Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6775/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Mašić kao predsjednice vijeća, te Anđe Ćorluka i Mirjane Medić kao članica vijeća uz sudjelovanje sudskog savjetnika Ivice Ožbolta kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog NI, zbog prekršaja iz članka 199. stavka 6. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 89/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22. i 133/23.) i članka 65. stavka 3. u vezi sa člankom 4. stavkom 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05., 36709., 75/09., 76/13., 152/14. i 155/23.), odlučujući o prigovoru okrivljenog NI, podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo od 18. prosinca 2024., KLASA: 211-07/24-3/17420, URBROJ: 511-19-38-24-1, u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim prihvaćanjem prigovora okrivljenog NI, preinačuje se pobijani prekršajni nalog u odluci o novčanoj kazni, tako da je okrivljeni NI za prekršaje iz članka 199. stavka 6., članka 238. stavka 7. i članka 250. stavka 13. Zakona o sigurnosti prometa na cestama te članka 65. stavka 3. u vezi sa člankom 4. stavkom 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, činjenično opisane u točki 1., 2., 3. i 4. izreke prekršajnog naloga, ukupnu novčanu kaznu u iznosu od 1.400,00 eura (tisućučetiristo eura) dužan platiti u 5 (pet) jednakih mjesečnih obroka, s time da prvi obrok dospijeva u roku od 15 dana od primitka ove presude, a svaki daljnji obrok 15. dana u svakom narednom mjesecu, a ako okrivljenik u navedenom roku plati dvije trećine te novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cijelosti.

II. U ostalom se dijelu prigovor okrivljenog NI, odbija kao neosnovan te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prekršajni nalog potvrđuje.

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okrivljeni NI obvezan je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura (trideset eura) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanim prekršajnim nalogom Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo od 18. prosinca 2024., KLASA: 211-07/24-3/17420, URBROJ: 511-19-38-24-1, okrivljeni NI proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaje iz članka 199. stavka 6., članka 238. stavka 7. i članka 250. stavka 13. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i članka 65. stavka 3. u vezi sa člankom 4. stavkom 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu te je na temelju citiranih propisa, kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 1.400,00 eura, koju je dužan platiti u roku osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene kazne.

1.1. Istim prekršajnim nalogom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 76,98 eura te mu je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od jednog mjeseca.

2. Okrivljeni NI je protiv navedenog prekršajnog naloga pravodobno podnio prigovor zbog odluke o novčanoj kazni i zaštitnoj mjeri, slijedom čega je ovaj sud, temeljem članka 238. stavka 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.

3. Prigovor je djelomično osnovan.

4. Ispitujući pobijani prekršajni nalog u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda iz prigovora, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika niti su počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da nije nastupila zastara prekršajnog progona.

4.1. Ovaj je sud primijetio da, iako se ne radi o povredi materijalnog prava na štetu okrivljenika, izdavatelj prekršajnog naloga u točki 1. i 4. izreke istoga nije utvrdio pojedinačnu novčanu kaznu za prekršaje u stjecaju. Naime, kod djela u stjecaju, kao u konkretnom slučaju, najprije je potrebno utvrditi pojedinačnu novčanu kaznu za svaki pojedini prekršaj, a zatim temeljem članka 39. Prekršajnog zakona izreći ukupnu novčanu kaznu, što izdavatelj prekršajnog naloga nije ispravno učinio, već je u točki 1. i 4. izreke prekršajnog naloga naveo zakonski raspon kazne za predmetne prekršaje, a potom izrekao ukupnu novčanu kaznu.

4.2. Međutim, s obzirom da je iz ukupno izrečene novčane kazne ipak moguće zaključiti koje su pojedinačne novčane kazne utvrđene okrivljeniku, to nije došlo do povrede prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika. Naime, iz izrečene ukupne novčane kazne od 1.400,00 eura razvidno je da je izdavatelj prekršajnog naloga za prekršaj iz članka 199. stavka 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama okrivljeniku utvrdio minimalnu zakonom propisanu novčanu kaznu u iznosu od 390,00 eura, za prekršaj iz članka 65. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu okrivljeniku utvrdio minimalnu zakonom propisanu novčanu kaznu u iznosu od 660,00 eura, dok je za prekršaj iz članka 238. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama utvrđena novčana kazna u fiksno propisanom iznosu od 260,00 eura, a za prekršaj iz članka 250. stavka 13. Zakona o sigurnosti prometa na cestama utvrđena novčana kazna u fiksno propisanom iznosu od 90,00 eura.

4.3. Slijedom ranije iznesenog, ovaj sud izdavatelju prekršajnog naloga ukazuje da je ubuduće u izreci prekršajnog naloga obvezan utvrditi iznose pojedinačnih novčanih kazni za svaki pojedini prekršaj u stjecaju (umjesto navesti propisani raspon kazne), a tek potom, temeljem članka 39. Prekršajnog zakona, izreći ukupnu novčanu kaznu.

5. Okrivljenik u prigovoru priznaje počinjenje prekršaja i izražava žaljenje zbog počinjenja istih. Navodi kako do sada nije kažnjavan za teže prometne prekršaje. Ističe loše socioekonomske prilike u obitelji i kako mu je vozačka dozvola neophodna zbog obavljanja posla jer je profesionalni vozač. Iz navedenih razloga moli izricanje najniže zakonom propisane novčane kazne i da mu se omogući plaćanje novčane kazne u obrocima i ukidanje zaštitne mjere.

6. Razmatrajući odluku u pogledu navoda prigovora na odluku o kazni, ovaj sud smatra da je okrivljeniku odmjerena novčana kazna u zakonom propisanim granicama, razmjerno svim okolnostima konkretnog slučaja mjerodavnim za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona. Naime, prvostupanjsko je tijelo okrivljeniku utvrdilo novčane kazne u najnižim zakonom propisanim iznosima za počinjene prekršaje (minimalni iznos kazne od 390,00 eura za prekršaj iz članka 199. stavka 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama unutar propisanog raspona od 390,00 do 660,00 eura te minimalni iznos kazne od 660,00 eura za prekršaj iz članka 65. stavka 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu unutar propisanog raspona od 660,00 do 6.630,00 eura te fiksne iznose kazne od 260,00 eura za prekršaj iz članka 238. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama i 90,00 eura za prekršaj iz članka 250. stavka 13. istog zakona). Navedena kazna je po mišljenju ovog suda primjerena stupnju krivnje okrivljenika, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

6.1. Cijeneći težinu počinjenih prekršaja, tako izrečenu ukupnu kaznu ovaj sud smatra primjerenom s obzirom na težinu djela počinjenih u stjecaju, stupanj krivnje okrivljenika i pogibeljnost djela. Slijedom navedenog ovaj sud u konkretnom slučaju ne nalazi postojanje naročito izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne u smislu članka 37. Prekršajnog zakona i smatra da se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona te svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogle postići blažim kažnjavanjem. Uz navedeno, okrivljenik nije dokazno potkrijepio vlastite navode vezane za imovinsko stanje (primjerice dostavom potvrde o visini primanja, kreditnoj opterećenosti i sl.), a što je bio dužan učiniti sukladno članku 237. stavku 2. Prekršajnog zakona.

6.2. Međutim, imajući u vidu molbu okrivljenika da mu se odobri obročno plaćanje novčane kazne, ovaj drugostupanjski sud smatra opravdanim u konkretnom slučaju dopustiti okrivljeniku da novčanu kaznu plati u pet jednakih mjesečnih obroka, što je sukladno odredbi članka 33. stavka 11. Prekršajnog zakona gotovo najdulji mogući rok obročne otplate novčane kazne, a što će okrivljeniku zasigurno olakšati plaćanje iste. Slijedom navedenog, sud je prekršajni nalog glede odluke o novčanoj kazni preinačio i odredio obročnu otplatu kazne na način i u roku navedenom u točki I. izreke ove presude, smatrajući da u predmetnom slučaju ukupne socioekonomske prilike na strani okrivljenika, uz činjenicu da je okrivljenik izrazio svijest o štetnosti svog protupravnog ponašanja, opravdavaju takvu odluku.

7. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj sud smatra da je inkriminirano ponašanje okrivljenika teži oblik kršenja prometnih propisa te da takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa, zbog čega je prvostupanjsko tijelo osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika.

7.1. Duljina trajanja izrečene mjere od jednog mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle u zakonom propisanom minimalnom trajanju, po ocjeni ovog suda i više je nego primjerena težini počinjenih prekršaja u stjecaju i opasnosti od ponavljanja prekršaja.

7.2. Imajući u vidu prethodno navedeno te s obzirom da okrivljenik nije u smislu članka 237. stavka 2. Prekršajnog zakona dokumentirao vlastite navode vezane za neophodnost vozačke dozvole pa su takvi navodi ostali nedokazani, to navedena okolnost nije od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog tijela o zaštitnoj mjeri.

8. Odluka o paušalnom iznosu troškova postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točka 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna svota određena je u skladu s odredbom članka 138. stavak 3. Prekršajnog zakona, te okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.), a s obzirom na složenost i trajanje postupka.

9. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 238. stavka 11., u vezi sa člankom 207. i člankom 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 17. prosinca 2025.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Ivica Ožbolt, v.r.

Ivanka Mašić, v.r.

Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi zagrebačkoj, Policijskoj postaji Dugo Selo u 2 otpravka: za spis i okrivljenika.