Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-77/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja DG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Privredne banke d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-485/2021-26 od 22. svibnja 2023., 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  je

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-485/2021-26 od 22. svibnja 2023. u točkama I do VII te u točki IX i X izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđena je ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011345882 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. svibnja 2006., a koja glasi: « …sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila …» te da navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Točkom II izreke utvrđena je ništetnom odredba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u predmetnom Ugovoru, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « …tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.», odredba čl.5.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. », te odredba čl.6.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja … », te je utvrđeno da navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Točkom III izreke utvrđene su ništetnom odredba sadržana u čl.11.3. predmetnog Ugovora, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita … », te je utvrđeno da navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Točkom IV izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl.9. Ugovora, a koja glasi: « U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. », te je utvrđeno da navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Točkom V izreke naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana s osnova preplaćenog tečaja isplati iznos od 406,29 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom VI izreke naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 91,27 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom VII izreke naloženo je tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 909,18 kn sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom VIII izreke odbijen je zahtjev za isplatom po osnovi preplaćene kamate iznosa od 318,01 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Točkom IX izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.555,34 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke dok je točkom X odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv usvajajućeg dijela te presude i odbijajućih troškova postupka žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP) dok se protiv sadržajno odbijajućih troškova postupka iz točke IX izreke žali tužitelj sadržajno zbog pogrešne primjene materijalnog pravo.

3. Tuženik u žalbi tvrdi da je sud utvrđenje o ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pogrešno temeljio na utvrđenju iz presude donesene povodom kolektivne tužbe VTS-a koja da se ne odnosi i ne može odnositi na predmetni ugovor jer da je isti prestao isplatom kredita i da nema objektivnog identiteta spora. Tužitelj da se potpisom ugovora suglasio sa svim bitnim sastojcima. Kod sklapanja ugovora tuženik da je poštivao cjelokupnu zakonsku regulativu i tužitelj da nije zahtijevao raskid ugovora zbog povećanja kamatne stope i sve kasnije izmijenjene kamatne stope da su bile manje od najviše dopuštene kamatne stope. Valutna klauzula da je dopuštena odredbom članka 22. i 26. ZOO-a i da ju tuženik smije ugovarati. Tvrdi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne stranke nisu u nejednakom položaju jer valutna klauzule djeluje jednako prema svim sudionicima postupak. Ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita da imaju nesporno uporište u hrvatskom zakonodavstvu i pravu Europske unije jer da se radi o uslugama koje tuženik pruža klijentima i za koje usluge obračunava naknadu. Tvrdi i da je zastarjela predmetna tražbina jer da u smislu odredbe članka 215. stavak 1. ZOO- a teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta i da nije prekinuta danom podnošenja kolektivne tužbe. Kolektivna tužba, u smislu odredbe članka 502. c ZPP-a, da ne može nadomjestiti tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa.

4. Tužitelj u žalbi protiv odbijajuće odluke o troškovima postupka tvrdi da mu pripada pravo na cjelokupne troškove postupka jer da se drugačijom odlukom vrijeđa njegovo pravo na pristup sudu. Tvrdi i da je sud pogrešno utvrdio uspjeh u sporu uzimanjem u obzir samo kondemnatorni tužbeni zahtjeva bez deklaratornog zahtjeva. Tvrdi i da je pogrešno primijenio odredbe Tarife jer da tužitelju za pristup na ročište 03. prosinca 2021. i 10. veljače 2023. pripada naknada u punom iznosu budući da se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari, a ne samo o procesnim pitanjima kako pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja. Zaključno navodi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio tarifni razred od 75 bodova umjesto od 100 bodova.

5. Svaka stranka predlaže uvaženje svoje žalbe.

6. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

7. Žalbe stranaka nisu osnovane.

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio glede pobijanog dijela presude nespornim:

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između stranaka postupka 16. svibnja 2006. i da je tuženik tim ugovorom odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.700,00 CHF koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno odluci banke i da se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka te da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

Nastavno je utvrdio:

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjiva na ovaj predmet u smislu odredbe članka 502.a.st. 1. i 502.c ZPP-a.

-da je vještačenjem, na čiji matematički izračun tuženik nije imao primjedbi, utvrđeno da je tužitelj je na ime tečajnih razlika više uplatio iznos od 3.061,29 kn,

-da se o sadržaju odredbi Ugovora o isplati naknade z obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenoj otplati kredita, kako je utvrđeno iskazom tuženika nije pojedinačno pregovaralo već se radi o unaprijed formuliranim odredbama tipskog ugovora iz kojih nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, zbog čega da su takve odredbe nepoštene i kao takve ništetne i da tužitelj ostvaruje pravo na povrat isplaćenih sredstava po toj osnovi,

-da nije nastupila zastara tražbine po osnovu zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa na ime valutne klauzule jer da od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao zastrani rok od pet godina budući da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u tom sporu,

-da nije zastario ni zahtjev za isplatu tražbine po osnovu ništetnosti odredbi ugovora naplaćenih naknada za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita jer da u smislu odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je danom donošenja predmetne presude.

10. Pravilno je sud prvog stupnja osnovanost tužbenog zahtjeva utvrđivao kroz odredbe materijalnog prava Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 i156/22 - dalje ZOO).

11. Pravilno je kroz utvrđenje u ovom predmetu kao i prihvaćanjem utvrđenja iz presude povodom kolektivne tužbe utvrdio ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno analizom dokaza iz ovog predmeta pravilno je utvrdio ništetnim odredbu o ugovorenoj naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita.

12. Pravilno je utvrdio da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenja o ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz tog predmeta imaju učinak i na ovaj predmetu u smislu odredbe članka 118 ZZP/14 i članka 502.c ZPP-a.

13. Naime, tom je presudom utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača te da je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Istom presudom u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) je utvrđeno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

14. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku

glede ništetnosti valutne klauzule i

ugovorne odredbe o

promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd- 2507/2022 od 14. lipnja 2022).

15. Osim toga tuženik ni u ovom postupku nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njezinih obveza i da je unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Tuženik je trebao dokazati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su mu jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to nije dokazao, a nije ni predlagao relevantne dokaze na te okolnosti.

16. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

17. Prema tome, odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju, kako je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja, ovisila je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime je takve odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što je dovelo do toga, da je vjerovnik jednostrano odredio obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu nije mogao predvidjeti niti provjeriti.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika o dispozitivnosti sklapanja ugovora s valutnom klauzulom treba reći da je nesporno odredbama ZOO-a dopušteno zaključivanje ugovora valutnom klauzulom, no u konkretnom slučaju djelomična ništetnost predmetnog ugovora o kreditu nije utvrđena zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF već iz razloga tuženik nije na pravilan način informirao tužitelja o rizicima takve klauzule, a što je dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka.

19. Glede žalbenih navoda da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s valutnom klauzulom, valja reći da su neosnovani budući da činjenica da je tužitelj pristao na valutnu klauzulu, ne znači da pojedine odredbe Ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju ona o valutnoj klauzuli) ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

20. Glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi treba kazati da tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa jer predmetnim Ugovorom o kreditu promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme tim Ugovorom precizno ne određuju uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, već vjerovnik (ovdje tuženik) jednostrano određuje obvezu dužniku (ovdje tužitelju) koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21. Primjenom predmetnih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na bitni sastojak ugovora - "cijenu", što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

22. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja i da su ništetne sporne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za obradu kredita i za prijevremeno zatvaranje kredita i naveo je odlučne razloge za takvo utvrđenje koje žalbenim tvrdnjama nisu ni dovedeni u pitanje.

23.Točno je da tuženik kao trgovac ima određene troškove prilikom obrade kredita, koji se pokrivaju predmetnom naknadom (operativni i materijalni troškovi poput troškova djelatnika banke uključenih u pojedinim fazama obrade kredita koji uključuju pregovaranje sa strankama, prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, sastavljanje ugovora o kreditu, i slično), no sama činjenica da je trošak obrade kredita i naknada za obradu zahtijeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita i da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, ukazuje da tako ugovorenom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita, jer da su spornom naknadom plaćeni zaista stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu uvjetovani visinom odobrenog iznosa.

24. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba iz čl. 9. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu u visini utvrđenoj aktima banke jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i ne sadržava određene parametre ili kriterije o visini naknade za prijevremenu otplatu, već je upućivala na ''uvjete koje odredi kreditor''. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije tvrdio ni dokazivao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno visina tih troškova odnosi, a to nije učinio ni paušalnim pozivanjem na svoje akte kojom je ista propisana, učinjenim tijekom postupka. Kako se prema čl. 1024. ZOO-a, ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate, onda je takva ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, koji je za prijevremenu otplatu kredita platio naknadu u dosuđenom iznosu.

25.Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedeni svi troškovi u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu isplatu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

26.Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Osim toga bez prihvaćanja te ugovorne odredbe nije bilo moguće sklopiti ugovor iz čega se izvodi zaključak da je takvom ugovornom odredbom stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

27. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) činjenicu da su naknade slobodno ugovorena među strankama, jer se ništetne odredbe ne mogu ugovarati.

28. Neodlučna je žalbena tvrdnja da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje takvih naknada, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

29. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o zastari dosuđene tražbine po osnovi nepoštenih odredbi o valutnoj klauzuli jer ta tražbina nije u zastari budući da tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, vraćanju primljenog zbog djelomično ništetne odredbe ugovora, zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a. Osim toga pravilno je utvrdio sud prvog stupnja, a protivno žalbenim tvrdnjama, da zastara tražbine po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u predmetu zaštite kolektivnih prava, pokrenute podnošenjem kolektivne tužbe Udruge '' Potrošač '', pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012., a koja odluka je u dijelu utvrđenja ništetnim valutne klauzule i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. odnosno za promjenjivu kamatnu stopu 12. lipnja 2014., i do podnošenja tužbe u ovom predmetu 24. lipnja 2021. taj rok nije protekao. Osim toga pravilno je utvrdio i da nije zastarjela tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva za povratom jednokratne naknade z obradu kredita i za prijevremenu otplatu jer je dospijeće te tražbine nastupilo utvrđenjem ništetnim tih odredbi ugovora, a predmetne odredbe utvrđene su ništetnima tek pravomoćnošću predmetne presude kako je pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

30. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i visinu iznosa koji je tuženik dužan vratiti tužitelju po osnovi restitucijskog zahtjeva zbog ništetnosti predmetnih odredbi ugovora jer tuženik u žalbenoj fazi postupka nije doveo u pitanje matematički izračun dok je pravo na vraćanje pravilno temeljio na odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a koja propisuje da tužitelju s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

31. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju troškove postupka i protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja, pobijanom presudom dosuđeni su mu ukupni opravdani troškovi postupka, primjenom odredbe čl. 154. stavak 1. ZPP-a, a ne razmjerno uspjehu, kako tužitelj tvrdi u žalbi. Osim toga pravilno je utvrdio visinu troškova prema vps-u u vrijeme podnošenja tužbe, odnosno prema kasnije izmijenjenom (smanjenom tužbenom zahtjevu). Zaključno pravilno je sud prvog stupnja kod dosude troškova postupka primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. i 126/22:dalje-Tarife ) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske presude. Protivno žalbenim tvrdnjama, na ročištima održanim 03. prosinca 2021. i 10. veljače 2023. raspravljalo se samo o procesnim pitanjima, a ne i o glavnoj stvari i prvostupanjski je sud za pristup na ta ročišta pravilno dosudio tužitelju nagradu primjenom tbr. 9/2 Tarife.

32. Sukladno predmetnom utvrđenju, svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki 1. izreke.

33. Odbijen je kao neosnovan zahtjev stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka jer žalitelji nisu uspjeli sa žalbama (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a) te je odlučeno kao u točki 2. izreke.

34. Nepobijani dio točke VIII izreke presude, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić