Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1111/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku odvjetniku Ivici Mazalinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5767/2023-23 od 30. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5767/2023-23 od 30. travnja 2025. u pobijanim dijelovima točki I. I III. izreke.

II. Točka II. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom te nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.398,15 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. studenog 2013. pa do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.151,02 EUR sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske odluke, točkom II odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 601,85 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, dok je točkom III izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u točkama I. i III. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači te tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora među strankama je potraživanje tužitelja radi povrata iznosa koje je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem utvrđenju:

- da je tužitelj 12.listopada 2006. zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 168-50- 3722975 na iznos kunske protuvrijednosti od 12.169,00 CHF s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom;

- da je dobivena namjena kredita bila za kupnju osobnog automobila;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 31. listopada 2013.;

- da iz vještačenja provedenog tijekom postupka proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 1.398,15 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu;

- da je ugovor o kreditu potrošački jer su dobivena kreditna sredstva korištena za osobne potrebe;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom podizanja kredita nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita niti su mu pružene informacije što znači valutna klauzula;

- da je ugovor bio unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj;

- da su odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da je neosnovan prigovor zastare jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

- da su slijedom svega iznesenog pozivom na čl. 81. st. 2., čl. 83. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da visina tužbenog zahtjeva proizlazi iz provedenog vještačenja čijim rezultatima stranke nisu prigovarale, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženiku isplatiti mu iznos od 1.398,15 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) dosudio i zatezne kamate od 1. studenog 2013. (plaćanje posljednjeg anuiteta), kako je to tužitelj i tražio, zaključivši da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- s obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe od strane tuženika, prvostupanjski sud odbija dio tužbenog zahtjev kojim tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 601,85 EUR sa zakonskim zateznim tekućim od 1. studenog 2013. do isplate, a što predstavlja razliku između u tužbi postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 2.000,00 EUR i dosuđenog iznosa od 1.398,15 EUR.

7. Tuženik u žalbi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njegove navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer tvrdnje tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prvostupanjski sud nije cijenio u kontekstu provedenih dokaza, niti je iskaz tužitelja na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti. Ističe kako isključenje pretpostavke nepoštenosti nije mogao dokazivati u postupku kolektivne zaštite, pa mu je dokazivanje istog moralo biti dopušteno u ovom postupku. Navodi da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF. Obzirom da prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, smatra da je pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga ovaj drugostupanjski sud smatra da prvostupanjski sud nije povrijedio pravo tuženika na pravično suđenje, jer je po prijedlogu tuženika saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, a čak je i proveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika, dok drugih dokaznih prijedloga ni sam tuženik nije imao.

10. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je u obrazloženju iznio navode o odlučnim činjenicama, ocjenu dokaza o spornim činjenicama obrazložio je jasnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koji su u skladu sa sadržajem provedenog dokaznog postupka i naveo je odredbe materijalnog prava koje je primijenio (po čl. 338. st. 4. ZPP), pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanje prema toj ovlasti, odnosno time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, nije dovelo do povrede prava na pravično suđenje niti je time prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženik u svojoj žalbi. Također prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud osnovom čl. 365. st. 2. ZPP- a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Prvostupanjski sud je također pravilno utvrdio činjenično stanje, kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tako i u odnosu na zahtjev za isplatu, te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo iz ZZP/03 kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovoj sporu bilo omogućeno dokazivati da je na drugi način dao tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze, kao i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prvostupanjski sud na te okolnosti i saslušao tužitelja, pa čak i javnog bilježnika, što su bili upravo tuženikovi dokazni prijedlozi. Stoga, imajući u vidu iskaz tužitelja i javnog bilježnika, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je upravo konkretni tužitelj bio obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, a dokumentacija dostavljena u spis (zahtjev za kredit i promotivni uvjeti) ne govori ništa o konkretnim upozorenjima na rizike koja je trebao prezentirati tužitelju, pa je stoga prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u valuti CHF jedino mogao utemeljiti na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, odnosno na temelju utvrđenih činjenica iz iskaza tužitelja.

14. Vezano za navode tuženika da je tužitelj dobio promotivne uvjete, valja reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi on mogao donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Također, žalbeni navodi tuženika da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

15. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi dakle da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženika tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, slijedom čega su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

16. Slijedom navedenog, imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud se pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 26. srpnja 2022. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05), u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženik nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, tim više što je u konkretnom slučaju ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja utvrđena već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO/05 pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

19. Slijedom svega iznesenog, a uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

20. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke I. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 1.151,02 EUR, a odluka je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a, pa je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude i u dijelu koji se odnosi na troškove postupka.

21. Točka II. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom te nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

22. S obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, to je primjenom odredbe čl. 154. st. 6. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer