoznavali s time da su dužni platiti troškove reosiguranja kredita, kao i troškove odobravanja i pripremanja ugovora o kreditu, da su ti troškovi bili iskazani na svakoj ponudi koju bi stranka potpisala, da je visina te naknade za obradu kredita bila određena sistemski, dakle kada bi svjedok obrađivao neki zahtjev za kredit, u računalu bi vidio kolika naknada ide uz određeni financijski proizvod, da je tu naknadu određivao tuženik, a da stranke nisu mogle pregovarati oko naknade za obradu kredita i/ili izbjeći plaćanje te naknade, te da je visina te naknade bila određena unaprijed u postotku od iznosa financiranja, odnosno kredita, a djelatnici tuženika strankama nisu govorili što plaćaju, odnosno koje točno usluge tuženika plaćaju kada plaćaju naknadu za obradu kredita, kao i da u istom razdoblju nije bilo trećih osoba koje bi za tuženika uz naknadu obavljale poslove obrade kredita i pripreme ugovora o kreditu, niti su djelatnici tuženika bili posebno, povrh svoje redovne plaće, bili plaćeni kada bi obradili kreditni zahtjev i pripremili ugovor o kreditu, a za svaki pojedinačni kredit.

53. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da joj je pravni prednik tuženika Impuls-Delta d.o.o. ponudio jedino kredit u CHF, a jer je visina njezine plaće to omogućavala, da ju djelatnici Impuls-Delta d.o.o. nisu upozorili na rizike i posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF, već joj djelatnik Impuls-Delta d.o.o. na njezino pitanje o mogućim oscilacijama tečaja CHF odgovorio da je švicarski franak vrlo čvrsta valuta i da se zbog toga ne mora brinuti, te da tužiteljici djelatnici Impuls-Delta d.o.o. uopće nisu govorili o naknadi za obradu kredita u svim njihovim razgovorima sve do trenutka kada su joj uručili primjerak ugovora o kreditu koji sam trebala ovjeriti kod javnog bilježnika, a tada su joj rekli da da moram platiti tu naknadu koja je iznosila oko 3,50% od iznosa kredita i izdali su joj poseban račun za tu naknadu, a morala ju je platiti istoga dana kada je ugovor bio ovjeren, pa je tužiteljica kako je ugovor o kreditu već bio spreman, kako je platila polog auto kući i auto kuća je bila obaviještena da je kredit odobren, se našla u situaciji da mora platiti tu naknadu, pa je to i učinila, s tim da tužiteljici djelatnici Impuls-Delta d.o.o. uopće nisu rekli što plaća tom naknadom, odnosno koje njihove usluge, nije mogla pregovarati o odredbi o toj naknadi, a niti je mogla izbjeći plaćanje te naknade, te da su ugovor o kreditu sastavili su djelatnici Impuls-Delta d.o.o. i njoj je uručen u poslovnim prostorijama te firme isti dan prije nego što ga je potpisala i ovjerila kod javnog bilježnika, s tim da je tužiteljica u vrijeme odobravanja tog kredita bila zaposlena u istom društvu u kojem i sada radi, a to je DHL International d.o.o. na radnom mjestu savjetnika u telefonskoj prodaji u call centru, a sredstvima odobrenog kredita kupila je osobni automobil koji je koristila u obiteljske svrhe, te da suprug i tužiteljica imaju dvoje djece i jedno od njih je sa 100%-tnim invaliditetom treće kategorije, pa im je taj automobil bio jako bitan.

54. Dakle, iz iskaza svjedoka BH i tužiteljice, te dovodeći njihove iskaze u vezu sa sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu i Sporazuma i informativne ponude društva Impuls Delta d.o.o. izdane tužiteljici za kredit broj 520 od 20.09.2007.

(list 187 spisa), sud je utvrdio:

- da je pravni prednik tuženika Impuls-Delta d.o.o. tužiteljici ponudio jedino ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF,

- da su predmetni Ugovor o kreditu i Sporazum standardizirani, tipski ugovori koji je sastavio i pripremio pravni prednik tuženika Impuls-Delta d.o.o.,

- da tužiteljici djelatnici pravnog prednika tuženika Impuls-Delta d.o.o. nisu objasnili rizike ugovaranja kredita u valuti CHF prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i Sporazuma, a niti je tužiteljici bilo omogućeno pregovarati s djelatnici pravnog prednika tuženika Impuls-Delta d.o.o. o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita, niti su joj djelatnici pravnog prednika tuženika Impuls-Delta d.o.o. objasnili koje usluge plaća ovom naknadom,

- da je tužiteljica u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bila zaposlena u društvu DHL International d.o.o. na radnom mjestu savjetnika u telefonskoj prodaji u call centru, a sredstvima odobrenog kredita kupila je osobni automobil koji je koristila u obiteljske svrhe, te da suprug i tužiteljica imaju dvoje djece i jedno od njih je sa 100%- tnim invaliditetom treće kategorije, pa im je taj automobil bio jako bitan.

55. Odredbom čl. 3. st. 1. al. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i Sporazuma određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu i Sporazuma bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a, a jer je ovaj Ugovor o kreditu i Sporazum zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti, tj. zaključenje Ugovora o kreditu nije bilo u nikakvoj vezi s obavljanjem zanimanja tužiteljice (savjetnik u telefonskoj prodaji u call centru), a odobrenim kreditom tužiteljica je kupila osobni automobil koji je koristila u obiteljske svrhe. Stoga i primjenom odredbe čl. 221. a ZPP- a, a jer tuženik na ovu okolnost nije dostavio niti predložio bilo kakav dokaz, sud je utvrdio da nije osnovan prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i Sporazuma bila potrošač.

56. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO-a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja ovdje predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 96. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odredbom čl. 96. st. 2. ZZP-a određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 96. st. 3. ZZP-a određeno je da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Odredbom čl. 96. st. 4. ZZP-a određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

57. Imajući u vidu da su Ugovor o kreditu i Sporazum standardizirani (tipski) ugovori koje je pripremio i sastavio pravni prednik tuženika Impuls-Delta d.o.o. (sve kako je gore obrazloženo), imajući u vidu ranije obrazloženo utvrđenje suda da djelatnici prednika tuženika nisu objasnili tužiteljici rizike ugovaranja kredita u valuti CHF prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, te analizirajući sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu i Sporazuma i dovodeći ih u vezu sa sadržajem pregleda prometa po kreditu (list 24 – 39 spisa) iz kojeg proizlazi da je prednik tuženika knjižio i u svojoj poslovnoj dokumentaciji iskazivao obveze tužiteljice iz Ugovora o kreditu i Sporazuma i uplate tužiteljice u valuti hrvatska kuna, sud je utvrdio da iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz gore citirane dokumentacije jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane prednika tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. Prednik tuženika pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz sredstava koja je primio od ostalih građana na ime otplate kredita, a kojima je raspolagao (ovo je notorno, imajući u vidu djelatnost prednika tuženika – kreditiranje građana). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je prednik tuženika napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu prednik tuženika je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 102. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je prednik tuženika postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu.

58. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe Ugovora o kreditu i Sporazuma o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak, tj. o valutnoj klauzuli u CHF i to:

- odredbe Ugovoru o kreditu o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak iz točke A/IZNOS KREDITA u dijelu koji glasi: ''39.218,98 CHF u kunskoj protuvrijednost prema prodajnom tečaju za devize ZAGREBAČKE BANKE D.D. na dan odobrenja kredita'', iz točke D/MJESEČNI OBROK KREDITA/UKUPNI IZNOS SVIH MJESEČNIH OBROKA KREDITA u dijelu koji glasi: ''iznos neto mjesečnog obroka kredita 582,38 CHF; ukupni iznos svih mjesečnih obroka kredita 51.054,13 CHF'' i iz točke 12.2. UGOVORNIH UVJETA u dijelu koji glasi: ''Prilagodba visine obroka kredita i ostalih plaćanja iz Ugovora povodom izmjene valute ugovora/valute plaćanja, izmjene propisa, odluka ili mjera nadležnih tijela, nadalje zbog izmjene uvjeta refinanciranja, kao i izmjene drugih uvjeta navedenih u tč. 9. ovih ugovornih uvjeta, ne smatraju se izmjenom ili dopunom Ugovora. Za takve prilagodbe ne traži se suglasnost Korisnika kredita.", kao i

- odredba u članku 1. Sporazuma o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: ''postoji novčana tražbina IDL-a prema Korisnik kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 39218,98 CHF

(tridesetdevettisućadvjestoosamnaest švicarskih franaka i devedesetosam centima) uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, poreze i druga davanja, zatezne kamate, kao i druge tražbine iz Ugovora o kreditu, s obvezom vraćanja u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od po 582,38 CHF neto (slovima: petstoosamdesetdva švicarskih franaka i tridesetosam centima), sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Zagrebačke banke., [adresa]'

upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP- a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I i II, a kada je utvrdio da su ove odredbe o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak ništetne.

59. Kako su gore citirane (u točki 58. ovog obrazloženja) sporne odredbe Ugovora o kreditu i Sporazuma o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih odredbi je tužiteljica vršila isplate predniku tuženika, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznos pozitivne razlike (iznos od 8.276,87 EUR) između iznosa koji je tužiteljica predniku tuženika uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica predniku tuženika uplatila da je tečaj CHF prema HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita (tj. da nije bilo ništetenih odredbi o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak), odnosno iznos svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pretplate i dan učinjene pretplate (kako je to prikazano u nalazu i mišljenju vještaka za financije), to je sud primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i čl. ZOO- a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci IV kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 04.12.2007. do 01.01.2015.) do isplate. Sud je odluku o kamatama donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je prednik tuženika nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sve kako je gore obrazloženo), dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

60. Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijane odredbe iz točke E/TROŠKOVI ZAKLJUČENJA UGOVORA O KREDITU u dijelu koji glasi: ''– 3,50%, 1.326,25 CHF'', iz točke H/PRVO PLAĆANJE (= troškovi zaključenja Ugovora) u dijelu koji glasi: ''1.326,25 CHF'' i iz točke 2. UGOVORNIH UVJETA u dijelu koji glasi: ''kao i financiranje troškova zaključenja Ugovora koji su opisani u tč. E Ugovora, osim u slučaju da stranka troškove Ugovora uplati Impuls-Delti d.o.o. prije zaključivanja istog'', a u odnosu na pobijanu naknadu za troškove zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazna naknada) navodi da ista naknada iznosi ''3,50%'', 1.326,25 CHF'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak od 3,50% (da li npr. od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a niti je navedeno po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada u iznosu od 1.326,25 CHF, tj. da li tečaju npr. Hrvatske narodne banke ili neke poslovne banke, te da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju. Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da su ovdje pobijane odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu neodređene i neodredive.

61. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi njegov pravni prednik imao neki poseban trošak zaključenja ugovora o kreditu koji je odobrio tužiteljici, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je njegov pravni prednik za administrativne troškove vezane uz obradu kredita tužiteljice imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi prednik tuženika imao trošak zaključenja ugovora o kreditu upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak - da prednik tuženika nije imao trošak zaključenja ugovora o kreditu upravo u utuženom iznosu - sud upućuje i činjenica da je prednik tuženik ovaj trošak odredio i u postotku, iz čega sud dalje zaključuje da je prednik tuženika očito svojim pravilima postupanja kojima je regulirao kreditiranje građana unaprijed propisao visinu naknade za trošak zaključenja ugovora o kreditu, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak prednika tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju

62. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio prednik tuženika, imajući u vidu da su ovdje pobijane gore citirane (u točci 60. ovog obrazloženja) odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazna naknada) neodređene i neodredive, te imajući u vidu da djelatnici prednika tuženika nisu pregovarali sa tužiteljicom prilikom ugovaranja ovih odredbi, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovim odredbama (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje sporne odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama čl. 295., čl. 269. st. 2. i čl. 270. st. 1. ZOO-a, te čl. 96. st. 1., 2., 3. i 4., čl. 99. i čl. 102. st. 1. ZZP-a utvrdio da su iste odredbe neodređena i neodredive, a stoga jer je predniku tuženika dano pravo da naplaćuje naknadu prilikom korištenja kredita u visini koju je on sam odredio, a s tim da prednik tuženika nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je naknada za korištenje kredita ugovorena upravo u iznosu od 1.326,25 CHF.

63. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje pobijane gore citirane (u točci 60. ovog obrazloženja) odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazna naknada) neodređene i neodredive, te kako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, jer je tužiteljica primjenom ovih odredbi tuženiku isplatila dana 24.09.2007. iznos od ukupno 5.909,77 kn (osnovica 4.844,07 kn i PDV od 1.065.70 kn), odnosno sada 784,36 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn), to je sud utvrdio da su iste odredbe sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 96. st. 1., 2., 3. i 4., čl. 99. i čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da su ovdje pobijane gore citirane (u točci 60. ovog obrazloženja) odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazna naknada) ništetne.

64. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetnih gore citiranih (u točci 60. ovog obrazloženja) odredbi Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazna naknada) tužiteljica tuženiku isplatila dana 24.09.2007. iznos od ukupno 5.909,77 kn (osnovica 4.844,07 kn i PDV od 1.065.70 kn), odnosno sada 784,36 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn), a što je u trenutku uplate bila protuvrijednost iznosa od 1.326,25 CHF, a koji iznos je više nego dvostruko veći od iznosa početno ugovorene mjesečne rate kredita od 582,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kako je to određeno u točci D Ugovora o kreditu), odnosno kako je tužiteljica tuženiku na ime ništetnih gore citiranih (u točci 60. ovog obrazloženja) odredbi Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu platila apsolutno i relativno velik novčani iznos, to je sud je utvrdio da se unošenje ništetnih odredbi o plaćanju tzv. ulazne naknade u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

65. Kako su ovdje pobijane gore citirane (u točci 60. ovog obrazloženja) odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu (tzv. ulazna naknada) ništetne, a upravo je temeljem istih odredbi tužiteljica izvršila isplatu tuženiku, tj. kako je tužiteljica primjenom ovih ništetnih odredbi tuženiku isplatila dana 24.09.2007. iznos od ukupno 5.909,77 kn (osnovica 4.844,07 kn i PDV od 1.065.70 kn), odnosno sada 784,36 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 1 EUR = 7,53450 kn), to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci III, kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljici ono što je tužiteljica isplatila tuženiku temeljem tih ništetnih odredbi, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetne odredbe o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu, sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

66. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužiteljice za isplatu s naslova preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kao i za isplatu preplaćenog iznosa s naslova ništetnih odredbi o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu. Naime, a temeljem odredbe čl. 328. ZOO-a, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Osim toga, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12.03.2024., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu i Sporazuma o vezivanju glavnice kredita i anuiteta uz valutu švicarski franak i odredbi o plaćanju naknade za troškove zaključenja ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba za isplatu u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužiteljice.

67. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 60,41 EUR i sudske pristojbe za ovu presudu u iznosu od 137,05 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 9.059,65 EUR. Trošak zastupanja tužiteljice koji je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od troška sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 15.05.2024., 05.06.2024., 16.05.2025. i 15.07.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 12.06.2024., 11.07.2025. i 01.10.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 800 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.600,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 400,00 EUR, to ukupno iznosi 2.000,000 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi i financijskog vještačenja, to ukupno iznosi 2.597,46 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici s naslova naknade parničnog troška, odlučivši kao u izreci ove presude u točci V glede ovog dijela zahtjeva tužiteljice. Na ovaj iznos tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

68. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za sastav podneska od 08.04.2024. kojim tužiteljica proširuje tužbeni zahtjev, a stoga jer je tužiteljica navode iz ovog podneska mogla iznijeti i u tužbi od 12.03.2024., kao niti naknadu za sastav podneska od 03.09.2025., a jer u ovom podnesku tužiteljica ponavlja ranije iznesene navode.

69. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci VI.

U Zagrebu, dana 17. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužiteljice – uz rješenje – nalog tužiteljici za plaćanje sudske pristojbe na ovu presudu u iznosu od 137,05 EUR

2. Pun. tuženika