Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-762/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer, predsjednice vijeća, Lane Putrić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice DI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1538/2023-9 od 2. travnja 2025., na sjednici održanoj 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1538/2023-9 od 2. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu br. 041-50-3159663 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 24.11.2005. godine u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

članku 9. Ugovora o kreditu stoji: „OSTALI UVJETI: "...Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.". II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 320,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

-300,98 eura od 30.11.2005. godine do isplate i

-19,91 eura od 9.12.2012. godine do isplate i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 783,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (2.4.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazne naknade) te restitucijski zahtjev za povrat stečenog bez osnove i to iznosa od 300,98 s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazne naknade koja je pravomoćno utvrđena ništetnom u predmetu prvostupanjskog suda P-3261/2020) te iznosa od 19,91 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda. Isto tako, tuženik ističe da je učinjena i bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 326a. i člankom 186.c. ZPP jer ako tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, tada je tužbu trebalo odbaciti jer ista u vrijeme podnošenja tužbe nije dospjela. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju se poziva tuženik jer odredbe ZPP na koje se poziva tuženik nisu primjenjive u konkretnoj situaciji.

7. Među strankama je nesporno da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključila ugovor o kreditu broj 041-50-3159663 od 24. studenoga 2005., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 14.778,76 EUR s rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, da je tužiteljici prilikom isplate, odnosno korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od kuna (3,30 % od iznosa kredita), što odgovara iznosu od 300,98 EUR, koja joj je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita 30. studenoga 2005., a kako to proizlazi iz sadržaja prometa po kreditu. Obzirom da je presudom suda prvog stupnja broj P-3261/2020 od 8. srpnja 2022., koja je postala pravomoćna 22. studenoga 2022., utvrđena ništetnom odredba ugovora zaključenog između stranaka koja se odnosi na ugovornu obvezu tužitelja da plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, i to prilikom prvog korištenja kredita, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dužan tužiteljici vratiti sve što je primio po osnovi koja je pravomoćnom sudskom presudom utvrđena ništetnom.

8. Između stranaka je u žalbenoj fazi postupka sporno pitanje ništetnosti odredbe ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. izlaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i pitanje zastare.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor radi kupnje osobnog vozila, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužiteljica prije sklapanja ugovora nije mogla pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi, niti su joj bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. izlazne naknade.

10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u smislu odredbi čl. 3., čl. 59., čl. 81., 83., 84 i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje: ZZP/03) zauzima pravno shvaćanje da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. izlazne naknade, nepoštena i ništetna, slijedom čega u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe.

11. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi iznosi 19,91 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. izlazne naknade pozivom na čl. 1115. ZOO.

12. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena presudom suda prvog stupnja broj P-3261/2020 od 8. srpnja 2022., koja je postala pravomoćna 22. studenoga 2022., a ništetnost odredbe o tzv. izlaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

13. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

14. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o tzv. izlaznoj naknadi) nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

18. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužiteljice, proizlazi da se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

19. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

20. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužiteljici banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

21. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri zatvaranju kredita.

22. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

23. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 83. ZZP/03) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

24. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se ta naknada odnosi, a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužiteljica) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

25. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranka predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije propisano plaćanje jednokratne naknade prilikom zatvaranja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" broj 84/02). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom zatvaranja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za zatvaranje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

26. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

27. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi te ništetne odredbe (čl. 323. ZOO).

28. Utvrđeno je da je riječ o akcesornoj ugovornoj odredbi o plaćanju naknade o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ta odredba, iako jasna i uočljiva, unesena je od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena iste klauzule stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužiteljici nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ove naknade odnosno koje joj se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa sporne naknade).

29. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetne ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi u iznosu od 19,91 EUR, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužiteljici, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja tzv. izlazne naknade, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

30. Vezano za prigovor zastare, cijeneći da je ništetnost odbredbe o tzv. ulaznoj naknadi utvrđena presudom suda prvog stupnja broj P-3261/2020 od 8. srpnja 2022., koja je postala pravomoćna 22. studenoga 2022., a ništetnost odredbe o tzv. izlaznoj naknadi utvrđena tek u ovom postupku, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim jer nije protekao zastarni rok od pet godina pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice.

31. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

32. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

33. Pravilno je prvostupanjski sud odluku o troškovima postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP i dosudio tužiteljici parnične troškove u cijelosti. Obzirom na potpuni izostanak obrazloženih žalbenih navoda tuženika u odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu odluku o troškovima postupka, obzirom da sud na pravilnost primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti.

34. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

35. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 17. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer