REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5448/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Mardešiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, temeljem generalne punomoći Su-154/08, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 07. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja RV, odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika ĆV, odvjetničke vježbenice, dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja [adresa], 10436 Rakov Potok, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % ( slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…''.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova plaćene naknade za obradu kredita, iznos od 177,22 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 31.01.2007. godine pa do isplate,

kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 892,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17.12.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 21.08.2025. tužitelj navodi da je dana 31.01.2007. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu, broj Ugovora: 9012255155, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.615,52 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Predmetni kredit je otplaćivan u mjesečnim anuitetima do 31.01.2013. godine kada je otplaćen u cijelosti od strane ovdje tužitelja. Odredbom čl. 11. točka 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je tužitelj predniku tuženika dužan platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita-prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita. Tužitelj je zbog korištenja navedene odredbe bio dužan i platio tuženiku dana 31.01.2007.g naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.335,28 kn, odnosno 177,22 eur. Tužitelj ističe kako je odredba čl. 11. točka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena i ništetna ugovorna odredba, prvenstveno jer je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljen od strane tuženika kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a što je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine. Tuženik je odredio tužitelju plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, točnije samo jedna ugovorna strana – tuženik je bio ovlašten svojim aktom odrediti jednokratni iznos naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe pa se dakle radi o jednostranoj odluci tuženika što je prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, te je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna.

2. Odredbama čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odredbom st. 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka ZPP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje, odredbama čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Odredbama čl. 59. ZZP-a propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ni o odredbama koje se odnose na naplatu naknade za obradu kredita. Osim toga tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužitelja na bilo koji način upoznao za koju se usluge, odnosno troškove navedena naknada određuje, takva obveza nije uopće za tužitelja bila određena, a ni odrediva, što je protivno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba st. 3. istog članka određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zatezne kamate na preplaćeni iznos od dana stjecanja prema čl. 1115. ZOO-a.

3. S obzirom na gore navedeno, osim utvrđenja ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, tužitelj u ovom postupku potražuje od tuženika povrat isplaćene jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 177,22 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga, tužitelj u tužbi predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, sklopljenog između tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, kao kreditora i tužitelja STJEPAN [adresa], 10436 [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % ( slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…“

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ZV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova plaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 177,22 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 31.01.2007. godine pa do isplate po stopi koja se određuje do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 01. siječnja 2023. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje

dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni trošak ovog parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate po stopi koja se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.''

4. Tuženik u odgovoru na tužbu od 22.09.2025. navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.504,58 EUR kao suviše visoko naznačeno u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 177,22 EUR. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da sud – na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: „ZPP“) – odredi vrijednost predmeta spora u iznosu ne većem od 177,22 EUR.

5. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U odnosu na zahtjev za povratom sporne naknade, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove stoga se primjenjuje zastarni rok od pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenog na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava, stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21 u kojoj se, u bitnome, ističe:

- nacionalni poredak osigurava zaštitu potrošača uspostavljenu pravom EU, poštujući načelo ekvivalentnosti (implementirana rješenja nisu nepovoljnija od sličnih situacija u nacionalnim pravima) te načela djelotvornosti (implementirana rješenja ne onemogućuju ili ne otežavaju korištenje prava potrošača iz prava EU),

- načelo djelotvornosti u obzir treba uzeti u obzir opća načela na kojima se temelji nacionalni pravosudni sustav, uključujući načelo pravne sigurnosti i dobrog odvijanja postupka,

- isticanje prigovora zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer ne onemogućuju niti pretjerano ne otežava ostvarenje prava dodijeljenih pravom EU,

- ne protivi se pravu EU da pružatelj usluga ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovorne i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Gore citirana shvaćanja Europskog suda ukazuju na to da nije moguće zanemariti institut zastare u situaciji kada je od sklapanja ugovora o kreditu i odredbi koja je predmet ovog spora prošlo 18 godina. Razdoblje od 18 godina znatno premašuje neki razuman vremenski period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu odnosno odredbi o ulaznoj naknadi. To tim više ima li se na umu da je ulazna naknada plaćena neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog djelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade. Stoga, temeljem načela djelotvornosti na koje se poziva Europski sud, treba uzeti u obzir da objektivan rok od 5 godina od dana kada je izvršeno plaćanje sporne naknade predstavlja razuman period u kojemu je prednik tužitelja i/ili tužitelj mogao postati svjestan eventualnih ništetnosti te odredbe, a u skladu s općim načelima o institutu zastare, te je isto trebalo primijeniti u ovom postupku, odnosno utvrditi da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja. Slijedom navedenog, nesporno je da je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari.

6. U odnosu na naknadu za obradu kredita, tuženik ne spori da je sa tužiteljem sklopio ugovor o autokreditu broj 9012255155 (dalje u tekstu: „Ugovor“) te da je tužitelju dana 31. siječnja 2007. godine naplaćena jednokratna naknada kako je i naznačeno u tužbi. Međutim, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade istoga u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, stoga sporna odredba Ugovora o troškovima obrade istoga ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% vrijednosti kredita (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje, niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima banke čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Nastavno na navedeno, tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene usluge se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Isti stav zauzima i sudska praksa pa tako Županijski sud u Splitu u t. 23. presude posl. broj Gž-230/2023 od dana 9. veljače 2023., pozivajući se na čl. 99. ZZP/07, prilikom odbijanja tužbenog zahtjeva ističe: „radi se o ugovornim odredbama koje su jasne, lako razumljive i uočljive, zbog čega uopće nije dopušteno ispitivati njihovu poštenost sve sukladno odredbi članka 99. ZZP/07.“ Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj Pž-2437/2022 od dana 24. svibnja 2023. potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom je u t. III. zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i isplatu odbijen te u t. 29. obrazloženja utvrđuje „sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, da se sporna naknada ima smatrati dijelom ukupne cijene kredita proizlazi i iz definicije instituta efektivne kamatne stope. Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatnu stopu kako slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“ Uz navedeno, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

7. Tuženik, a u odnosu na pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, navodi da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati kako tužitelj pogrešno ističe u tužbi). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja Ugovora ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu predmetna odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s predmetnom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima sklapanja kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti Ugovor s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja Ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

8. Tuženik, a u odnosu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe da tužitelj pogrešno ističe kako je ugovaranjem sporne naknade došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Uz navedeno, nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena. Tužitelj samo paušalno navodi da nije imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj iste, stoga se smatra nepoštenom. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik dostavlja presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od dana 5. ožujka 2020. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem se traži utvrđenje ništetnosti odredbi o troškovima obrade kredita. Tako sud ističe: „..ovaj sud smatra da dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita iz čl. 5. str. 2. Ugovora, ugovorene zatezne kamate u slučaju pada u zakašnjenje iz čl. 7. st. Ugovora i konačno ugovorene naknade za prijevremeno vraćanje kredita iz čl. 8. st. 1. i 2. Ugovora su neosnovani. Prije svega, naprijed navedene odredbe iz spornog Ugovora, po motrištu suda dovoljno su jasne i razumljive odnosno, čak i uobičajene za Ugovore o kreditu iz toga razdoblja u bilo kojoj valuti, a koje su korisnici kredita mogli i očekivali, to i prema samoj formulaciji teksta iz spornog Ugovora, sud ne vidi što bi za prvotužitelja u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitnim.“ Navedenu presudu potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od dana 24. veljače 2021. Tako drugostupanjski sud navodi: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“ Tuženik ukazuje i na recentnu sudsku praksu u kojoj je o transparentnosti sporne ugovorne odredbe zauzet jednak stav – presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-279/2023 od 08.03.2023.

9. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 19.615,52 CHF (u kunskoj protuvrijednosti) a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50% iznosa kredita. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“ U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) gdje je Sud Europske unije presudio sljedeće: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Slijedom navedenog, Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u kojoj se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17). Budući da se tužitelj pozivao na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temeljem navoda kako u trenutku sklapanja ugovora korisnik kredita nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je takav zahtjev tužitelja u potpunosti neosnovan. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojega bi odredba o troškovima obrade ugovora o kreditu bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa.

10. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenog u tužbi pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja Ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

11. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012255155 od 30.01.2007. s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod brojem ovjere OU-110/2007-1 od 31.01.2007. (list 6 – 10 spisa), obavijest tuženika o konačnoj otplati kredita upućenu tužitelju (list 11 spisa), e-mail poruku tuženika upućenu tužitelju (list 12 spisa) i u knjigovodstvenu karticu kredita (list 13 – 23 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 104 – 105 spisa).

12. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012255155 od 30.01.2007. s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod brojem ovjere OU-110/2007-1 od 31.01.2007. (list 6 – 10 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu dana 30.01.2007. tuženik, kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 9012255155 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit za kupnju vozila u iznosu od 19.615,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 72 mjeseca, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 5,10 % godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom Banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te da Ugovor o kreditu, u članku 11.3., sadržava ovdje pobijanu odredbu koja glasi: ''Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita … ''.

14. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, iako je odredbom čl. 11.3. Ugovora o kreditu određeno da je korisnik kredita dužan platiti banci, tj. tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita sukladno Odluci banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te iako je odredbom čl. 11.8. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, kao i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika koji se spominju u Ugovoru o kreditu (Odluku banke, tj. tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, Opće uvjete poslovanja tuženika, kao i ostale akte banke kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate citiranog Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

15. Među strankama nije sporno (list 52 spisa), a isto proizlazi i iz obavijesti tuženika o konačnoj otplati kredita upućenu tužitelju (list 11 spisa), e-mail poruke tuženika upućenu tužitelju (list 12 spisa) i knjigovodstvene kartice kredita (list 13 – 23 spisa), da je tužitelj dana 31.01.2007. isplatio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.335,28 kn, odnosno sada 177,22 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a na način da je tuženik za ovaj iznos umanjio iznos kredita koji je isplatio tužitelju.

16. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 104 – 105 spisa), te je njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.

17. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelju da djelatnici banke, tj. tuženika nisu dopustili da pregovara o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita, već je tužitelju kredit ponuđen po principu ''uzmi ili ostavi'', da tužitelju djelatnici tuženika nisu objasnili na što se odnosi naknada za obradu kredita, da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita radio kao autolimar u auto kući Peugeot na Jankomiru, a sredstva odobrenog kredita je iskoristio tako da je s tim sredstvima dijelom platio novi automobil koji je kupio, a dio sredstava za kupnju automobila je već imao, kao i da je ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka, tj. tuženik.

18. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen kao autolimar u auto kući Peugeot na Jankomiru, a sredstva odobrenog kredita je iskoristio tako da je s tim sredstvima dijelom platio novi automobil koji je kupio, a dio sredstava za kupnju automobila je već imao, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

19. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava). Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu navodi da ista iznosi ''1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita …'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), pa je stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

20. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. tuženik nije niti predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito unaprijed u svojim općim uvjetima, tj. Odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, propisao visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljev u visini od 1,50 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.

21. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

22. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika uopće nisu omogućili tužitelju pregovaranje o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama utvrdio da je ista odredba neodređena i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu za obradu kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnose, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti je obrazložio koje usluge tuženika se plaćaju ovom naknadom, odnosno zašto je naknada za obradu kredita ugovorena upravo u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita.

23. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe, a na ime naknade za obradu kredita, tuženiku isplatio prilikom isplate kredita dana 31.01.2007. iznos od 1.335,28 kn, odnosno sada 177,22 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredbe sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točki I, a kada je sud utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna.

24. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu tužitelj isplatio tuženiku dana 31.01.2007. iznos od 1.335,28 kn, odnosno sada 177,22 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno kunsku protuvrijednost iznosa od 294,23 CHF (kako to proizlazi iz knjigovodstvene kartice kredita, list 13 – 23 spisa), dakle relativno i apsolutno velik iznos imajući u vidu iznos odobrenog kredita i početno ugovoreni iznos anuiteta kredita, to je sud je utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.

25. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužitelj izvršio isplatu tuženiku, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude u točki II kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu (tj. iznos od 177,22 EUR), sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja, tj. od dana uplate (dana 31.01.2007.), s tim da je sud odluku o kamatama donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

26. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za isplatu na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su- IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21.08.2025., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja.

27. Neosnovano tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj u ovom predmetu postavlja dva zahtjeva - i na utvrđenje i na isplatu, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da je tužitelj u tužbi pravilno označio vrijednost predmeta spora.

28. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i za ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.504,58 EUR, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 07.10.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištu od 07.11.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, te za sastav podneska od 28.08.2025. (Tbr. 8/4) 25 bodova, što ukupno iznosi 325 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 650,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 162,50 EUR, to ukupno iznosi 812,50 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 892,14 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

29. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužitelju nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužitelja na isto, kao i da na istom ročištu tužitelj nije iznosio nikakve navode.

30. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 17. prosinca 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužitelja - uz rješenje - nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Pun. tuženika