Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-722/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov-Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1.JJ iz [adresa], 1. [adresa], 1. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. KJ iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , obje zastupane po punomoćniku Vanji Pehu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Vanja Peh & Jelena Batarelo iz Zagreba, protiv tuženika: 1. HJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. JJK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 3. AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćnici Kristini Krajačić, odvjetnici iz Zaboka, te dr. Ljubomiru Valkoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti oporuke, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv međupresude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Klanjcu, poslovni broj P-336/2020-28 od 3. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje međupresuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Klanjcu, poslovni broj P-336/2020-28 od 3. veljače 2022.

2. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Međupresudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je dio oporuke pok. OJ od 1. veljače 2020. koja je proglašena na zapisniku sastavljenom 26. svibnja 2020. u Općinskom sudu u Zlataru, Stalna služba u Zaboku pod poslovnim brojem O-740/2020 u kojem je naveo da tužiteljice isključuje iz nasljedstva u cijelosti jer su se povredom moralne obveze koja proizlazi iz njihovog obiteljskog odnosa teže ogriješile prema njemu, ništetan i neistinit te je utvrđeno da su tužiteljice dostojne za nasljeđivanje, te da im pripada pravo na nužni dio cjelokupne njegove ostavinske imovine, a odluka o troškovima je ostavljena za konačnu presudu.

2. Protiv međupresude su žalbu podnijeli tuženici, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine “ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP).

3. U žalbi prije svega ukazuju na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su izostali razlozi o odlučnm činjenicama. Navode da je oporuka sastavljena u skladu s čl. 31. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj: 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 - dalje ZN), da je sačinjena u zakonom propisanom obliku te je izraz volje oporučitelja da raspolaže svojom imovinom za slučaj svoje smrti. Iz iskaza svjedoka VJ koji je sastavio oporuku, da proizlazi da je ostavitelj bio sposoban za rasuđivanje u trenutku sastavljanja oporuke, da nije bio u zabludi niti pod prisilom te da je izričito tražio da se u oporuci navede da isključuje izvanbračne kćeri iz nasljedstva, jer da nikada nisu pitale za njega, odnosno da su to činile samo kada bi od njega tražile novac. Kako postoji spor o opravdanosti isključenja tužiteljica od nasljeđivanja, a teret dokaza o opravdanosti leži na tuženicima, smatraju da bi ključnu ulogu u dokazivanju trebali imati iskazi tuženika kao supruge i bračne djece, međutim, da sud prvog stupnja te iskaze uopće ne analizira, ne ocjenjuje, očito smatrajući da nisu relevantni za ishod spora.

3.1. Navode da pok. TJ i tužiteljice nisu imali skladne obiteljske odnose. Smatraju da je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi jesu li tužiteljice povrijedile neke zakonske ili moralne obveze, a da sud, suprotno tome, utvrđuje kakve je zakonske i moralne obveze trebao izvršavati OJ, kao otac tužiteljica. Navode da je OJ prihvatio poziv tužiteljice JJ, kada je tražila da se susretnu, a povod je bila njezina udaja, te joj je tada dao poklon, iznos od 5.000,00 kn, pri čemu tvrde da ga nakon toga više nije nazvala niti vidjela te osporavaju da je obavijestila oca kada je rodila prvo dijete, štoviše tvrde da se javila nakon što je rodila četvrto dijete tražeći da joj otac da novce za kupnju dječje sobe.

3.2. U nastavku žalbe opširno obrazlažu svoje viđenje odnosa tužiteljica s ocem te komentiraju iskaze njihovih majki koje su saslušane u svojstvu svjedokinja pa zaključuju da su se tužiteljice javljale samo kada bi tražile novac, dakle iz čistog interesa. Također ocjenjuju iskaze svjedoka, pri čemu zaključuju da su iskazi onih svjedoka koje su predložile za saslušanje tužiteljice neistiniti. Na kraju naglašavaju da je njihov prednik imao nekoliko kontakata s tužiteljicama, da su kontakti uvijek bili vezani s financijskim traženjima tužiteljica prema njemu, a ne zbog ljubavi i poštovanja prema ocu pa zaključuju da je ostavitelj postupio zakonito kada je isključio tužiteljice iz nasljedstva.

4. Predlažu međupresudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev.

5. Tužiteljice u odgovoru na žalbu osporavaju izložene žalbene navode te predlažu žalbu odbiti i pobijanu međupresudu potvrditi, pri čemu zahtijevaju trošak žalbenog postupka koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav odgovora na žalbu.

6. Žalba tuženika nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja je na temelju potpuno i pravilno utvrđenih činjenica, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo ocijenivši da u nazočnom slučaju nisu postojale pretpostavke za isključenje tužiteljica iz nasljedstva pok. OJ, zbog čega tužiteljicama pripada pravo na nužni dio ostavinske imovine oca.

8. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica JJ rođena **.**.1980. iz izvanbračne veze njezine majke MJ i OJ, da su se roditelji 1.tužiteljice trebali vjenčati te je bio ugovoren termin vjenčanja, ali je vjenčanje otkazano, da je majka 1.tužiteljice obavijestila prednika stranaka o njezinom rođenju, a kako otac nije priznao dijete, da je pokrenula sudski postupak radi utvrđenja očinstva te je donesena presuda da je OJ otac 1.tužiteljice, te je obvezan plaćati doprinos za djetetovo uzdržavanje. Glede

2.tužiteljice je utvrđeno da su njezina majka BJ i OJ bili u vezi, da je majka 2.tužiteljice obavijestila prednika stranaka o tome da je trudna, a kako joj je sugerirao izvršiti pobačaj, da više nije htjela razgovarati sa TJ te nije pokretala sudski postupak radi utvrđivanja očinstva, već je to učinila tužiteljica PJ nakon svoje punoljetnosti, s tim što je u tom postupku također utvrđeno da je OJ njezin otac.

8.1. Nadalje je utvrđeno da je nakon rođenja 2.tužiteljice OJ sklopio brak s 1.tuženicom, da je u tom braku rođeno troje djece, da je sin J umro prije oca, a 2. i 3.tuženik su zajednička djeca OJ i 1.tuženice.

9. Iz iskaza svjedoka VJ je utvrđeno da je on sastavio prijepornu oporuku prema kazivanju OJ, da ga je oporučitelj obavijestio da ima dvije izvanbračne kćeri, zbog čega mu je svjedok savjetovao da umjesto oporuke sastavi ugovor o doživotnom uzdržavanju, koji savjet prednik stranaka nije prihvatio, pa je po želji oporučitelja sastavio izjavu o isključenju tužiteljica iz nasljedstva. Glede odnosa između tužiteljica i njihovog oca, sud prvog stupnja utvrđuje da je OJ s tužiteljicama kontaktirao isključivo na njihovu inicijativu, da ih je prilikom slučajnih susreta na ulici ignorirao, da tužiteljice nikad nisu pozvane u očevu kuću, iako su svi živjeli u [adresa], malom mjestu u kojem se ljudi međusobno poznaju, iz čega zaključuje da tužiteljice očito nije doživljavao kao svoju djecu, pa da između njih još od rođenja tužiteljica nije ostvaren odgovarajući kontakt, a nakon što su se tužiteljice udale, da su pokušale ostvariti bliži odnos, što je dovelo do toga da tužiteljica JJ pozove oca na vjenčanje, da joj otac u tu svrhu preda dar do 5.000,00 kn, da ga je potom izvijestila kada je rodila prvo dijete, dok je kontakt sa 2.tužiteljicom PJ uspostavljen tijekom 2016. kada je s partnerom otvarala ugostiteljski objekt te kada joj je otac za tu namjenu dao 15.000,00 kn, a potom i rabljenu mesoreznicu i stroj za mljevenje mesa, s tim što su se kontakti nastavili i tijekom bolesti OJ putem mobilnog telefona.

10. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da se tužiteljice ni na koji način nisu teže ogriješile prema ostavitelju, da nisu povrijedile zakonske i moralne obveze prema ocu, budući da su nastojale uspostaviti i izgraditi odgovarajući odnos prema njemu, ali da je on to izbjegavao, pri čemu ocjenjuje da ni okolnost što su molile oca za novčanu pomoć nema značenje povrede, ni zakonske ni moralne obveze. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je odredba oporuke kojom su tužiteljice isključene iz nasljedstva protivna zakonu, konkretno čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN-a, u svezi s čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) te da su tužiteljice dostojne za nasljeđivanje, pa im pripada pravo na nužni dio ostavine njihovog oca.

11. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo ocijenivši da u nazočnom slučaju nisu postojali razlozi za isključenje tužiteljica iz nasljedstva pok. OJ.

12. Naime, razlozi isključenja nužnih nasljednika iz nasljedstva su propisani čl. 85. i 86. ZN-a pa je tako čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN-a propisano da oporučitelj može isključiti iz nasljedstva nasljednika koji ima pravo na nužni dio (a tužiteljice kao djeca ostavitelja imaju pravo na nužni dio), ako se nasljednik povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju. Treba reći da tuženici u osnovi ni ne pojašnjavaju koju su to zakonsku ili moralnu obvezu tužiteljice povrijedile, pri čemu treba navesti da se u žalbi pojašnjava da tužiteljice nikad nisu iskazivale volju ili želju za bilo kakvom komunikacijom s ocem, osim one koja bi bila njima u korist. Međutim, treba poći od utvrđenja da pok. OJ prije svega nije htio priznati da je otac svojih kćeri, kako 1.tužiteljice, tako ni 2.tužiteljice, zbog čega su protiv njega vođeni parnični postupci u kojima je utvrđeno da je on otac obiju tužiteljica. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da OJ takav odnos prema tužiteljicama nije u bitnoj mjeri promijenio dugi niz godina, dakle i nakon što je potvrđeno da je njihov otac, već su odnosi uspostavljeni u vrijeme kada su se tužiteljice udavale, kada su rodile djecu, te kada su tražile pomoć od oca. Konačno, ni iz iskaza 1. tuženice ne bi proizlazilo da je OJ pokušao na neki način uspostaviti bliskiju komunikaciju s tužiteljicama, čak štoviše, proizlazilo bi da su kontakti uspostavljeni na inicijativu tužiteljica, iako, unatoč tome, između njih nije uspostavljen neki bliski odnos, što se zasigurno ne može pripisati propustu ili nekoj povredi obveza tužiteljica prema ocu.

13. Žalitelji u osnovi pokušavaju prikazati da su kontakti tužiteljica s ocem uvijek bili vezani s nekim njihovim financijskim zahtjevima prema ocu, međutim, s druge strane, upitno je bi li se kontakti uopće odvijali po inicijativi oca tužiteljica, budući da bi iz provedenih dokaza proizlazilo da on nije bio sklon uspostavi kontakta, a kamoli nekih bliskih kontakata. U svakom slučaju, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljice nisu povrijedile neku zakonsku ili moralnu obvezu prema ocu niti su se teže ogriješile prema njemu u smislu čl. 85. st. 1. toč. 1. ZN-a, pa u nazočnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za njihovo isključenje iz nasljedstva, što znači da tužiteljicama pripada pravo na nužni dio ostavine njihovog oca.

14. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i međupresudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

15. Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka i to tuženicima zato što u tom postupku nisu uspjeli, a tužiteljici zašto što je ocijenjeno da podnesak, odgovor na žalbu, nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara