Zakon.hr

P-1032/2025-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja, NU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, ul. Franje Račkog 6, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 8.prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno,punomoćnika tužiteljice odvjetnika Tomislava Bogdan,te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9012257888, zaključenog dana 31.01.2007. god. između tužitelja IU i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, a koja u čl. 11. st. 3. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 78,70 EUR (sedamdesetosameurasedmadesetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.03.2007. god. do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 123,97 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 17.prosinca 2025. pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV . S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 57,20 EUR (pedesetsedameuradvadesetcenti),sa zateznom kamatom tekućom od dana 01.03.2007. do isplate – se odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 28.srpnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da dana 31.01.2007. god. tužitelj IU i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, zaključili su Ugovor o kreditu broj 9012257888, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita i davatelju osiguranja, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 8.714,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 11. st. 3. ugovorena je jednokratna naknada za korištenje kredita u visini od 1,50 % od cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita. S obzirom da je predmetni Ugovor zaključen i realiziran 02.02.2007. god. tužitelju je dana 28.02.2007. god. naplaćen iznos od 130,72 CHF kao naknada za korištenje kredita, a što je vidljivo iz otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope od 31.01.2007. Tužitelj ističe kako se toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika (banke) te implementirana u tipski ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Isto tako, tužitelj ističe kako mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navedena odredba (čl. 3.) je i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima, sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a i istu naknadu mora vratiti. Tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (nepoštena i ništetna ugovorna odredba) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, a ujedno je takvo formuliranje nepoštena poslovna praksa, konkretno zavaravajuća poslovna praksa pobliže opisana u čl. 107. do 110. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Dakle, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Za napomenuti je kako je na dan utuženja iznos naplaćene naknade u CHF po srednjem tečaju tuženika iznosio 135,90 EUR, stoga ovim putem tužitelj upravo taj iznos potražuje od tuženika. Opreza radi, tužitelj napominje i kako se protiv tuženika pred Općinskim sudom u Osijeku već vodio parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti odredbi koje se odnose na jednostrano povećanu kamatnu stopu i tečaj CHF te isplatu pretrpljene štete i stečenog bez osnove na temelju toga, a koji je pravomoćno završen. Slijedom svega izloženog, tužitelj predlaže da nadležni sud donese sljedeću presudu:

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 135,90 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.03.2007. god. do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Tuženik prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.463,12 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 135,90 EUR. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud – na temelju članka 40. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: „ZPP“) – odredi vrijednost predmeta spora u iznosu stvarnog imovinskog interesa tužitelja. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome, ističe:

- nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU),

- načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka,

- isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU,

- ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost.

Gore citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbe koja je predmet ovog spora prošlo više od 18 godina. Razdoblje od 18 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi. To tim više ima li se na umu kako je ulazna naknada plaćena neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku odnosno, utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. U odnosu na naknadu za obradu kredita: Tuženik ne spori da je dana 31. siječnja 2007. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 9012257888 (dalje: „Ugovor“) te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada. Međutim, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tuženik ne osporava da je naplaćena naknada u iznosu od 130,72 CHF, no pogrešno tužitelj potražuje iznos od 135,90 EUR s obzirom da je naknada naplaćena po srednjem tečaju tuženika na dan 28. veljače 2007., a koji je iznosio 0,220463. Slijedom navedenog naplaćen je iznos od 592,94 HRK što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 78,70 EUR. Stoga tužitelj neosnovano potražuje iznos od 135,90 EUR. Nadalje, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 11. stavka 3. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Uz navedeno, u odnosu na navode tužitelja kako je obveza utvrđena spornom odredbom potpuno neodređena i neodrediva, te posljedično nepoštena i ništetna sukladno članku 270. Zakona o obveznim odnosima, tuženik ističe kako je nesporno da ugovor sukladno odredbi članka 272. ZOO-a sadrži sve podatke temeljem kojih je tužitelj, jednostavnom matematičkom operacijom mogao izračunati iznos naknade za obradu kredita. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Isti stav zauzima i sudska praksa pa tako Županijski sud u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž- 230/2023 od dana 9. veljače 2023. prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka ZZP/07.“

Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u t. 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, da se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope. Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatnu stopu kao slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“. Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od dana 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz čl. 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz čl. 7. st. Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“. Navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od dana 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“.. Tuženik ovim putem ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 8.714,86 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50%. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“. U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. . Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove –načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). Budući da se tužitelj poziva na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba članka 11. stavka 3. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U pisanom podnesku od 4. studenog 2025. (stranica 33 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da ne spori datum naplate, ali spori visinu naknade za obradu kredita. Navodi da ne osporava da je naplaćena naknada u iznosu od 130,72 CHF, no da tužitelj pogrešno potražuje iznos od 135,90 EUR s obzirom da je naknada naplaćena po srednjem tečaju tuženika na dan 28.veljače 2007.,a koji je iznosio 0,220463,te je slijedom navedenog naplaćen iznos od 592,94 HRK što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 78,90 EUR, tada tuženik tu visinu naplaćene naknade ne bi sporio, te bi se izbjeglo nepotrebno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

4.Na ročištu održanom kod ovog suda dana 5.studenog 2025. (stranica 35 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da nije sporno da je naplaćena naknada u iznosu od 130,72 CHF, što je razvidno iz otplatne tablice, a tužitelj je u tužbi navedeni iznos pretvorio u valutu EUR po službenom tečaju tuženika sa službene stranice PBZ. Primijenio je tečaj na dan podnošenja tužbe, tj. na dan 26. srpnja 2025. na istom ročištu punomoćnik tužitelja izjavio je da ne predlaže provođenje dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem jer da se radi o sporu male vrijednosti (stranica 35 spisa)

5.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, Otplatnu tablicu, PBZ Tečajnu listu arhiva, te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.

6.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi.

7.Nije sporno među parničnim strankama da je dana 31.siječnja .2007. god. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012257888 između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kojim ugovorom je kreditor odobrio tužitelju kredit u iznosu od 8.714,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl.1.). Namjena kredita je za kupnju vozila (čl.2.).Rok otplate kredita je 60 mjeseci (čl.6.). Odredbom čl.11.st.3. navedenog ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.. sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“.

8.Nije sporno da je tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva naplaćen dana 27. studenog 2007. iznos od 130,72 CHF (Otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope-stranica 9 spisa). Sporan je preračun navedenog iznosa u valutu EUR.

9.Tužitelj IU, saslušan u svojstvu stranke izjavio je da 2007. godine odlučio se na kupovinu osobnog automobila, u svezi čega je otišao u auto kuću Škoda u Osijeku, gdje je odabrao automobil. Imao je sredstava za platiti dio kupoprodajne cijene, a za preostali dio odlučio je podići kredit. U auto kući su mu rekli da imaju poslovnu suradnju sa Privrednom bankom Zagreb, te da će oni to sve riješiti. Nakon dva tri dana pozvali su ga u auto kuću gdje su mu predočili unaprijed pripremljen tekst ugovora o kreditu koji je pročitao. Iako je tražio kredit u kunama, u auto kući su mu donijeli ugovor u kojem je bilo navedeno da se radi o kreditu u valuti CHF. Ne može se sjetiti koji je bio iznos naveden u ugovoru u valuti CHF. U ugovoru nije ništa mogao promijeniti, to je bio unaprijed pripremljen tekst ugovora. Odabrao je automobil i odgovarali su mu ponuđeni uvjeti u tom ugovoru. U ugovoru je uočio da mora platiti nekakvu naknadu. Rečeno mu je da je to uobičajena naknada koja se naplaćuje u svim bankama. Rečeno mu je da je ugovor hoću ili neću te da ne može ništa promijeniti. Ugovor je potpisao u auto kući. Išao je također ovjeriti ugovor kod javnog bilježnika. Kod javnog bilježnika mu je rečeno da ako ne bude redovno plaćao kredit da će mu oduzeti auto. U auto kući mu je rečeno da je valuta CHF stabilna te da je Švicarska stabilna država. Kao što je rekao kredit mu je predočen u auto kući te nije išao kod drugih banaka se interesirati. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u Zajednici tehničke kulture grada Osijeka, na radnom mjestu voditelja centra. Nije imao privatnu firmu niti obrt. Sredstva kredita je utrošio u svrhu u koju je podignut, tj. tim sredstvima je kupljen automobil, te su isplaćena na račun auto kuće. Kredit je sam otplaćivao i otplatio. Na pitanje punomoćnika tužitelja dok mu nije uručen ugovor, da li je djelatnik auto kuće i jednom riječju spomenuo da će se naplatiti naknada, tužitelj je izjavio da nije (stranica 35 spisa).

10.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

12.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

13.Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14.Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. čl.11.st.3. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita za obradu kreditnog zahtjeva, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kreditnog zahtjeva, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade prilikom prvog korištenja kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

15.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za obradu kreditnog zahtjeva u konkretnom slučaju. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 78,70 EUR koji je tužitelj platio na ime naknade pri korištenju kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja odnosno kako je to zatraženo tužbom od dana 1.ožujka 2007. do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

16.Za navesti je u ovoj pravnoj stvari a kako je naprijed navedeno da nije sporno među parničnim strankama da je dana 28. veljače 2007. godine tuženik naplatio tužitelju na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 130,72 CHF, tj. iznos od 1,50% od iznosa kredita, sukladno toč.11.3. ugovora o kreditu (Otplatna tablica - stranica 9 spisa), a kojim ugovorom je ugovorena isplata kredita i otplata kredita po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita odnosno na dan plaćanja. S obzirom na izloženo razvidno je da je predmetna naknada naplaćena po srednjem tečaju tuženika na dan 28.veljače 2007. godine, koji je prema priloženoj uz odgovor na tužbu Tečajnoj listi tuženika – arhiva (e-spis) na dan 28.veljače 2007. iznosio 0,220463 ( 1 : 0,220463 = 4,535908 HRK x 130,72 CHF = 592,94 HRK, što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 78,70 EUR). Za napomenuti je da tužitelj na navedenu okolnost nije predložio provođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, te je stoga sud tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu odbio kao neosnovan.

17.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

17.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

17.2.Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.

18.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.2. ZPP. ,s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti novčane tražbine tužitelja, a ne kako je to tužitelj naznačio u tužbi, s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr- 475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.)

18.1.Tužitelj je uspio u postupku po osnovi 100%,a po visini 57,91%, što iznosi 157,91%,te kada se navedeni iznos podijeli sa 2 (osnova i visina) proizlazi uspjeh tužitelja u postupku od 78,96%, a uspjeh tuženika u postupku od 21,04%.Primjenom metode iz čl.154. ZPP oduzimajući manji postotak od većeg utvrđen je uspjeh tužitelja u postupku od 57,92%,pa s obzirom na navedeno prema mišljenju ovog suda svaka stranka dužna je snositi svoj trošak.

18.2. Tužitelj je imao trošak koji se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) u visini 25 bodova, sastav pisanog podnesaka od 23.09.2025. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 05.11.2025. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR - ukupno iznos od 214,04 EUR. S obzirom na uspjeh u postupku tužitelju pripada 57,92% navedenog iznosa tj. iznos od 123,97 EUR, koji iznos je sud naložio tuženiku platiti tužitelju na ime naknade parničnog troška.

19.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

20.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 17. prosinca 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte