P-932/2025-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ES, [adresa]:

OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radojica Vučković i Marko Cerovac iz Osijeka,protiv tuženika OTP banka d.d.,Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 21.studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Marka Cerovac,odvjetnika u Osijeku i punomoćnika tuženika odvjetnika Belizara Tomaić, dana 17.prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 3. toč. 3.4. Ugovor o kreditu. br.0000039910, sklopljenog dana 09.10.2012. godine između Korisnika kredita tužitelja ES i pravnog prednika tuženika Banco Popolare d.d. u dijelu koji glasi: „ - naknada za obradu kredita „

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 172,67 EUR (stosedmadesetdvaeurašezdesetsedamcenti) na ime povrata iznosa za naknadu za obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 09.10.2012. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referantna stopa koja je na snazi na dan 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 214,04 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17.prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ništetna odredba: - iz čl. 3. toč. 3.4. Ugovora o kreditu. br.0000039910, sklopljenog dana 09.10.2012. godine između Korisnika kredita tužitelja ES i pravnog prednika tuženika Banco Popolare d.d. d.d., u dijelu koji glasi: „ Korisnik brzog kredita obavezuje se podmiriti sve naknade temeljem ovog Ugovora koje uključuju: „ – odbija se.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 10. srpnja 2025. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da dana 09.10.2012. godine tužiteljica i pravni prednik tuženika – Banco Popolare Croatia d.d., zaključili su u Podružnici tuženika u Osijeku Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita. br. 0000039910, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 5.800,00 eura. Kredit je u cijelosti otplaćen. . DOKAZ: - Ugovor o kreditu broj 0000039910.Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. toč. 3.4. ugovorena je naknada za obradu kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 11.10.2012.g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznos od 1.301,01 kn, a koja protuvrijednost sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 172,67 EUR-a. O ugovornoj odredbi za tzv. „ ulaznu naknadu „ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika ( banke ) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Predniku tužiteljice kao ni tužiteljici kao tada sudužniku u kreditu uopće nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri već je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika kao potrošača pa je zbog navedenog ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem takve nepoštene odredbe o „ulaznoj naknadi“ u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, tuženik je kao nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a, naplaćenu naknadu dužan vratiti zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da nadležni sud donese slijedeću presudu:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 3. toč. 3.4. Ugovor o kreditu. br.0000039910, sklopljenog dana 09.10.2012.. godine između Korisnika kredita tužitelja ES i pravnog prednika tuženika Banco Popolare d.d. d.d., koja glasi: „ Korisnik brzog kredita obavezuje se podmiriti sve naknade temeljem ovog Ugovora koje uključuju: - naknada za obradu kredita „

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 172,67 eura na ime povrata iznosa za naknadu za obradu kredita sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 09.10.2012. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022.g po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referantna stopa koja je na snazi na dan 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.”

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi: 1) Naknada štete ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. 2) Povrat mjesečnih anuiteta Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. 3) Stjecanje bez osnove Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 09.10.2012.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ .Dokaz: - Uvid u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev x 183/2011; Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (10.10.2012.g.), a tužba je podnesena tek 10.07.2025.g. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetnih) odredbi o ulaznoj naknadi, tuženik ističe kako je ulazna naknada točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 3.4., stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se korisnik kredita obvezuje podmiriti sve naknade temeljem Ugovora, a koje uključuju i naknadu za obradu kredita koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, tuženik ističe i da je člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan. Pored svega iznesenog, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare navodnog potraživanja tužitelja. Dakle, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedene na zakonu osnovane naknade tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 10.07.2025.g. potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužiteljice prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina, te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. Sukladno navedenom, tuženik dostavlja recentne odluke kojima potkrjepljuje iznijete navode, te dodatno ističe kako je zahtjev u cijelosti neosnovan. Konstatacije tuženika utemeljene su i na presudi Suda EU C-621/17 gdje je nedvojbeno navedeno na str.9.: „Članak 4. stavak 2 i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5.travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorena odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove- načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Identičan stav je zauzeo i nezavisni odvjetnik pri Sudu EU Gerarda Hogana od 02.04.2020.g. u svome mišljenju: Dokaz: - Presuda Suda EU C-621/17 od 03. listopada 2019.g. - Mišljenje nez. odvj. Gerarda Hogana od 02.04.2020.g. C-84-19, C-222-19, C-252-19 Nadalje, tuženik ističe kako ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 172,67 €, međutim osporava deklaratorni dio istog. Sukladno tome, tuženik osporava tužiteljevo neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmetnog spora budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te predlaže te predlaže Naslovnom sudu sukladno čl. 40. st.3. Zakona o parničnom postupku utvrditi predmet vrijednosti spora u iznosu od 172,67 €. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu, dopis OTP banke d.d. od 22.svibnja 2025., te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

4.Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obradu kredita.

5.Nije sporno da su pravni prednik tuženika Banco Popolare Croatia d.d., kao kreditor i tužiteljica ES, kao korisnik kredita dana 9.listopada 2012. sklopili Ugovor o kreditu broj 0000039910. Sudužnik po navedenom ugovoru je CS iz [adresa]. Navedenim ugovorom tužiteljici je odobren kredit u iznosu od 5.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate, Kredit se otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta.

Odredbom čl.3.4. ugovoreno je da korisnik kredita se obvezuje podmiriti sve naknade temeljem ovog ugovora koje uključuju:

-naknadu za obradu kredita

-administrativnu naknadu

-naknadu za vođenje računa ukoliko je otvaranje tekućeg računa bio uvjet za odobrenje ovog ugovora.

-kao i sve ostale jednokratne naknade i troškove po ovom ugovoru sukladno Odluci o visini naknada za usluge potrošačima.

6.Nije sporno da je naknada za obradu kreditnog zahtijeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 11.listopada 2012. godine u iznosu od 1.301,01 HRK (dopis tuženika od 27.svibnja 2025. - stranica 11 spisa),što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 172,67 EUR.

7.Tužiteljica ES izjavila je saslušana u svojstvu stranke da 2012. godine trebala su joj sredstva za obiteljske potrebe, te se odlučila za podizanje kredita. Poslovnica banke Popolare bila joj je najbliže adresi stanovanja, te se odučila kod navedene banke podići kredit. Kredit je bio na 5.800,00 eura. Ugovor joj je dan na šalteru banke i pročitala ga je letimično, bilo joj je bitno da dobije kredit. Nije uopće mogla pregovarati. Tekst ugovora je bio unaprijed pripremljen. Nije uočila odredbu o naknadi. Djelatnica banke joj nije ništa objašnjavala. Iznos naknade joj je ustegnut od iznosa kredita. Vjerojatno ne bi dobila kredit da nije platila naknadu. Nije joj objašnjeno šta sadrži naknada. U vrijeme podizanja kredita bila je u mirovini. Nije imala privatnu firmu, niti obrt. Kredit je sama otplatila. Ugovor je letimično pročitala prije nego li ga je potpisala. Misli da je išla kod javnog bilježnika ali ne zna kod kojeg jer je to bilo davno. Iznos naknade joj je naplaćen na način da je ustegnut od iznosa kredita. Ona ima srednju stručnu spremu (stranica 40 spisa).

8.Temeljem odredbe čl.327. ZOO¸ na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO/05 propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

9. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN - 79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

10.Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.3. 4 predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanja kreditom tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.

11.S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužiteljica platila na ime naknade za obradu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

12.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

12.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

12.2. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

13.Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki I petita tužbe a glede utvrđenja ništetnim odredbe čl. 3.4 Ugovora o kreditu. u dijelu o obvezi plaćanja ostalih naknada,za navesti je da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obradu kredita, te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP).

14.S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 172,67 EUR (1.301,01 HRK) sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

15.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1 ZPP, s napomenom da je u konkretnom slučaju mjerodavna vrijednost predmeta spora prema vrijednosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu, a ne kako je to tužiteljica naznačila u tužbi, s obzirom da u konkretnom slučaju deklaratorni tužbeni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu odnosno deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora (VSRH Revr-774/ 2005-2 od 13.12.2005;Revr-475/2008 od 27.10.2008., Županijski sud u Puli broj Gž-1313/2023-2 od 27.11.2023.).

15.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 214,04 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) 25 bodova, sastav pisanog podnesaka 10.09.2025. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova i za zastupanje na ročištu kod suda dana 21.11.2025. (Tbr.8.t.1.) u visini od po 25 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od po 13,27 EUR.

16.Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).

17.S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 17.prosinca 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužiteljice

-punomoćniku tuženika