REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1231/2022-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja EK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan članak 6. ugovora o kreditu, broj 386-46/2008 sklopljenog 14. kolovoza 2008. između tužitelja i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. u dijelu kojim je ugovoreno da je pravni prednik tuženika ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama pravnog prednika tuženika ili drugog akta banke.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.436,20 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

- 19,28 eura od 01.02.2009.do isplate

- 19,41 eura od 01.03.2009. do isplate

- 19,49 eura od 01.04.2009. do isplate

- 19,63 eura od 01.05.2009. do isplate

- 19,55 eura od 01.06.2009. do isplate

- 19,29 eura od 01.07.2009. do isplate

- 19,20 eura od 01.08.2009. do isplate

- 19,31 eura od 01.09.2009. do isplate

- 19,29 eura od 01.10.2009. do isplate

- 19,19 eura od 01.11.2009. do isplate

- 19,02 eura od 01.12.2009. do isplate

- 19,27 eura od 01.01.2010. do isplate

- 19,24 eura od 01.02.2010. do isplate

- 19,25 eura od 01.03.2010.do isplate

- 19,14 eura od 01.04.2010. do isplate

- 19,11 eura od 01.05.2010. do isplate

- 19,08 eura od 01.06.2010. do isplate

- 19,12 eura od 01.07.2010. do isplate

- 18,94 eura od 01.08.2010. do isplate

-19,08 eura od 01.09.2010. do isplate

-19,15 eura od 01.10.2010. do isplate

-19,20 eura od 01.11.2010. do isplate

-19,32 eura od 01.12.2010. do isplate

-19,54 eura od 01.01.2011. do isplate

-19,44 eura od 01.02.2011. do isplate

-19,50 eura od 01.03.2011. do isplate

-19,55 eura od 27.04.2011. do isplate

- 19,46 eura od 12.05.2011. do isplate

- 19,39 eura od 01.06.2011. do isplate

- 19,59 eura od 01.07.2011. do isplate

- 19,44 eura od 01.08.2011. do isplate

- 19,65 eura od 01.09.2011. do isplate

- 19,69 eura od 01.10.2011. do isplate

- 19,75 eura od 01.11.2011. do isplate

- 19,73 eura od 01.12.2011. do isplate

- 19,77 eura od 01.03.2012. do isplate

- 19,85 eura od 01.04.2012. do isplate

- 19,94 eura od 01.04.2012. do isplate

- 19,97 eura od 01.04.2012. do isplate

- 19,79 eura od 01.05.2012. do isplate

- 19,85 eura od 01.06.2012. do isplate

- 19,93 eura od 01.07.2012. do isplate

- 19,80 eura od 01.08.2012. do isplate

- 19,82 eura od 01.09.2012. do isplate

- 19,72 eura od 01.10.2012. do isplate

- 19,64 eura od 01.11.2012. do isplate

- 19,86 eura od 01.12.2012. do isplate

- 19,91 eura od 01.01.2013. do isplate

- 19,89 eura od 01.02.2013. do isplate

- 19,99 eura od 01.04.2013. do isplate

- 20,00 eura od 01.05.2013. do isplate

- 20,00 eura od 01.05.2013. do isplate

- 20,04 eura od 01.06.2013. do isplate

- 19,92 eura od 01.07.2013. do isplate

- 19,64 eura od 01.10.2013. do isplate

- 19,75 eura od 01.10.2013. do isplate

- 19,91 eura od 01.10.2013. do isplate

- 20,07 eura od 01.11.2013. do isplate

- 20,09 eura od 01.12.2013. do isplate

- 20,12 eura od 01.01.2014. do isplate

- 20,13 eura od 01.02.2014. do isplate

- 20,15 eura od 01.03.2014. do isplate

- 20,19 eura od 01.05.2014. do isplate

- 20,19 eura od 01.06.2014. do isplate

- 20,05 eura od 01.07.2014. do isplate

- 20,01 eura od 01.07.2014. do isplate

- 19,96 eura od 01.08.2014. do isplate

- 20,13 eura od 01.08.2014. do isplate

- 20,10 eura od 01.10.2014. do isplate

- 20,10 eura od 01.10.2014. do isplate

- 20,20 eura od 01.11.2014. do isplate

- 20,23 eura od 01.01.2015. do isplate

- 20,20 eura od 01.02.2015. do isplate

po stopi koja se za razdoblje od 1. veljače 2009. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetan članak 8. ugovora o kreditu, broj 386-46/2008 sklopljenog 14. kolovoza 2008. između tužitelja i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. u dijelu kojim je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.

IV Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.237,60 eura sa zateznim kamatama od 23. prosinca 2021. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 23. prosinca 2021. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V Utvrđuje se da je ništetan članak 5. ugovora o kreditu, broj 386-46/2008 sklopljenog 14. kolovoza 2008. između tužitelja i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50 % iznosa kredita.

VI Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.092,89 eura sa zateznim kamatama od 30. rujna 2008. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 30. rujna 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.108,83 eura sa zateznim kamatama od 17. prosinca 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 3. veljače 2022. ističe da je 14. kolovoza 2008. s prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu broj 386-46/2008 na iznos od 230.000,00 EUR s rokom otplate na 20 godina sa svrhom kupnje stana i refinanciranja kapare, koji kredit je prijevremeno otplaćen krajem 2021. godine. Ističe da je člankom 3. ugovora ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 6,05% dekurzivno godišnje, da se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete. Ističe da je člankom 6. ugovora ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke te da tužitelj kao korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Ističe da je tuženik jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope te da je obračunom veće kamatne stope od ugovorene povrijedio odredbu čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te na savjesnost i poštenje, kao i odredbe čl. 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 79/2007 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom i ništetnom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Ističe da je ta odredba protivna i odredbama članka 269.-272. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je ništetan i članak 8. ugovora prema kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. i to stoga što tuženik nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije pojasnio tužitelju u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali za tuženika prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Ističe da je ništetan i članak 5. ugovora o kreditu prema kojem se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% od iznosa kredita. Ističe da je ta odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja ugovora te da tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom jer je sve troškove vezano za prijenos vlasništva nekretnine snosio sam tužitelj. Ističe da se u nijednom dijelu ugovora ne spominje išta o stvarnim troškovima sklapanja ugovora. Tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba članka 6. ugovora o kreditu broj 386-46/2008 sklopljenog 14. kolovoza 2008. između tužitelja i pravnog prednika tuženika koja glasi: „Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke te da tužitelj kao korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. “ Po ovoj osnovi traži isplatu 1.356,43 eura sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže opisane u tom podnesku. Nadalje, traži donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba članka 8. ugovora o kreditu broj 386-46/2008 sklopljenog 14. kolovoza 2008. između tužitelja i pravnog prednika tuženika koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d.“ i ista ne proizvodi pravne učinke. Po ovoj osnovi traži isplatu 3.237,60 eura zateznom kamatom od 23. prosinca 2021. do isplate. Traži i donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba članka 8. ugovora o kreditu broj 386-46/2008 sklopljenog 14. kolovoza 2008. između tužitelja i pravnog prednika tuženika koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50 % (nulacijelihpedeset posto) iznosa kredita“. Po ovoj osnovi traži isplatu 1.129,47 eura zateznim kamatama od 30. rujna 2008. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da čak i kad bi odredba o kamati bila ništetna, da to ne znači da se može primijeniti početno ugovorena kamatna stopa. Ističe da to što je tuženik napisao ugovor o kreditu ne znači da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, a da su ugovorne strane prije sklapanja postigle suglasnost volja o visini kamatne stope ovisno u statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskoj računa u banci. Ističe da je tužitelj odredio sadržaj ugovora koji je tuženik samo napisao te da je tužitelj imao mogućnost utjecati na sadržaj svake ugovorne odredbe. Ističe da je tužitelju s obzirom na status dugogodišnjeg klijenta kamatna stopa smanjena sa 6,30% na 6,05%. Ističe da se radi o jasnoj, uočljivoj i lako razumljivoj odredbi. Također navodi da je tuženik 1. siječnja 2011. objavio na svojim internetskim stranicama Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama prednika tuženika. U odnosu na odredbu o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita ističe da da su ugovorne strane pregovarale o toj odredbi i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj. Također navodi da tuženik nema istu mogućnost prijevremeno vratiti novac kojeg je osigurao te da mu nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Ističe da prijevremenom otplatom kredita tuženik ostvaruje priljev novca koji nije očekivao i koji je na ista bio obvezan plaćati negativnu kamatu. Ističe da ta naknada uzima u obzir i rizike poslovanja vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Čak i da je mogao priljev novca plasirati u obliku kreditu opet bi pretrpio štetu jer su se tržišne okolnosti značajno promijenile. U odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita ističe da je članak 5. ugovora jasno i razumljivo sastavljen i da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz njega proizlaze. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate.

3.1. Nadalje, tužitelj je nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem i to podneskom od 15. prosinca 2023. uredio tužbeni zahtjev za isplatu na način da po osnovi rasta kamatne stope traži isplatu iznosa od 1.436,20 eura s pripadajućim zateznim kamatama (ranije je tražio 1.356,43 eura), po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita 3.237,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama (toliko je tražio i u tužbi), a po osnovi naknade za obradu kredita 1.092,89 eura s pripadajućim zateznim kamatama (ranije je tražio isplatu 1.129,47 eura s pripadajućim zateznim kamatama).

3.2. Tuženik se u podnesku od 9. siječnja 2024. usprotivio preinaci tužbe te istaknuo prigovor zastare.

3.3. Po ocjeni ovog suda, tužitelj prije izvođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogao imati potpuna saznanja o iznosima koji su preplaćeni, a tužbeni zahtjev uredio je odmah nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Stoga je zaključak ovog da se radi o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP) te je sud dopustio preinaku tužbe (zahtjev za isplatu po osnovi preplaćenih kamata povećan je za 79,77 eura) jer je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a to je po ocjeni suda svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama. Stoga je sud na ročištu održanom 16. prosinca 2025. dopustio preinaku. Napominje se da je omaškom u zapisniku navedeno da se radi o preinaci iz podneska od 9. siječnja 2024. (kada se tuženik usprotivio preinaci), umjesto pravilno iz podneska od 15. prosinca 2023. Naime, tužitelj je tijekom postupka samo u podnesku od 15. prosinca 2023. dodatno uređivao tužbeni zahtjev i pritom preinačio tužbu pa nema dvojbe da se radi o omašci u pisanju (9. siječnja 2024. tužitelj nije dostavio podnesak nego je tog dana tuženik podnio podnesak kojim se protivi preinaci).

4. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu, dokaz financijskim vještačenjem te dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, naknada za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita kao i zahtjev za isplatu iznosa koje je tužitelj platio tuženiku po tim osnovama.

7. Prije svega treba reći da se učinci presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji je potvrđen presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ne odnose na ugovore o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu u eurima.

8. Čitanjem ugovora o kreditu (list 8-14 spisa) utvrđeno je da su isti 14. kolovoza 2018. sklopili tužitelj kao fizička osoba i pravni prednik tuženika, da se radi o stambenom kreditu (čl. 2.) i da je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 230.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (čl. 2.). Nadalje, utvrđeno je da je u čl. 3. ugovorena kamata od 6,05% dekurzivno godišnje te da je u čl. 6. ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria Bank d.d. ili drugog akta banke te da tužitelj kao korisnik kredita izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Također je utvrđeno da je čl. 8. ugovoreno da je banka slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. Nadalje, čl. 5. ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita.

9. Iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba i to za kupovinu nekretnine. Po ocjeni ovog suda tužitelj je dostavljanjem ugovora o kreditu dokazao svoje svojstvo potrošača, a i iz njegovog iskaza (list 152- 153 spisa) proizlazi da je nekretnina kupljena za obiteljske potrebe. Sud je njegov iskaz prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i uvjerljiv.

10. Iz čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje ZZP) proizlazi da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (između ostalog) i odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti kao i odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi te odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP), a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe čl. 102. st. 2. ZZP.

11. Člankom 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Na temelju iskaza tužitelja (list 152-153 te 208-209 spisa), čiji je iskaz sud prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i uvjerljiv, sud nalazi utvrđenim da je čitav ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen i formuliran od strane tuženika, da je tužitelju ugovor ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“ odnosno da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora, da mu nitko nije ništa objašnjavao vezano uz način mijenjanja kamatne stope niti mu je išta pojašnjavano vezano uz izlaznu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Tuženik u postupku nije niti osporavao da se u ovom slučaju radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu tuženika.

13.1. Na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim odredbama o kamatnoj stopi, o naknadi za obradu kredita i naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita, a tuženik to ničim nije dokazao.

13.2. Tuženik je u postupku predlagao izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka NK, RK i OK, ali je u podnesku od 17. svibnja 2024. odustao od tih dokaznih prijedloga.

14. Po stavu ovog suda, sporna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, je ništetna.

15. Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo (kako je to naprijed već obrazloženo). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva, u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, dalje ZOO). Kao što je već navedeno, čl. 74. ZZP propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti.

16. U ugovoru o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatnim stopama, međutim, nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, a niti odrediva u trenutku sklapanja toga ugovora.

17. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

18. Sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tužitelju je trebalo pojasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) ili da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

19. Sud je proveo test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe te je utvrdio da je odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz konkretnog ugovora ništetna. Tako je sud utvrdio da se radi o ugovoru sklopljenom između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da sadržajno ta odredba nije ni jasna niti razumljiva jer izostavljanje kriterija po kojima će se promjene vršiti čini nejasnim i nerazumljivim, kao i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze, jer nije mogao predvidjeti način kretanja kamatne stope, uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

20. Slijedom svega navedenog, sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stope je ništetna te je odlučeno kao u toč. I izreke.

21. Nadalje, razmatrajući sadržaj članka čl. 8. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je banka slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d., zaključak je ovog suda da je sporna odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, na koju ne može utjecati, posebice ne na njezinu visinu za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira i o čemu ovisi. Treba napomenuti da tuženik nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je ta naknada iznosila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Kako tuženik u spis nije dostavio odluku o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ne može se utvrditi je li tuženik odredio u takvoj odluci parametre za utvrđenje visine naknade zbog prijevremene otplate kredita. Sukladno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje ZOO) dopušteno je ugovaranje naknade zbog prijevremene otplate kredita koja predstavlja naknadu štete ako ju je davatelj kredita pretrpio. No međutim, za primjenu te odredbe moraju biti jasno ugovoreni parametri, što je u konkretnom slučaju izostalo (tuženik nije dokazao suprotno). Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP odlučeno je kao u toč. III izreke.

22. Što se pak tiče čl. 5. ugovora o kreditu (kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita), ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba jasna odnosno transparenta u smislu članka 100. ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade. Međutim, to ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

23. Čanak 99. ZZP propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 3. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

24. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

25. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 98. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

27. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

28. U skladu s člankom 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Osim toga, nije razumno zaključiti ni da se takvi mogući troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti i da su potencijalni troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni (0,50% od iznosa kredita) u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

29. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze navedenog čl. 74. stavak 1. podstavak 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

30. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

31. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.

32. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

33. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

34. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

35. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

36. Slijedom navedenoga sud zaključuje da tužitelj nije bio informiran na što se zapravo naknada za obradu kredita odnosi.

37. Slijedom svega navedenog, ništetan je čl. 5. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 0,50% od iznosa kredita. Stoga je odlučeno kao u toč. V izreke.

38. Kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, naknadi za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništene, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

39. Zastara restitucijskog zahtjeva na temelju čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Kako je to učinjeno tek donošenjem ove presude, koja još nije stekla svojstvo pravomoćnosti, petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije još počeo teći. Prema tome, prigovor zastare nije osnovan kako u odnosu na zahtjev za isplatu iz tužbe, tako i u odnosu na zahtjev iz preinačene tužbe iz podneska od 15. prosinca 2023. Pritom treba reći da se radi o nepravoj preinaci, u kojem slučaju do prekida zastare dolazi podnošenjem tužbe, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.

40. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Na temelju nalaza i mišljenja od 10. studenog 2023. (list 163-169 spisa), koje sud u cijelosti prihvaća kao jasno, obrazloženo te izrađeno u skladu sa zadatkom suda i na koje niti stranke nisu prigovarale, sud nalazi utvrđenim da:

- razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznosi sveukupno 1.436,20 eura pri čemu su pojedini iznosi i datumi plaćanja pobliže navedeni u Tabeli 1, stupac 16 i 20 na stranici 4-5 nalaza (list 167-168 spisa).

-da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.092,89 eura 30. rujna 2008.

-da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 3.237,60 eura 22. prosinca 2021.

41. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev za isplatu utuženih iznosa po osnovi rasta kamatne stope (1.436,20 eura), po osnovi naknade za obradu kredita (1.092,89 eura) te po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita (3.237,60 eura).

42. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao bez osnove utužene iznose. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Po ocjeni ovog suda tuženik je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena odnosno ništetna pa je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja utuženog iznosa. Stoga je o tijeku zateznih kamata na dosuđene iznose svakog pojedinog anuiteta odlučeno kao u izreci, a unutar granica tužbenog zahtjeva.

43. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

44. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (5.766,69 eura) te troškovniku.

45. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 20.05.2023., 15.12.2023. i 04.03.2024. za svako po 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak sastava podneska od 17.01.2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8/4), trošak pristupa na ročišta 06.02.2023., 07.09.2023., 10.04.2024., 02.12.2024., 03.04.2025. i 16.12.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1) te trošak pristupa na ročište 13.03.2025. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 9/2). Navedeno sveukupno iznosi 1075 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% ime PDV iznosi 2.687,50 eura. Priznat mu je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 51,76 eura i na presudu u iznosu od 104,12 eura, kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura. Dakle, sveukupni troškovi tužitelja iznose 3.108,83 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

46. Tužitelju nije priznat trošak putovanja punomoćnika s tužiteljem na ročište 07.09.2023. iz Đakova u Zagreb te nazad priznat trošak prijevoza odvjetnice iz Grubišnog Polja u Zagreb te nazad u iznosu od 258,12 eura (sveukupno 478 km, odnosno 0,54 eura po km) jer je tužitelj mogao angažirati odvjetnika na području Grada Zagreba, dok tužitelj ima pravo na trošak javnog prijevoza, ali visinu tog troška nije ničim dokazao. Nije mu priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer na isto nije pristupio.

47. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,53450 kuna) kunske iznose preračunao u eure.

U Zagrebu 17. prosinca 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.