Poslovni broj Gž Ovr 222/2025-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Svjetlani Pražić toga suda kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Mačešić i partneri d.o.o. odvjetnicima iz Rijeke, protiv ovršenika VG iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Darko Šuper i dr., odvjetnicima iz Osijeka, radi ovrhe na nekretnini, rješavajući žalbu ovrhovoditelja, izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Ovr 149/2020 od 23. travnja 2025., 17. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e
I.Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja Addiko bank d.d., te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Ovr 1 49 /202 0 od 23 . travnja 2025.
II.Odbija se kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1.Rješenjem suda prvog stupnja, odgođena je ovrha do pravomoćnog okončanja parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koja se vodi kod Općinskog suda u Osijeku, pod poslovnim brojem P 957/2022.
2.Protiv prvostupanjskog rješenja, žalbu podnosi ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP-a), koji propis se primjenjuje sukladno čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012 i dr., dalje: OZ-a).
3.Odgovor na žalbu nije podnesen.
4.Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.
5.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljenih žalbi na postojanje neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl.365. st.2. ZPP-a, u vezi s čl.21. st.1. OZ-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem prvostupanjskog rješenja nije ostvarena ni jedna od tih povreda.
6.U odnosu na žalbene tvrdnje ovrhovoditelja u dijelu u kojem upiru na postojanje bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer da iz izreke pobijanog rješenja, proizlazi da je određena odgoda ovrhe ovrha do pravomoćnog okončanja parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, koja se vodi kod Općinskog suda u Osijeku, pod poslovnim brojem P 957/2022, dok da iz te tužbe proizlazi da se taj postupak vodi radi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule Ugovora o kreditu, valja te tvrdnje nisu pravno utemeljene.
Naime, iako je točno da spomenuti parnični postupka nije pokrenut radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, uvjerenje je ovog suda da time što je sud prvog stupnja u izreci pobijane odluke osim samog poslovnog broja parničnog postupka radi kojeg je ovrha odgođena, naveo i predmet te parnice i to u konkretnom slučaju pogrešan, nema za posljedicu postojanje gore navedene bitne povrede parničnog postupka. Što više, ovaj sud drži da je za izreku rješenja pravno relevantan pravilan poslovni broj predmeta do čijeg pravomoćnog okončanja se ovrha odgađa, dok sama oznaka predmeta spora, pa čak i u ovakvoj situaciji, kada je pogrešna, nije ni od kakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.
7.Nadalje, nisu osnovani navodi kojima ovrhovoditelj upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.
8.Naime iz stanja u spisu proizlazi:
-da je rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr 149/2020 od 28. veljače 2020., radi namirenja tražbine ovrhovoditelja, određena ovrha na nekretninama u vlasništvu ovršenika, temeljem ovršne isprave – Ugovora o kreditu uz depozit sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 5. ožujka 2007., zaključenog između pravnog prednika ovrhovoditelja Slavonske banke d.d., kao kreditora i ovdje ovršenika kao korisnika kredita,
-da je ovršenik podneskom od 18. ožujka 2020. predložio odgodu predmetne ovrhe pozivom na čl. 65. st.1. t.4. OZ-a, navodeći pored ostalog da je ishodio nepravomoćnu presudu poslovni broj P 1928/2015. od 9. prosinca 2016., kojom je bilo utvrđeno da je čl.4. Ugovora o kreditu ništetan, iako da je tražio tužbom u toj parnici i ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, te da je ovrhovoditelj protiv te presude izjavio žalbu; da je taj prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe odbijen kao neosnovan od strane suda prvog stupnja rješenjem od 5. lipnja 2020.,
-da je rješenjem istog suda, ovršenik Zaključkom od 5. lipnja 2020. upućen u parnicu radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom,
-da je prvostupanjskim rješenjem od 20. veljače 2023. odgođena ovrha u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja postupka radi ništetnosti ovršne isprave, koji se pred Općinskim sudom u Osijeku vodi pod poslovnim brojem P 324/2020, koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž ovr 122/2023 od 20. veljače 2023.
-da je ovršenik ponovno podnio prijedlog za odgodu ovrhe podneskom od 24. ožujka 2025., navodeći da je presuda u parnici poslovni broj P 1928/2015. potvrđena pa da su utvrđeni ništetnim čl. 3., 4., 6., 10. i 11. Ugovora o kreditu, te je ujedno obvezan ovdje ovrhovoditelj da ovdje ovršeniku isplati određen i novčani iznos na ime razlike ništetnosti spornih ugovornih odredaba, te da ujedno pred prvostupanjskim sudom vodi i parnični postupak pod poslovnim brojem P 957/2022, radi ništetnosti valutne klauzule ranije spomenutog Ugovora o kreditu.
9.1.Obzirom na prednje izloženo, prvostupanjski sud uvažava čl. 65. st.1. OZ- a, kao i zaključak Vrhovnog suda od 11. ožujka 2022. , vezano za obvezu ovršnog suda u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnica, javnobilježnički akti i solemnizirani privatne isprave i sl), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Također ukazuje i na pravno shvaćanje koju je izrazio Sud Europske unije u slučaju C-407/2018, C-243/08 Pannon GSM.
Temeljem toga zaključuje da je potrebno uzeti u obzir zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u različitim fazama postupka, koja se osigurava nacionalnim pravilima, na primjer u fazi prije izdavanja platnog naloga ili u fazi izvršenja ili opozicije ili u vezi s pravnim lijekovima protiv ovrhe na temelju hipoteke koja se temelju na javnobilježničkoj ispravi pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u većem broju odluka (C-49/14 Finanmadrid; C-176/17 Profi Credit Polska; C-632/17 PKO i C-448/17 EOS KSI Slovensko i C-32/14 Erstebank Hungary).
9.2.Shodno prednjem, prvostupanjski sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju, ovrha predložena temeljem ugovora o kreditu koji nije prošao sudsku kontrolu, zbog čega da je održao ročište radi preispitivanja sadrži li potrošački ugovor ništetne odredbe, a sukladno Zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022., a nastavno tome da nije sporno da je ovršenik potrošač i da je ovršna isprava potrošački ugovor (Ugovor o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javnog bilježnika, Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu br. 5140030250-60010467392/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javnog bilježnika i Aneksa broj 2 uz Ugovor o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je solemniziran kod javnog bilježnika.
9.3.U kontekstu prednje navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je u sumnji jesu li pojedine odredbe nepoštene odnosno ništetne, jer se radi o potrošačkom ugovoru u švicarskim francima, pokrenut je po ovršenicima parnični postupak radi proglašenja ove ovrhe nedopuštenom i vodi se pri Općinskom sudu u Osijreku pod poslovnim brojem P-957/2022. Slijedom toga, te uvažavajući pravni stav iz presude EU C-407/18, sud je uvjerenja da ovršenik nije bio dužan u konkretnoj situaciji u smislu čl. 65. st. 1. OZ-a učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, budući da takva vjerojatnost proizlazi iz pravnog stava presude Europskog suda C-407/18 od 26. lipnja 2019. o tumačenju Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993.
Kako je prema stajalištu prvostupanjskog suda ovršenik ispunio pretpostavke za odgodu ovrhe temeljem čl. 65 st.1. t. 4 OZ-a, neovisno o ispunjenju pretpostavke o teško nadoknadljivoj ili nenadoknadivoj šteti, odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja.
10.1.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni žalbeni navodi ovrhovoditelja kojima upire na to da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe iz čl. 65. st.1. OZ-a, jer da razlozi iz prijedloga za odgodu ne ukazuju na postojanje kumulativno potrebnih pretpostavki za traženu odgodu, napose što se tiče vjerojatnosti da bi ovršenik u slučaju provedbe ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.
10.2.U svezi s prednjim, ponajprije treba reći da su za odluku o osnovanosti prijedloga ovršenika za odgodu ovrhe pravno relevantne iduće činjenice:
-da je ovršna isprava bio javnobilježnički akt koji nije prošao sudsku kontrolu provjere eventualno nepoštenih ugovornih odredaba;
-da je ranije navedeni Ugovor potrošački ugovor; da u ovoj situaciji postoji sumnja da li su pojedine ugovorne odredbe (i to ne u kojima ugovorena valutna klauzula) nepoštene, budući da ovršni sud provodi ovrhu u skladu s ovršnom ispravom bez mogućnosti ocjenjivanja sadržaja ovršne isprave,
-da je temeljem spornog Ugovora o Sporazuma o zasnivanju založnog prava, upisano založno pravo na nekretnini u kojoj ovršenik živi, te da bi u slučaju provedbe ovrhe, isti ostao bez imovine koja mu je nužna za život.
Slijedom rečenog, prema prosudbi ovog suda, pravilno se sud prvog stupnja odlučujući o osnovanosti prijedloga ovršenika za odgodu ovrhe, pored ostalog pozvao i na zaključak Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 11. ožujka 2022., sukladno kojem je ovršni sud dužan da u postupku ovrhe na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu, što uključuje i javnobilježničke isprave, a koje proizlaze iz potrošačkih ugovora (što je i ovdje slučaj), po službenoj dužnosti preispitaju da li ti potrošački ugovori sadrže nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, te da u sumnji, da li su doista pojedine odredbe ništetne, da uputi ovršenika u parnicu radi nedopustivosti ovrhe, a dok se o navedenom ne odluči, da će sud odgoditi ovrhu po službenoj dužnosti.
10.3.Pored toga, pravilno je postupio prvostupanjski sud kad je uvažio i pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda EU poslovni broj C 407/2018 od 16. lipnja 2019., u svezi Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive).
U svezi toga, ističe se da upravo pravnom shvaćanju izraženom u pomenutoj presudi, nedvojbeno proizlazi da u onim pravnim situacijama, kada je ovršenik podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu, da tada ovršenik sukladno čl. 65. st.1. OZ-a, nije dužan učiniti vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete.
Stoga, rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, nameće se zaključak da nije u pravu ovrhovoditelj kada smatra da u konkretnom slučaju, ovršenik nije učinio vjerojatnom jednu od kumulativno potrebnih okolnosti, o kojima ovisi odluka o odgodi ovrhe.
11.U kontekstu do sada iznesenih razloga, neutemeljenim drži ovaj sud navodi ovrhovoditelja glede gore spomenute odluke Suda EU poslovni broj C 407/2018, odnosno tumačenja domašaja iste, budući se u tom dijelu isti isključivo poziva na pojedine odluke prvostupanjskih odnosno drugostupanjskih sudova, bez iznošenja nekih konkretnih argumenata, koji bi doveli u dvojbu pravilnost argumentacije suda prvog stupnja u tom dijelu.
12.Budući da ovrhovoditelj svojim žalbenim navodima ni na koji način nije doveo u sumnju pravilnost ponajprije činjeničnih utvrđenja, a zatim i pravilnost primjene materijalnog prava, to se i pobijana odluka ukazuje pravilnom i utemeljenom na zakonu.
13.Zbog svih prednje navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu ovrhovoditelja, potvrditi prvostupanjsko rješenje, primjenom čl. 380. t.2. ZPP-a, u svezi s čl. 21. st.1. OZ-a.
14.Ovrhovoditelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
U Rijeci, 17. prosinca 2025.
Sutkinja
Svjetlana Pražić
