REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-620/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice JT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik u Hvaru, Vicka Butorovića 39, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Medulićeva 13 , radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 5. studenoga 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Miljenke Polanović, odvjetnice u Zaboku i zamjenice punomoćnice tuženika DT, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu broj 9010654258 od 26. srpnja 2005., sklopljenog između tužiteljice JT kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i to odredba čl. 7.2. u dijelu u kojem se spominje valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d isplatiti tužiteljici JT iznos od 2.781,82 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice JT za utvrđenje ništetnom cijele odredbe čl. 7.2. ugovora o kreditu broj 9010654258 od 26. srpnja 2005., sklopljenog između tužiteljice JT kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Privredne banke Zagreb d.d. prema tužiteljici JT u iznosu od 373,81 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. prosinca 2015. do namirenja po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. bila uređena čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom na iznose i to:

0,18 € sa pripadajućim kamatama od 1.11.2005 do namirenja

0,56 € sa pripadajućim kamatama od 01.12.2005 do namirenja

2,33 € sa pripadajućim kamatama od 01.01. 2006 do namirenja

2,97 € sa pripadajućim kamatama od 01.02. 2006 do namirenja

5,02, € sa pripadajućim kamatama od 01.03. 2006 do namirenja

6,10 € sa pripadajućim kamatama od 01.04. 2006 do namirenja

6,74 € sa pripadajućim kamatama od 01.05.2006 do namirenja

5,66 € sa pripadajućim kamatama od 01.06.2006 do namirenja

6,18 € sa pripadajućim kamatama od 01.07.2006 do namirenja

6,64 € sa pripadajućim kamatama od 01.8.2006 do namirenja

6,39 € sa pripadajućim kamatama od 01.9.2006 do namirenja

6,16 € sa pripadajućim kamatama od 01.10.2006 do namirenja

6,94 € sa pripadajućim kamatama od 1.11.2006 do namirenja

7,05 € sa pripadajućim kamatama od 01.12.2006 do namirenja

9,24 € sa pripadajućim kamatama od 01.01.2007 do namirenja

10,58 € sa pripadajućim kamatama od 01.02.2007 do namirenja

10,68 € sa pripadajućim kamatama od 1.03.2007 do namirenja

10,13 € sa pripadajućim kamatama od 1.04.2007 do namirenja

12,46 € sa pripadajućim kamatama od 01.05.2007 do namirenja

14,47 € sa pripadajućim kamatama od 01.06.2007 do namirenja

15,04 € sa pripadajućim kamatama od 01.07.2007 do namirenja

14,30 € sa pripadajućim kamatama od 1.08.2007 do namirenja

14,20 € sa pripadajućim kamatama od 01.9.2007 do namirenja

17,59 € sa pripadajućim kamatama od 01.10.2007 do namirenja

17,83 € sa pripadajućim kamatama od 01.11.2007do namirenja ,

15,17 € sa pripadajućim kamatama od 01.12.2007 do namirenja

16,56 € sa pripadajućim kamatama od 1.01.2008 do namirenja

13,24 € sa pripadajućim kamatama od 1.2.2008 do namirenja

7,49 € sa pripadajućim kamatama od 1.3.2008 do namirenja

7,49 € sa pripadajućim kamatama od 01.4.2008 do namirenja

13,37 € sa pripadajućim kamatama od 1.5.2008 do namirenja

14,66 € sa pripadajućim kamatama od 1.6.2008 do namirenja

12,75 € sa pripadajućim kamatama od 1.7.2008 do namirenja

16,55 € sa pripadajućim kamatama od 1.8.2008 do namirenja

16,34 € sa pripadajućim kamatama od 1.9.2008 do namirenja

14,09 € sa pripadajućim kamatama od 01.10.2008 do namirenja

7,96 € sa pripadajućim kamatama od 01.11.2008 do namirenja

1,26 € sa pripadajućim kamatama od 31.06. 2009 do namirenja

0,13 € sa pripadajućim kamatama od 1.11. 2009 do namirenja.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Privredne banke Zagreb d.d. prema tužiteljici JT u iznosu od 2.105,87 EUR (preplata utvrđena čl. 5. dodatka ugovoru o kreditu) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31. prosinca 2007. bila uređena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne s tope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja .

VI. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici JT troškove parničnog postupka u iznosu od 2.600,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 17. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice JT za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VI. izreke ove presude.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Privredne banke Zagreb d.d. o mjesnoj nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu, pobliže opisan pod točkom I. izreke ove presude, kojom joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 40.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 180 mjeseci. S otplatom kredita započela je tijekom 2005., a tijekom razdoblja otplate kredita došlo je do iznimnog povećanja iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti zbog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu. U tužbi se pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača te je navela da od tuženika potražuje nezakonito naplaćene iznose zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Tužiteljica je u tužbi postavila manifestacijski zahtjev tražeći da se tuženiku naloži dostava dokumentacije vezane uz predmetni ugovor o kreditu, a tužbenim zahtjevom zatražila je da se utvrde ništetnima odredbe ugovora o kreditu i to odredba čl. 7. 2. u cijelosti, odnosno u svakom dijelu istoga u kojem se spominje valutna klauzula te da se tuženiku naloži isplata iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kojeg se obvezala određeno postaviti po dostavi potrebne dokumentacije.

1. 2. Podneskom od 28. kolovoza 2023. tužiteljica je postavila kondemnatorni zahtjev da se tuženiku, na ime povrata ništetno naplaćenih iznosa temeljem ugovorene valutne klauzule, naloži isplata iznosa od 3.914,90 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa anuiteta, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer je između stranaka ugovorena nadležnost prema podružnici tuženika. U okviru raspravljanja o glavnoj stvari tuženik je osporio osnov i visinu tužbenih zahtjeva navodeći da je tužitelj namiren i restituiran prilikom konverzije kredita. Tuženik se pri tome pozvao na pravno shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, doneseno u predmetu poslovni broj Gos-1/2019, prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naveo je da je provedenom konverzijom kredita uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana te je donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), potpuno otklonjena potreba da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti banku temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Položaj potrošača s kreditom denominiranih u CHF izjednačen je s položajem u kojem bi se nalazio da je koristio kredit u EUR, a intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu, i na visinu kamatne stope za razdoblje od samog sklapanja ugovora. Tuženik je naglasio da tužiteljica nije bila u obvezi sklopiti dodatak ugovoru o kreditu, već da je to bio njezin izbor, dok je tuženik bio dužan potrošačima ponuditi konverziju. Naveo je da su u postupku konverzije kredita obuhvaćene sve uplate (kamate i glavnica), koje su učinjene do 30. rujna 2015., odnosno do sklapanja dodatka ugovoru. Kako su stranke sporazumno sklapanjem dodatka ugovoru o k reditu razriješile svoj odnos i to temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije, koji na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna, došlo je do prestanka obveze po osnovnom ugovoru jer je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu. Naveo je da iz dodatka ugovoru o kreditu proizlazi da je tužiteljici utvrđen ukupni iznos preplate, kako s osnove preračunatog tečaja, tako s osnove iznosa preplaćenih kamata, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan, a da bi se prihvaćanjem istoga ponovno narušila ravnoteža između ugovornih strana i da bi tuženik bio u nepovoljnijem položaju od tužiteljice jer bi došlo do dvostruke naplate (temeljem konverzije i temeljem predmetne tužbe.

2. 2. Nadalje, tuženik je naveo da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi u konkretnom slučaju sa ugovornim odredbama koje su bile predmet kolektivnog spora, slijedom čega smatra da se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača ne mogu primijeniti u ovom predmetu. Tuženik je osporio da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila protivna važećim propisima jer je ugovaranje iste bilo dopušteno u okviru načela monetarnog nominalizma i u skladu s odredbom čl. 21. Zakona o obveznim odnosima iz 2005., odnosno čl. 394. Zakona o obveznim odnosima iz 1991., što isključuje odgovornost tuženika za gubitak vrijednosti novca. Napomenuo je da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu mogla birati u kakav će ugovorni odnos ući te da joj je bilo jasno što znači ugovaranje valutne klauzule, kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Istaknuo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, da su ugovorne strane u predmetnom ugovoru jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, a ugovor o kreditu je solemniziran kod javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, koji obvezuje ugovorne strane i predstavlja istinu te nesporne činjenice među strankama. Tuženik je naveo da je tužiteljica bila potpuno informirana o mogućnosti promjene tečaja CHF-a u odnosu na kunu, jer su informacije o tome bile objavljene u javnim glasilima od strane Hrvatske narodne banke i tuženika, a tužiteljica je usprkos tome donijela odluku o sklapanju upravo predmetnog ugovora.

2. 3. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine, prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, osporio je tužiteljici svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora te je istaknuo i prigovor radi prebijanja u odnosu na iznos preplate utvrđen prilikom konverzije kredita te u odnosu na negativne tečajne razlike, odnosno manje plaćene anuitete u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužiteljica je u bitnome navela da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 ne znači da je ona izgubila pravni interes za utvrđenjem ništetnima pojedinih ugovornih odredbi jer joj u cijelosti nije podmirena tražbina utemeljena na ništetnim ugovornim odredbama. Dodala je da se potrošači ne mogu valjano odreći prava utemeljenima na propisima o zaštiti potrošača, a niti im bilo tko ta prava može ograničiti, što vrijedi i za dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita. Tako niti činjenica da su određene ugovorne odredbe temeljem zakona bile zamijenjene novim odredbama kako bi se ugovor održao na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite potrošačima. Tužiteljica je također osporila postojanje tuženikove tražbine s osnova negativnih tečajnih razlika za koju je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja jer je ovaj postupak pokrenut zbog nepoštenog postupanja tuženika prema njoj kao potrošaču, a prihvaćanjem tuženikove tražbine s osnova negativnih tečajnih razlika došlo bi do povrede propisa o zaštiti potrošača. U odnosu na tražbinu s osnova konverzijske preplate tužiteljica je navela da se ne radi o tražbini koja bi se mogla staviti u prijeboj s njezinom tražbinom jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 195. Zakona o obveznim odnosima. Ujedno je istaknula prigovor zastare takvih eventualnih tuženikovih tražbina.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 21. ožujka 2025. postavila tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.781,82 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2025. Tužiteljica je tužbeni zahtjev postavila na način da je od utvrđenog iznosa preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (3.778,21) i iznosa zakonskih zateznih kamata na tako preplaćene iznose za razdoblje do 30. rujna 2015. (1.109,48 eura) oduzela iznos konverzijske preplate (2.105,87 eura) sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. Zakona o obveznim odnosima iz 2005., nakon čega je preostala njezina tražbina u iznosu od 2.781,82 eura.

5. Tuženik je prema rezultatima financijskog vještačenja istaknuo tražbinu s osnova negativnih tečajnih razlika u iznosu od 373,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, kako je to navedeno u izreci presude te je predložio da se izvrši prijeboj takve njegove tražbine s eventualno utvrđenom tražbinom tužiteljice. Također je ostao kod prigovora radi prebijanja tražbine s osnova konverzijske preplate od 2.105,87 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. prosinca 2015.

6. Podneskom od 4. studenoga 2025. tužiteljica je istaknula eventualni kondemnatorni tužbeni zahtjev, tražeći isplatu zakonskih zateznih kamata u apsolutnom iznosu od 1.109,48 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015., navodeći kao razlog neizvjesnost tužiteljice o ishodu ove parnice s obzirom na različitu sudsku praksu revizijskog suda u predmetima ovakve vrste.

7. 1. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 8-9, 14-15, 20-66 i 96-107 spisa, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka društva Darfin d.o.o. na stranicama br. 354 -365 te u očitovanje vještaka na stranicama br. 390-392 spisa, pročitao je iskaz svjedoka HT na zapisniku Općinskog suda u Splitu od 6. ožujka 2025., poslovni broj: Pom - 305/2024 na stranicama br. 397-398 i 407-408 spisa.

7. 2. Sud je odbio tužiteljičin prijedlog za dopunu financijskog vještačenja radi izračuna razlike preostale glavnice nakon konverzije kredita jer tužiteljica do zaključenja prethodnog postupka nije u historijatu tužbe, a niti u određeno postavljenom tužbenom zahtjevu potraživala isplatu tražbine po toj osnovi.

8. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Točno je da je odredbom čl. 11. predmetnog ugovora o kreditu određeno da je za eventualne sporove iz tog ugovora nadležan sud prema sjedištu podružnice banke, a u okviru naznake ugovornih strana na početku ugovora je kao banka naznačena Privredna banka Zagreb d.d., Podružnica Split. Tužba u ovom predmetu podnesena je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, koji je općemjesno nadležan prema sjedištu tuženika kao pravne osobe. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu. Kako se radi o rješenju protiv kojeg nije dopuštena žalba, isto je stvorilo pravne učinke u smislu da je ustanovljena mjesna nadležnost ovog suda. Prihvaćanjem tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda te ustupanjem predmeta nadležnom sudu prema sjedištu podružnice tuženika kod koje je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, kao poslovne jedinice tuženika, kako je to navedeno u čl. 11. ugovora, ovaj sud bi postupio protivno rješenju najvišeg redovnog suda u državi, a ujedno i suda koji je, između ostalog, nadležan odlučivati o sukobu nadležnosti sudova kojima je neposredno zajednički viši sud. Pored toga se ističe da je uvidom u sudski registar utvrđeno da u vrijeme kad je parnica u ovom predmetu počela teći dostavom tužbe tuženiku i u vrijeme podnošenja tuženikovog odgovora na tužbu, poslovna jedinica tuženika u Splitu, odnosno Podružnica 08 [adresa] sa sjedištem u [adresa], više nije bila registrirana u sudskom registru jer je Uprava tuženika donijela odluku o prestanku navedene podružnice s danom 12. rujna 2023., nakon čega je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti iz čl. 11. ugovora o kreditu izgubila pravni značaj.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu. Deklaratorni tužbeni zahtjev sud je djelomično prihvatio, a djelomično odbio. Glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev je sud prihvatio u cijelosti, slijedom čega nije odlučivao o eventualno postavljenom kondemnatornom zahtjevu. Sud je također utvrdio da ne postoje tražbine tuženika prema tužiteljici u odnosu na koje je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja.

10. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

10. 2. Sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, postojanje aktivne legitimacije tužiteljice za podnošenje tužbe u ovom predmetu, može li tužiteljica osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, mogu li se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora primijeniti u ovom predmetu, osnov i visina tuženikovih tražbina u odnosu na koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, je li nastupila zastara istaknutih tuženikovih tražbina te općenito osnov i visina tužbenog zahtjeva.

11. Uvidom u ugovor o kreditu (str. 55-62 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 26. srpnja 2005. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora. Navedenim ugovorom tuženik se obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 40.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kao namjena kredita navedeno je da se isti odobrava za prijevremeni povrat hipotekarnog kredita. Otplata kredita ugovorena je na razdoblje od 180 mjeseci u isto toliko mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je bila sastavni dio ugovora.

12. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (96-101 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 14. prosinca 2015. temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 11.397,79 EUR, plativo u kunskoj po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke. Ugovorne strane su suglasno utvrdile preplatu u iznosu od 2.033,45 EUR, koji iznos se skladno čl. 19.c ZID ZPK/15 preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste banke važeće na dan 30. rujna 2015. te iznosi 15.530,47 kn. Nadalje, ugovorne strane su suglasno utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja dodatka ugovoru vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF te su utvrdile da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom EUR, utvrđenog novim otp latnim planom, iznosi 72,42 EUR. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da preplata ukupno iznosi 2.105,87 EUR te da će se koristiti tako da će se iznos iste koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu i to tako da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan sklapanja dodatka ugovoru prema novom otplatnom planu namirivati preplatom, sve dok se taj iznos preplate u potpunosti ne iskoristi, a u tom razdoblju će preostalih 50% anuiteta plaćati korisnik kredita.

13. Svjedok HT je iskazao da je bio zaposlenik tuženika u razdoblju od 1996. do otprilike 2012., a radio je na različitim radnim mjestima. Iskazao je da poznaje tužiteljicu te da je kao službenik tuženika sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Naveo je da je s tužiteljicom razgovarao prije zaključenja ugovora, da joj je objasnio sve ugovorne odredbe, a da je svakom klijentu prije sklapanja ugovora istoga i pročitao. Po zanimanju je diplomirani ekonomist. Svjedok se nije mogao sjetiti je li tužiteljici ponudio mogućnost sklapanja ugovora o kreditu u eurima. Naveo je da je uprava banke odlučivala o svim elementima ugovora. Nije se mogao sjetiti je li tužiteljici dao posebna objašnjenja o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

14. 1. Tužiteljica je iskazala da je kredit trebala radi adaptacije kuće u kojoj je stanovala. U trenutku kad je kupila tu kuću, ista je bila nedovršena i trebalo ju je adaptirati kako bi se u njoj moglo stanovati. U toj je kući stanovala 20 godina. Najbliža podružnica banke bila joj je u Jelsi i tamo je poznavala većinu djelatnika banke jer otok Hvar ima relativno malo stanovnika. Došla je kod djelatnika banke i pitala ga je što joj od kredita može ponuditi i koliki bi iznos kredita mogla dobiti. Djelatnik banke joj je ponudio predmetni ugovor o kreditu, koji je u potpunosti bio pripremljen i sastavljen u banci, tako da ona ništa posebno nije trebala obavljati u vezi toga, osim ovjere kod javnog bilježnika. Kredit je uzela s valutnom klauzulom u CHF-u jer joj je upravo takav kredit bio predložen, a u to je vrijeme u Hrvatskoj postojao trend davanja takvih kredita i jako je puno potrošača sklapalo takvu vrstu ugovora. U vrijeme kad je sklapala ugovor o kreditu bila je u mirovini i nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, niti je imala u svom vlasništvu bilo kakvo trgovačko društvo. Nakon što je podigla kredit, za kojeg je trebala i sudužnika zbog relativno malog iznosa mirovine, mjesečni iznos anuiteta bio je nešto manji od polovice njezine mirovine, odnosno iznosio je 1.440,00 kn, da bi na kraju porastao na 2.330,00 kn. Iz iznosa mirovine nije mogla plaćati tako velike anuitete kredita, a mirovine se u to vrijeme nisu povećavale, tako da je oko osam godina odlazila raditi u Njemačku, gdje bi radila oko tri mjeseca, nakon toga bi imala prekid zbog nemogućnosti dobivanja radne dozvole na dulje vrijeme te bi ponovno nakon nekog vremena odlazila u Njemačku na tri mjeseca, kada bi to zakonski smjela. Po struci je zdravstvena radnica te je u Njemačkoj radila poslove svoje struke, odnosno poslove njege umirovljenika. Na taj je način zaradila novac kako bi mogla otplaćivati kredit, iako više nije bila u punoj radnoj snazi, ali je bila prisiljena raditi kako bi mogla ispunjavati kreditnu obvezu. Konverziju kredita prihvatila je jer je bilo potpuno neizvjesno koliko će dugo iznosi mjesečnih anuiteta rasti, a tu neizvjesnost više nije mogla podnositi te je prihvatila mogućnost konverzije nadajući se da će joj nakon toga otplata kredita biti lakša. U međuvremenu je oboljela od karcinoma te je bila prisiljena prodati kuću kako bi otplati kredit i kako bi joj ostalo nešto sredstava za troškove liječenja.

14. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je izjavila da ju u banci nisu upozorili na nikakav rizik od rasta tečaja CHF-a, niti je s bankom mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Napomenula je da je jedan od djelatnika banke kojeg je poznavala s vremenom dao otkaz jer više nije mogao podnositi nezadovoljstvo klijenata te je tvrdio da niti on nije znao što će se dogoditi s valutom CHF. Nekretninu koju je adaptirala sredstvima kredita nije iznajmljivala, jedino bi povremeno imala rodbinu u posjeti. Jedan apartman je počela iznajmljivati nakon što je kredit već bio otplaćen. Na taj je način pokušala djelomično nadoknaditi sve dotadašnje gubitke i ostvariti neka sredstva koja su joj bila potrebna za život. Kredit je u potpunosti sama otplatila, živi sama i nitko joj u otplati kredita nije pomogao.

15. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., J,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

15. 2. Iz iskaza tužiteljice te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da ona ugovor nije sklopila u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, jer je u vrijeme sklapanja ugovora bila u mirovini i nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost. Kredit je stoga sklopila u svojstvu potrošača i svrha kredita bila je potrošačka za adaptaciju kuće u kojoj je stanovala.

15. 3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

16. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

16. 3. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

16. 4. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužiteljica bila u obvezi otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

17. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 79/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

17. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

17. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

17. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

17. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužiteljici od strane tuženika kao jedina opcija kreditiranja, bez da je pri tome bila informirana o riziku u vidu mogućeg znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu i o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

17. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 26. srpnja 2005., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

17. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

18. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

18. 3. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao jedinu opciju kreditiranja, a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužiteljicu kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih što joj je znatno otežalo otplatu kredita i zbog čega je, iako je bila u mirovini, odlazila na rad u Njemačku kako bi uz dodatnu zaradu mogla ispunjavati kreditnu obvezu. Kada više nije mogla otplaćivati kredit, bila je prisiljena prodati nekretninu koju je adaptirala sredstvima kredita, da bi mogla podmirivati životne troškove te troškove liječenja s obzirom da je u međuvremenu teško oboljela. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju te je postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

19. 1. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti odredbe točke 7. 2. ugovora o kreditu, odnosno u svakom dijelu istoga u kojem se spominje valutna klauzula. U odredbi čl. 7. 2. ugovora određeno je da se kredit u iznosu od 40.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuju u 180 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici ko ja je sastavni dio ugovora. Također je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a u nastavku je određen postupak dostave obavijesti banke o izmijenjenom iznosu anuiteta. Sukladno gore utvrđenim činjenicama ništetan je dio točke 7. 2. ugovora, u kojem je navedeno da je tužiteljica dužna kredit otplaćivati u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Ostali dijelovi odredbe točke 7. 2. ugovora nisu ništetni jer je odredba o plaćanju kredita u 180 jednakih mjesečnih anuiteta osnovni element ugovora o kreditu, a odredbe o promjeni kamatne stope i o načinu dostave obavijesti o izmijenjenom iznosu anuiteta nisu predmet tužbe.

19. 2. Sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe točke 7. 2. ugovora u kojem je navedena valutna klauzula, dok je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijele odredbe iz navedene točke ugovora odbio kao neosnovan.

20. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se primjenjuje u ovom predmetu s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, što je utvrđeno i temeljem dokaza provedenih u ovom postupku, a imajući u vidu činjenicu da je tuženik bio sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 mora platiti i zateznu kamatu po stopi propisanoj od dana stjecanja.

21. 1. Radi utvrđenja visine tužiteljeve tražbine sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja društva Darfin d.o.o. Zagreb proizlazi da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, imajući u vidu obračun tuženika po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, iznosi 28.467,17 kn, odnosno 3.778,21 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 2.816,68 kn, odnosno 373,81 EUR. Vještak je također izračunao da zakonske zatezne kamate na više plaćane razlike s osnove valutne klauzule do 30. rujna 2015. iznose ukupno 1.109,48 EUR.

21. 2. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju financijskog vještaka navodeći da vještak u nalazu izračunava razliku anuiteta, iako je potraživanje sa osnove promjene kamatne stope u zastari, zatim da izračun s osnove valute u sebi uključuje i promjene kamatne stope te da je izračun u potpunosti pogrešan i da nije u skladu s tužbom i dokumentacijom u spisu. Istaknuo je da vještak u nalazu daje mišljenje kako provedenom konverzijom tužitelju nije izvršena restitucija u cijelosti, čime je prekoračio granice svog zadatka jer ne može iznositi mišljenja o osnovanosti tužbe i tužbenog zahtjeva . Tuženik je naveo da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je predložio da se vještak očituje ukoliko to nije tako. Nadalje, tuženik je naveo da zadatak vještaka nije bio izračunavanje zakonske zatezne kamate te da je to učinio protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je predložio da vještak uzme u obzir uvjete koji su važili na kunske kredite u vrijeme sklapanja ovog ugovora te da iste primijeni na predmetni kredit, odnosno da napravi usporedbu sa kunskim kreditom, ako se tužiteljicu hipotetski stavlja u situaciju kao da je tada uzela kredit u kunama.

21. 3. Povodom tuženikovih prigovora na nalaz i mišljenje, financijski vještak je dostavio pisano očitovanje u kojem je naveo da je nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda i na temelju dokumentacije u spisu. Naveo je da je iz postavljenog zadataka razvidno kako je zadaća vještačenja bila izvršiti izračun razlika s osnove valutne klauzule, a ne razlika s osnove kamatne stope. Stoga su u izračunu primijenjeni anuiteti po stvarnom otplatnom planu banke jer su takvi i obračunati te naplaćeni od strane banke. U odnosu na pitanja vezana za konverziju kredita, kamatnu stopu i zatezne kamate, vještak je naveo da konverzija kredita i kamatna stopa nisu bili predmet vještačenja, već je zadatak vještačenja bio izračun preplaćenih iznosa s osnove valutne klauzule i izračunati dospjele zakonske zatezne kamate na te iznose od dana plaćanja do dana konverzije. Isto tako zadatak je bio izračunati tzv. negativne tečajne razlike . Dopunsko financijsko vještačenje vezano uz konverziju, odnosno je li konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15, umanjenje tražbine tužiteljice za preplatu po konverziji te vještačenje prema prijedlogu tuženika da se isključi utjecaj promjene kamatne stope u iznosima tečajne razlike, vještak je naveo da isto može provesti prema zadatku suda. Naveo je da način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje. Nadalje, naveo je da ne može izvršiti izračun tako da usporedi ugovor o kreditu s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa niti primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita, već može izvršiti izračun kredita uz kamatnu stopu koja može biti određena u fiksnom iznosu ili na temelju određenih parametara, a uvjete po kreditu s drugom valutnom klauzulom ili po kunskim kreditima u predmetnom periodu nije moguće definirati u potpunosti, jer isto predstavlja rezultat poslovne politike svake pojedine poslovne banke. Napomenuo je da je zadaća vještačenja u predmetnom spisu bila razlika anuiteta i to s osnove primjene valutne klauzule, a ne razlika anuiteta s osnove promjena kamatne stope. Razlika u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule ne postoji ako je u otplati kunski kredit. Za ostale prigovore tuženika naveo je da se odnose na pravna pitanja na koja se vještak financijske struke ne može očitovati.

21. 4. Nakon dostave očitovanja vještaka, tuženik je i nadalje ostao kod prigovora na nalaz i mišljenje, ali je naveo da ne predlaže saslušanje vještaka na glavnoj raspravi.

21. 5. Vezano uz primjedbu tuženika da prilikom izračuna tužiteljičine tražbine vještak trebao isključiti utjecaj promjene kamatne stope na visinu anuiteta kredita, ističe se da preplata anuiteta uslijed promjene kamatne stope tijekom otplate kredita nije bila predmet tužbe, niti se u ovom predmetu utvrđivala ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Upravo zbog toga je izračun tužiteljičine tražbine trebalo izvršiti na način kako je to vještak i učinio, odnosno na način da je uzeo u obzir promjenu anuiteta zbog promjene kamatne stope i stvarno plaćene iznose anuiteta od strane tužiteljice, a preplatu anuiteta izračunao je samo temeljem promjene tečaja CHF -a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita.

21. 6. Financijski vještak je izračun izvršio u cijelosti u skladu sa zadatkom suda i temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije u spisu, a kako tužiteljica nije osporavala pravnu valjanost dodatka ugovora o kreditu, niti činjenicu da je konverzija kredita izvršena u skladu s odredbama, nije bilo potrebe da se to utvrđuje financijskim vještačenjem. Što se tiče izračuna zakonskih zateznih kamata, sud je vještaku naložio da iste izračuna do 30. rujna 2015., što je vještak i učinio, a pravno je pitanje hoće li se i na koji način uzeti u obzir iznos konverzijske preplate kod odlučivanja o kondemnatornom tužbenom zahtjevu. Konačno, sud vještaku nije naložio da izvrši usporedbu predmetnog kredita s mogućim kunskim kreditom, jer tužiteljici kunski kredit nije ponuđen, nije utvrđeno jesu li takve vrste kredita u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora uopće bile u ponudi tuženika, kakvi su bili uvjeti takvih kredita, bi li tužiteljica bila kreditno sposobna za dobivanje kunskog kredita i dr. S obzirom na sve opisane nepoznanice, nemoguće je bilo provesti vještačenje na način kako je to predložio tuženik, a isto je ujedno i nepotrebno, jer je predmet spora upravo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, koji po svom sadržaju u pogledu valutne klauzule odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su bili predmet kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača.

21. 7. Sud je stoga u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb.

22. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 106. ZOO/91 jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bi la dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenom konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

22. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: D 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu bilo nesporno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, odnosno tužiteljica tu činjenicu nije osporavala, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužiteljice za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

23. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 i da mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja te se i navedena zakonska zatezna kamata treba uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine.

24. Iz rezultata financijskog vještačenja utvrđeno je da je tužitelj ica djelomično obeštećena za preplaćene mjesečne anuitete kredita uslijed ništenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u i to iznosom preplate koji joj je priznat prilikom konverzije kredita, a konverzijska preplata je dodatkom ugovoru o kreditu utvrđena u iznosu od 2.105,87, koju je potrebno uračunati u tužiteljevu tražbinu i to sukladno zakonskom redu uračunavanja prema čl. 313. ZOO/91. Kako zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete zbog povećanja tečaja do dana konverzije kredita (30. rujna 2015.) iznose 1.109,48 EUR, iste su u cijelosti namirene konverzijskom preplatom, a preostalim dijelom konverzijske preplate od 996,39 EUR namiren je dio glavne tražbine, nakon čega je preostala glavna tražbina u iznosu od 2.781,82 EUR, koja tužiteljici nije namirena i na koju ima pravo na daljnje zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate, jer su kamate do 30. rujna 2015. izračunate u apsolutnom iznosu i smatraju se namirenima konverzijskom preplatom. Upravo je na taj način tužiteljica postavila posljednji glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev.

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kondemnatorni tužbeni zahtjev u ovom predmetu temelji se na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a tužba je u ovom predmetu podnesena sudu 12. lipnja 2023. pa do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina te tužiteljičina tražbina nije zastarjela. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

26. 1. Sud je utvrdio da ne postoje tuženikove tražbine prema tužitelj ici u odnosu na koje je istaknuo prigovor radi prebijanja. Vezano uz navod tuženika da prema tužitelj ici postoji tražbina s osnove konverzijske preplate, odnosno iznosa preplate koji je tužitelj ici priznat konverzijom kredita, ističe se da takva tuženikova tražbina ne postoji. Tuženik je konverzijsku preplatu utvrdio temeljem odredbi ZID ZPK/15 i za istu je umanjio tužiteljičinu kreditnu obvezu, odnosno istom je tužiteljici djelomično vratio ono što je stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Utvrđeni iznos konverzijske preplate sud je uzeo u obzir kod utvrđivanja visine preostale tužiteljičine tražbine te ne postoje uvjeti da se utvrdi tuženikova tražbina po toj osnovi, niti da se vrši procesno-pravni prijeboj iste s tužiteljičinom tražbinom kako to tuženik predlaže.

26. 2. Sud je također utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina s osnova negativnih tečajnih razlika za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu s osnova negativnih tečajnih razlika ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u. U smislu pravila o stjecanju bez osnove ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice. Točno je da je tužiteljica uslijed negativnih tečajnih razlika u određenom razdoblju tuženiku platila manje anuitete nego što bi ih platila da se primjenjivao tečaj CHF-a na dan isplate kredita (u iznosu od ukupno 373,81 EUR), međutim ona time nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebala vratiti sukladno odredbi pravilima o stjecanju bez osnove. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužiteljice. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO/91, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Osim navedenoga, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe pravila o stjecanju bez osnove i u smislu odredbe čl. 108. ZOO/91, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio predvidljiv i poznat. Konačno, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što trebala vratiti, utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužiteljice.

26. 3. Sud je stoga utvrdio da ne postoje tražbine tuženika istaknute radi prebijanja koje bi trebalo prebiti s tužiteljičinom tražbinom.

27. Sud je također ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice na podnošenje tužbe u ovom predmetu. Tužiteljica je bila ugovorna strana u predmetnom ugovoru o kreditu, kredit je sklopila u svojstvu potrošača i s potrošačkom svrhom, istoga je otplaćivala u skladu s ugovornim odredbama, od kojih su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u utvrđene ništetnima, pa je stoga ovlaštena tužbom tražiti utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi i isplatu iznosa koje je tuženiku preplatila temeljem istih.

28. Sud je stoga u pretežitom dijelu prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u jednom dijelu točke 7.2., a odbio je zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijele ugovorne odredbe iz točke 7.2. osnovnog ugovora o kreditu zbog gore navedenih razloga. Glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev sud je prihvatio u cijelosti te je utvrdio da ne postoje tuženikove tražbine u odnosu na koje je istaknuo prigovor radi prebijanja.

29. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP- a, jer tužiteljica nije uspjela samo s neznatnim dijelom deklaratornog tužbenog zahtjeva, što nije utjecalo na odluku o osnovanosti tužiteljičine tražbine i zbog čega nisu nastali nikakvi zasebni troškovi, slijedom čega je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

29. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.) i prema vrijednosti predmeta spora iz posljednjeg postavljenog glavnog kondemnatornog tužbenog zahtjeva (2.781,82 EUR), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 28. kolovoza 2023., 8. veljače 2024., 9. rujna 2024. i 21. ožujka 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 14. studenoga 2024., 18. rujna 2025. i 5. studenoga 2025. te za zastupanje na ročištu kod Općinskog suda u Splitu 6. ožujka 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 900 bodova ili 1.800,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 450,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužiteljice iznose 2.250,00 eura.

29. 3. Troškovima zastupanja tužiteljice po punomoćniku dodani su troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 350,00 eura pa tužiteljičini ukupni parnični troškovi iznose 2.600,00 eura.

29. 4. Preko dosuđenog iznosa, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 17. prosinca 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Mirko Butorović, Hvar, Ivana Buzolića 21

2. Odvjetnica Maja Čuljak, Zagreb, Medulićeva 31