Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž R-416/2021-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović-Kuprešak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske- Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-6/2019-23 od 20. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

1. Ukida se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-6/2019- 23 od 20. travnja 2021. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

2. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćene naknade za dežurstvo unutarnje službe iznos od 3.336,19 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u toj točki izreke, od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju s osnove neiskorištenih slobodnih dana iznos od 1.450,57 kn sa zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, u točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike neiskorištene dnevne stanke iznos od 17.837,30 kn bruto sa zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke, od dospijeća do isplate, dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.550,00 kn u roku od osam dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pobijajući presudu u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi ističe da su tužitelju u prijepornom razdoblju isplaćivani svi dodaci na plaću sukladno važećim propisima, prema stvarno obavljenom radu iskazanom u mjesečnim evidencijama rada, na temelju odredbi Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske koji predstavlja u ovom predmetu poseban zakon (lex specialis). Osim toga da su u istom razdoblju bili na snazi i podzakonski akti kojima je bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske. Navodi da prema tim propisima djelatnoj vojnoj osobi ne pripada pravo na uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, već mu pripada pravo na dodatke uređene posebnim propisom.

4. Tako da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno na aktivnom dežurstvu pripada dodatak po toj osnovi za svaki sat aktivnog dežurstva. Tijekom boravka na izdvojenom objektu da je tužitelj radio najviše 12 sati, a preostalo vrijeme je provedeno na odmoru te je evidentirano kao aktivno dežurstvo , pri čemu mu je bio osiguran smještaj i prehrana (tri dnevna obroka). Ističe da se za vrijeme dnevnog odmora kroz 12 sati tužitelj mogao odmarati, spavati, objedovati te se baviti drugim aktivnostima osim napuštanja objekta. Naglašava da je tužitelj radio u posebnom obliku rada u turnusu PORT te su mu zbog toga subote i nedjelje bile obračunate u dane odmora, budući da odmor čini jedinstvenu cjelinu rada u turnusu. Pojašnjava da taj oblik rada podrazumijeva sedam dana rada pa sedam dana odmora, pri čemu je to jedini mogući način organizacije po kojemu djelatnici mogu na kraju mjeseca ostvariti mjesečni fond sati. Tvrdi da vođenje evidencije o korištenju dnevnog odmora nije izričito propisano, ali da činjenica što odmor nije nigdje evidentiran ne znači da ga tužitelj nije koristio.

5. Smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a jer da je izreka proturječna razlozima presude te postoji proturječnost u razlozima glede odlučnih činjenica.

6. Predlaže presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika je osnovana.

8. S osnovom tuženik ukazuje da su razlozi pobijane presude dijelom proturječni ispravama u spisu, a dijelom nedostatni pa je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu naknade zbog neiskorištenih sati dnevnog odmora tijekom rada na izdvojenom objektu, zatim naknade po osnovi neisplaćene razlike za dežurstvo unutarnje službe te razlike naknade za dane koji padaju u subotu i nedjelju nakon sedmodnevnog rada na izdvojenom objektu.

10. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj u prijepornom razdoblju bio zaposlen kao djelatna vojna osoba u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske, na ustrojbenom mjestu dočasnika s mjestom službe u [adresa], da je bio upućivan na izdvojene objekte u trajanju od po sedam dana, da je nakon sedmodnevnog rada imao pravo na slobodne dane u istom trajanju, pri čemu su u slobodne dane uračunate i subota i nedjelja, inače neradni dani, te da je povremeno upućivan i na pojedinačno 24-satno dežurstvo za koje je ostvario i iskoristio slobodne dane. Također je utvrđeno da se na izdvojenom objektu osiguravao obrok tri puta dnevno, da tužitelj nije smio napuštati mjesto rada te da nije bilo propisano vrijeme u kojemu je mogao koristiti dnevnu stanku.

11. Prema ocjeni suda prvog stupnja, za vrijeme rada na izdvojenom objektu duljem od dvanaest sati, tužitelj je ostvario pravo na dnevni odmor od 60 minuta sukladno čl. III Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 118/09 i 118/12 – dalje Odluka o rasporedu /09), pa kako tuženik nije dokazao da mu je omogućio korištenje dnevnog odmora, zaključuje da tužitelj osnovano zahtijeva isplatu neiskorištenih sati dnevnog odmora, visina koje tražbine je utvrđena na temelju provedenog financijskog vještačenja.

12. Nadalje je ocijenjeno da su osnovane tvrdnje tužitelja o pogrešnom obračunu subote i nedjelje u dane sedmodnevnog odmora, budući da se radi o inače neradnim danima, pri čemu s sud prvog stupnja poziva na primjenu čl. XI i XII Odluke/09. Također je utvrđeno da je tužitelj u prijepornom razdoblju obavljao dežurstvo unutarnje službe po 24 sata, pri čemu se u razlozima presude pojašnjava što se smatra aktivnim dežurstvom te kakav oblik rada je stražarska služba, a sve u kontekstu primjene Odluke o rasporedu /09.

13. Sud prvog stupnja je ocijenio stručnim i objektivnim nalaz vještaka, utvrdivši da je tuženik dostavio isprave o radnoj angažiranosti tužitelja, kao što su dnevne evidencije radnog vremena, mjesečno izvješće o ostvarenim satima posebnih dodataka te je na temelju nalaza utvrdio da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike na ime naknade za subotu i nedjelju, koji dani su evidentirani kao slobodni dani, u iznosu od 1.450,57 kuna bruto, zatim na ime neisplaćene naknade za dežurstvo unutarnje službe u iznosu od 3.336,19 kuna bruto te na ime neiskorištene dnevne stanke od 60 minuta u iznosu od 17.837,30 kuna bruto za cijelo utuženo razdoblje.

14. Prema stajalištu suda prvog stupnja tuženik nije dokazao da je provodio preraspodjelu radnog vremena, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu za rad duži od punog radnog vremena. Glede dežurstva, ocjenjuje da se pod aktivnim dežurstvom smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora tijekom 24- satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu, a što da je imao u vidu vještak prilikom izrade nalaza, u skladu s točkom V Odluke o rasporedu /09 pa ne prihvaća tvrdnju tuženika da se u nazočnom slučaju radi o posebnom obliku rada u turnusu PORT.

15. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i 3. ZPP-a te su tužitelju dosuđeni troškovi zastupanja odvjetnika u cijelosti, kao i troškovi vještačenja, u ukupnom iznosu od 15.500,00 kuna.

16. Prije svega treba navesti da bi se na pravni odnos stranaka za razdoblje do 26. lipnja 2013. primjenjivao Zakon o službi u oružanim snagama iz 2002. („Narodne novine“ broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje ZSOS/02), a od 26. lipnja 2013. Zakon o službi u oružanim snagama iz 2013. („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 – dalje ZSOS/13). Prema čl.169. ZSOS/02 plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću dok prema čl. 170. istog zakona zbog otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti, djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na dodatke na plaću, pri čemu se dodatak utvrđuje u postotku od osnovice plaće djelatne vojne osobe. Za razliku od toga, člankom 155. ZSOS/13 je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, subotom, nedjeljom, blagdanom, neradnim danom, stanju pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke za vojnu službu u skladu s člankom 139. istog zakona. Dodaci na plaću su dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe te za deficitarna zvanja i struke (st.1.). Dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada (st.2.), pri čemu dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe (st.3.), a dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada (st.4.).

17. U istom razdoblju su bili u primjeni i provedbeni propisi, između ostalih Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 33/14- dalje: Pravilnik /14), koji je stupio na snagu 1. lipnja 2014., a kojim je propisano da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve osobe raspoređene na dužnosti djelatne vojne osobe u postocima koji su propisani s obzirom na čin vojne osobe, te njihov raspored u ustrojbene jedinice (čl. 6.). Glede prava na odmor, na snazi su bile Odluka o rasporedu /09 i Odluka o rasporedu radnog vremena od 28. svibnja 2014. („Narodne novine“ broj 66/14-dalje Odluka/14), pri čemu je člankom III st. 6. Odluke/09 propisano pravo djelatnih osoba na dnevni odmor od 60 minuta kod 12-satnog dnevnog radnog vremena, dok je Odlukom/14 u članku XI propisano pravo djelatne vojne osobe koja radi u turnusu na odmor u trajanju od 60 minuta, ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla. Treba navesti i to da je člankom XII iste Odluke propisano da je kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima poseban oblik rada u turnusu.

18. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu naknada koje su dospjele za vrijeme važenja ZSOS/13, međutim glede naknade na ime neiskorištene stanke, za prva dva utužena mjeseca su na snazi bili provedbeni propisi koji su doneseni u primjeni ZSOS/02, u skladu s člankom 218. ZSOS/13.

19. Stoga na pravni odnos stranaka (osim narečenog izuzetka) treba primijeniti odredbe ZSOS/13 te odredbe Odluke o rasporedu /14 i Pravilnika /14, a koji na drugačiji način propisuju prava djelatnih vojnih osoba na isplatu naknada koje su predmetom ovog postupka, u odnosu na ranije propise.

20. Iz isprava koje su priložene u spisu, posebice dnevnih evidencija radnog vremena za pojedine mjesece, bi proizlazilo da je evidentiran svaki oblik rada tužitelja, dok je u obračunskim listama plaće za svaki pojedini mjesec posebno obračunat redovan rad, rad na blagdan te dodaci na plaću. U ovom parničnom postupku je proveden dokaz saslušanjem tužitelja, ali je izostalo pojašnjenje tvrdnje tužitelja o neiskorištenoj dnevnoj stanki u svakom danu prijepornog razdoblja, posebice s obzirom na iskaz tužitelja da su na izdvojenom objektu imali pravo na konzumaciju tri obroka (od po pola sata).

21. Treba istaći da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da je teret dokaza o tome da tužitelj nije koristio dnevnu stanku bio na tuženiku. Naime, prema pravilu iz čl. 7. ZPP-a (da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice), teret dokaza o tome je na tužitelju. Takvo stajalište je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske (u presudi broj Rev 300/2023 od 23. svibnja 2023. prethodno odgovorivši i na postavljeno pitanje tuženika glede obveze evidentiranja stanke na način da tuženik nije bio dužan u evidencijama radnog vremena evidentirati i korištenje dnevnog odmora) pa valja zaključiti da je sud prvog stupnja, pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev. Treba dodati da je pitanje prehrane vojnih osoba u prijepornom razdoblju bilo propisano Pravilnikom o prehrani pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 131/13, 36/15,51/15 i 121/16).

22. Pored toga, zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije radio u posebnom obliku rada u turnusu je u suprotnosti s ispravama koje je tuženik priložio u spis, i to mjesečnim evidencijama radnog vremena u kojima je evidentiran rad tužitelja kroz sedam dana u kontinuitetu u obliku PORT, kao i stvarna prisutnost na radu od 12, odnosno 24 sata, a što bi ukazivalo na oblik rada propisan člankom XII Odluke o rasporedu/14 koja je u primjeni u ovom postupku.

23. Stoga će sud prvog stupnja otkloniti narečenu povredu postupka te će pravni odnos stranaka raspraviti primjenom propisa koji su u razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom bili na snazi. U okviru iznesenih dokaznih prijedloga stranaka je potrebno upotpuniti relevantno činjenično stanje, posebice u odnosu na korištenje dnevnog odmora za vrijeme rada na izdvojenom objektu te razjasniti na koji način je bila organizirana prehrana za vrijeme rada na izdvojenom objektu, posebice jesu li vojne osobe za vrijeme rada od 12 sati mogle konzumirati obroke, a zavisno o tome, može li to vrijeme predstavljati dnevni odmor. Nakon što provede potrebiti dokazni postupak, sud prvog stupnja će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja ukinuti primjenom čl. 369. st 1. ZPP-a.

25. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Rijeci, 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara