Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-32/2019-63

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po odvjetnicima Odvjetničkog društva Hećimović i partneri d.o.o., Ante Starčevića 40, Slavonski Brod, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po OD P radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 12. studenog 2025., održane u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika a u nenazočnosti uredno pozvanog tužitelja osobno, te nakon objave presude dana 17. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 80/06 od dana 28. lipnja 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Stanki Jelinić iz Nove Gradiške pod brojem OU-266/2006-1 dana 29.06.2006., sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja BL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 35.000,00 po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja (u dijelu članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu).

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ZL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime stečenog bez osnove po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi razlike u tečaju CHF iznos od 7.246,05 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-0,46 eur od dana 15.09.2006. do isplate,

-0,68 eur od dana 15.10.2006. do isplate,

-11,77 eur od dana 15.11.2007. do isplate

-11,48 eur od dana 15.12.2007. do isplate,

-11,74 eur od dana 15.01.2008. do isplate

-11,72 eur od dana 15.02.2008. do isplate

-23,63 eur od dana 15.03.2008. do isplate,

-23,22 eur od dana 15.04.2008. do isplate

-22,61 eur od dana 15.05.2008. do isplate,

-22,58 eur od dana 15.06.2008. do isplate

-22,24 eur od dana 15.07.2008. do isplate

-22,00 eur od dana 15.08.2008. do isplate,

-21,88 eur od dana 15.09.2008. do isplate

-22,67 eur od dana 15.10.2008. do isplate

-31,65 eur od dana 15.11.2008. do isplate,

-22,07 eur od dana 15.12.2008. do isplate,

-37,90 eur od dana 15.01.2009. do isplate,

-39,97 eur od dana 15.02.2009. do isplate,

-32,65 eur od dana 15.03.2009. do isplate,

-33,87 eur od dana 15.04.2009. do isplate,

-34,50 eur od dana 15.05.2009. do isplate,

-31,31 eur od dana 15.06.2009. do isplate,

-32,48 eur od dana 15.07.2009. do isplate,

-35,11 eur od dana 15.08.2009. do isplate,

-38,53 eur od dana 15.09.2009. do isplate,

-35,23 eur od dana 15.10.2009. do isplate,

-37,31 eur od dana 15.11.2009. do isplate,

-36,01 eur od dana 15.12.2009. do isplate,

-42,33 eur od dana 15.01.2010. do isplate,

-45,97 eur od dana 16.02.2010. do isplate,

-44,90 eur od dana 15.03.2010. do isplate,

-48,93 eur od dana 15.04.2010. do isplate,

-55,05 eur od dana 18.05.2010. do isplate,

-52,82 eur od dana 16.06.2010. do isplate,

-63,48 eur od dana 15.07.2010. do isplate,

-60,05 eur od dana 15.08.2010. do isplate,

-74,29 eur od dana 15.09.2010. do isplate,

-65,83 eur od dana 15.10.2010. do isplate,

-68,41 eur od dana 15.11.2010. do isplate,

-70,04 eur od dana 15.12.2010. do isplate,

-73,67 eur od dana 19.01.2011. do isplate,

-69,75 eur od dana 19.02.2011. do isplate,

-72,72 eur od dana 23.03.2011. do isplate,

-71,04 eur od dana 20.04.2011. do isplate,

-76,04 eur od dana 15.05.2011. do isplate,

-92,48 eur od dana 15.06.2011. do isplate,

-101,32 eur od dana 15.07.2011. do isplate,

-119,35 eur od dana 15.08.2011. do isplate,

-91,83 eur od dana 15.09.2011. do isplate,

-83,76 eur od dana 15.10.2011. do isplate,

-82,85 eur od dana 15.11.2011. do isplate,

-83,43 eur od dana 15.12.2011. do isplate,

-91,62 eur od dana 15.01.2012. do isplate,

-93,61 eur od dana 15.02.2012. do isplate,

-92,56 eur od dana 15.03.2012. do isplate,

-90,41 eur od dana 17.04.2012. do isplate,

-91,35 eur od dana 15.05.2012. do isplate,

-93,39 eur od dana 15.06.2012. do isplate

-90,54 eur od dana 15.07.2012. do isplate,

-90,37 eur od dana 15.08.2012. do isplate,

-84,17 eur od dana 15.09.2012. do isplate,

-88,16 eur od dana 15.10.2012. do isplate,

-90,56 eur od dana 15.11.2012. do isplate,

-89,03 eur od dana 15.12.2012. do isplate,

-88,71 eur od dana 15.01.2013. do isplate,

-84,47 eur od dana 15.02.2013. do isplate,

-84,77 eur od dana 15.03.2013. do isplate,

-89,52 eur od dana 16.04.2013. do isplate,

-81,11 eur od dana 15.05.2013. do isplate,

-81,01 eur od dana 15.06.2013. do isplate

-80,20 eur od dana 15.07.2013. do isplate,

-80,20 eur od dana 15.08.2013. do isplate,

-81,87 eur od dana 15.09.2013. do isplate,

-84,17 eur od dana 15.10.2013. do isplate,

-83,75 eur od dana 19.11.2013. do isplate,

-87,65 eur od dana 18.12.2013. do isplate,

-83,74 eur od dana 16.01.2014. do isplate,

-79,37 eur od dana 15.02.2014. do isplate,

-81,00 eur od dana 15.03.2014. do isplate,

-79,46 eur od dana 16.04.2014. do isplate,

-76,53 eur od dana 15.05.2014. do isplate,

-77,49 eur od dana 17.06.2014. do isplate

-79,11 eur od dana 15.07.2014. do isplate,

-80,57 eur od dana 15.08.2014. do isplate,

-81,09 eur od dana 15.09.2014. do isplate,

-82,05 eur od dana 15.10.2014. do isplate,

-84,71 eur od dana 15.11.2014. do isplate,

-85,25 eur od dana 15.12.2014. do isplate,

-85,48 eur od dana 15.01.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 15.02.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 15.03.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 15.04.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 19.05.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 17.06.2015. do isplate

-85,41 eur od dana 18.07.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 19.08.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 18.09.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 15.10.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 15.11.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 15.12.2015. do isplate,

-85,41 eur od dana 15.01.2016. do isplate,

-112,33 eur od dana 15.02.2016. do isplate,

-110,45 eur od dana 15.03.2016. do isplate,

-109,07 eur od dana 15.04.2016. do isplate,

-103,39 eur od dana 19.05.2016. do isplate,

-111,57 eur od dana 15.06.2016. do isplate

-107,66 eur od dana 15.07.2016. do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju ZL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 2.150,00€ sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja 17. prosinca 2025. do isplate stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

IV Sa preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog tužitelj ZL se odbija.

V Tužitelj ZL je po zakonu oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

Obrazloženje

1.Tužitelj je tužbom od 28. siječnja 2019. utužio tuženu radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove.

U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 80/06 od dana 28. lipnja 2006. solemniziranog po javnom bilježniku Stanki Jelinić iz Nove Gradiške pod brojem OU-266/2006-1 dana 29.06.2006. a temeljem kojega je tužitelj koristio kredit u visini od 35.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. U dijelu Ugovora o kreditu tuženik je kao bankar ugradio u odredbe ugovora odredbu kojima je ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na temelju jednostrane odluke tužene, a koju je tuženik donosio u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. O navedenoj odredbi nije se posebno pregovaralo niti je za tužitelja postojala takva mogućnost te se nisu utvrdili egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope niti njihove uzročno-posljedične veze. Tužitelj nije niti mogao imati utjecaj na ugovorne odredbe obzirom da je tuženik koristio svoje unaprijed formulirane obrasce odnosno ugovorne odredbe te ih je tužitelj kao takve morao prihvatiti. Iz Ugovora o kreditu proizlazi i da je na dan sklapanja ugovora početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,90% godišnje.

Tuženik je nakon sklapanja Ugovora, svojim jednostranim odlukama povećavao visinu kamatne stope tako da se ista tijekom vremena trajanja ugovora mijenjala te je po takvim stopama kredit otplaćivan.

Tužitelj ne posjeduje svu potrebnu dokumentaciju za predmetni ugovor o kreditu sklopljen između stranaka pa će nakon financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev koji je u tužbi postavljen hipotetički pa nakon vještačenja isti će se moći precizirati. Tužitelj je otplatio kredit u cijelosti te za kredit nije provedena konverzija. Tužitelj navodi da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine, a u kojem je parničnom postupku tuženik Zagrebačka banka d.d. bio jedan od tuženika (prvotuženik), utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametri metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o obveznim odnosima. Navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/15-2 od 14. svibnja 2015. godine.

Istom presudom je utvrđeno i da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile kao nepoštenu i ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme trajanja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je također utjecalo na povredu propisa, a koja povreda je utvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

Tužitelj je tijekom trajanja ugovora, zbog ponašanja tuženika svoju ugovornu obvezu ispunjavao u većem iznosu od stvarnog odnosno plaćao je i razliku između ugovorene rate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i povećavane, kao što je plaćao i povećani obrok otplate zbog povećanja tečaja švicarskog franka temeljem valutne klauzule, a koje sve odredbe su pravomoćno utvrđene nepoštenima i ništetnima gore navedenim presudama kako sudova Republike Hrvatske tako i odlukama Europskog suda za ljudska prava.

Tužitelj je u posjedu dijela dokumentacije o sklopljenom ugovoru o kreditu a tuženik kao pravna osoba ima zakonsku obvezu pohranjivanja i dostave dokumentacije na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes. Tužitelj nema zakonsku obvezu čuvanja dokumentacije, no ima zakonsko pravo postavljanja tužbenog zahtjeva sukladno odredbi čl. 186 ZPP-a).

Tužitelj je oštećen za razliku između ugovorene rate (u kojoj je sadržana i kamata i valuta) i plaćenih iznosa u kunskoj protuvrijednosti CHF prema danu plaćanja a prema važećem tečaju te stoga potražuje iznos preplaćenih anuiteta zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos tekućom od dana plaćanja svakog pojedinačnog obroka.

Tužitelj ne raspolaže svom odgovarajućom dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti. Tuženik nije dostavio cjelokupnu dokumentaciju prema zahtjevu tužitelja pa će isti nakon pribave sve potrebne financijske dokumentacije i nakon provedenog vještačenja odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose.

Tužitelj pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu od ne manjem od 12.000,00 kuna pa u tom smislu označava vrijednost predmeta spora, a što sve će tužitelj urediti sukladno odredbi članka 186.b. Zakona o parničnom postupku.

Članak 502c. Zakona o parničnom postupku navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa je slijedom navedenoga za ista vezan i ovaj sud.

Tužitelj na ime stjecanja bez osnova potražuje razliku u iznosu plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate od 4,90% godišnje u paušalnom iznosu od 6.000,00kn te s osnova razlike promjene valutne klauzule vezane uz CHF paušalni iznos od 6.000,00kn, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni preplaćeni iznos koja teče od dana plaćanja.

Tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog dokaznog postupka i sukladno odredbama članka 186.b. Zakona o parničnom postupku, donese odluku prema naprijed navedenom sadržaju.

Podneskom od 25.3.2019. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 55.000,00kn koji iznos se potražuje na ime preplate zbog primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine kao i iz razloga kojim tužitelj obrazlaže tužbeni zahtjev. Ističe se prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmetom tužbenog zahtjeva dospjela prije 28. siječnja 2014.

U pogledu valutne klauzule smatra da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom jer da je kredit sklopljen u CHF što je navedeno u čl. 1 ugovora a što je korisnik kredita potvrdio potpisom ugovora. Tuženik smatra da je valutna klauzula zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredbe te da ne može postati ništetna zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa jer kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti nije protivno Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva te se tako ugovorena valutna klauzula ne može naknadno učiniti ništetnim. Banka nije znala niti je mogla ili morala znati za rast tečaja CHF u budućnosti u ugovorenom razdoblju trajanja sklopljenih kredita a što je prema tuženiku i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) iz rješenja Revt 575/16. Presuda Visokog trgovačkog suda (dalje VTS) je u suprotnosti sa uputom iz navedene revizijske odluke. Tužena nije znala niti imala razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute a obzirom na dugotrajnu stabilnost tečaja CHF prema Euru niti da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti obraniti tečaj CHF prema Euru. Tužena tvrdi da je banka prilikom sklapanja ugovora o kreditu pružila sve potrebne informacije jer da Hrvatska narodna banka (daje HNB) ne utječe na tečaj franka a cilj i uloga HNB je da održi stabilnost tečaja kune prema Euru a HNB ne štiti tečaj kune prema CHF već se isti posredno formira preko Eura. Tužena je u svoju ponudu uvela kredite u CHF a koje nije ništa više nudila nego kredite u Eurima i kunama te su u istim kreditima kamatne stope bile i više u odnosu na takve kredite kod konkurencije. Tužena da nije mogla informirati tužitelja kao klijenta o nečemu o čemu ni sama nema saznanja pa tako nije mogla predvidjeti budući smjer kretanja tečaja CHF. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći da tužitelj nije pružio niti jedan dokaz o tome da je ispunjavao svoje obveze pri otplati kredita. Iz prometa po kreditima da nije vidljivo za pojedine anuitete tko ih je platio. Tuženik je predložio da se tužba odbaci ili odbije uz obvezu tužitelja da mu naknadi trošak ovog postupka.

U podnesku tuženika od 28.10.2020. tuženik i nadalje ostaje kod prigovora zastare za utužena potraživanja tvrdeći da tužbe u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača nisu prekinule tijek zastarnog roka za navodnu tražbinu tužitelja jer da tužitelj nije sudjelovao u tim postupcima niti kao umješač a sve prema odredbi čl. 502 d ZPP-a. U ugovoru o kreditu da je ugovorena redovna kamata koja je iznosila 4,90% godišnje a osnovna obveza korisnika kredita sukladno čl. 1021 ZOO-a je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose.

Tuženik navodi da se kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra, a u odnosu na način promjene ističe se kako se kamata počev od 1. siječnja 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 127/12 dalje ZID ZPK /12) da je dodana odredba čl.11.a., a koja je u stavku 1.i.2. između ostalog propisala da ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, da je vjerovnik dužan definirati parametre …koji su jasni i poznati potrošačima, kvantitativno i kvalitativno razraditi uzročno –posljedične veze kretanja parametara i njihova utjecaja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Uprava tuženika da je 11. prosinca 2012. donijela Opće uvjete promjena kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama koji su u primjeni od 1. siječnja 2013., a kojim da je implementirana naprijed navedena zakonska obveza.

Tuženik navodi da se prije 1. siječnja 2013. kamatna stopa se mijenja u skladu sa promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čija promjena da je neovisna o volji ugovornih strana te da je mijenjana u skladu s promjenama tržišnih uvjeta. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja tužene od 6. srpnja 1999. koji su se primjenjivali od 1.10.1999.

Tuženik prigovara kako tužitelj nije dokazao da je potrošač prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

3. Provedeni su dokazi uvidom u priloge uz tužbu, ugovor o namjenskom kreditu od 19.6.2006., u odgovor na tužbu sa prilozima, u podneske stranaka, u opće uvjete poslovanja tuženika, u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu tužitelja, u otplatni plan, u pismeni nalaz financijskog vještaka Filipa Tolić od 31.1.2025. i dopunu nalaza od 4.9.2025., u usmeno očitovanje financijskog vještaka Filipa Tolić na ročištu od 4. kolovoza 2025., u iskaz saslušanog tužitelja BL.

4. Tužitelj ZL iskazao je da je kredit podigao u 6.mjesecu 2006. radi adaptacije stambenog objekta u kojem stanuje sa rokom otplate od 10 godina. To je bio namjenski kredit u iznosu od 35.000,00CHF. Tužitelj je klijent Zagrebačke banke i u istoj se raspitao o uvjetima kredita. Kredit je dogovorio prvog dana kada je isti zatražio u banci i nije se raspitivao u drugim bankama za kredit.

Na pitanje suca zna li što je promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula iskazuje da o tome nisu pričali. Po struci je mesar. Nije razgovarao sa djelatnikom banke o drugim vrstama kredita. Rečeno mu je kolika će biti mjesečna rata i koju je mogao otplaćivati pa je zbog toga taj kredit podigao. Poslije je došlo do promjene visine mjesečnog iznosa u otplati kredita jer je CHF narastao. Kredit je ipak redovno otplaćivao kroz tih 10 godina i nije pravio konverziju. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu ne sjeća se da li ga je čitao a vjerovao je djelatniku banke a samo je gledao koliko iznosi mjesečna rata za otplatu kredita i odmah je u banci ugovorio da mu skidaju sa njegovim primanja mjesečnu ratu trajnim nalogom. Na svom imenu nije imao ni obrt niti firmu. Problem mu je bio kada je rata kredita porasla jer je istu jedva mogao otplaćivati. Kod javnog bilježnika prilikom ovjere ugovora ugovor nije čitan. Ugovor o kreditu nije čitao već mu je bilo jedino bitno da dobije novac kako bi adaptirao kuću i bilo je sve u redu dok rata nije porasla.

5. Tužitelj je podneskom od 23.5.2025. (str. 260 spisa) a prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Filipa Tolića, na koji nalaz koji nema primjedbi, precizirao tužbeni zahtjev, na način da umjesto privremeno naznačenog v.p.s. u tužbi od 12.000,00kn za razdoblje od mjeseca studenog 2007. do zaključno mjeseca siječnja 2014. na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope potražuje iznos od 1.373,28€ te za razdoblje od rujna 2006. do srpnja 2016. na ime preplate po osnovi valutne klauzule potražuje iznos od 5.951,32€, odnosno ukupno potražuje 7.324,62€.

6. Tuženik se podneskom od 2.7.2025. protivi takvoj preinaci tužbenog zahtjeva te ističe da vještak pogrešno koristi tečaj na dan isplate kredita odnosno tečaj na dan prijenosa kredita u otplatu 1.7.2006. za koje vrijedi 1 CHF = 4.623041kn, a datum isplate kredita je 30.6.2006. po tečaju za koji vrijedi 1 CHF = 4.640012kn pa predlaže da se vještak na isto očituje.

7. Financijski vještak Filip Tolić se u usmenom očitovanju na ročištu od 29. kolovoza 2025. očitovao na prigovor tuženika te navodi da je točno da je u svom nalazu prilikom izračuna preplate koristio tečaj CHF na dan prijenosa kredita u otplatu 1.7.2006. a u svojim nalazima uvijek koristi tečaj kredita na dan isplate kredita a što je kod tužitelja bilo 30.6.2006. U pogledu uočene razlike iznosa preplate zbog tako korištenog tečaja može napraviti dopunski nalaz pri čemu će koristiti tečaj na dan isplate kredita te za dopunu vještačenja potražuje dalji trošak od 200,00€ koji mu sud nije dosudio. Tužitelj se protivio dopuni nalaza vještačenja navodi da je vještačenje vjerodostojno i stručno te da je napravljeno temeljem internog akta tužene banke odnosno po dokumentu zvanom promet po kreditu koji je jedini relevantni temelj na kojem se vještačenje može raditi.

Financijski vještak Filip Tolić je izvršio pismenu dopunu financijskog vještačenja sa 3.9.2025. te je podneskom tužitelja od 18.9.2025. konačno preciziran tužbeni zahtjev na način da tužitelj potražuje ukupno iznos preplate od 7.246,05€ po osnovi primjene promjenjive kamatne stope i po osnovi razlike u tečaju CHF (str. 305 do 308 spisa).

8. Tužena strana se nakon oba preciziranja tužbenog zahtjeva protivila preinaci tužbenog zahtjeva te je i nadalje ostala kod prigovora tvrdeći da tužitelj nije dokazao da je potrošač te da je u zastari.

9. Odredbom čl.190.st.1.ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu.

Tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev na način da je isti povećao i precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja sa iznosa u tužbi na konačno preciziran tužbeni zahtjev od 7.246,05€. Takvim preciziranjem tužbenog zahtjeva nije došlo do promjene činjeničnog ili pravnog osnova tužbe. Tužitelj je samo prema provedenom financijskom vještačenju precizirao i povećao tužbeni zahtjev.

Tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi plaćanja – stjecanja bez osnova odnosno povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće. Tužitelj ne može procijeniti i odrediti iznos preplate na koji ima pravo pa je nužno provesti financijsko vještačenje nakon kojega su poznate sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva. Preciziranje tužbenog zahtjeva je nužna preinaka istog zbog konačnog rješavanja tužbenog zahtjeva i postojećeg spora među strankama. Po prigovoru tuženika vezano za način vještačenja i korištenje tečaja napravljeno je dopunsko vještačenje te je nakon istog tužbeni zahtjev konačno preciziran i o njemu je odlučeno.

10. Analizom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 18.9.2025. u cijelosti osnovan. Iz provedenih dokaza tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili su dana 19.6.2006. ugovor o kreditu za adaptaciju stambenog objekta broj ugovora 80/06,šifra namjene 859, u iznosu od 35.000,00 CHF, na rok otplate od 10 godina uz mjesečnu otplatu na 120 anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 361,71 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja,

- da je i iz Ugovora o kreditu utvrđeno da je početno ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,90% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 361,71 CHF, a prema početnom planu otplate,

- da su nakon zaključenja ugovora o kreditu kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika te se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala

- da je kredit otplaćen u cijelosti sa 14.7.2016. godine.

11. Nije osnovan prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača a obzirom da je već prilikom dogovaranja ugovora o kreditu za adaptaciju stambenog objekta vidljivo da je isti ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba. U svom iskazu tužitelj je potvrdio namjenu podizanja kredita za adaptaciju stambenog objekta kuće u kojoj stanuje, te da je osobno plaćao mjesečne obroke za otplatu kredita. U svom iskazu naveo je da u vrijeme podizanja kredita nije imao obrt niti firmu te da je po struci mesar. Isti je klijent Zagrebačke banke u kojoj se i raspitao o uvjetima kredita te sa djelatnikom banke nije razgovarao o drugim vrstama kredita već mu je rečeno kolika će biti mjesečna rata koja mu je odgovarala jer je istu mogao otplaćivati pa je kredit i podigao. Poslije je došlo do promjene mjesečnog iznosa rate za otplatu kredita i kredit je redovno otplaćivao kroz 10 godina i za isti nije pravljena konverzija.

12. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Gore navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 –dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Nesporno je među strankama da se o odredbi čl. 2. Ugovora, prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke, nije pojedinačno pregovaralo. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja tuženika o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti ugovor niti opći uvjeti ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promijeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

16. U smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15- dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

17. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga je tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti savjesno ili nesavjesno.

18. Po ocjeni ovoga suda, ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije ni jasna ni razumljiva i jedino je sigurno, da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelju mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pri tome bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, niti odrediva.

19. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju je na štetu tužitelja, jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

20. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora. Ovakvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, a što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

21. Sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl.272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

Ni Zakon o zaštiti potrošača, ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4 .ZOO –a, kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno pravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

22. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

23. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi /oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/ dakle nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

Citiranje stručnjaka iz područja financija ne mogu biti temelj za zaključak kako je tuženik dao potrebne informacije i podatke tužitelju, jer je izvjesno da se radi o publikacijama koje koriste bankari i financijski stručnjaci, a ne prosječni potrošač, a jednako tako je nerealno očekivati da prosječni potrošač posjećuje Internet stranicu Švicarske narodne banke kako bi se eventualno upoznao sa stručnim stavovima švicarskog guvernera.

24. Tuženik je predložio saslušanje tužitelja obzirom na ulogu tuženika u procesu ugovaranja poričući da tužitelj nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost. Navode tuženika tužitelj ne potvrđuje u svom iskazu prilikom saslušanja jer je tužitelj iskazao da je kredit digao za adaptaciju kuće u kojoj stanuje, da u vrijeme podizanja kredita nije znao ništa o kamatnim stopama ili valutnoj klauzuli te da je ugovor pročitao no da pola toga nije razumio jer je po zanimanju mesar.

25. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

26. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute…

Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak je ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

27. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara kojeg je prvo predložio tuženik bez navođenja imena osobe je kasnije tuženik i povukao.

28. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Banke su a u konkretnom slučaju tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

29. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima.

30. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

31. Temeljem prednje navedenog izvjesno je utvrđeno i da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 19.6.2006., a kojom se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak, nepoštene, a posljedica čega je ništetnost istih. U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje ZZP ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

32. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja ugovora o kreditu vidljivo je da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita a radi adaptacije stambenog objekta te je dokazano je svojstvo tužitelja kao potrošača.

33. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

34. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

35. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Ovaj sud je našao da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi sa ugovorenom valutnom klauzulom kojom se glavnica kredita i visina anuiteta veže za valutu švicarski franak ništetne. Tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, te je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

36. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita te u tom smislu preplata kamate i glavnice za utuženi period iznosi ukupno 7.246,05€.

37. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

38. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

39. Točni su navodi tužitelja da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 28.1.2019. pa je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženih iznosa.

39.1. Ističe se da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39.2. Slijedom gornjeg a protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

40. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba koja ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentnih stopa za koje se veže promjena pa takva odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, ovdje na štetu tužitelja, jer se takvim ugovaranjem radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu korisnik kredita ne može konačno predvidjeti niti konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija. Obveza tuženika kao profesionalca je bila da prilikom pregovaranja uputi tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF te mu objasni sve parametre o kojima ovisi njegova odluka stabilnosti valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, te o tome kakva je tečajna monetarna politika RH u odnosu na CHF naspram drugih valuta kao i na ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute pa nije dokazano da je tuženik tako postupio a što proizlazi iz iskaza saslušanog tužitelja. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču izravno ovisi o promjeni tečaja te je tuženik trebao objasniti tužitelju potrebne parametre o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule jer specifičnost i priroda valute CHF poznata je bankama no ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem.

40.1. Uzimajući u obzir sve navedeno, a polazeći: -od odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03. – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.), -od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, -od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštena ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa temeljem kojih je usvojen tužbeni zahtjev u pogledu točke I i II izreke presude kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 1., 2. i 7 Ugovora o namjenskom kreditu.

40.2. Odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je tužitelj legitimiran na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

40.3. Okolnost da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s namjerom adaptacije stambenog objekta ide u prilog zaključku da je isti nastupao kao potrošač a tuženica suprotno nije dokazala. Naime, prema odredbi članka 5. stavak 1. točka 15. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz provedenog postupka proizlazi da između stranaka nije sporna činjenica da je tužitelj sporni kredit podigao u svrhu adaptacije stambenog objekta, te je izvjesno da namjena kredita nije bila obavljanje profesionalne djelatnosti, i nije se radilo niti se radi o namjenskom investicijskom kreditu, pri čemu se ističe da se status potrošača treba cijeniti u svakom konkretnom slučaju prema okolnostima u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu pa je stoga odlučna činjenica svrha za koju je bio podignut kredit tužitelja kod tuženika.

41. Sukladno odredbi čl. 323.st.1.ZOOa, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111.ZOOa.

Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredbe ništetna.

42. U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

43. U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

44. Budući da je ovaj sud našao da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi te kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOOa.

45. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li uslijed promjene kamatne stope i primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog razdoblja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Filipu Toliću, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije.

U svom pisanom nalazu i mišljenju od 31.1.2025. (str. 224 spisa) te dopuni nalaza od 4.9.2025. (str. 291 spisa), a koji nalaz je dan stručno i objektivno, i kojeg sud u cijelosti prihvaća, vještak, navodi da razlika više plaćenih anuiteta koju čini razlika između stvarno plaćenih anuiteta u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja po stvarno primijenjenim kamatnim stopama s jedne strane i početnom anuitetu prema početnom planu otplate kredita uz početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,90% godišnje i srednjem tečaju HNB za CHF od 4.640012 kuna na dan isplate kredita ukupno iznosi 7.246,05€ a kako je to naznačeno u tablici 4 skupnog pregleda preplate u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima tijekom otplate kredita (str. 301 do 303 spisa).

Iz navedene tablice je vidljivo da je preplata iznosila ukupno 7.246,05€ /54.595,20kn te da istu čine tijekom otplatnog razdoblja kredita više plaćeni iznos zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita te povećanja tečaja CHF u otplati kredita u iznosu od 44.248,26kn, te više otplaćenog anuiteta u CHF preračunato u kune na dan plaćanja zbog povećanja redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu u iznosu preplate od 10.346,94kn a što zbrojeno daje izračun ukupne preplate od 7.246,05€ /54.595,20kn za cijelo razdoblje otplate kredita.

U pismenom nalazu vještak je u tablici 3 u rezimeu izračuna razlika tijekom otplate kredita naznačio da je potplata u iznosu od 168,80€ / 1.271,84kn zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita te tužitelj prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva nije iznos utužene preplate umanjio sa iznosom izvještačene potplate a što prema postojećoj sudskoj praksi nije niti dužan. U pogledu otplate anuiteta uslijed primjene promjenjive kamatne stope nije bilo potplate jer kamatna stopa nije bila manja u tijeku otplate kredita od početno ugovorene pri realizaciji kredita.

Na ročištu od 29. kolovoza 2025. financijski vještak je ostao u cijelosti kod svog pismenog nalaza a naknadno je nalaz dopunio sa 3.9.2025. na koji matematički izračun stranke nisu imale primjedbi. Sud je u cijelosti prihvatio dopunjeni nalaz financijskog vještaka koji je napravljen na bazi dokumentacije tuženika prometi po kreditu / specifikacija uplata, početnog plana otplate i ugovora o kreditu te ostale dokumentacije u sudskom spisu.

46. Tužitelj je podneskom od 18.9.2025. precizirao tužbeni zahtjev na način da je prema izračunu više plaćenih obroka otplate kredita po osnovi uvećane redovne kamate i to iznosa od 10.346,94kn te preplate zbog primjene tečaja CHF u iznosu od 44.248,26kn sada potraživao iznos od ukupno 54.595,20kn / 7.246,05€. Tužitelj pri preciziranju tužbenog zahtjeva nije umanjio utuženi iznos za iznos potplate od 168,80€ koji je nastao zbog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita a koji iznos potplate je tužitelj manje platio u razdoblju kada je tečaj CHF u vrijeme plaćanja mjesečne rate bio niži od tečaja u vrijeme realizacije kredita.

Zbog navedenog tako izvještačena negativna razlika kada je tužitelj plaćao manji iznos od onog tečaja koji je ugovoren prilikom sklapanja ugovora nije uzeta u obzir jer za taj dio nije stavljen prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev a tužbenim zahtjevom je utuženo za povrat isplatom temeljem stečenog bez osnova samo za mjesece u kojima je došlo do preplate a ne i za razdoblje u kojem je došlo do potplate u tako navedenoj negativnoj razlici.

Preciziranim tužbenim zahtjevom od 18.9.2025. utuženo je razdoblje u otplati kredita u kojem je došlo do preplate u utuženom iznosu od 7.246,05€.

47. Slijedom gornjeg utvrđeno da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 7.246,05€ te je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.) precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojen.

48. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

S obzirom na visinu vrijednosti spora 7.246,05€, priloženi troškovnik (str. 316 spisa), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 - dalje: OT) tužitelju su obzirom na u cijelosti dosuđeni utuženi iznos kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova gdje je vrijednost boda 2,00€ puta 100 bodova daje iznos nagrade od 200,00€ (Tbr.7/1 OT), trošak zastupanja na ročištu od 16.3.2021., 29.8.2025.i 12.11.2025. u iznosu od 200,00€ (tbr. 9/1 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 17.12.2025. u iznosu od 100,00€ (tbr 9/3 OT), trošak sastava podnesaka od 17.10.2019., 6.11.2020. u iznosu od po 200,00€ za svaki (tbr. 8/1 OT) te trošak sastava podneska od 12.3.2021. (str. 128 spisa) u iznosu od 100,00€ temeljem tbr. 8/4 OT a ne zatraženih 200,00€ jer se radi o kratkom podnesku. Zbroj osnovano dosuđenih troškova daje iznos od 1.400,00€ na koji iznos tužitelju pripada PDV od 350,00€ što daje zbroj od 1.750,00€ na koji iznos tužitelju pripada još i priznati trošak financijskog vještačenja u cijelosti od 400,00e što zbrojeno daje iznos od 2.150,00€ koji trošak je tužena dužna naknaditi tužitelju kao osnovano zatraženi troškovi.

49. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak u iznosu od 200,00€ za sastav podneska od 22.3.2019. prema tbr. 8/1 OT (str. 14 i 16 spisa) jer se radi o kratkom neobrazloženom podnesku u kojem je tužitelj samo uredio izreku tužbenog zahtjeva na način da je u istoj naveo dva nova novčana iznosa u točki III i IV izreke.

Nije priznat trošak sastava podneska od 18.9.2025. (str. 305 spisa) jer se ne radi o obrazloženom podnesku i istim podneskom se ponovo precizira tužbeni zahtjev zbog dopune vještačenja.

Nadalje nije priznat trošak zatražene pristojbe na tužbu u iznosu od 118,91€ te trošak pristojbe za presudu u iznosu od 118,91€ jer ista pristojba nije plaćena. Sa preostalim zatraženim parničnim troškom preko dosuđenog iznosa tužitelj je odbijen kao neosnovanim i previsoko zatraženim.

50. Prilikom odlučivanja o parničnim troškovima isti se ocjenjuju ne samo kvantitativno nego i kvalitativno te je sud imao u vidu u koju svrhu su bili nužni troškovi postupka i što je u postupku bilo sporno. Ako je najveći dio ili veći dio istih troškova nastao radi protivljenja osnovi tužbe onda visina tih troškova nije u svezi sa uspjehom jer bi oni morali biti ostvareni bez obzira na visinu tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio te bez obzira na naznačenu vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe i utuženi iznos. Tek nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelje je mogao ispravno naznačiti točan iznos koji potražuje od tuženika time da tužitelju nisu priznati troškovi za podneske koji nisu obrazloženi i u kojima se ponavljaju navodi iz ranijih podnesaka tj. trošak sastava podneska od 18.9.2025. (str. 305 spisa).

51. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom postupku temeljem čl. 10 i čl. 11 st. 20 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 53/11) kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

52. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 17. prosinca 2025.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. OD B i partneri

2. OD Z & Z