Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-796/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zvjezdana Barić, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 324/2024-22 od 22. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-324/2024-22 od 22. svibnja 2025. pod toč. I., II. i V. izreke te se u tome dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka će se odlučiti konačnom odlukom.

Obrazloženje

I. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe ugovora sadržane u članku 7. 8. i 9. ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-510386169 koji su tužitelj kao korisnik kredita i banka kao tuženik zaključili 3. ožujka 2008., a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem ovjere OV.2214/08, 4. ožujka 2008., pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 8.799,58 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, pod toč. III. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu 4.472,70 eura s pripadajućim zateznim kamatama, pod toč. IV. izreke odbačen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe ugovora sadržane u članku 10. ugovora o kreditu br. 2402006- 1031262160/51401652-510386169 koji su tužitelj kao korisnik kredita i banka kao tuženik zaključili 3. 3. 2008., a pod toč. V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove iznosu od 860,00 eura u roku, dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Ujedno potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 179,17 eura.

3. Žalba tuženika je osnovana.

4. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), na koju izrijekom upire tuženik u žalbi, a s obzirom na to da se pobijana presuda ne može ispitati, jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

5. Ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe članka 7., 8. i 9. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51401652-510386169 od 3. ožujka 2008., koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor. Odredbom članka 7. navedenog Ugovora uređen je način vraćanja kredita, odnosno broj i iznos mjesečnih anuiteta i njihovo dospijeće, ugovorena je valutna klauzula u eurima te je predviđena naplata dospjelih iznosa zapljenom dijela plaće korisnika kredita. Odredbom članka 8. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja početno iznosi 9,25 % godišnje i koja se obračunava primjenom proporcionalne metode te je u stavku 2. tog članka predviđena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, dok je u stavku 3. tog članka ugovorena naplata interkalarne kamate. Konačno, člankom 9. Ugovora predviđena je kamata po dospijeću.

6.1. Predmet spora je i zahtjev da se naloži tuženiku da tužitelju isplati s osnove ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke iznos od 8.799,58 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Osnovano tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge za utvrđenje ništetnim odredbi članka 7., članka 8. stavka 1. i 3. te članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu, a zbog čega se pobijana presuda u tom dijelu ne može ispitati.

8. Nadalje, glede ništetnosti odredbe članka 8. stavka 2. predmetnog Ugovora, a kojom odredbom je određeno da promjene kamatne stope ovise o odlukama tuženika, osnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 502.c ZPP-a kada se pozvao na presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača-korisnika kredita koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012. To stoga što predmet kolektivnog spora nije bila zaštita potrošača glede ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u eurima, pa slijedom toga prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije bio vezan za činjenična i pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koja se odnose na ništetnost odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke.

8.1. Stoga je prvostupanjski sud bio dužan u skladu s navodima i prijedlozima stranaka provesti dokazni postupak u odnosu na ništetnost predmetne ugovorne odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu, a što je od odlučnog značaja i za pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu 8.799,58 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

8.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je razmotrio pitanje razumljivosti sporne ugovorne odredbe u smislu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 125/07 – dalje: ZZP), no nije potom proveo test poštenosti predmetne ugovorne odredbe prema čl. 96. ZZP-a te s tim u vezi nije ocijenio iskaz tužitelja, a slijedom čega se ni odluka o utvrđenju ništetnom odredbe članka 8. stavka 2.

Ugovora o kreditu ne može ispitati.

9. Konačno, ovdje je ujedno za naglasiti da opravdano tuženik u žalbi ističe i da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja za isplatu posve zanemario bitan navod tuženika iz odgovora na tužbu da do povećanja kamatne stope s 9,25 % na 9,75 % u svibnju 2008. nije došlo na temelju jednostrane odluke tuženika prema članku 8. stavku 2. Ugovora o kreditu, nego zbog ostvarenja uvjeta iz članka 14. stavka 3. Ugovora o kreditu.

9.1. Naime, prema članku 14. stavku 3. Ugovora o kreditu predviđeno je da se ovdje tužitelj obvezuje otvoriti tekući račun kod tuženika odmah po potpisu tog Ugovora te da će u roku od 90 dana od sklapanja tog Ugovora prebaciti redovne mjesečne prihode preko računa otvorenog kod tuženika. U suprotnom tuženik može naplatiti jednokratnu proviziju od najviše 3 % preostale glavnice kredita ili uskladiti kamatnu stopu za najviše jedan postotni poen u odnosu na kamatnu stopu iz članka 8. tog Ugovora.

9.2. Nastavno na prethodno, tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj nije postupio u skladu sa svojom obvezom iz članka 14. stavka 3. Ugovora, odnosno da nije prebacio redovne mjesečne prihode na račun otvoren kod tuženika, a što je potkrijepio izvodom prometa po računu (listovi 37. i 38. prvostupanjskog spisa).

9.3. Ovaj drugostupanjski sud ističe da je eventualna osnovanost tog navoda tuženika od prvorazrednog značaja za vještačenje preplaćenih iznosa, jer je u tom slučaju mjerodavna razlika između kasnije povećanih kamatnih stopa i kamatne stope od 9,75 %. No, pritom nije u pravu tuženik kada u žalbi i odgovoru na tužbu predlaže da se kod vještačenja uzme stopa od 10,25 % kao početno ugovorena kamatna stopa, jer sam niti ne navodi da je u skladu sa svojim ovlaštenjem iz članka 14. stavka 3. Ugovora uskladio kamatnu stopu upravo na tu visinu, dok je neodlučno što bi prema toj ugovornoj odredbi kamatnu stopu mogao uskladiti na 10,25 %, jer to nesumnjivo nije učinio.

10. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu pod toč. I. i II. izreke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

11. Kako je ukinuta odluka o glavnom zahtjevu, trebalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku iz toč. V. izreke, jer se radi o sporednoj tražbini koja slijedi pravnu sudbinu glavnog zahtjeva.

12. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud ocijeniti pravnu valjanost odredbi članaka 7., 8. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu i za to dati jasne i valjane razloge te će, u slučaju da ocijeni nepoštenom i ništetnom odredbu članka 8. stavka 2. Ugovora, a prije odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za isplatu, razmotriti navod tuženika o primjeni članka 14. stavka 3. Ugovora kao razloga za povećanje kamatne stope na 9,75 %, pa će, u slučaju da ocijeni osnovanim taj navod, obnoviti vještačenje sa zadatkom izračuna preplaćenih iznosa na ime razlike između naplaćene kamate i kamate koja bi bila naplaćena prema stopi od 9,75 %

13. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

14. U nepobijanom dijelu (toč. III. i IV. izreke), prvostupanjska presuda nije ispitivana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP-a.

U Velikoj Gorici 17. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak